Doktor Banac i Mister Hyde

Doktor Banac i Mister Hyde

Ivo Banac
Ivo Banac

Objavljeno: 16. jun 2016 | Boris Dežulović

Hrvatski Intelektualac na Historijskoj Vjetrometini nema svoje privatno uvjerenje. Nikad njegov akribični angažman nije iz strasti i uvjerenja, već je cijeli iz bijedne činovničke ambicije, ali najdalje do Gospodina Ministra: tek ponekad, u vlažnim snovima, i do Veleposlaničke Ekselencije

Da imam vremena, ambicije i talenta - a kako god računam, uvijek mi nedostaje dvoje - napisao bih o njemu veliki roman: o onom krležijanskom Hrvatskom Intelektualcu na Historijskoj Vjetrometini, tužnom cvikerašu u odijelu od zelenog tvida s kožnim zakrpama na laktima, što u kavanama zagrebačkih hotela pred koketnim konobaricama čita ozbiljne strane novine i časopise, koje će kasnije citirati u jutarnjim novinama, pa njihovim jebačkim nazivima u zagradama kititi svoje tjedne poslanice, očajnički zapravo pokušavajući pridobiti milost Velikih i Važnih.

Hrvatski Intelektualac na Historijskoj Vjetrometini, naravno, nema svoje privatno uvjerenje. Nikad njegov akribični angažman nije iz strasti i uvjerenja, već je cijeli iz bijedne činovničke ambicije, ali najdalje do Gospodina Ministra: tek ponekad, u vlažnim snovima, i do Veleposlaničke Ekselencije. Stup društva, ali nikad nosivi, tako se on gleda biti viđen - uvijek u ugodnom hladu, ali nikad na vjetrovitom vrhu. Što će mu na kraju Slavne Historije biti otprilike i točan epitaf i precizna mjera kovčega.

Nesreća je Hrvatskog Intelektualca, međutim, što je njegova Historijska Vjetrometina hladna, nepregledna tundra bez horizonta: nikad njegov sitan, kukavan život nije prošao bez rata, revolucije, velikih kriza i povijesnih obrata, u kojima svakih nekoliko godina s novom uniformom, zastavom i stranačkom iskaznicom zadužuje najnovija, još neraspakirana uvjerenja i stavove. Lako je, jebiga, biti mladi liberal i stari konzervativac u stabilnoj velikoj britanskoj imperiji. Ono što je za Churchilla stvar životnog sazrijevanja, u Hrvatskog je Intelektualca stvar izlaznih anketa u nedjelju navečer, na dan parlamentarnih izbora: on je liberal ujutro, a konzervativac navečer. I to kad je među dosljednijima.

Zato ćemo književni lik Hrvatskog Intelektualca na Historijskoj Vjetrometini nazvati, recimo, Ivo Banac. Ima ih još koje je prljava rijeka ovih dana s Vjetrometine nanijela u televizijske studije, ali oni nisu snažni, plastični likovi. Zdravko Tomac, recimo, plošna je karikatura iz imbecilnih hrvatskih humorističkih listova, Slobodan Prosperov Novaknije iz Krležine, već iz Smojine makinjete - Intelektualac iz maloga mista koji velikim riječima umjesto društvenog statusa plaća tek alimentacije, ljubavnice i kockarske dugove - a ugledni hrvatski prosvjetitelj, enciklopedist i polihistor Velimir Bujanec samo je kreten.

Dr. Ivo Banac, s druge strane, ozbiljan je - kako to hrvatska književna kritika voli reći, "trodimenzionalan" - tragični lik dostojan samog Miroslava Krleže. Štoviše, u jednoj od posljednjih svojih kolumni u Jutarnjem listu Banac je ispisao dirljivu, toplu posvetu autoru svoje biografije. Ovlaš se očešavši o Vuka Perišića, koji je ustvrdio da su pritisci europske diplomacije posljednja brana potpunom posrnuću Hrvatske, Banac se prisjetio onoga Krležinog "gospodina Doktora", tipičnog "naprednog inteligenta i hulje" što zaziva strance, "dođite i vladajte nad nama, jer smo nesposobni da sami sobom upravljamo".

Siromah, naime - sasvim u skladu s psihologijom i motivacijom Krležina lika - nije ni shvatio da je zločesti stari Fric u glasovitom eseju "O našoj inteligenciji" i gospodinu Doktoru pisao zapravo i upravo o - gospodinu Doktoru Ivi Bancu.

Ne zaziva, naime, Krležin gospodin Doktor samo strance - Mađare, Austrijance, pa i Srbe, ako će tako Bancu biti lakše - već općenito Jačega, Vlast kao takvu, makar i "našu", čak i kad je srpska, ali uvijek Jačega. Najzad, baš u tom pasusu Krleža to izrijekom kaže: "Tipičan je u našem Doktoru njegov hrvatski oportunizam spram jačega, i to onaj praslavenski oportunizam, samoobmanjivanje bez ikakve mentalne rezerve, potpuno iskreno i lojalno predanje onome koji vlada! (Dođite i vladajte nad nama, jer smo nesposobni da sami sobom upravljamo!)"

I odjednom, "napredni inteligent i hulja", gospodin Doktor - do Prvog svjetskog rata gorljivi mađaron, u ratu bečki "valcerkozmopolit", a poslije rata jugoslavenski nacionalist - u Bančevoj se prezirnoj reminiscenciji okreće prema njemu i u oči ga gleda kao odraz u ogledalu! "Deviza o 'pokvarenoj gospodi' bila bi stvarna", piše tako Krleža na samom kraju tog eseja, "da je demagoški ne upotrebljavaju upravo sama ta 'pokvarena gospoda', među kojom je naš gospodin Doktor neobično uspjeli primjerak."

