Vranica i retorika Dijane Čuljak Šelebaj

Vranica i retorika Dijane Čuljak Šelebaj

SRAMNO: Dijana Čuljak Šelebaj: "Zar sam ja to govorila"?!

Dijana Čuljak: Žena koju ste obožavali mrziti

Azra Penava
Azra Penava

• Prenosimo razgovor magazina BH Dani s Dijanom Čuljak-Šelebaj vođen povodom dženaze za 12 likvidiranih pripadnika ARBiH u Vranici - o čijem je hapšenju gospođa Čuljak-Šelebaj svojedobno izvještavala

Objavljeno: 12. maj 2008 | Eldin Hadžović, BHDani

Dijana Čuljak-Šelebaj Danima nije htjela dati intervju, već samo službenu izjavu, koja glasi:

Rat je ružno vrijeme u kojem novinari pokušavaju raditi najbolje što mogu. Kad gledam to s odmakom od deset godina, vjerojatno puno stvari ne bih na taj način uradila.

Ostatak razgovora - čijem se objavljivanju žustro protivila - zaprijetivši čak i sudskom tužbom, nazvala je "prijateljskim ćaskanjem".

Ovo je Vranica, sjedište zapovjedništva ARBiH i u njoj muslimanski ekstremisti drže zatočene hrvatske civile

DANI: Gospođo Čuljak-Šelebaj, Vi ste, izvještavajući o zarobljavanju vojnika ARBiH u Vranici, 9. 5. 1993, rekli sljedeće: "Ova je zgrada među Mostarcima poznata kao Vranica, inače, sjedište zapovjedništva ARBiH i u njoj muslimanski ekstremisti drže zatočene hrvatske civile". Možete li prokomentirati Vaše tadašnje izvještavanje, tj. možete li nam reći šta danas mislite o tom događaju i o sebi?

Dijana Čuljak Šelebaj
Dijana Čuljak Šelebaj

Za početak, morate shvatiti da je to bila sasvim normalna retorika za to vrijeme.

Danas kad to čujem, zapitam se da li je stvarno moguće da sam ja to govorila.

Prošlo je puno godina i na neke stvari možda gledam drugačije.

Čujte, rat je uvijek prljava stvar i samo zavisi s koje se strane nalazite u tom trenutku. Ne možete gledati pojedinačno sve gluposti koje su se dešavale i s jedne, i s druge strane. Mislila sam onda ono što mislim i danas: ko god je ubijao civile, ili gađao civilne ciljeve, bez obzira kojoj "strani" pripada, treba da odgovara pred sudom za to, jer je to zločin, bez obzira protiv koga je uperen.

Ja sam bila prisutna kad su te vojnike zarobili i doveli pred Ministarstvo obrane. Neke od njih - imena im, nažalost, ne znam - sam srela dan-dva kasnije na Heliodromu, išli smo tamo nešto snimati, ali se ne sjećam više jesmo li izvještavali o njima.

Kasnije im se gubi trag, a ja nisam ni policijski isljednik, ni sudac, ni tužitelj da istražujem. Samo sam obavljala zadatke na koje su me urednici slali.

DANI: Znači li to da su vas urednici slali na zadatke s unaprijed konstruiranom pričom?

To nije istina! Taj dan su se u Mostaru vodile ulične bitke, a ja sam sa svojim snimateljem hodala ulicama i snimala što se snimiti dalo. Sasvim slučajno sam se zatekla pred Ministarstvom obrane kad je dovedeno tih 13 zarobljenika, jer smo tamo i inače išli po informacije. Pitala sam ko su ti ljudi i rekli su mi da su to zarobljenici iz Vranice. Ja sam ih tada snimila, a niko mi nije rekao šta taj dan "trebam da radim".

Tako je to i inače išlo, odeš u Informativni centar, ili kako već da se to tada zvalo, i oni ti kažu: pucalo se tu i tu, ili napali su nas tu i tu, a mi smo uzvratili.

Uvijek su "oni" napali, i tako je to bilo, na svim stranama, tako se izvještavalo.

Koncentracijski logor kao udoban smještaj

Dijana Čuljak Šelebaj
Dijana Čuljak Šelebaj

DANI: Druga Vaša izjava, koja se također odnosi na ratni period, tačnije, na Dretelj, glasi: "Mnogi nisu htjeli napustiti taj, ako ne udoban, a ono siguran smještaj". Vi ste, dakle, tvrdili da je koncentracijski logor bio "udoban smještaj". Kako to komentirate?

