Blažo Stevović : MOJI KRUGOVI 2

Blažo Stevović : MOJI KRUGOVI 2

Blažo Stevović
Blažo Stevović

Objavljeno: 28. apr 2016 | Blažo Stevović

Ipak nisam otišao za Beograd. Donio sam procjenu da svim ljudima, koji nešto znače u Sarajevu, demistifikujem šta se to sa mnom događa? Spavao sam u hotelu, koji je bio dobro zaklonjen, a nisam se previše zadržavao u njemu. Gledao sam da odmah nakon doručka bježim u grad. Hotel mi je bio izmaknut iz centra grada.

Oko 2 sata u ponoć zvao me na mobilni moj prijatelj kik bokser Denis Stojnić i tražio da hitno doletim do njega. Uzeo sam taksi i letjeli smo prema centru, kod hotela Evropa. Denis me sačekao i upitao šta se dešava? U opasnosti sam brate. Denis brzo reagovaše, pa znaš ti da sam ja u sarajevskoj loži najjači. Ko mi prijeti? Ne prijeti tebi niko, meni prijete. On je odahnuo, pozvao konobara naručio sebi sok, a ja sam naručio kafu i dva red bula. Ispričao sam mu koliko sam mogao za sat vremena.

Zamolio ga za neke stvari, koje je on ekspresno sredio. Denis je jedan od najmoćnijih momaka u Sarajevu i izuzetno mi je drag kao čovjek, kosmopolita i hrabar momak.

Nakon Denisa uzimam taksi vraćam se u hotel i nastavljam da trčim po Sarajevu, ostavljajući pisane tragove na sva moguća mjesta, gdje moji poznanici žive, rade i slično. Krijem se po kafićima, birtijama zatvorenog tipa, ne spavam, hoću da ostavim na video kamerama što više tragova da sam tu, i da sam u nevolji.

Pozdravljaju me poznanici, prolaznici, a ja i dalje razmišljam kamo, i kako odraditi komunikaciju sa svim jakim igračima u Sarajevu? Uspjevam, podići na noge jake momke, a u ambasadama ostavljam pisane tragove dok u Ruskoj ambasadi u koju idem iz taktičkih razloga pronalazim Anu Ivljevu, s kojom pričam dva sata o ruskoj kulturi, umjetnosti i naravno provlačim joj non-stop nit da ni Dodik ni ljudi oko Dodika nisu pravi rusofili. To su kriminalci. Uostalom da vole tu Rusiju valjda bi u dil firmi Nestropetrolu nabavili Sobranie, najbolju cigaretu na svijetu, barem meni.

Iza Ane u ambasadi je bila slika predivne džamije, a ispred Ane je bio sto gdje sam joj napisao moje jake Ruske kontakte u cjelom regionu, rekavši joj uporedi te ljude i one Ruse koje Dodik voda. Odigrao sam dobro tu partiju. Naravno cjelo vrijeme me pratilo auto Nato-a, jer i ptice na grani znaju da ipak tom jatu pripadam.

Uzimam taksi, odlazim u Nato bazu Butmir, bez ikakvih pravila, onako vojnički upadam u objekte, pored Turskih i Austrijskih vojnika i ostavljam poruke generalu Petiju. Dobijam neke darove, i upustvo jedne naše žene da se čuvam. Naravno, ljudi iz Eufora i Nato-a su shvatili da sam u kandžama zloglasnog KOS-a i da se moram pratiti, čuvati i slično.

Nakon tog sastanka u gradu srećem Dragišu Delića potpredsjednika Ivanićevog PDP. Kažem mu idemo na piće. Važi. I odošmo, on mi reče šta ima, ja njemu šta bi trebalo da ima, nisam ga zamarao sa mojim statusom, uglavnom sam mu rekao ono što je u tom trenutku trebalo da zna a tiče se političke situacije u RS. Dragiši se svidjela konobarica, ostavio je bakšiš, a sa mnom se zagrlio i pozdravio me. Rekao sam mu sa dva metra razdaljine "Pamet u glavu!" - moja omiljena kada nešto "gori"!

Taj dan se zadržavam malo na teritoriji Istočnog Sarajeva, odakle putujem za Trebinje. Garderoba, ključevi od hotela, sve ostalo u mojim džepovima. Ustvari to nije garderoba, to su dvije presvlake koje mi je pozajmio sportski komentator Marjan Mijajlović.

Stižem u Trebinje. Odlazim u ozvučenu kuću. Malo spavam, gledam tv i zorom ranom krećem ka gradu. Uzimam neke zavoje i antibiotike u apoteci i trčim do brata Huseina Hodžića da mu ostavim poruku. Mnogo sam mu poruka ostavio. Baš mnogo. Nekada u papiru, nekada usmeno. Pa neka veže niti, kockice.

Poslije toga odlazim kući, zvoni mi telefon, zove me umiljat ženski glas i traži da dođem na rafting na Taru. Ja kažem ok. Doći ću. Nemam pojma da je u pitanju policijska navlakuša. Zovem još jednog KOS-ovca, alternativnog ljekara Milovana Samardžića i pitam ga lože li me ljudi da je u Foči nekakav rafting? Ne lože dolazi! Nažalost povjerovah mu!

