Presuda Karadžiću - Zločin i pomirenje

Presuda Karadžiću - Zločin i pomirenje

Što presuda Karadžiću znači za izgradnju trajnog mira na Balkanu

Davor Gjenero
Davor Gjenero

• Pobjedničkoj koaliciji bilo je jasno da zločincima iz nacističke strukture nije moguće suditi prema njemačkom pozitivnom pravu, pa je zato uspostavljen međunarodni tribunal

Objavljeno: 26. mar 2016 | Davor Gjenero

Datum izricanja presude Haaškoga suda Radovanu Karadžiću, 24. ožujka, nije izabran slučajno. Naime, na taj je dan 1999. godine započela Operacija savezničkih sila NATO saveza protiv Miloševićeva režima (što ju je Miloševićeva propaganda nazvala "Milosrdni anđeo") radi zaustavljanja operacije genocida nad albanskim stanovništvom na Kosovu.

Politička elita u Srbiji i danas pokušava tu NATO operaciju prikazati kao "agresiju Zapada" na tu zemlju - zanemarujući kontekst u kome se ona dogodila.

Budući da je unaprijed bilo jasno da će Radovan Karadžić biti osuđen zbog odgovornosti za genocid u Srebrenici, a da je on bio točka nakon koje se nepovratno promijenio odnos međunarodne zajednice prema režimu Slobodana Miloševića i njegovim trabantima s njim povezanima u zločinačkim poduhvatima - objava presude Karadžiću trebala bi poslužiti "prisjećanju" Srbije na kontekst koji je vodio prema tome da NATO 1999. intervenira protiv Miloševićeva režima.

Kad je osnovano, smatralo se da će Haaško međunarodno sudište biti element u uspostavljanju "tranzicijske pravde", nakon agresije Miloševićeva režima na Sloveniju, Hrvatsku, Bosnu i Hercegovinu i na kraju Kosovo.

Poslijeratnu pravdu moguće je uspostaviti samo ako se ispuni nekoliko preduvjeta:

  • Prvi je da planeri, zapovjednici i počinitelji zločina budu kažnjeni
  • Drugi da žrtve budu barem simbolično kompenzirane, da se utvrdi ratna šteta, da ratne žrtve budu obeštećene zbog stradanja, gubitka najbližih, imovine i egzistencije
  • Treći je nužni korak uspostavljanje takvog poslijeratnog poretka koji će onemogućiti da ponovno dođe do rata i osigurati da se stradavanja stanovništva više nikako ne mogu ponoviti

Uspješan proces uspostavljanja tranzicijske pravde bio je onaj u Europi nakon Drugoga svjetskog rata. Pobjedničkoj koaliciji bilo je jasno da zločincima iz nacističke strukture nije moguće suditi prema njemačkom pozitivnom pravu, pa je zato uspostavljen međunarodni tribunal, koji se nije zasnivao na pozitivnom, nego na prirodnom pravu.

Temeljne ljudske slobode i prava čovjeka otada su u međunarodnom poretku viša vrednota od pozitivnoga prava, a svatko onaj tko u svojoj vladavini povrijedi temeljna prirodna prava čovjeka mora znati da se može suočiti s međunarodnom pravdom, pred kojom se neće moći braniti pozitivnim zakonodavstvom svoje države - u kome genocid i holokaust, na primjer, nisu zločini nego legalna intencija državnih vlasti.

Nakon efikasnih i brzih Nürnberških procesa počelo je suočavanje političkog korpusa u Njemačkoj s ratnim zločinima. Usporedno s kažnjavanjem počinitelja, provedena je denacifikacija - svojevrsna lustracija u društvu. I na kraju je započet proces europske integracije, koja u institucionalnom smislu počinje Schumanovom deklaracijom 8. svibnja 1950. i izgradnjom Europske unije za ugljen i čelik, čime je između ostalog osigurana kontrola nad teškom industrijom u cijeloj Europi, a time i to da se niti jedna od država u procesu ne može tajno naoružavati i pripremati za rat protiv susjeda.

Europska integracija inicijalno je imala dva cilja: osigurati trajan mir i takav ekonomski razvitak koji će europske zemlje trajno zaštititi od gladi i neimaštine.

Mnoštvo je razloga za nezadovoljstvo radom Haaškog sudišta, ali kad se raspravlja o radu Tribunala, često se propušta vidjeti da je međunarodna zajednica još više zakazala u stvaranju pretpostavki za izgradnju trajnog mira u hrvatskom susjedstvu. Hrvatska Predsjednica toga je očito posve svjesna kad se, nakon objave presude, obraća Majkama Srebrenice i govori o povijesnom značenju presude Karadžiću pred Haaškim sudištem.

Ona ne skriva najsporniju činjenicu u toj presudi, a to je da je Sudište Karadžiću našlo "olakotne okolnosti".

Radovan Karadžić
Radovan Karadžić

Cinizam je da su Karadžiću, koji se nije pokajao zbog zločina, koji nije priznao svoju odgovornost za njih, koji nije dobrovoljno priznao niti jurisdikciju Haaškog suda, nego je godinama bio u bijegu - nađene "olakotne okolnosti".

