Slučajni i namjerni Srbi

Slučajni i namjerni Srbi

Tko su "slučajni", a tko "namjerni" Srbi

IDEOLOŠKI RAT U SRBIJI

Radomir Konstantinović - Borac protiv palanačkih čudovišta
Radomir Konstantinović - Borac protiv palanačkih čudovišta

• Radomir Kostantinović u priču je uvučen više kao simbol, naprosto je uvijek efektnije imati fokus na jednoga Arhivraga, onoga koji je začetnik hereze, bilo to iole točno ili ne

Objavljeno: 04. jun 2016 | Teofil Pančić

Najnovije senzacionalno otkriće iz srpske medijske kuhinje, i to ne one tabloidne - njoj su ovakve besposlice ispod radara - glasi ovako: Srbijom se širi toksični utjecaj odnarođenih inteligenata koji patološki preziru, a valjda i mrze narod kojem pripadaju, njegovu državu, društvo, kulturu i sve ostale markere identiteta, a njihov je duhovni guru nedavno preminuli Radomir Konstantinović, pisac kultne "Filosofije palanke", koja je ništa manje nego knjiga razdora i mržnje, osobito onda kada nije tek gomila nerazgovjetnog pseudofilozofskog smeća.

No, svakako je - veli dalje ovo otkriće - trajna inspiracija ne tako brojnim ali sjajno raspoređenim Konstantinovićevim adeptima, uvijek voljnim prezrivo i elitistički, a zapravo provincijalno, pljunuti na "sve srpsko".

Da, taj diskurs vam je odnekud poznat, jer zapravo ni po čemu nije specifično srpski: ništa nije tako globalno uniformirano kao jezik, stil, vokabular i hinjeni emotivni naboj zapovjednog patriotizma, i kako bismo mogli nazvati ovu školu mišljenja; u usporedbi s tim, repertoar McDonald'sovih restorana po svijetu doima se kao bujna fešta raznolikosti i pluralizma.

Pa dobro, mišljenje je kao i dupe, svatko ga ima, kako veli prljavi ali mudri Harry Callahan, a dalo se i luđih stvari pročitati na kojekakvim autoterapijskim blogovima...

Samo što ovo nije nadobudni nusprodukt blogerske dokolice, nego okosnica orijaškog teksta objavljenog na udarnim stranicama jednog nedavnog nedjeljnog izdanja (objavljenog, zgodno, baš na dan izbora i izborne šutnje) beogradske Politike, lista koji je - makar i više formacijski nego djelatno - samo srce tiskanog i "ozbiljnog" novinarstva u Srbiji.

Simpatična hajčica

O čemu se tu zapravo radi, kako je preminuli pisac nastradao i tko je zapravo živa meta ove simpatične hajčice?

Priča o svemu ovome mora započeti od jedne ljupke floskule. Jer, svako vrijeme ima svoje floskule koje se koriste kao malj ili batina za udaranje po glavama nepoćudnih. Nitko valjda nije zaboravio imperijalističke agente, renegate, otpadnike, izdajice, strane plaćenike, srpske izrode, one koji nikada nisu željeli Hrvatsku, i bezbrojne druge.

Floskula zapravo s batinom toliko sraste da postanu jedno tijelo, novi mutantni entitet, floskula-batina, univerzalno primjenjivi password za put u pakao onih koji joj postanu žrtvama.

Nova srpska ober-floskula, puštena u optjecaj prije možda godinu ili dvije, ali i dalje s trendom postojanog rasta i produbljena utjecaja, jest: autošovinizam.

Smislio ju je, najvjerojatnije, publicist Zoran Ćirjaković, bivši ratni reporter i općenito ne osobito zapaženi novinar koji je posljednjih godina nekako misteriozno izrastao u vedetu "umjereno" desne publicistike, platonski bliske Vučićevome režimu, što znači da ga ili hvali ili ga kritizira blago, ali obavezno - zdesna. Što sve skupa i nije puno važno, jer se "dnevnom politikom" mislioci poput Ćirjakovića niti ne bave, oni radije misle "strateški", u širokim potezima dramatično plitkoga zahvata.

Kako god, po ovim uvidima, od tog jezivog autošovinizma najčešće pobolijevaju intelektualci koji, opsesivno bježeći od srpskog nacionalizma, malo "pretjeraju" (hm, po kojem, čijem i kako ustanovljenom i ustanovljivom kriteriju?), pa stanu kuditi "naše svetinje" i "nas" same, ili pokazivati kobni suvišak razumijevanja za poziciju tzv. Drugih.

Razumije se da je ekskluzivni privilegij nositelja floskule-batine određivati što je ta "naša svetinja" i tko smo to uopće "mi", te što nas to čini totalno drukčijim od drugih.

"Naša stvar"

Oboljele od autošovinizma (a oni su za tu svoju bolest odgovorni, ona je njihov svjesni izbor!) Ćirjaković je nedavno lucidno definirao kao "slučajne Srbe" - hoteći da kaže kako su to ljudi koji u svoju nacionalnu pripadnost ne investiraju nikakav (nekmoli apriorno pozitivan) vrijednosni predznak, kako oni od nje naprosto ne prave neku vrstu ideološkoga opredjeljenja, iza kojeg bi onda morao slijediti i permanentni angažman na "obrani naše stvari", što god ona u nekom trenutku bila, kako god se manifestirala, i tko god si prisvojio pravo da ju definira, pa i nameće.

