Ivo Anić: Grad koji šuti

Ivo Anić: Grad koji šuti

Dunja Ercegović
Dunja Ercegović

Objavljeno: 21. maj 2016 | Ivo Anić

Danas je jedna hrabra mlada žena stala pred fašiste novog doba potpomognute raznim organizacijama katoličke crkve, a blagoslovljene od strane vlasti (supruga Premijera koja izjavljuje da svatko normalan mora podržati inicijativu.) Ta mlada žena, aktivistica, na koju su nasrnuli zaštitari jer pogađate, ne živimo u uređenoj Norveškoj, već u maloj, fašističkoj Hrvatskoj, u kojoj je "žena za madraca - ne za mudraca), u kojoj u "Glasu Koncila" stoji da se ženama trebaju rezati klitorisi, a vodeći monsignori poručuju da su "štrace" ako konzumiraju seks prije braka, ta mlada žena koja se usudila da digne svoj glas sa gitarom, ne puškom u ruci, napadnuta je jer hrvatska država nema jasan i definiran stav prema bilo kojem obliku nasilja nad ženama i njihovim pravima i to je - fašizam.

Te večeri u najvećoj munchenskoj pivnici "Burgerbraukeller" okupilo se gotovo tri tisuće ljudi da čuju govornike koji su se redom izmjenjivali na pozornici te glasno pozivali na osvetu: prekjučer je u Parizu naime sedamnaestogodišnji Židov ubio tajnika njemačkog veleposlanstva jer mu je ovaj, po njegovom mišljenju, deportirao oca. Reinhard Heydrich u tom izoliranom činu vidi napokon šansu koju toliko dugo čeka i izdaje naredbe koje potpisuju Goebbels i Himller, a koje spremne već nekoliko dana čekaju u ladici njegova radnog stola. Dok je u pivnici večer na svom vrhuncu, a atmosfera dovedena do usijanja, žurni telegrami stižu na svoje adrese i oni glase: spontani prosvjedi dogodit će se tijekom noći. Svi uredi državne policije odmah moraju stupiti u vezu sa odgovornima iz stranke i SS-a. Policija neće suzbijati spontane prosvjede do kojih će doći. Posebno treba paziti na susjedne zgrade i materijalna dobra Nijemaca kada se požar spontano zapali po sinagogama, trgovine i privatni stanovi mogu biti uništeni i opljačkani.

SA odredi dužni su koordinirati i uhititi onoliko Židova koliko ih stane u lokalne zatvore. Potrebno je stupiti u kontakte sa lokalnim koncentracijskim logorima i deportirati iste. Naredba potpisna od samog Führera odaslana je na tisuće adresa i nekoliko primjeraka sačuvano je i do dan danas. Točno u jedan sat i dvadeset minuta otpočela je noć koju je povijest nazvala "Kristalnom", noć u kojoj je diljem Njemačkog Reicha uništeno 815 trgovina, 171 kuća je zapaljena i opljačkana od kojih je polovina stambenih zgrada. Vatra je progutala 119 sinagoga, a još 76 ih je nepovratno uništeno. Krici i jauci koji su odzvanjali tu noć Njemačkom bili su krici i jauci 20.000 nevinih ljudi, Židova koje su nacisti uhitili ili ubili na licu mjesta. Kristalna noć, koja je trajala beskonačno, kako će to opisati preživjeli, pokazala je pravu prirodu nacionalsocijalizma, prirodu Njemačke tog doba.

Njemački narod skrivao se po svojim domovima i virio iza zavjesa, oni znatiželjni promatrali su poput šutljivih aveti sa balkona svojih kuća što se događa, ne sudjelovavši u tom zločinu, no nitko nikada nije jasno utvrdio pozadinu te njihove šutnje, grada koji je šutio, je li riječ bila o strahu ili je riječ bila o prešutnom odobravanju, saučesništvu i u konačnici zadovoljstvu. Zadovoljstvu što se njihov grad konačno rješava - nametnika. Najbolji primjer je zgrada u kojoj stanuje kao najmodavac dobra starica koja je okupljala obitelji bez krova nad glavom, kuhala im i pomagala na svakakve načine. Pripadnik SA ušao je kroz kapiju koja je bila otvorena, a stanari, mahom Nijemci kojima je starica dala sve što je imala pustili su "uvažene goste" i bez riječi promatrali kako od starice zahtijevaju da se odjene i pođe s njima. Starica je pokazala na okupljene ljude u hodniku i ponosno kazala da se neće odjenuti niti poći vjerujući u empatiju i zaštitu onih koje je praktički othranila i dala im krov nad glavom. Zapovjednik eskadrona je izvadio "Luger" iz futrole i pucao je starici u prsa. Glave okrenute prema hodniku i svojim susjedima starica ispušta tihi jecaj, na što joj Zapovjednik ispaljuje metak u čelo.

