Blažo Stevović : MOJI KRUGOVI 4

Blažo Stevović : MOJI KRUGOVI 4

Blažo Stevović
Blažo Stevović

Objavljeno: 30. apr 2016 | Blažo Stevović

Bio sam u nesvijesti pa malo u svijesti. Bolilo me. Užasno me bolilo. Doktori, sestre, tehničari su me reanimirali, izbacivali iz mene zadnju kap toksične supstance, koja je uticala na moje psihomotorne funkcije. Moje bunilo je trajalo dva dana. A onda sam počeo da gledam sobu, infuziju, aparate, prišla mi je jedna sestra sa predivnim plavim očima i strašno vitka i visoka i rekla mi da su u hodniku moj kum, profesor Mićunović, gospodin Popović, a da je obavješten i kabinet Predsjednika države i vlade.

Na hodniku je dežurao jedan policijac u civilu, koji mi je nakon izlaska sestre iz sobe prišao, predstavio se i rekao ko je i šta je. Zahvalio sam mu se.

Inače da nisam došao u Klinički centar bio bi mrtav. Ovo je bio četvrti put da ovaj centar spašava život mojim prijateljima i meni - koji smo iz političkih razloga bili trovani. Sjećam se da je pokojni Nikola Sekulović u ovom Kliničkom centru tri puta oživljavan usred čudnih imunoloških reakcija, za koje ja i danas smatram da su produkt intezivnog trovanja.

Deset dana sam bio u izolaciji. Imao sam specijalni tretman. Svakodnevno mi je vršena detoksikacija organizma, a putem infuzije sam se i hranio do šestog dana, kada sam počeo normalno da jedem laganu hranu. Dobijao sam svaki dan svu crnogorsku štampu, a profesor Mićunović mi je ostavio na krevetu dok sam ja bio u toaletu plavi koverat sa 500 eura, napisavši na ceduljici da budem miran i bezbrižan. I tako je i bilo.

Bio sam u pravim rukama. Osjećao sam se bolje. Počeo sam da funkcionišem. Pred odlazak iz bolnice čovjek koji me je čuvao ušao je kod mene i zamolio me da mu dopustim da mi složi stvari jer napuštam bolnicu. Ja sam u međuvremenu bez njegovog znanja trknuo do ljekarskih soba i zahvalio se predivnim doktorima, i sestrama koje su bile na odjeljenju.

Dobio sam otpusno pismo sa terapijom i u pratnji policajca napustio Klinički centar, a ispred Kliničkog centra čekao me kum sa autom, a ispred njega policijski tamni pasat sa rotacijom, u kome su sjedila dva čovjeka u civilu. Ušli su u kumovo auto i rekli nam kako da se ponašamo, i šta ja treba da radim narednih mjesec dana u Trebinju i Bosni i Hercegovini. Rekli su mi da sve znaju. Da je ovo mali dug prema meni i znak zahvalnosti Premijera, koji je poslao profesora Mićunovića da se u njegovo ime pojavi i brine o meni.

Na rastanku sam dobio veliku platnenu kesu sa crnogorskim suvenirima, ali i jednu apotekarsku kesu u kojoj su bili svi lijekovi neophodni za moju daljnju terapiju. Ostao sam zadivljen i stalno sam govorio hvala dobri ljudi!

Krenuli smo za Trebinje, nekakva čudna atmosfera oko moje kuće, nema nikoga, tišina, ja ulazim, ležim, pripijam vode, gledam tv i tako nekih sedam dana.

Odlučujem se da pokupim sav moj Bosanskohercegovački navijački arsenal i krenem ka Mostaru. Sjedam na bus i odlazim. Smještaj sam rezervisao kod izvjesne Mejre. Lijep apartmančić s televizorom i masu nekih lijepih slika, a bio je nov namještaj. Tu sam ostavio stvari, istuširao se i odnio bivšem trebinjskom imamu, predratnom, neke moje dopise, posjetio sam par prijatelja i darovao im patriotske majce, dresove, šalove, neke pjesme, i na kraju završio negdje iza podneva pred konzulatom Srbije u Mostaru ispred koga su stajali Dodik i Grigorije.

Čim sam ih vidio, a znao sam da će doći, prošao sam im na deset metara i svašta nagovorio. Policijac koji mi je zaprijetio kaznom od 500 maraka, namignuo mi je i čvrsto mi stisnuo ruku. Drugi je bio ljut. Vjerovatno Hrvat. Rekao sam mu onako intuitivno - pozdravi Srećka Bošnjaka glavnog Mostarskog policajca.