Nije u pitanju Dretelj, nego Heliodrom, krivo su Vas brifirali.

DANI: Imam ispred sebe tekst iz Feral Tribunea u kom piše da se radi o Dretelju.

Heh, Feral! Nikad u životu nisam bila u Dretelju, a prilog je s Heliodroma, reemitiran je nedavno u Latinici, i to je istina. Svojim očima sam vidjela ljude koji nisu htjeli otići odatle, jer nisu imali kamo - domovi su im bili porušeni, obitelji nestale, sela sravnjena sa zemljom.

DANI: Dakle, napokon, šta sad mislite o svom tadašnjem izvještavanju?

Može li samo jedno kontrapitanje: jeste li vi razgovarali s Denisom Latinom?

DANI: Ne, nikad.

E, on je imao svog omiljenog novinara Smiljka Šagolja, i ja za njega nikad nisam slala izvještaje.

DANI: Šta time želite reći?

Da imate jedno užasno preduvjerenje i da je jako teško razgovarati fer i kolegijalno kad vi nastupate s tezom da sam ja bila jedna užasna novinarka koja je slala užasne tekstove, a pritom zaboravljate da je bilo novinara koji su koristili puno žešću retoriku, a među njima je bilo i urednika.

Dosta mi je više toga da uvijek ja budem crna ovca izvještavanja o bošnjačko-hrvatskom sukobu. Moja retorika je bila mala beba u odnosu na ostale, a ni sama ne znam kako se proširio mit koji već deset godina traje da sam ja bila najgora.

DANI: Niste u pravu, niko ne tvrdi da ste vi bili najgori, ipak vam je konkurencija bila dosta jaka u to vrijeme. Međutim, vi ste u centru pozornosti jer se bliži godišnjica stradanja vojnika iz Vranice i to je sve.

Rat je ružno vrijeme u kojem novinari pokušavaju raditi najbolje što mogu. Kad gledam to s odmakom od deset godina, vjerojatno puno stvari ne bih na taj način uradila. Moje su namjere bile najbolje, profesionalne, a moji izvještaji sastavljani na osnovu informacija koje sam prikupljala na terenu.

Uhićena Dijana Čuljak

Kraj za Tuđmanovu glasnogovornicu zla

Dijana Čuljak

Objavljeno: 08. mar 2013

Kako Jutarnji doznaje iz izvora bliskih policiji u večernjih satima je uhapšena Dijana Čuljak! Bivša HTV-ova urednica osumnjičena je u aferi Core media u kojoj se njezinog bivšeg supruga Vladimira Šelebaja i još četiri osobe tereti za neplaćanje 3,1 milion kuna PDV te nezakonito izvlačenje više od 16 miliona kuna iz tvrtki Core Media i Media Spot. Dijana Čuljak poznata je po sramnom izvještavanju tokom rata iz Mostara. Obitelji žrtava je smatraju odgovornom za nestanak vojnika Armije BiH iz Vranice. Poslednje snimke vojnika načinala je upravo ova zloglasna Tuđmanova novinarka.

izvor: tacno.net

Ratni huškači

DANI: A, jeste li ikad pomislili da bi se u hrvatskom javnom mnijenju vaši izvještaji mogli protumačiti kao ratno huškanje?

Nisam nikad o tome razmišljala, jer smatram da su u to vrijeme svi tako izvještavali.

DANI: Ja vam garantiram da nisu.

Ko to nije tako izvještavao u Hrvatskoj?

DANI: Pa, recimo, taj isti Feral, kojeg ste maloprije s nipodaštavanjem spomenuli.

Dobro, a kako je vaša televizija izvještavala?

DANI: Mi smo printani medij, koji je i u ratu pisao o ratnim zločinima ARBiH.

A, kako je vaš Dnevni avaz o tome pisao?

DANI: Avaz tada nije ni postojao.

Pa, koje ste dnevne novine imali?

DANI: Recimo, Oslobođenje, koje je '92. dobilo nagradu kao najbolji list u svijetu, između ostalog i za objektivno izvještavanje.

Ili to, ili zato što se u BiH tada dešavala velika tragedija, pa je sve bilo malo nategnuto.

DANI: Postoji arhiva, pa sami analizirajte.

Ovako je nemoguće razgovarati, vi ste puni predrasuda i šta god ja da kažem, ne mogu se oprati. Danas da se bavim ratnim izvještavanjem, vjerovatno ne bih koristila takvu retoriku.