Židovima je od te noći strogo zabranjen pristup školama, bolnicama, plažama i kupalištima, kino dvoranama, a u kupovinu su mogli samo u točno određeno vrijeme. Od te noći, odlukom Goebbelsa, a na nagovor Heydricha, Židovima se izrađuju žute trake za ruke radi lakše identifikacije i stigme. Berlin je u stranom tisku proglašen tog dana "Gradom koji je šutio" i tu sintagmu uzet će mnogi povijesničari, pisci i psiholozi kao svoju polaznu točku u proučavanju fenomena kojeg je čovječanstvo nazvalo - fašizmom.

Mircea Eliade nazvao je fašizam režimom utemeljenim na ljubavi. Tajna ksenofobije, tajna zatiranja i straha od različitosti leži u intimnoj drami pojedinca koji odustaje od sebe samog i priklanja se krdu, krdu koje se zaklinje upravo u ljubav, ljubav prema bližnjima, ljubav prema domovini, ljubav prema naciji i onome što ona predstavlja, krdu koje odustaje od individualizma u svrhu višeg cilja, više sudbine. Svoju savjest, svoje nagone i moral pojedinac tako podređuje kukavičkoj poslušnosti, infantilnom strahu od odbačenosti i izopćenosti. Fašizam je puka poslušnost i podređenost rasi, domovini, naciji, narodu s kojim se identificira u našem slučaju katolička crkva i njene vrijednosti, fašizam je zanos, spremnost na žrtvu, odricanje i patnju. Žrtvu koja naknadnim moralom traži satisfakciju od domovine koja se mora zahvaliti za aktivizam u vidu beneficija, često i u vidu kršenja zakona, Ustava, javno prihvaćenih odredbi. Upravo ta ljubav prema "patriji" postaje takvim činom važnijom od čovjeka - veliki i neoprostivi, fašistički zločin prema sebi samom.

Nesposobnost upravljanja svojim životom van krda koji prestaje biti zaseban entitet dovodi u konačnici do prezira prema sebi samom. Ljudi okupljeni u fašističke "falange", pokrete ili mirne prosvjede osjećaju da pripadaju većoj cjelini, zajednici koju vole i koja voli njih, zajednici za koju su spremni na žrtvu, zajednici koja postaje u očima tih nesretnika - bezgrešna. U tom momentu ruše se barijere, barijere zakona, časti, viteštva, odnosa muškarca prema krhkosti žene i u tom momentu dolazi se do tanke granice između razuma i ubojstva, ubojstva za viši cilj onih koji smetaju, onih koji su nametnici, onih koji prestaju biti ljudi. Kada društvo šuti, a aktualna politika pruži jasne dokaze da razumije tu i takvu ljubav, angažiranost oko zajedničkih ideala (obitelji, crkve, nacije, domovine) otvara se prostor koji postaje aktivnim fašizmom.

Onaj prikriveni, retorički, dojen mjesecima pa i godinama brižno i strpljivo kako nas je naučio Goebbels čeka taj dan, tu kristalnu noć u kojoj će se izvršiti zacrtani planovi koji stoje u ladicama. Povijest je proces, proces koji se ciklički ponavlja i ako ništa ne učimo iz nje zadesi nas noć, noć u kojoj se promijeni svijet, noć u kojoj napokon spoznamo da živimo u gradu koji šuti, gradu koji ne šuti iz straha već gradu koji šuti - iz odobravanja. Taj trenutak je onaj trenutak koji se ponavlja, a koji je brižno pripreman, trenutak u kojem su tisuće pustile zlo u svoju nutrinu i ugradile ga u svoje sisteme vrijednosti, zlo koje je godinama sraslo i prihvaćeno u konačnici kao jedina istina.

