Antifašistički ambijent za konzumaciju fašizma

Viktor Ivančić: Antifašistički ambijent za konzumaciju fašizma

Viktro Ivančić
Viktro Ivančić

Objavljeno: 23. maj 2016 | Tamara Nikčević

Umesto da vodećem jugoslovenskom novinaru, kolumnisti zagrebačkog nedeljnika Novosti Viktoru Ivančiću postavim pitanje koje bi, u postojećim okolnostima, možda bilo najprirodnije - kako je, dakle, danas u Hrvatskoj biti Viktor Ivančić, Oliver Frljić, Milorad Pupovac ili bilo koji drugi građanin "problematičnih" krvnih zrnaca ili uverenja - odlučila sam da na početku ovog razgovora stvar obrnem i da Ivančića pitam može li i pretpostaviti kako je u današnjoj Hrvatskoj biti - Zlatko Hasanbegović.

Naravno, reč je o ministru kulture i informisanja u Vladi premijera Tihomira Oreškovića, koji je, u zemlji u kojoj se glorifikuje ustaška Nezavisna država Hrvatska NDH i najblaže rečeno relativizuje antifašizm, logično postao "simptom novog doba" - simbol ne samo aktuelne vlasti, nego i stanja u društvu.

"Pretpostavljam da je Zlatku Hasanbegoviću više nego dobro, on se u današnjoj Hrvatskoj osjeća kao svoj na svome. Krasi ga uzoran filoustaški pedigre, što znači da je kao biološka jedinka uzgojen, sortiran i posađen tako da se idealno uklopi u zadani društveni pejsaž. Ostale osobe koje ste spomenuli, s druge strane, predstavljaju korov. I to korov u jeku akcije čišćenja hrvatskoga vrta" - kaže Viktor Ivančić.

:: Zahtev za ostavkom ministra Zlatka Hasanbegovića potpisalo je više od pet hiljada umetnika, intelektualaca, novinara, javnih ličnosti... I ništa! Kako to? Odakle ministru Hasanbegoviću tolika moć?

Sam po sebi, Hasanbegović je nitko i ništa. Duhom siromašni pripadnik intelektualnog polusvijeta izvučen s dna kace u kojoj se kiselila hrvatska državotvorna ideologija iz ranih četrdesetih godina prošloga stoljeća.

Temeljna Hasanbegovićeva funkcija u aktualnoj vlasti - bez obzira na velike operativne ovlasti koje ima u polju kulture i medija, i koje on uvelike koristi služeći se metodama ognja i mača - stoga je prije svega simbolička. On je poruka. On je simptom novoga doba i novoga historijskog početka. Utjelovljenje regresije kojom ima biti obilježena i zapečaćena budućnost.

Preko njega je trebalo dati do znanja da će onaj tko se čvrsto drži endehazijskih svjetonazorskih klišeja biti ne samo "normaliziran" - dakle izmješten s margine u političko središte - nego i predodređen za najviše društvene titule.

Hasanbegovićeva moć utoliko proizlazi iz naravi sistema, a sistem, štiteći ga, brani vlastitu suštinu. Ta suština iskazuje se kroz ubrzanu reustašizaciju društva, koja je toliko sveobuhvatna i zgusnuta da ne ovisi o inicijativi jedne ili dviju političkih figura, nego se mirne duše može govoriti o današnjoj Hrvatskoj kao o nedorečenoj NDH. Ova vlast pokazuje kako joj je NDH neostvareni san, kojemu ona svim silama teži, ali je u punoj realizaciji ometaju kakav-takav demokratski legitimitet i međunarodna pravila igre - poput parlamentarnih izbora, konvencija o ljudskim pravima i sličnih tričarija - koje nema snage u potpunosti sabotirati.

Tendencija je, međutim, nedvojbena: Hrvatska je danas invalidna NDH, s tim da se intenzivno radi na njenom punom ozdravljenju.

:: "U Hrvatskoj je došlo do renesanse nacionalizma otkako je ušla u EU" rekli ste nedavno. "Odatle ih nitko ne može izbaciti, što znači da Hrvati sada mogu biti ono što jesu". Šta to?

Mogu biti samostalni i suvereni, naravno, na način kako su to otpočetka zamišljali, jer više nema zapadne kandžije koja će ih prisiljavati da uz to budu i pristojni.