DANI: Trebaju li novinari koji su se bavili ratnim huškanjem odgovarati za svoje postupke? To kod nas nije praksa, iako su novinari u svijetu već osuđivani, čak i za suučesništvo u genocidu, u Rwandi. Šta vi mislite?

Ja ne znam šta su oni u Rwandi radili, niti znam kojom mjernom jedinicom se izmjeri ratno huškanje. To je jedna, ovako, dosta apstraktna tema koja je dobra za novinarske kolumne, ili književnike.

DANI: Ja sad moram biti potpuno direktan i pitati: mislite li da su, pod onakvim okolnostima, konstrukcije tipa "muslimanski ekstremisti" mogle navesti hrvatsku javnost da na neki način opravda ubijanje tih vojnika? U tom se kontekstu, priznat ćete, može izmjeriti ratno huškanje.

"Ekstremne snage" je sintagma koju su koristili ama baš svi na televizijama. Da li je on dobar i ispravan bi trebalo raspraviti na debati s novinarima koji su izvještavali sa sve tri strane.

Izrečeni mudžahedini

Slučaj Vranica
Slučaj Vranica

DANI: Podsjećam vas da ste vi u svojoj izjavi izjednačili regularnu i legitimnu armiju jedne zemlje s ekstremnim snagama.

A, šta da vam na to kažem?! Zar je od mene neko stvarno očekivao da izniveliram razliku između ekstremista i regularne vojske? Osim toga, vi u Armiji i jeste imali ekstremne snage.

DANI: Naravno, to niko ne poriče, niti može.

Sve je ovo cjepidlačenje na zarezu. Kako sam ja mogla znati da mudžahedini nisu u Vranici, ako ćemo stvar već dovoditi do apsurda?

DANI: Pa, vi ste vidjeli te ljude, jesu li oni bili mudžahedini?

Ne razumijem, šta sad želite od mene, deset godina kasnije, koju rečenicu? Ja sam vidjela trinaest ljudi, a koliko ih je bilo u Vranici, to ne znam, i kako sam mogla znati da možda unutra nema mudžahedina.

DANI: Niste znali, ali ste to svejedno rekli.

Jest, ali vjerovatno zato što je to tad neko rekao meni. Imate li možda primjer kako su drugi mediji iz Hrvatske pisali o Vranici?

DANI: Ali, vi ste bili na licu mjesta!

Ali, ja nisam nikad ušla u Vranicu, nego sam se držala sporednih ulica gdje se nije puno pucalo, ta, nisam luda da idem tamo gdje se puca!

Tad sam imala, ne znam, 27 godina, bila sam žena i pritom sam vidjela hrpu, s oproštenjem, pizdarija koje su se dešavale. Snimila sam to i pobjegla glavom bez obzira. Niti sam uživala, niti sam huškala, niti sam mislila da je bilo što od sveg toga super, shvatite me.

Šta sam trebala reći - ovi ljudi su divni i krasni i nema veze što su ubijali Hrvate? Znate li vi koliko je mladih Hrvata poginulo u Bosni, a i te je ljude neko ubio?

DANI: To uopće nije relevantno za ovo o čemu sad sad pričamo, jer ovako možemo u nedogled nastavljati sve do Ahmića dok ne dođemo.

O tome se i radi, to od početka i govorim, ne možemo vaditi stvari iz konteksta, jer je u tom ratu sve bilo užasno. Odavno se ne bavim ratnim zbivanjima, ali da s bavim, provjerila bih kolike su zatvorske kazne dobili Bošnjaci koji su ubijali Hrvate, pa biste vidjeli, dragi kolega, da su te kazne vrlo niske i da ih ima malo.

 

TOPLA ISPRIKA - VIKTOR IVANČIĆ

Viktro Ivančić
Viktro Ivančić

Iskreno se ispričavam gospođi Dijani Čuljak-Šelebaj što sam njezinu izjavu da "mnogi nisu htjeli napustiti taj, ako ne udoban, a onda barem siguran smještaj" vezao uz koncentracioni logor Dretelj, a ona ju je, kako danas tvrdi, izrekla u kameru HTV-a stojeći ispred koncentracionog logora Heliodrom. Ako je to točno, a nemam razloga sumnjati u vjerodostojnost iskaza gospođe Čuljak-Šelebaj, moj grijeh je neoprostiv: jer sasvim je nešto drugo javno svjedočiti da se u koncentracionom logoru Heliodrom osiguravao "ako ne udoban, a onda barem siguran smještaj" u odnosu na tvrdnju kako se "ako ne udoban, a onda barem siguran smještaj" nudio u koncentracionom logoru Dretelj. Da se zbilja radilo o logoru Dretelj, gospođu Čuljak-Šelebaj moglo bi se optužiti da je kao novinar podupirala ratne zločine, a ovako, pošto se radi o logoru Heliodrom, stvar je sasvim obratna - ona je ratne zločine podupirala kao novinar.

