Trijumvirat Jović-Milošević-Kadijević

Trijumvirat Jović-Milošević-Kadijević

TRIJUMVIRAT: SLOBA, VELJKO I JA - NESAVLADIVA PREPREKA STIPI MESIĆU

Četvrt stoljeća od uzaludne misije hrvatskog predstavnika u Predsjedništvu SFRJ

Tomislav Nikolić
Tomislav Nikolić

Objavljeno: 12. maj 2016 | Stipe Sikavica

Eto, koliko prije neki dan, točnije 8. svibnja, predsjednik Srbije Tomislav Nikolić, zajedno sa svojim dvorjanima (umalo mi se ne omaknu riječ "dverjanima"), i uz neizbježnog istinoljuba, humanistu i pravednika Milorada Dodika, pohodio je stratišta u okolini Donje Gradine da bi se poklonio i odao počast mnogobrojnim srpskim, židovskim, romskim (i inim) žrtvama što su ih ustaške nakaze svirepo potamanile tijekom Drugog svjetskog rata.

Naravno, taj pijetet nije mogao proći bez prigodne predsjednikove besjede. A kakva bi ona mogla biti nego odmjerena i pametna, besjeda kakvu mudri predsjednik jedino i umije poslati u javnost. Pa će i odande Hrvatima pružati ruku oprosta, prijateljstva i dobrosusjedstva, da bi, čim je završio taj "sveti čin", poručio Europskoj uniji i Hrvatima u njoj - "Ako članstvo u Evropskoj uniji zavisi od toga šta će reći Hrvatska, jadna je ta Evropska unija"!

Što se, pak, Hrvatske tiče, ona je već početkom svibnja čak u nekoliko kolona odavala počast žrtvama čiju smrt, a također i nadu u neki bolji svijet, simbolizira Kameni cvijet, remek-djelo Bogdana Bogdanovića u Jasenovcu (latice Cvijeta su od prošle godine naglo počele venuti!), pri čemu se u posmrtnim počastima izuzetno istakla Peta kolona.

To je samo jedno iz obilja aktualnih dešavanja na relaciji Srbija-Hrvatska, dešavanja koja se naprosto podmeću pod pero, pardon, pod prste računarske tastature, a ja se, evo, odlučih da vremeplovom vratim čitatelj(icu)a na događaj koji se odigrao prije cijelih dvadeset i pet godina.

Ne, ne spada taj događaj u red onih koji bi po bilo kojem kriterijumu mogli nositi atribut - krucijalni. Međutim, događaj je bio relevantan indikator upozorenja da bi Jugoslavija, bude li se nastavila idiotska politika kakva se dotle vodila - osobito u srbijanskoj odnosno jugoslavenskoj prijestolnici, mogla izgorjeti u ratnom požaru, što je kreaturama sa ogromnom količinom vlasti u rukama bilo svejedno.

Dakle, prije četvrt stoljeća, točno 15. maja/svibnja 1991. na čelnu poziciju Predsjedništva SFRJ - a prema redosljedu ustanovljenom u toj de facto najvišoj saveznoj instanci vlasti - trebao je stati Stjepan Stipe Mesić, predstavnik Hrvatske u Predsjedništvu.

Baš je toga datuma bio istekao jednogodišnji mandat predstavniku Srbije Borisavu Joviću koji je prije godinu dana sjeo u fotelju predsjedavajućeg umjesto slovenačkog predstavnika Janeza Drnovšeka. I sve do 15. svibnja (toga su se datuma, inače, rutinski smjenjivali predsjednici) 1991. ta je procedura tekla bez i najmanjih teškoća. E, ali sa Stipom Mesićem dotadašnja je praksa prekinuta jer je Mesiću, umjesto "epoleta vrhovnog komandanta oružanih snaga SFRJ" (u to vrijeme - najvažnija funkcija "primus inter pares" u Predsjedništvu), prišivena etiketa "ustaškog vrhovnika".

A "bal vampira" otvorio je nitko drugi do Borisav Jović, vjerni skutonoša Slobodana Miloševića.

Slobodan Milošević
Slobodan Milošević

Čim je Jović formalno stao na "vrhovnokomandujuću poziciju oružanih snaga SFRJ", u slovenskim i hrvatskim medijima naglašavalo se, dakako - ne bez razloga, kako će "sada Milošević gospodariti Jugoslavijom" i kako će faktički on "zapovjedati njezinom oružanom silom".

Predsjedništvo skoro da više i nije bilo Predsjedništvo nego "Vrhovna komanda", Savezni sekretarijat za narodnu obranu više nije bio to, već su general Kadijević i njegovi najbliži suradnici "preimenovani" u "Štab Vrhovne komande" - baš kao da je bilo i oficijalno proglašeno vanredno ili ratno stanje.

Veljko Kadijević
Veljko Kadijević

Osim toga, Jović je uveo "novi stil" u rad Predsjedništva: "komandovanje telefonom"!

Procedura je tekla ovako: pošto bi se formulirale odgovarajuće odluke u "trijumviratu" Milošević-Jović-Kadijević (nema ubjedljivijeg svjedočanstva o postojanju i djelovanju toga "trijumvirata" od Jovićevih dnevničkih bilježaka u kojima on vrlo često naglašava kako su: "Sloba, Veljko i ja" - "analizirali", "zaključili", "odlučili", "osudili", "predložili", "procenili"...), dakako, odluke koje su odgovarale Miloševićevoj politici, Jović bi telefonom tražio suglasnost od svakog člana Predsjedništva posebno.