Priznajem da nisam baš neki zaljubljenik u Europsku uniju. Ipak, sva je prilika da ćemo period okrutnog discipliniranja Hrvatske, onih desetak godina dok je ona pod golim ucjenama i krajnje nevoljko usvajala "kriterije" za prijem u klub povlaštenih, upamtiti kao zlatno razdoblje njene državnosti.

:: Da li "kandžiju" o kojoj govorite, kada je o Srbiji reč, danas u svojim rukama drži Hrvatska, koja zvaničnom Beogradu ne dozvoljava da otvari poglavlje 23 u pregovorima sa EU? Šef hrvatske diplomatije Miro Kovač taj je veto obrazložio rečima da agresor u jugoslovenskim ratovima devedesetih za sebe ne može tražiti ulogu "malog Haga na Balkanu".

Uopće nema smisla ozbiljno razmatrati Kovačevo obrazloženje, jer je to samo izgovor da "zajebemo Srbe", što se dobro drži na domaćem terenu. Glavni politički amblem Hrvatske demokratske zajednice (HDZ) ipak je antisrpstvo, što znači da ćemo "zajebati Srbe" kad god možemo i kako god možemo, bez obzira na izgovore što ćemo ih pritom nuditi. Te su navade, naposljetku, obostrane, hrvatski i srpski nacionalizam hrane jedan drugoga, pa nema razloga da se uzajamno ne okrijepe i na "europskom pitanju", kao što se krijepe u svim drugim oblastima.

Na primjer na pitanju Jasenovca, tako što će Jakov Sedlar snimiti film o tome kako je u Jasenovcu djelovao ustaški hotel de lux kategorije, a onda su došli komunisti i pretvorili ga u stratište, dok će Tomislav Nikolić i dalje govoriti o 700 hiljada ubijenih Srba. Između Sedlarova vulgarnog revizionizma i Nikolićeve žrtvoslovne pornografije nema naročite razlike, ali najvažnije je da su jedno drugom nužni.

Sedlar je bez Nikolića daleko manje probitačan, kao i Nikolić bez Sedlara.

:: Jesu li na isti način jedan drugom nužni premijer Aleksandar Vučić i prvi potpredsednik Vlade Hrvatske Tomislav Karamarko? Uostalom, premijer Srbije bio je prvi političar u Evropi koji je, još pre nego što su i saopšteni rezultati parlamenatrnih izbora u Hrvatskoj, Karamarku čestitao pobedu na parlamentranim izborima.

To je bilo posve očekivano. Bratstvo hrvatskih i srpskih šovinista je ovdje konstanta, to je sam temelj balkanske drame. Mogu vam ponuditi svježiji primjer, koji gotovo da ima aromu karikature.

Četnici i ustaše
Četnici i ustaše

Hasanbegovićevo Ministarstvo kulture, naime, nedavno je financijski sponzoriralo čak tri knjige koje potpisuje - kao autor i kao koautor - beogradski povjesničar Bojan Dimitrijević, poznat po svom angažmanu na rehabilitaciji Milana Nedića i Draže Mihailovića, i to u značajnome iznosu od 32 tisuće kuna.

Istovremeno su na natječaju odbijene knjige mnogih poznatih "anacionalnih" pisaca iz Hrvatske, od Daše Drndić do Ivice Đikića. K tome, knjige Bojana Dimitrijevića objavljuje nakladnička kuća prikladna naziva "Despot Infinitum", koja je nedavno štampala i "Doživljaje" Ante Pavelića. Zar to nije dražesno?

Zar nije dirljiv način na koji se ljubitelji ustaša i četnika, uzurpirajući sredstva poreznih obveznika, čak i materijalno ispomažu po liniji zajedničke naklonosti prema fašizmu?

Jedino što u tom prizoru ustaško-četničkog zagrljaja tragično nedostaje su partizani.