izvor: vranica93.blogger.ba

 

Porodice ubijenih iz Mostara traže odgovornost Dijane Čuljak

Hoće li Dijana Čuljak konačno morati svjedočiti o "Vranici"?

Azra Penava
Azra Penava

Objavljeno: 11. mar 2016 | Anadolija/I.M.

Predstavnici obitelji zarobljenih i ubijenih boraca Armije Republike Bosne i Hercegovine iz komande Četvrtog korpusa Armije RBiH u mostarskoj zgradi "Vranica" u svibnju 1993. godine, najavili su da će preko najviših instanci u Bosni i Hercegovini tražiti da se u Hrvatskoj ispita odgovornost bivše urednice i novinarke Hrvatske-radio televizije (HRT) Dijane Čuljak za ovaj zločin, javlja agencija Anadolija (AA).

Čuljak je, podsjetimo, zbog afere Core Media uhićena u petak u Zagrebu i određen joj je jednomjesečni pritvor u Remetincu. Njeno zadržavanje u pritvoru obitelji ubijenih iz BiH koriste kao novu priliku za zahtjev da Čuljak konačno svjedoči o "Vranici" što je već u više navrata odbila.

Zarobljavanje boraca Armije BiH iz "Vranice", a koje su izveli pripadnici Hrvatskog vijeća obrane (HVO), prikazano je u prilogu novinarke Dijane Čuljak u emisiji "Slikom na sliku" HRT-a u svibnju 1993. godine, nakon čega im se bio izgubio svaki trag. Posmrtni ostaci 10 od ukupno 13 nestalih pripadnika Armije BiH, inače nositelja najvećeg ratnog priznanja "Zlatnog ljiljana", pronađeno je u svibnju 2007. godine na lokalitetu Rimski bunar u Goranacima, zapadno od Mostara prema Širokom Brijegu. Oni su uz najviše počasti u svibnju 2008. godine ukopani na Šehitlucima u Mostaru, dok se za preostalom trojicom boraca još traga.

"Čuljak snosi odgovornost za ovaj zločin. Ona je suučesnik u zlostavljanju i ubijanju naših najmilijih, ali i proganjanju porodica nestalih"

Predsjednica odbora roditelja i porodica zarobljenih i nestalih iz zgrade "Vranica" Azra Penava kazala je za agenciju Anadolija da "moraju odgovarati svi koji su krivi za zločine i koji su mislili da im nitko i nikad ništa neće moći".

"A takva je i Dijana Čuljak! Čuljak snosi odgovornost za ovaj zločin. Ona je suučesnik u zlostavljanju i ubijanju naših najmilijih, ali i proganjanju porodica nestalih. Jer, poslije prikazivanja snimka na HRT-u svi smo mi imali dosta problema. Naši i životi naše djece su bili jako ugroženi. Bojovnici su nosili fotografije sa snimka iz priloga Dijane Čuljak i tražili naše porodice po stanovima i kućama. Snimak je jako doprinio smrti naših najmilijih. To dokazuju svjedočenja i sa logora na Mašinskom fakultetu u Mostaru. Naime, poslije objavljivanja snimka mnogi su bojovnici dolazili u to mučilište i pitali gdje su oni što su snimljeni kod "Vranice"? Istina je da je huškačka atmosfera koju je stvorila Čuljak doprinijela zločinu", tvrdi Penava za agenciju Anadolija.

Podsjeća kako je Čuljak u svom prilogu borce Armije RBiH nazivala "ekstremistima" koji su, u zgradi "Vranice", "držali hrvatske civile", što je, kako tvrdi Penava, zapečatilo sudbinu njihovih najmilijih. "Ona je govorila da su to mudžahedini. Ne, to nisu bili mudžahedini, to su bili borci Armije BiH. Moj muž, kao i ostali poginuli, bili su časni ljudi i patriote ove države. U zgradi su bili, zapravo, bošnjački civili. Mnogi su ubijeni ili su zatvoreni u logore. Potvrđuje to i proces koji se vodi od 2002. godine za zločine nad civilima i ratnim zarobljenicima", ističe Penava.

