Odlazak Tomislava Karamarka

Odlazak Tomislava Karamarka: Bolna agonija jedne laži

Tomislav Karamarko
Tomislav Karamarko

Objavljeno: 04. jun 2016 | Jasmin Klarić

Ciničniji će reći da jednostavno nije moglo ni završiti drugačije - da jedna politička opcija koja je kanila doći na vlast prijetnjama, utjerivanjem straha, zajedništvom koje je cijepalo vukovarske kolone i salvom prijesnih ekonomskih laži - i nije mogla otići nego ovako kako odlazi, u kaosu, rasulu i agoniji.

Suočavanje sa zidom, međutim, došlo i za najgore pesimiste (ili optimiste, ako vam je tako draže) - prebrzo. Ova vlast djeluje naime tek četiri mjeseca. Jedva da su prevalili onih čuvenih 100 početnih dana. Na ulice su već stigli izvesti 40-ak tisuća ljudi (i to građana Hrvatske!), a u trenutku dok se ovi redci tek slažu politički kuloari iščekuju hoćemo li za koji sat imati još jednu premijersku "Doviđenja i hvala na suradnji" tiskovnu konferenciju.

Kako god ovaj kaos završi - a završit će prije ili kasnije odlaskom trenutnog vodstva HDZ u ropotarnicu političke povijesti - ne bi bilo loše nakon svega, čisto kao lekciju za buduće generacije političara i birača, izvući i neke pouke.

Za početak, laž se, ipak, ne isplati. Naravno, ne isplati se biti mudar i šutjeti o tome da ti supruga ima ugovor s lobistom MOL. To je već svima vrlo razvidno. Ne isplati se, međutim, baš ni brutalno natezati ekonomske pokazatelje kako bi se pokazalo da zemlja propada, dok u stvarnosti, pa... Hrvatska raste :-)

Lani je, naime, a to je sad itekako jasno i vidljivo i onima koji nisu obraćali previše pažnje na dosadne statistike, započeo dosta solidan oporavak domaćeg gospodarstva. BDP i zaposlenost su (i dalje) u porastu, a indeks ekonomske klime je i dalje (već duže od godinu dana bez prestanka) najviši u Europskoj uniji.

Ono o čemu su i premijer i svi politički akteri vladajuće koalicije sa strahom pričali i na početku svog boravka u Banskim dvorima - deficit i javni dug - su se ili smanjili do razina koje će uskoro prestati biti problematične i za Europsku komisiju (deficit) ili su prestali s rastom i mogli bi lagano krenuti u drugu stranu (javni dug).

Sve to bilo je, valja ponoviti, solidno vidljivo iz svih brojki za prošlu godinu.

Najgora laž, međutim, bila je pričati o vlastitoj beskrajnoj ljubavi prema Domovini. Zaboga, imali smo (imamo i dalje) uglednog suca koji je predlagao zakonsko sankcioniranje nepodobnog govorenja o Domovinskom ratu. Gdje to ima patriotizma u ukidanju demokracije, piscu ovih redaka nije baš najjasnije.

No, ono što se događa zadnjih dana, zapravo, najbolje oslikava bižuterijsku prirodu zaklinjanja u Domovinu (i Naciju i Stranku) od strane ključnih ljudi Hrvatske demokratske zajednice.

Nestabilnost vlasti, naime, nije krenula objavom ugovora Ane Karamarko. Glavni faktor te nestabilnosti upravo je presizanje HDZ u resore koji su po koalicijskom ugovoru pripali Mostu.

HDZ je od početka nastojao preuzeti kontrolu nad policijskim sustavom i tajnim službama i danas je potpuno jasno koliko je bilo ispravno inzistiranje Mosta da baš njima pripadne kontrola i MUP i tajnih službi. O Ini i HDZ-ovim ultimatumima o primirju s MOL-om, te idejama HDZ-ovih ministara koji presižu u energetski (Mostov) sektor ne treba posebno ni pričati.

O čudesnom manevru ministra pomorstva, prometa i infrastrukture, koji je bez sudjelovanja Vlade (dakle i Mosta) imenovao čelne ljude niza javnih poduzeća također. Samo možda u ovom potonjem slučaju ne bi bilo loše podvući da jedno javno poduzeće sad vodi bivši obavještajac, a drugo (i to slasni zalogaj - HŽ Infrastrukturu, u koju će se sliti milijarde kuna investicija) čovjek poveza s ruskim investitorima. Povezanim sa čuvenim Migritom. Koji je, čuda li, povezan s Anom Karamarko.

Sva ta surova borba za golu vlast, međutim, već je napravila golemu štetu onoj istoj Domovini radi koje je Karamarko voljan provoditi lustracije, cenzurirati udžbenike, zaustaviti kurikuralnu reformu (usput - ostvareno, dragi prosvjednici, kao da se ništa pod milim Bogom u srijedu nije dogodilo), slobodu govora ograničavati na "svoja četiri zida"...

Naime, dok gospodarski pokazatelji i dalje rastu, što, jasno, zasad nema nikave veze s djelovanjem nove Vlade (u njihovom učinku se tek može govoriti od trećeg kvartala ove godine), neke od spomenutih brojki, a koje obično prethode ostalim gospodarskim pokazateljima, ipak se počinju ponašati malo - drugačije.

Recimo, indeks ekonomske klime. Da, i dalje je u Hrvatskoj (to vam je ona zemlja koju je tadašnja opozicija lani uvjeravala da je pred gospodarskom propašću i skoro izvjesnim bankrotom) ekonomska klima najviša u EU. Ali, dok je u svibnju lani on iznosio 121.6, ove godine u istom mjesecu je na 116.1. To je i dalje, da se razumijemo, jako dobro. Ali, trend je frend - kad ide prema gore. Kad je strelica suprotnog usmjerenja...

Najzvučniju pljusku je aktualna vlast dobila, međutim, iz Londona. Tamo je ministar financija pokušao plasirati državne obveznice na koje smo, do prije koji mjesec plaćali tri posto kamate. Sad je kamata pet posto. Zbog političke nestabilnosti u Hrvatskoj. Pa je ministar odustao. A njegov stranački šef stabilnost upravo pokušava postići tako što pritišće premijera na ostavku, kako bi izbjegao neugodno saborsko glasanje o vlastitom opozivu.

Priča se i da je odbijanje obveznice politički jako dobro došlo kao poluga dodatnog pritiska u pokušaju da se ostvari nemoguće - da Karamarko politički preživi sve što mu se dogodilo u posljednjih mjesec dana. Ukoliko je i djelić toga istina, pokazat će se kako je od domoljublja do izdaje samo maleni korak.

Jer, kontekst nikad ne valja gubiti iz vida. A kontekst je takav da 23. lipnja Velika Britanija glasa o izlasku iz EU. Ankete daju otprilike jednake šanse ostanku i izlasku. Dogodili li se Brexit, kamate na sva zaduženja odmah idu na gore. Na vagi su, dakle, vjerojatno stotine milijuna kuna. Za početak.

Mala žrtva za veliko domoljublje.

izvor: autograf.hr

Pretraga: 8320 - Odlazak Tomislava Karamarka
Trajni link: http://sanela.info/blog/stolac_bola/?p=8320