Lezilebović Božo Ljubić

Lezilebović Božo Ljubić

Komentar: Hrvati iz BiH zapravo uništavaju svoj politički identitet

Karijera nositelja HDZ-ove liste za dijasporu ukazuje da je riječ o uhljebu

Božo Ljubić
Božo Ljubić

• Što je zajedničko Hrvatima u Čileu, Australiji, Novom Zelandu, Južnoafričkoj Republici, i Hrvatima u Bosni i Hercegovini? Evo: prema izbornim pravilima Republike Hrvatske svi su oni "iseljenici iz svoje matične države Hrvatske"

• Kada Hrvati iz Bosne i Hercegovine pristaju da se na izborima za parlament Hrvatske legitimiraju kao pripadnici ili predstavnici dijaspore, oni ozbiljno destruiraju svoj primarni bosanskohercegovački politički integritet. Činjenica da se hrvatski političari i kandidati iz Bosne i Hercegovine i dalje služe ovim štetnim institutom može značiti samo to da im je svraka koristoljublja popila političku pamet i zrelost

Objavljeno: 06. nov 2015 | Ivan Lovrenović

Što je zajedničko Hrvatima u Čileu, Australiji, Novom Zelandu, Južnoafričkoj Republici, i Hrvatima u Bosni i Hercegovini? Evo: prema izbornim pravilima Republike Hrvatske svi su oni iseljenici iz svoje matične države Hrvatske. Tako će i na ovim izborima za Sabor Republike Hrvatske bosanskohercegovački Hrvati biti tretirani kao dijaspora, a oni tu političku sramotu prihvaćati kao milost i privilegij. Sada će čak, prema sporazumu dviju "sestrinskih stranaka", HDZ-a i HDZ-a BiH, po prvi put nositelj HDZ-ove liste za 11. izbornu jedinicu ("lista za dijasporu") biti hadezeovac iz Bosne i Hercegovine - Božo Ljubić. To je ona stranačka lista koju na svim dosadašnjim izborima nijedna druga nije uspjela ugroziti.

Dvije su stvari koje ovdje prizivaju komentar kad je riječ o Bosni i Hercegovini. Jedna je taj politički koncept dijaspore, druga sama ličnost i politički profil aktualnoga nositelja HDZ-ove liste.

O prvoj temi napisano je mnoštvo tekstova i tumačenja, pa i ovaj autor ispisao ih je u proteklih dvadeset godina cijelu gomilu, ali stvar spada u onaj repertoar velikih političkih manipulacija o kojima je uvijek važno govoriti, makar izgledalo da je to govor u gluhe uši.

Na početku devedesetih godina prošloga stoljeća snažna Tuđmanova propaganda uvukla je Hrvate u Bosni i Hercegovini u zamku ideologije svehrvatstva, sa ciljevima za čije ostvarenje im je bila namijenjena tek uloga dodatne glasačke mase i ljudskoga materijala za etničko-teritorijalnu razmjenu. Ta ideologija i do danas u mnogim glavama stoji kao zapreka da se do posljednjih konzekvenci politički osvijesti činjenicu da su Bosna i Hercegovina i Hrvatska dvije zasebne, samostalne države, te da se više ne živi pod zajedničkim državnim krovom kao u četiri susljedna državno-politička sistema punih stotinučetrnaest godina od austrougarske okupacije 1878. do osamostaljenja 1992. godine. I dalje se ustrajava na iluziji o "jednome jedinstvenom narodu", kojega "ne smiju dijeliti nikakve državne granice". Upravo to bio je jedan od dva temeljna ideologema tuđmanovskoga svehrvatstva. Drugi je onaj o Hrvatskoj kao matičnoj državi i o Hrvatima iz Bosne i Hercegovine kao njezinoj dijaspori.