Momci koji su čuli šta sam rekao, naravno Veležovi "luđaci" odveli su me u neki restoran u starom gradu i tu se svašta jelo, pilo do zore. Odvezli su me do gospođe Mejre, gdje nisam ni spavao, već jutro bješe, samo sam se istuširao i sa njom popio kaficu sa mlijekom, ne jednu, nego tri, ispričasmo se i ja opet vanka.

Imao sam plan da posjetim sve mostarske džamije i ostavim u njima trag, pismeni, i onaj s video nadzorom, ko mi radi o glavi. Tako sam i uradio. Uzeo sam abdest, ma sve odradio kao Musliman i podjelio nekim zeznutim momcima, sa bradama, ne četničkim, a zauzvrat dobio na poklon desetak knjiga, koje sam jedva donio u apartman.

Tih dana sreo sam i penzionisanog muftiju Smajkića, ispričao se s njim i poželio mu dobro zdravlje. Pilo se par zanimljivih pića, ali pred nastavak puta za Sarajevo, najbolja scena je bila kada sam u zapadnom djelu Mostara sreo dečka koga sam svojevremeno dovodio u Trebinje, imao je bend, i prvi je lik koji je kao navijač Zrinjskog unio šahovnicu u Trebinje.

Zbog te hrabrosti vodio sam ga u Trebinju na ručak i pojačao mu honorar.

On me pitao otkud ja, rekao sam mu onako šturo otkud ja - a on je insistirao da svratimo u onu kavanu na Rondou. Tako je i bilo. S tim što sam u hodniku toaleta sreo Ivu Miru Jovića, pozdravio ga i zamolio ga da pozdravi Romea Zeleniku direktora zatvora Ćelovina - mog starog drugara!

U Sarajevo sam ipak otišao sutra ujutro, ne plašeći se više nikog. Ljudi iz Crne Gore su uradili nešto, a to nešto je značilo da više nisam imao ljudi koji me prate, gledaju, pa čak mislim da su ovi koji su me snimali odustali, jer sam ja tražio da telefon preuzmu Ameri. Tako je i bilo!

U Sarajevu sam bio opet u starom hotelu. Amra recepcionarka mi je rekla šta treba reći, a moj drug Sarač, možda najbogatiji Sarajlija, me pozvao na kafu. Bila je to prava jaranska kafa!

Uzeo sam od Amre neke prazne papire, napisao na njih šifrovane tekstove i odnio ih na par mjesta. Tog dana se potrefilo, sumnjam da je namjerno, da u BBI sjedi iza mene Naser Orić i pije čaj, ispred njega sva oprema za čaj, a ispred mene Emir Suljagić. Negdje u dnu agent Ose iz Trebinja Šarović, koji radi za Dodika. I ja stisnem, namignem Naseru, i izljubim se sa Suljagićem, a konobaru naredim onako, ko sam ti ko ja, moje piće piši na račun gazde.

A gazda Coda, lik koji je sa mnom i još jednim jakim čovjekom bio gost Čede Jovanovića u Metropolu ispred liberala, i koji mi je rekao masu jakih informacija. Lik koji je bio prava boemčina. Pravi Sarajlija. Tu prvu noć u Begešu družili smo se sa Natali, a sutru noć sa Čedom do 3 sata ujutro kada je Čeda pravio frakciju. Slikavali smo se, pili, a ispod nas 7 đipova i desetak momaka naoružanih dugim cjevima, jedan od njih bijaše zaštićeni svjedok pokojni Vukojević. Marko Mandić je bio zadužen za konverzaciju sa ljudima sa asfalta, koji su nas čuvali.

I da se vratim Coda je liberalčina stara. Menadžer svega i svačega, negdašnji muž Mirande Sidran, i lik koji je s Rasimom Kadićem dolazio 2004-te u Trebinje, da me podrži, a onda su njemu i Rasimu psovali Aliju, a oni njima Radovana. Usred Trebinja. Svaka čast frajeri, Trebinjci ni u Bileći ne smiju slomiti čašu - a kamo li da nešto kažu.