Činjenica da se on, u dogovoru s američkim posrednikom Richadom Holbrookeom, povukao sa svih političkih dužnosti nije nešto zbog čega bi Karadžić stvarno trebao biti nagrađen. Tada je on, naime, već ionako bio izgubio povjerenje ključnog "gospodara rata" Slobodana Miloševića, a svi Miloševićevi satrapi, koji su izgubili njegovo povjerenje, ionako su bili osuđeni na izolaciju i marginalizaciju.

To se, uostalom, bez ikakva međunarodnog dogovora dogodilo i Milanu Babiću i Mili Martiću - Miloševićevim trabantima u agresiji na Hrvatsku.

Državničkim obraćanjem neupitnim žrtvama Miloševićeve agresije u Bosni i Hercegovini, Majkama Srebrenice, ali i cijelom građanskom društvu u BiH, hrvatska Predsjednica susjednoj državi šalje poruku kako je europeizacija model uspostavljanja trajnog mira. Iz njene je poruke jasno da to što je u Haagu napravljeno, vezano uz suočavanje s ratnim zločinima, nije dovoljno, ali da jest prvi, pa i povijesni korak.

Presuda Karadžiću nije dostatna kompenzacija žrtvama, ali može biti uvod u nju, a samo proces europske integracije može biti garancija uspostavljanja takva poretka na Balkanu koji će trajno osigurati mir i koji će spriječiti ponavljanje zločina, kakvi su se prema Hrvatima i Bošnjacima u BiH događali tijekom Miloševićeve agresije na tu državu.

Da bi proces pristupanja Europskoj uniji doista odigrao takvu lustracijsku ulogu, potrebno je da europski lideri budu svjesni političkog cilja i da mjerila za članstvo, što se zadaju državama u pristupnom procesu, prilagode cilju zaštite od opasnosti ponavljanja rata i svih strahota koje su ga pratile.

Najopasniji aspekt, koji je ovih dana izbio u prvi plan, opasna je politička igra, što su je poveli neodgovorni političari i mediji, ne samo u manjem entitetu Bosne i Hercegovine, nego i u Srbiji - Milorad Dodik otvara studentski dom kojem daje ime ratnog zločinca Karadžića - relativiziraju se neupitni ratni zločini, a Karadžić dobiva golem medijski prostor za bizarne izjave, do one u intervjuu dan prije presude, kako ga "niti jedan ozbiljan sud ne bi osudio, jer da je on djelovao kao državnik", do one da "zar svijetu nije jasno kako je on u Bosni ratovao protiv onih koji sada provode teror u Parizu i Bruxellesu".

Angela Merkel
Angela Merkel

Europska unija mora u tijeku pristupnog dijaloga i u Bosni i Hercegovini i u Srbiji uspostaviti takve pristupne kriterije, koji će osigurati da se u tamošnjim političkima arenama i javnosti sankcioniraju svako negiranje ili relativiziranje genocida i ratnih zločina, a procesi koji će uslijediti u izgradnji održivih političkih institucija u Bosni i Hercegovini moraju biti vođeni tako da jamče trajni mir.

Izgradnja trajnog mira ne može biti zasnovana na političkim institucijama koje su izrasle iz genocida i ratnog zločina, kao što su to institucije takozvane "Republike Srpske".

Haaško sudište sudilo je pojedincima za zločine što su ih počinili, i ono nije bilo zaduženo za to da sudi paradržavama, entitetima, a pogotovo ne nacijama. Međutim - činjenica da je osobu koja je vodila projekt izgradnje paradržave unutar BiH Sudište proglasilo krivom po svim točkama optužbe, osim po onoj za genocid u sedam bosansko-hercegovačkih općina, u kojim su srpske snage provele etničko čišćenje i najstrašnije zločine protiv čovječnosti - govori o karakteru institucionalnog projekta što ga je ovaj započeo.

Haag ne može izravno raspustiti takozvanu Republiku Srpsku, ali je Europska unija, u procesu pristupanja Bosne i Hercegovine, mora "razmontirati".

Zato je predsjednica Grabar-Kitarović u pravu kad presudi protiv Karadžića pripisuje povijesno značenje.

U skladu sa svojom odgovornošću za zajedničku europsku politiku proširenja, Hrvatska mora doprinijeti reafirmaciji europske integracije kao procesa izgradnje trajnog mira. Iz načina definiranja hrvatskog stava prema otvaranju pregovaračkih poglavlja 23 i 24 u pristupnom procesu Srbije očito je da su javne vlasti u Hrvatskoj svjesne te odgovornosti i da svoju politiku usmjeravaju upravo prema vrijednostima europeizacije kao mirovnog procesa - a važno je i to da unutar hrvatske političke arene o takvoj politici postoji konsenzus.

izvor: direktno.hr-43226

Pretraga: 8252 - Presuda Karadžiću - Zločin i pomirenje
Trajni link: http://sanela.info/blog/stolac_bola/?p=8252