:: "Vučić je u procesu stalne negacije jučerašnjeg sebe", rekli ste pre nekoliko godina. "On nastupa kao čovjek bez prošlosti, pa bi se moglo reći da svakoga dana počinje od nule: obnaša vlast šireći entuzijazam trajnog novorođenčeta". Ako već Brisel tako otvoreno gleda kroz prste bivšem najboljem đaku Vojislava Šešelja i ministru informisanja Slobodana Miloševića, ako ne reaguje na činjenicu da njegova vlast guši slobodu medija, da smenjuje urednike, da na građane Beograda šalje bande sa fantomkama, ako, najzad, čoveka čiji su medijski i politički trbuhozborci besprizorni šovinisti proglašava "faktorom pomirenja u regionu", znači li to da je premijer Vučić na kraju ipak uspeo da i EU i sve ostale ubedi u to da je, kako ste rekli, čovek bez prošlosti?

Srbija s Vučićem na vlasti postaje vrlo zanimljiva, nešto poput demokratski konstituirane despocije. Vučić laže čim zine, no - što ako to više uopće nije važno? Što ako se odsustvo vjerodostojnosti unaprijed podrazumijeva? Što ako se uzima zdravo za gotovo da politika i nije ništa drugo nego prikladno artikuliranje laži, pa nema smisla parirati joj istinom?

Šah-mat u Beogradu, Aleksandar Vučić i Bakir Izetbegović 22. jul 2015
Šah-mat u Beogradu, Aleksandar Vučić i Bakir Izetbegović 22. jul 2015

U tom je slučaju slika još sumornija, jer uključuje dosluhe širih razmjera.

Ne iznosim to kao tvrdnju, ali nisam siguran koliko su birači i oni koji podupiru srpskog premijera zaista obmanuti, a koliko se svjesno ugrađuju u njegove retoričke magle i blefove, u nekoj vrsti opscenoga i ciničnog obreda. Tada su mnoge stvari moguće, pa i to da sama demokratska procedura bude u službi gušenja demokracije. A da se radi o većinskom odustajanju od slobodnoga i demokratskog društva, čini mi se dosta očito. Kao i u Hrvatskoj, uostalom.

:: Šta je sa medijima u Hrvatskoj, koliko su oni slobodni?

Govorimo li o vodećim medijima u Hrvatskoj, oni ne samo što nisu slobodni, nego postaju iznimno kreativni u vlastitoj kastraciji. Preko ušminkanih verzija stvarnosti, oni svakodnevno izlažu pred publiku svoje cenzurirane duše kao vrhunske proizvode, tako da konzumenti koji ne spadaju u sortu debila ostaju zapanjeni količinom i kvalitetom prešućenoga.

Novine su već duže vrijeme najinteresantnije po onome što ne objavljuju, kao i televizijski dnevnici. Autocenzura i cenzura odavno više nisu ekscesne pojave, niti su u zanatskome smislu negativno intonirane, već predstavljaju temeljne uređivačke tehnike, ako tako mogu reći. Kapilarna promjena struke u tom je smislu zaista dramatična, pa je situacija danas na svoj način mnogo gora nego u devedesetima, koje pamtimo kao "doba medijskoga mraka".

Treba, međutim, reći da je zaslugom prethodnoga Ministarstva kulture u Hrvatskoj zadnjih godina bilo stabilizirano nekoliko malih nezavisnih medija koji su predstavljali ljekovitu alternativu vodećoj struji...

:: Šta je sa tim medijima danas?

Zlatko Hasanbegović
Zlatko Hasanbegović

Ministar Hasanbegović im je ukinuo budžetske dotacije, što znači da im vjerojatno slijedi gašenje. Kada i ta minimalna infrastruktura bude zgažena, preostat će samo gerilski načini borbe, ili, kako reče jedan mlađi kolega, "odlazak u šumu".

:: Ako je novinar koji drži do sebe, kako ste jednom rekli, zaista "osuđen na to da sve češće piše o štetama koje uzrokuje samo novinarstvo", kakve to onda sve štete uzrokuje novinarstvo o kojem govorite?

Mainstream mediji danas su praktički dio aparata vlasti i novinarstvo se najvećim dijelom - protivno svojim "svetim spisima" - prilagodilo tome imperativu. Ono je postalo servisna djelatnost, ili da to kažem sasvim patetično: ono više nije na strani istine i pravde, nego u službi bogatih i moćnih. Svejedno je da li se ta lojalnost iskazuje prema korporativnoj ili političkoj moći - opslužuju li se komandni štabovi krupnog kapitala ili nacionalističke države - jer se u konačnici radi o jednoj te istoj oligarhijskoj strukturi.