Naravno, cjelo vrijeme dok sam bio u Sarajevu, na vezi sa mnom bio je izvjesni Elez - rođak još izvjesnijeg Eleza. Taj Elez je dolazio na Stup da se viđa sa mnom. Dolazio je i Bojan. Stari liberal. Dobar lik. Bilo je i žena. Nekima se nije sviđala moja borba. Ja sam znao da sam u pravu i da moram ići do kraja. Znao sam da ih imam u šaci i da ih treba rasturiti. Moj cilj je bio jasan. Rasturiti Dodika i njegovu bagru, i odati što više informacija o njemu i njegovim ljudima. Uspio sam u tome. Savez za promjene sam branio. Naročito gradonačelnika Vučurevića, jer sam znao da će u suprotnom biti "ko je ovaj? Nijedni mu Srbi ne valjaju".

Tih dana u Sarajevu se sve spremalo za Sarajevo film festival, a ja sam obilazio ljude i uspijevao im reći u čemu je problem. Naravno video nadzor je sve govorio. Najviše sastanaka sa jakim ljudima imao sam kod brata Sulja u hotelu Holivud. To su bili leteći sastanci. Brzinski. Pogledom. Papirom. Odlično je bilo kod brata Sulja.

Akcija koju sam spremao bila je opasna. Ali uspješna! Akcija je podrazumjevala da svi oni koji su mi stali na žulj osjete kako se nosaju cigle po Sarajevu. Jedan od prvih koji je to osjetio i po džepu, a i tako što je nosao cigle bio je košarkaš Cedevite, Grigorijev prijatelj, a bilo ih je još! To je bilo onako tinejdžerski osmišljeno, zezanje, da se zna ko je ko u Sarajevu.

Napravio sam cjeli spisak ljudi koje treba degenečiti u Sarajevu.

U Američkoj ambasadi Nikolas Hil mi je rekao onako sa osmijehom - ti si pretjerao, žale se ljudi iz Sipe koji čuvaju ambasadu, da im stalno govoriš da ne drže puške kako treba, da ne smiju pričati na mobitel, da se moraju više kretati...

Hil se naljutio kada sam mu rekao da ovo nije ona stara Američka ambasada u kojoj su se domaći političari tresli. On se nije složio s tim.

Samo sam čuvao Aleksandru Pandurević, jer sam joj se zakleo šifrom Irina Kolak, kada mi je dala da joj čuvam torbu i kada je nervozna pušila crveno-crni Marlboro. Bilo je to u Bosmalu. Taj naš šifrarnik je značio da se nećemo nikada izdavati, bez obzira sretali se ili ne! Grada Gojer je tražio njen broj da je čuva po Sarajevu, ja nisam dao.

Znao sam da je Aleksandra zavrbovana u SDS-u da se ide ka centralnoj, jedinstvenoj Nato i Eu zemlji. Zeka Apaurin mi je rekao da ne diram Šarovića, jer je on direktna Američka investicija - kako Zeka kaže - čistač. I nisam dirao Mirkana. Vidim dobro mu ide.

Uglavnom tih ljetnih dana u Sarajevu svima je bilo jasno da sam onaj stari Blažo, koji se oslobodio KOS-ovaca i koji je u kontraonfazivi. Što rekoše ameri "ko tebe kamenom ti njega gomilom"!

A oko moje dileme da li ću nakon izbacivanja i šikaniranja u SPC preći na Islam sve je ostalo u zraku. I jedni i drugi misle da sam njihov. Baš kao one časne sestre u Samostanu na Stupu, koje su me nahranile, napile sokova i pokazale mi predivan samostan, a ja njima zauzvrat ispričao moju priču. Neka i one znaju.

Obišao sam dosta mjesta, ali eto izdvajam sastanak sa Valentinom Inckom, gdje sam mu nakon dva sata razgovora rekao da je glavni problem BiH zloupotreba religije. Dugo je razmišljao o toj konstataciji. Bilo mu je drago što me vidi novog, razigranog, vedrog. Svi u OHR-u su taj dan bili strašno veseli zbog mene, jer su znali, možda ne svi, kroz koji pakao sam prošao, i možda još prolazim.

Sve je bilo u redu, dok nisam dobio poziv da moram hitno za Beograd. Tražili su me ljudi iz Beogradskog centra. Stvar je bila hitna! Sjeo sam na jutarnji let i poletio za Beograd s nadom da će od tog sastanka biti vajde. O neugodnostima nisam ni razmišljao.

Nastaviće se

izvor: nadzor.ba

Pretraga: 7750 - Blažo Stevović : MOJI KRUGOVI 4
Trajni link: http://sanela.info/blog/stolac_bola/?p=7750