Pohitah na autobusku, svo Trebinje ono licemjerno Grigorijevo, jer prolazim kraj njegovih kafana sjedi pred kafanama, kućama, između ostalih tu je stari olinjali udbaš Slavko Drašković, koji maše i još par trebinjskih gazda "jazavaca" o kojima neću trošiti rječi. Nisu vrijedni toga!

Na autobuskoj, improvizovanoj linija za Foču ide bus tad i tad. Čekam bus. Prilaze mi četiri jaka momka u dresovima Liverpula i na silu me vuku pred policajcima Hamovićem, Duperom i ostalima, do taksi vazila u koje me utrpavaju na silu, a to sve slikava Predrag Mucović fotograf i novinar Avaza. Sjeli su me u auto Šćepana Dabovića, put je bio čišćen svako 500 metara, policijsko auto sa policajcem, koji drži prst na ustima.

Sreća u nesreći da su dvije osobe, koje su sjedale na partizanskom spomeniku, vidjele sve, opisale ljude i vrlo brzo smo sastali identitet, mada je pokojni Nikola Sekulović to odmah rekao ne samo meni nego i mojim ljudima, koji preuzimaju predmet kao advokati i pravni savjetnici.

Hvala Nikoli. Očekivao sam njegovu reakciju.

No, ja sam bio u autu do Gacka sniman, vodili su se svakakvi razgovori u kojima sam ja ove opasne ljude preveslavao, tako da su oni u Gacku samo rekli izlazi, preuzeće te taj i taj autobus budi gore, nešto lijepo te čeka. Ostaju dužni Šćepu Daboviću taksisti, varaju ga, i odlaze prema policijskoj stanici Gacko.

Srđan Milović sadašnji Dodikov poslanik u parlamentu RS, veliki kriminalac, najveći gatački lopov i smrad, koji je već po Gacku počeo dobijati batine zbog nadmenosti i lik koji je imao žestoke perverzne afere na društvenim mrežama, zbog čega ga se pola porodice odreklo, sklanja auto ispred apoteke Radovana Papovića, Karadžićevog ministra sporta, i daje mi do znanja da idem. Auto je bilo novosadskih registracija. Nekakav đip.

Istovremeno nekakav trebinjski radnik na građevinama Janjić prolazi kraj mene i dernja se baš kao i Veljko Buđen u Trebinju. Ja namjerno neću da idem još. Vidim prolazi masa poznatih mi ljudi. No idem u vatru. Sjedam na bus "Jugoprevoz Gacko", koji je specijalno namjenjen za mene, vozi me Brko, k'o fol naplaćuje kartu, a bateriju na mom telefonu drži policija. Kontam u dobrim sam rukama. Neko vodi računa o meni!

Na moju žalost pred autobuskom u Foči, odlazi pokraj mene Dodikova obavještajka Sanja Stanković, a ja ulazim unutar autobuske, vidim ljude koji igraju bilijar i ne vidim nikakvu žensku osobu da me čeka. Trebala me je čekati "virtuelna" Ana. Ta Ana je bila ona Ana čiji je poziv s Miljevine upućen prema meni. Naravno da to nije bila Ana. Šifra, kod akcije je bio Ana!

Da je tako potvrdila mi je pjesma sa razglasa autobuske stanice u Foči, sa kojeg je odjekivala pjesma čini mi se od Novih Fosila "Ana"!

Tad mi je prošlo sve u sekundi kroz glavu. Zatočen sam na teritoriji starog KOS-ovca Zdravka Krsmanovića, čovjeka koji je za vrijeme rata u Foči vodio inžinjeriju, ravnao leševe i skrivao mjesta gdje su Bošnjaci bačeni. Kasnije je taj isti Krsmanović cvilio u Američkoj ambasadi i prao svoj dosje tako što je cinkario Fočanske Srbe-zlikovce, dosta je rekao, ali nije sve!

Zdravko je inače i tada i danas u dilu s Dodikovim ljudima Blagotom Grubačem i Radojicom Mandićem, lopovima, koji su rasturili Sarajevsku Hidrogradnju. Tu noć sam u Foči svašta preživio, nuđen mi je pištolj da se ubijem, dobijao sam stravične batine u policijskojh stanici Foča, ali jedva nekako, zahvaljujući intelektu i nekoj višoj sili ostao sam živ.

Naime momci koji su igrali bilijar sa šefom objekta su me zezali, prijetili mi fočanskim zlikovcima, a onda me odvezli u policijsku stanicu Foča, gdje su stavili ikonu Svetog Vasilija Ostroškog, zadimili je cigaretama i tražili da priznam za koga radim. Dobijao sam šamare, krvario iz nosa, sve su mi oduzeli, osim mobilnog telefona, a ja sam se dovukao do autobuske stanice zahvaljujući pomoći jedinog policajca koji me nije tukao, zaštitiću mu ime, koji mi je rekao da kidam sa Čačankom za Trebinje, i da pozdravim Dražena Šegrta. Dražen je Grigorijev otprilike referent za sport. Bili smo uvijek u dobrim odnosima.

To poznanstvo sa Šegrtom mi je možda spasilo glavu. Na autobuskoj iako mi je bilo hladno, zaspao sam stojeći i čekao Čačanku. Sam ja, Foča ispred mene i kerovi koji zavijaju.

Nastaviće se

izvor: nadzor.ba

Pretraga: 7746 - Blažo Stevović : MOJI KRUGOVI 2
Trajni link: http://sanela.info/blog/stolac_bola/?p=7746