Samo je Jović znao tko je pojedine odluke "trijumvirata" podržao, a tko odbio. I taj "stil komandovanja" funkcionirao je kako - tako, ali ipak "bez zastoja" sve do "devetog marta devedeset prve"!

Velike demonstracije u Beogradu 9. 3. 1991. iz temelja su uzdrmale vladajući režim Slobodana Miloševića, prisilivši ga da "izvede tenkove JNA na beogradske ulice". Bio je to najočigledniji dokaz da je Sloba uistinu stvarni "vrhovni komandant" regularnih jugoslavenskih snaga pod oružjem, što je srbijanski establišment uporno, ali bezuspješno poricao.

Slobodan Milošević
Slobodan Milošević

Tri dana nakon toga "trijumvirat" je zakazao sjednicu "Vrhovne komande" (održa-va-na u Beogradu!) kojoj je bio nazočan i "načelnik Štaba Vrhovne komande". U napetoj atmosferi on je, dakle general Kadijević, predložio tri, izvjesno, u "voždovom" kabinetu već "skuhana" ključna zaključka iz kojih su gotovo napadno izvirale Miloševićeve opake namjere, pa su od osmočlanog Predsjedništva zaključke podržali samo Jović sa trojicom svojih trabanata, to jest predstavnicima Crne Gore i dviju srpskih pokrajina.

Nakon dana predaha, to otužno natezanje i besmisleno nadmudrivanje nazvano sjednicom - nastavljeno je 14. i 15. ožujka. Bez rezultata naravno, jer Jovićeva strana nikakvim trikovima nije uspjevala da dobije i peti glas za provedbu svoje pogubne politike.

Kad mu se ta, lako "dešifrirana" podvala pokazala neučinkovitom, "trijumvirat" je smislio novi politički manevar: Borisav Jović, tobože razočaran u jalovost "Vrhovne komande", 15. ožujka "podnosi ostavku" na mjesto "prvog među jednakima" u Predsjedništvu, da bi nakon dan ili dva, a vidjevši da njegov simulirani glupi "luping" nije imao ama baš nikakvog poželjnog efekta jer nije bilo ni trunka od naznake da bi se išta moglo nabolje promijeniti u međurepubličkim odnosima, a niti "na terenu" - gdje je već na prijeteći način "radilo oružje", Bora Jović je povukao "ostavku".

Svim tim političkim igrama po birokratskim kabinetima i "igrama vatrom na terenu" vrata pakla su se skoro potpuno otvorila. To nije bilo jasno samo apsolutnim neznalicama i budalama, a vrhunski pokvarenjaci su konstantno podgrijavali nesreću koja se uvećavala geometrijskom progresijom.

Eto, u takvoj atmosferi, 15. svibnja 1991. godine, Borisav Jović imao je obavezu Stjepanu Mesiću predati palicu vrhovnog zapovjednika oružanih snaga Jugoslavije.

Kad tamo, hoćeš "malo morgen"! - što bi rekao već punu deceniju i koji mjesec više rahmetli Sloba, na koju se banalnu poštapalicu i on rado oslanjao.

Mesiću se na tom putu ispriječio, a tko drugi do - "trijumvirat".

Doduše, Mesićevoj "inauguraciji" supraotstavljala se, koliko znam, i većina zapovjednog kadra: "Nećemo mi da nam vrhovni komandant bude ustaša" - urlikali su pojedini pukovnici i generali po hodnicima onih zgradurina u kojima je bila etablirana golema birokracija dotadašnjeg Saveznog sekretarijata za narodnu obranu. Pa će tako Stjepan Mesić tek nakon mjesec i pol, i tek na intervenciju iz Evrope stati na "svoj formacijski položaj".

Batrgao se on nešto oko četiri mjeseca na nominalnoj poziciji vrhovnog zapovjednika, namjeravajući vratiti postrojbe JNA "sa terena" u vojarne, e da one ne bi i nadalje i na pogubniji način (zlo)upotrebljavale oružje. Na žalost - bez uspjeha!

Đenerali, pukovnici i majori (osim časnih izuzetaka!), umejsto da izvršavaju Mesićeve zapovjedi, izlagali su ga sprdnji i podsmjehu; oni su se dosljedno priklonili glavnoj Miloševićevoj zapovjedi, onoj sa Gazimestana!

General Kadijević u Rusiji
General Kadijević u Rusiji

Tako je okončana Mesićeva uzaludna beogradska misija. Zanemarimo li verbalne brljotine iz kratkog isječka njegove biografije što pripada ha-de-ze-u, o čemu je baš i na ovom portalu već bilo riječi, Stipe Mesić je bio i ostao provjereni antifašist.

Bez obzira na tu činjenicu, on je u vizuri ne samo srBskih patriJota, već (prema nekolikim anketama) i u vizuri ne malog broja tzv. običnog svijeta u Srbiji, ostao zabetoniran u ruševinama Jugoslavije - kao "ustaša".

Međutim, bit će kao protivteža takvom (srbijanskom) odnosu prema hrvatskom "izaslaniku" u vrhu savezne vlasti, njemu, Stjepanu Mesiću, a po njegovom povratku u Zagreb, čestitali su "Otac Domovine" i Domovina, zajedno.

Može biti da i ta čestitka ima udjela u tome da Domovina nikada nije bila sličnija svome "Ocu" nego što je danas!

izvor: tacno.net