Eto tako gospodina Doktora Ive Banca, naprednog inteligenta iz davnog Krležina eseja. Ovo "naprednog", jasno, Krležina je zajebancija: Banac nije bio napredan ni kao mladić, upisavši se u povijest kao valjda jedini student što se šezdeset osme zatekao u Kaliforniji, a da ga baš nijedna kontrakulturna ideja nije ni dotakla.

Eto takvog Hrvatskog Intelektualca na Historijskoj Vjetrometini, eto gospodina Doktora kao profesora na Yaleu, gdje se gura laktima i snishodljivo vrti oko šinjela nekadašnjeg komunističkog generala i budućeg hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana, pa sramoti i sebe i slavnu katedru organiziravši mu predavanje na tom uglednom sveučilištu, pa ga eto već koju godinu kasnije kako se zaboravljenih i nenaplaćenih usluga, iz sigurnosti američke profesure laktima gura u najžešće kritičare Tuđmana i HDZ-a, braneći hrvatski antifašizam i pišući za "Judine škude" potpuno iste retke zbog kojih će danas nadmoćno docirati Perišiću prizivajući Krležu.

Dalje je lako: eto ga malo kod Gotovca, eto ga malo kod Sorosa, eto ga koju godinu kasnije kako se poderanih lakata gura u SDP-ovu vladu i naplaćuje glamuroznom sinekurom ministra okoliša i prostornog uređenja, pa ga eto malo kod Čička, pa malo oko Bleiburga, i već koju godinu kasnije eto ga gdje pljuje hrvatski antifašizam, među revizionistima i tuđmanonostalgičarima, da bi na kraju svoga tužnog puta dao krojaču da mu zakrpa lakte na onom zelenom odijelu od tvida, pa završio kao sitni općinski referent na poslovima apologije Tuđmanova abortiranog klonaTomislava Karamarka, riješivši da konačno, pred sedamdeseti rođendan, u biografiju upiše nešto više od jebenog ministra okoliša.

Više od godinu dana tako, sve otkako je u mobilizaciji za povratak HDZ-a i velikom preslagivanju u nacionalnom novinstvu dobio vojnu poštu Jutarnji list, kolumna petkom, nesretni se Petko Banac preporučuje gospodaru - "dođite i vladajte nad nama!" - pišući najniže izmjerene udvoričke rečenice u cjelokupnoj povijesti hrvatskog novinarstva. Ustrajno je i marljivo gospodin Doktor svakog petka pisao ljubavna pisma Karamarku, sve dok ga najzad nije dočekao, ustrajno i marljivo sve otada svoju kolumnu ispisuje kao tjednu rolu toaletnog papira za gospodarova sranja. Muvajući mu se oko čizama i lajući uz nogavicu brani on Karamarka na kraju i od njega samog, ponizno se prostirući pred njega s nadom da će ga konačno primijetiti.

I onda - jebem te, Krležo, gdje čuo i gdje ne čuo! - taman kad je iz dobro obaviještenih izvora dočuo kako mu je namijenjeno mjesto ambasadora u Washingtonu, i kad je već u biblioteci napravio mjesta za fotografiju sHillary Clinton, pukla Karamarkova afera s MOL-om, raspala se parlamentarna većina, raspala se Vlada, raspao se HDZ, raspao se Tomislav Karamarko, raspala se Hrvatska, preko noći, u jednoj grotesknoj, upravo krležijanskoj pijanoj kafanskoj tučnjavi.

Sve se dogodilo brzo, od petka do petka: napustili Karamarka i Božo Petrov i Tihomir Orešković, napustili ga i Vaso i Kolinda, napustili ga i dnevno.hr i direktno.hr. Da bar ima dnevnu kolumnu, razmišlja dr. Banac, mogao bi se još jednom prestrojiti, sedam dana u Hrvatskoj je kao sedam godina, već do utorka nitko ne bi pamtio što je pisao u petak, ali njegova tjedna kolumna u bjesomučno je strmoglavljenoj Hrvatskoj spora kao akademski almanah, i već do sljedećeg petka ostao je sam uz onu nogavicu, da se u samoobmani bez ikakve mentalne rezerve, potpuno iskreno i lojalno preda onome koji vlada, očajnički tako prošlog petka prizvavši manjinsku vladu HDZ-a i Tomislava Karamarka, što čak ni samom Karamarku, za svih ovih tjedana tupog piljenja u onu točku, nijednom nije palo na pamet.

I eto Hrvatskog Intelektualca na Historijskoj Vjetrometini u ružičastom happy endu na kraju novinske kolumne, taman po mjeri svog lika, jer za više nema ni vremena, ni ambicije, ni talenta. Svaki je povijesni završetak, naime, za naprednog hrvatskog inteligenta sretan završetak, svaki je petak svetac, široka je hladna tundra i nakon svakog kraja novi je početak.

Nikad toj Historiji nije nedostajalo čizama i nogavica, ni zelenoga tvida, ni zakrpi za lakte.

izvor: tacno.net

Pretraga: 8587 - Doktor Banac i Mister Hyde
Trajni link: http://sanela.info/blog/stolac_bola/?p=8587