Njemački narod skrivao se po svojim domovima i virio iza zavjesa, oni znatiželjni promatrali su poput šutljivih aveti sa balkona svojih kuća što se događa, ne sudjelovavši u tom zločinu, no nitko nikada nije jasno utvrdio pozadinu te njihove šutnje, grada koji je šutio, je li riječ bila o strahu ili je riječ bila o prešutnom odobravanju, saučesništvu i u konačnici zadovoljstvu. Zadovoljstvu što se njihov grad konačno rješava - nametnika. Jednoj povorci nedavno se suprostavila jedna mlada žena sa podignutom desnicom. Tamnoputa Šveđanka Tess Asplund, sa šakom podignutom visoko u zrak, stala na put koloni od tri stotine neonacista koji su marširali ulicama Borlangea, gradića u centralnoj Švedskoj. Mirni protest hrabre četrdesetogodišnjakinje protiv desnog ekstremizma u švedskom društvu tako je u potpunosti zasjenio naci-marš u organizaciji pronacističke organizacije Nordiska motståndsrörelsen (Nordijski pokret otpora) i dao do znanja da Skandinavija i Europa neće pokleknuti pred politikom isključivosti, koja, na žalost, posljednjih godina konstantno bilježi porast pristalica

Njen grad je šutio no ona nije. Mlada Tess hrabro je stala pred izbrijane momke, a ovima nije na pamet palo da je maknu, da je napadnu ili predaju taj posao zaštitarima koji su mirno promatrali što se događa. Neonacisti su mladu djevojku zaobišli potpuno svjesni da iza nje stoji država, stoji sekularni sistem davdeset i prvog stoljeća koji istina svojim poimanjem demokracije dozvoljava sve vrste prosvjeda, ali ne dozvoljava nasilje. Hrabra Tess kasnije će kazati da se nije bojala neonacista već ju je zabrinulo što je stala sama, što njen grad koji je promatrao iza zavjesa što se događa nije poduzimao ništa. Njihovu šutnju Tress nije shvatila kao strah, već je shvatila kao odobravanje.

Danas je još jedna hrabra mlada žena obavila sličan posao i sama stala pred povorku koja se zalaže za ukidanje prava na pobačaj, ukidanje prava žena na umjetnu oplodnju i zasnivanje istospolnih zajednica. Danas je jedna hrabra mlada žena stala pred fašiste novog doba potpomognute raznim organizacijama katoličke crkve, a blagoslovljene od strane vlasti (supruga Premijera koja izjavljuje da svatko normalan mora podržati inicijativu.) Ta mlada žena, aktivistica, na koju su nasrnuli zaštitari jer pogađate, ne živimo u uređenoj Norveškoj, već u maloj, fašističkoj Hrvatskoj, u kojoj je "žena za madraca - ne za mudraca), u kojoj u "Glasu Koncila" stoji da se ženama trebaju rezati klitorisi, a vodeći monsignori poručuju da su "štrace" ako konzumiraju seks prije braka, ta mlada žena koja se usudila da digne svoj glas sa gitarom, ne puškom u ruci, napadnuta je jer hrvatska država nema jasan i definiran stav prema bilo kojem obliku nasilja nad ženama i njihovim pravima i to je - fašizam. Fašizam u svojoj izvornoj konstanti.

Dunja je jasno pokazala svoj stav i Dunja je danas dokazala ponovo istu stvar koju je dokazala Kristalna noć, koju su dokazali svi događaji koji su joj predhodili i koji su proizašli iza nje. Fašizam u svoj svojoj punini danas se skriva iza ljubavi, ljubavi prema tabuima i svetinjama, ljubavi za koju će oni koji su se odrekli svoje individualnosti, oni koji su puni prezira prema samima sebi prihvatili krdo kao svoj entitet, nasrnuti na jednu mladu ženu koja se bori da njen narod, da njen grad izgleda drugačije.

Njen grad koji je pogađate stajao danas sakriven iza svojih zavjesa i mnogi će kazati da je to bilo od straha. Dunja i Tess će vam kazati drugačije. Zagreb je danas bio grad koji je šutio iz oportunizma i u konačnici iz - odobravanja. Nadajmo se da još nismo blizu jutra koje iza svake kristalne noći mora svanuti, noći u kojoj je vatra progutala 119 sinagoga, a još 76 ih je nepovratno bilo uništeno.

Krici i jauci koji su odzvanjali tu noć Hrvatskom bili su krici i jauci nevinih ljudi, ljudi koji su proglašeni neprijateljima države, jugoslavenčinama i homoseksualcima, drugima i drugačijima, onima suprostavljenima krdu, ljudi koje su nacisti uhitili ili ubili na licu mjesta. Kristalna noć, koja je trajala beskonačno, kako će to opisati preživjeli, pokazala je pravu prirodu nacionalsocijalizma, prirodu Hrvatske tog doba, zemlje koja je šutjela iz odobravanja.

izvor: tacno.net

Pretraga: 8092 - Ivo Anić: Grad koji šuti
Trajni link: http://sanela.info/blog/stolac_bola/?p=8092