Valja reći da su tu ideologiju u samoj Bosni i Hercegovini zdušno podržavali svi crkveni krugovi, u svim trima biskupijama i u objema franjevačkim provincijama, kao i velik dio hrvatske inteligencije. U hrvatskoj politici u Bosni i Hercegovini, u općem političkom mnijenju i u mentalitetu mase recidivi te pogubne ideologije vuku se do danas, usprkos više nego jasnoj činjenici da ona nema nikakvo ni pojmovno ni povijesno utemeljenje. Ona bi i u psihološkom i u političkom smislu morala za svakoga bosanskoga Hrvata, koji imalo drži do svojega osobnog i etničkog dostojanstva, biti uvredljiva i sarkastična, jer bi po njoj Hrvati imali biti nekakav import u Bosnu i Hercegovinu, etnička dijaspora i došljaci, dok cjelokupno povijesno iskustvo svjedoči upravo suprotno - da je taj narod jedino u Bosni i Hercegovini u svojoj matičnoj zemlji, a da se iz nje stoljećima rasijavao po Slavoniji, Dalmaciji, Bačkoj, Južnoj Ugarskoj, modernoj Hrvatskoj, pa su, recimo, Milan Bandić, Zoran Milanović, braća Mamići, Gojko Šušak, Josip Leko, Branimir Glavaš i milijun drugih znamenitih i manje znamenitih stanovnika Hrvatske - potomci bosanske i hercegovačke dijaspore u Hrvatskoj. Jedino Franjo Tuđman to nije, njegovo je porijeklo, kažu, madžarsko.

Što Hrvati u Bosni i Hercegovini imaju od prava da glasaju na parlamentarnim i predsjedničkim izborima u Hrvatskoj? Kakvu političku korist im to donosi, na koji način poboljšava njihov politički položaj u Bosni i Hercegovini, kako utječe na izgradnju njihova vlastitog političkog identiteta i dostojanstva u toj zemlji, u kojoj su konstitutivan narod kao i druga dva? Što općenito za njih može značiti taj institut koji se inače politološki obrazlaže i definira kao mogućnost i pravo pripadnika dijaspore? Jasno je da Hrvati iz Bosne i Hercegovine, kada pristaju konzumirati pravo da na izborima u Hrvatskoj glasaju kao pripadnici dijaspore, time pristaju i na legitimno tumačenje vlastitoga statusa po kojemu su oni u Bosni i Hercegovini nečije iseljeništvo u stranoj zemlji, izvan svoje postojbine. S kakvom političkom ozbiljnošću i političkom lojalnošću se uopće može prakticirati hrvatska politika u Bosni i Hercegovini, ako njezini protagonisti i njezina elita pristaju da sami sebe percipiraju kao dijasporu! Tragikomično, u tomu se oni potpuno slažu s onim bošnjačkim ideolozima i "znanstvenicima" koji u svojim novim "istraživanjima" ustvrđuju da su samo Bošnjaci-muslimani starosjedioci u Bosni, a da su Hrvati (s njima, naravno, i Srbi) u Bosnu "došli iz Hrvatske i Srbije", i to ne tako davno.

Kada, dakle, Hrvati iz Bosne i Hercegovine pristaju da se na izborima za parlament Republike Hrvatske legitimiraju kao pripadnici ili predstavnici dijaspore, oni ozbiljno destruiraju svoj primarni bosanskohercegovački politički integritet. Činjenica da se hrvatski političari i kandidati iz Bosne i Hercegovine i dalje služe ovim štetnim institutom može značiti samo to da im je svraka koristoljublja popila političku pamet i zrelost.

Tako dolazimo i do nositelja HDZ-ove liste za dijasporu na ovim izborima. Tko je Božo Ljubić? Širokobriježanin koji je predratnu karijeru priznatoga sarajevskog ortopedskog stručnjaka i uglednoga "člana društvene zajednice" zamijenio drugom, pa posljednjih četvrt stoljeća figurira kao profesionalni hadezeovski i hercegbosanski političar bez ikakva pozitivnog učinka, vješto sklonjen od bilo kakva rizika, a uvijek dobro politički udomljen - tipičan tranzicijski nacionalistički parazit.

U žargonu hrvatske javnosti od nekoga doba vrlo je frekventan izraz "uhljeb". Ne znam jesu li se hrvatski jezikoslovci već pozabavili njegovim porijeklom, no i bez toga očito je da dolazi od riječi "uhljebljenje", a ova, pak, od srpskoslavenskoga "uhljebije". Srpski jezik, međutim, ima mnogo slikovitiji izraz za ovu pojavu: "Lezi lebe, da te jedem!", a tip na kojega se odnosi je - lezilebović. Kad izgovoriš "lezilebović", isto je kao da si izgovorio: "Ljubić". Da bismo saželi cijelu četvrtstoljetnu političku karijeru ovoga gospodina, dovoljno je vratiti se na posljednju rečenicu prethodnoga pasusa: to je političar kojemu je svraka sitnoga koristoljublja popila i posljednje zrno političkoga obraza. (ivanlovrenovic.com)

izvor: prometej.ba-2249

Pretraga: 8208 - Lezilebović Božo Ljubić
Trajni link: http://sanela.info/blog/stolac_bola/?p=8208