Nadalje, Penava je najavila nastavak borbe za istinu. "Razgovarat ću sa roditeljima i našim odvjetnikom da se obratimo najvišim instancama u državi BiH da bi nam pomogli da se od Dijane Čuljak traži kompletna istina. Ona ima mnoge dokaze koje je prikupila prilikom zarobljavanja naših najmilijih. Želimo aktualne vlasti u državi BiH potaknuti da nam pomognu u komunikaciji s vlastima Hrvatske", napomenula je ona.

Dijana Čuljak: Žena koju ste obožavali mrziti

Objavljeno: 09. maj 2016

Dijana Čuljak imala je zvjezdanih trenutaka na Prisavlju, a godine rada na HTV-u napravili su od nje svojevrsnu ikonu koju smo godinama jednostavno "obožavali mrziti". Bila je dugo godina kraljica gafova, primadona Prisavlja, najdomoljubnija reporterka, vlasnica najdužih trepavica Prisavlja, zaštitnica bogatih, beskrupuloznih i nedodirljivih, sposobna vlasnica koja se nije htjela petljati u poslove direktora svojih tvrtki, žena, majka i domaćica koja "obožava trgovine Pariza", javno se odričući veze sa "žestokim momcima zagrebačkog asfalta", ali korupcijskim aferama od naplate gostovanja do famozne Moire...

izvor: index.hr-579414

Obitelji ubijenih i nestalih iz zgrade "Vranica" ogorčene su na činjenicu da odgovorni za zločin nad njihovim najmilijim do danas nisu procesuirani, iako je postupak započeo još 2002. godine.

"Problem je u sistemu kadija te tuži, kadija ti sudi. Kantonalni sud u Mostaru sve čini da se ne dođe do istine i pravde. Vrlo je bolno spoznati da jedna sudska instanca nije uspjela riješiti ovaj slučaj, iako ima toliko dokaza, snimaka i izjava. Činjenica da oni rade suprotno istini i pravdi jesu i presude Vrhovnog suda FBiH koji je do sada u više navrata vraćao predmet na ponovno suđenje, čak kažnjavao taj sud zbog odluka u našem slučaju, tražili su i nova sudska vijeća... Ali, šta očekivati kada je na čelu Kantonalnog suda Mostar Mladen Jurišić, čovjek koji je bio vojni tužilac HVO-a, onog istog koji je odgovoran za smrt naših najmilijih", istakla je Penava, ponovo apelirajući na sve one koji išta znaju o zločinima nad borcima iz "Vranice" da konačno progovore u javnosti.

Napominje kako bi morala postojati veća politička volja kako bi Tužilaštvo i Sud BiH preuzeli slučaj "Vranica" ili da se makar u Kantonalnom sudu Mostar imenuju ljudi "koje će samo interesirati samo istina i pravda".

Bivši zapovjednik vojne policije HVO-a Mosta Željko Džidić, prvooptuženi za ratni zločin nad civilima i ratnim zarobljenicima iz mostarske zgrade "Vranica", pobjegao je u listopadu 2011. godine. Džidić je pobjegao uoči glavnog pretresa koji je na Kantonalnom sudu u Mostaru bio zakazan za 25. listopada 2011. godine.

Ovo su nestali iz "Vranice"

Na mezarju Šehitluci 9. svibnja 2008. godine ukopani su: Alija (Osmana) Čamo (1965), Senad (Omera) Čehić (1964), Dževad (Osmana) Čolić (1970), Mimo (Mehe) Grizović (1971); Vahidin (Ilijasa) Hasić (1972), Dževad (Omera) Husić (1975), Zlatko (Safeta) Mehić (1974), Nenad (Slobodana) Milojević (1968), Fahir (Halila) Penava (1954) i Nazif (Hamida) Šarančić (1965), svi iz grupe Vranica. Esad (Mehe) Husić, nakon dženaze ukopan je u malom haremu u Fejićevoj ulici (Husić), dok je u Blagaju ukopan Sabit (Mehe) Aškraba. Još uvijek se traga za posmrtnim ostacima Hasana Balića, Feđe Huskovića i Šefika Pobrića.

izvor: index.hr-666835

Pretraga: 7870 - Vranica i retorika Dijane Čuljak Šelebaj
Trajni link: http://sanela.info/blog/stolac_bola/?p=7870