Slični su trendovi i u zemljama takozvane razvijene demokracije, samo što tamo još postoji i stanovita inercija tradicije, pa žanrovi nisu do te mjere vulgarizirani kao u Hrvatskoj ili Srbiji. Način na koji hrvatske novine pišu o kapitalističkim nužnostima, recimo, doseže razinu groteski, gdje se otvoreno vrijeđaju penzioneri, radnici koji bi htjeli veća prava, "uhljebi" poput učitelja ili medicinskih sestara koji parazitiraju na državnome proračunu, a svaka se inicijativa za većom socijalnom sigurnošću ili jednakošću ismijava kao infantilna i potencijalno opasna.

Stvar je u tome da direktni ideološki presing više uopće nije zazoran, on više ne nastupa pod krinkom; srednjostrujaški žurnalizam koji je nekoć od svojih kritičkih intencija izgradio mit sada je napokon skinuo pelene i otvorena srca servira dnevne porcije reklama za postojeći poredak. Sve drugo je estradno-tračerski plasman vijesti čija je "intrigantnost" namijenjena pasiviziranju publike. Dok se proizvode publikacije, konačni je cilj zapravo proizvodnja publike, i to takve koja će biti uvjerena u svoju potpunu političku nemoć.

:: Tom cilju posvećeno je i takozvano patriotsko novinarstvo. Šta uopšte znači "patriotsko novinarstvo"?

Uzmemo li za primjer nedavnu odluku Vijeća časti Hrvatskoga novinarskog društva, koje je osudilo autora satirične pjesme "Lijepa naša haubico" objavljene u Novostima, uz obrazloženje da se njome vrijeđaju državna himna i oružane snage Hrvatske, očito je da se u organizaciji koja reprezentira struku polazi od stava da je odnos prema "domovini" i njenom simboličkom inventaru provorazredno etičko pitanje, to jest da se domoljublje - kao "državna emocija" - novinarima nastoji nametnuti kao moralna i profesionalna obaveza. To je, uostalom, odavno postignuto i sada se samo radi o sankcioniranju preostalih neposlušnika i izroda.

U osnovi je riječ o konfesionalnoj prinudi, o utvrđivanju svjetovne religije, o inzistiranju na vjerničkome odnosu prema mističnim tekovinama državnosti, što podrazumijeva da je kompletno društvo obavezno sudjelovati u predpolitičkim ritualima, kako u Hrvatskoj, tako i u Srbiji. U Hrvatskoj postoji cijela paleta svjetovnih tabua - poput hrvatske nacije, ili takozvanog domovinskog rata, ili same hrvatske države - koji uživaju status pseudoreligijskih kultova i čija je intaktnost neupitna. Ti kultovi, budući da su građani u njih dužni slijepo vjerovati, nisu podložni razmatranjima koja bi uzimala u obzir takve trivijalnosti poput činjenica, preko njih se ne otvaraju politička ili sociološka, nego teološka pitanja, oni ne mogu biti izvrgnuti kritičkoj, već liturgijskoj analizi.

"Patriotsko novinarstvo" je dakle ono većinsko, koje ne podnosi herezu.

:: Kada je istoričar Dragan Markovina nedavno kazao da se u Hrvatskoj na vlast "popela skupina agresivnih kleronacionalista i neskrivenih simpatizera ustaške države, sa svojim projektom stvaranja takozvane nove nacionalne paradigme"...

Iako se slažem sa Draganom, ne bih rekao da je ta paradigma nova. Ona Tuđmanova poruka iz početka devedesetih da je "NDH bila izraz povijesnih težnji hrvatskoga naroda", nije bila nikakva historičarska reminiscencija, niti usputna revizionistička opaska, nego sažeti politički program. Taj program se danas, kada su uklonjene neke otežavajuće okolnosti - poput ispunjavanja formalnih uvjeta za prijem u EU - samo nastoji sretno zaokružiti.

Ne spadam među one koji drže da je revitalizacija ustaštva u Hrvatskoj, započeta u Tuđmanovoj eri, bila folklorne prirode. Naprotiv, to je bio ozbiljan državni projekt. Olako se zaboravlja da je u prvome sazivu hrvatskoga parlamenta sjedio i jedan član nekadašnje vlade NDH, ili da je tada srušeno više od tri tisuće partizanskih spomenika, ili da danas ni u jednome hrvatskom gradu ne postoji Ulica žrtava fašizma, da je dakle kompletan simbolički univerzum antifašističke borbe temeljito zbrisan.