E sad: ako postoje "slučajni Srbi", nekako mora biti da postoje i "namjerni Srbi", u suprotnom bi svi Srbi - ili bilo koji drugi - bili slučajni, (što je, uostalom, točno, ali je autoru očito neprihvatljivo).

Ovako napisana, ta stvar, hm, fakat djeluje preglupo, a dojam ne vara. Ali, nemojmo je odmah olako otpisati. Unutar vlastitoga koordinatnog sistema, Ćirjaković je u pravu: namjerni Srbi uistinu postoje, i on sam je jedan od njih.

To su oni koji nisu Srbi (ili, rekoh, već bilo što drugo iz tog etno-žanra i dijapazona) jer im je to puko podrijetlo, jer su im to roditelji i stariji preci, jer im je to maternji jezik i kultura i tome slično, nego su to po određenoj vrsti uvjerenja, dakle: činjenica njihova "srpstva" je stvar s eksplicitno političkim konzekvencama.

Tako se nacionalna pripadnost deapstraktizira, ideologizira, ona postaje stav i način življenja i mišljenja, odakle onda konzekventno prezire "slučajne Srbe" kao one kojima nacionalnost nije puno više od nebirane zadatosti (nedrage i nemrske) prema kojoj se odnose u stanovitome smislu nehajno, računajući s tim da je nisu sami svojom voljom niti izabrali, nego su je tek konstatirali kao vrijednosno neutralnu činjenicu, poput boje kose ili visine.

Dešava se, uostalom, i da neki od najistaknutijih "namjernih Srba" uopće i nisu Srbi od rođenja, nego su to postali tijekom odraslog života, nekom specifičnom evolucijom; psihološki je razumljivo da su među takvima nerijetko baš oni najagresivniji "ideološki Srbi" - jer se valja dokazati i ubrzano nadoknaditi hendikep pogrešnog rođenja.

Dobro, ali gdje je tu Radomir Kostantinović?

On je u priču uvučen više kao simbol, naprosto je uvijek efektnije imati fokus na jednoga Arhivraga, onoga koji je začetnik hereze, bilo to iole točno ili ne (u konkretnom slučaju, Konstantinoviću se čak na neki neizravan način i nenamjerno isuviše komplimentira, ma koliko da je sama "Filosofija palanke" značajna i utjecajna knjiga, čak i - o, paradoksa - među onima koji je nikada nisu čitali, ili nisu odmakli puno dalje od početne stranice).

Taj fokus na piscu "Filosofije palanke" nije lansirao Ćirjaković, on je tu epigon puno pretencioznijih, pa i koliko-toliko bolje opremljenih autora, ali njegov nalaz prodire mnogo dalje, jer je popularnije napisan i objavljen je u čitanom i društveno široko utjecajnom mediju.

Za razliku od mnogih i slavitelja i osporavatelja, Ćirjakoviću se može vjerovati da je "Filosofiju palanke" pročitao, no utoliko je bizarnije kako je uspio u njoj pronaći najzaumnije moguće stvari, poput neke vrste "balkanofobnog" kulturrasizma (s navodne miteleuropske, pa čak i vojvođansko-autonomističke pozicije), makar da Konstantinović nikada o tome ni slova nije napisao.

No, istina i banalne činjenice "namjerne Srbe" (ili koje god već) nikada nisu odviše obavezivale, a ni znanje im ponajčešće nije pretežak uteg za domaštavanje. Bilo je zabavno, recimo, kako je Ćirjaković ispleo čitavu priču o Kostantinovićevoj negativnoj opsjednutosti "palankom" kao nekakvim "antiorijentalističkim" diskursom, jer ta palanka, je li, vuče na nešto "tursko", da bi onda jedan ugledni književni prevoditelj objasnio da je to zapravo francuska riječ (palanque), i da etimološki teško može imati veze s bilo čime istočnijim od Grenoblea, što je Politikin autor mudro ostavio bez naknadnog komentara...

Svrha ofenzive

Srbija Putinu već okrenula leđa
Srbija Putinu već okrenula leđa

A što je uopće svrha čitave ove ofenzive na jedan tanak, mada razmjerno utjecajan intelektualni sloj "slučajnih Srba", a preko ufokusirane i demonizirane figure jednoga neobičnog, osebujnog klasika kasne moderne?

Nju se ne može gledati izvan konteksta previranja oko generalnih strateških opredjeljenja srpske politike, kulture i čitavog društva, za nesavršenu, ali realno postojeću Evropu kao svoje prirodno stanište, ili za neku mrljavo definiranu, polumitsku narodnjačku utopiju, zagledanu u (carsku, boljševičku ili Putinovu - samo neka je autoritarna i autarkična) Rusiju kao simbol teško je reći čega - ali bitno je da je to nešto dosljedno antiemancipatorsko i antiliberalno.

Što nas pak dovodi izravno pred epicentar jedinog stvarnog srpskog autošovinizma: onog koji proizvode i distribuiraju egzorcisti izmaštane autošovinističke hereze.

izvor: jutarnji.hr-4129494

Pretraga: 8351 - Slučajni i namjerni Srbi
Trajni link: http://sanela.info/blog/stolac_bola/?p=8351