Svaki totalitarni pokret, pa tako i HDZ, teži punom ostvarenju svojih ideala, i ostaje jedino pitanje prepreka i otpora s kojima se suočava na tom putu. Budući da Europa više ne dijeli Hrvatskoj ultimatume, da međunarodni pritisak izostaje, želim vjerovati da će unutrašnji otpor biti dovoljno snažan da osujeti takve ambicije.

Suvremeni fažizam uvijek nastupa kroz retroaktivnu mistifikaciju komunizma

:: U to verujete, uprkos činjenici da predsjednik Hrvatske demokratske zajednice i prvi potpredsjednik hrvatske Vlade Tomislav Karamarko najavljuje "temeljitu promjenu društvene klime", da su sve glasniji zahtevi za lustriranjem nekadašnjih partijskih i državnih funkcionera SFRJ...?

Tomislav Karamarko
Tomislav Karamarko

Zahtjevi za "temeljitom promjenom društvene klime" prije svega služe emocionalizaciji javne scene i širenju atmosfere lova na vještice, a sama je praktična provedba lustracije u drugome planu, između ostaloga i zato što bi njome bila desetkovana hrvatska desnica.

Karamarko naprosto ne zna ništa drugo. Jedina vizija društva koju on ima iscrpljuje se u predodžbi vojne kasarne i mentaliteta koji u njoj vlada. To je ta "društvena klima" koju on želi stvoriti.

Svojom pojavom i političkim djelovanjem on savršeno ilustrira preko dvadeset godina staro zapažanje Rastka Močnika - da suvremeni fažizam uvijek nastupa kroz retroaktivnu mistifikaciju komunizma.

:: Da, ali kad već pomenuh lustraciju, zar nije čudno da nju zagovara HDZ, budući da je njen prvi predsednik i "tvorac moderne hrvatske države" - one koja, kako kaže ministar Hasanbegović, nije "pravni sljedbenik ni NDH ni jugoslavenskog totalitarnog nasljeđa" - bio Franjo Tuđman, general JNA?

To je samo jedan od mnogih primjera hipokrizije koja prati hrvatski nacionalizam.

Nemojte zaboraviti da je Tuđmanov najveći uspjeh bio upravo u tome što je oslobodio oportunističku energiju masa, što je te mase, pored ostaloga i vlastitom biografijom, lišio bilo kakve potrebe za samopreispitivanjem. Novostasali hrvatski domoljub, slijedeći vođin uzor, mogao je bez ikakvih moralnih tegoba dokinuti čitav svoj prethodni život, ponašati se kao da taj nije ni postojao, mogao je pljuvati u ogledalo sa snažnim osjećajem da pljuje kroz prozor. Tako je bilo moguće da, samo par godina nakon što se pridružio onoj nepreglednoj svjetini koja je na zagrebačkom kolodvoru naricala nad mrtvim Titom, tome istom Titu bez trunke nelagode zabija kolac u leš. Amputacija te nelagode je istinsko oslobođenje koje je Tuđman donio, jer je znao što je to masovno društvo.

Kolektivno licemjerje je stoga neodvojivo od nacionalizma. Sasvim je tipično, recimo, da upravo najljući nacionalisti, dok drže svete mise o državnom suverenitetu i nacionalnom dobru, o "hrvatskoj lisnici u hrvatskom džepu", najvelikodušnije daju državnu imovinu u strano vlasništvo i najservilnije ližu dupe kolonijalnim gospodarima u liku Amerike i NATO pakta. Čine to takvim intenzitetom da je stvarni suverenitet Republike Hrvatske danas neusporedivo manji nego u vrijeme dok je ona bila dio SFRJ. Pa do toga da će veličati ustaštvo i istovremeno tražiti da ih se smatra antifašistima. Jer ne žele osjećaj nelagode.

Žele imati antifašistički ambijent za konzumaciju fašizma.

:: Ako je verovati bivšem premijeru Hrvatske i jednom od osnivača HDZ Jospipu Manoliću, Tomislav Karamarko je sredinom osamdesetih sarađivao sa jugoslovenskom UDB-om...

Mnogo važnija od Karamarkove udbaške prošlosti je njegova policijska sadašnjost. Jer Karamarko je prije svega policajac, i to vrlo dobar, kažu, ne u smislu poštenja, već operativnih sposobnosti. Već sam pisao o tome da se njegova osnovna strategija svodi na policizaciju društvenog života. Direkta posljedica toga je i erupcija uličnoga nasilja koje dolazi od radikalne desnice.

Kao što se pokazalo u slučaju provala u stanove Olivera Frljića i njegove djevojke, to nasilje ni izbliza nije onoliko spontano kakvim se nastoji prikazati.

:: Ko je, po vašem sudu, najodgovorniji za to što je Tomislav Karamarko danas na vlasti u Hrvatskoj?

Odgovornost Socijaldemokrastke partije, ako na to aludirate, svakako je velika, no to je stara priča. Ne računajući to što su odavno izdali ama baš sve idejne i programske elemente koji bi ih činili lijevom strankom, što su prigrlili neoliberalni kapitalizam kao idealnu koncepciju za postizanje društvene sreće, hrvatski socijaldemokrati kronično su limitirani i iluzijom da mogu ponuditi prihvatljiviji model nacionalizma i poraziti HDZ na njihovu prirodnom terenu. Oni s nacionalizmom vječito koketiraju, a nikad mu se zaista ne suprotstavljaju, osim kada ovaj nastupi u radikalnom izdanju i kad su oni sklonjeni u opoziciji.

Opslužujući desetljećima tu matricu, umjesto da je pokuša demontirati, SDP je prouzročio daleko veće društvene štete nego što je to puki dolazak Karamarka na vlast. Problem je što socijaldemokrati, koliko mi se čini, ni iz aktualne katastrofe neće ništa naučiti.

:: Sudeći po poslednjim turbulencijama u vladajućoj koaliciji, sve češćim sukobima premijera Oreškovića sa HDZ-om kao najjačom strankom vlasti, neslaganjima predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović i Tomislava Karamarka, posmatrač sa strane teško može da razume ko je u Hrvatskoj zapravo na vlasti. Znate li vi?

Takav kaos u svakom slučaju dosad nije viđen, jer se stječe dojam da traje nemilosrdni rat sviju protiv svih, gdje bi uskoro moglo biti mrtvih i teško ranjenih.

Odgovor na vaše pitanje mogao bi glasiti: u Hrvatskoj je trenutno na vlasti sama žudnja za vlašću. To je jedino što dijele akteri koji se međusobno preziru i mrze. Jedino što ih povezuje i drži na okupu je silan strah od gubitka privilegija i potencijalne moći.

Hrvatski slučaj, zbog svoje pročišćenosti, trebao bi biti predmetom ozbiljnih izučavanja, jer sve ukazuje na to da je izumljen model vladavine kroz koji privatne patologije najefikasnije sabotiraju javne interese. A javni bi interesi, navodno, trebali biti svrha bavljenja politikom.

:: Da li je istina da u Hrvatskoj danas živi svega 341 Jugosloven?

Istna je.

:: Otkud onda u Hrvatskoj toliki strah od Jugoslavije i Jugoslovena?

Nije to nikakav strah, nego pokušaj da se ozloglašavanjem utvara - dakle ideološkom fikcijom u najbanalnijoj formi, onom koja operira sa zombijima - društvo dovede u stanje borbene gotovosti. Da se stvori radna atmosfera u onoj Karamarkovoj kasarni, jer bez vanjskih i unutrašnjih neprijatelja ona gubi svaki smisao. Ako hoćete, to je još jedna manifestacija skupne hipokrizije o kojoj smo maloprije govorili, jer je opasnost od Jugoslavena utoliko veća što ovih ima manje.

:: Šta danas znači biti Jugosloven?

Znači biti izostavljen iz svih konstruktivnih planova za razvoj zajednice. Dakle, u tom pogledu biti ostavljen na miru.

Što se mene tiče, to je značajan privilegij. (Peščanik.net)

izvor: tacno.net

Pretraga: 8155 - Antifašistički ambijent za konzumaciju fašizma
Trajni link: http://sanela.info/blog/stolac_bola/?p=8155