Pasivnost građana je najgori oblik političke nepismenosti

Pasivnost građana je najgori oblik političke nepismenosti

Ivo Sanader

Objavljeno: 30. jun 2016 | Josip Kregar

I u najboljim kućama roditelji se ponekad posvađaju pred djecom. Djeca šute i preplašeno gledaju. Svi pedagozi i dječji psiholozi uvjerljivo će objasniti da to ostavlja teške tragove na ličnost djeteta. Djeca zaslužuju živjeti u, možda lažnom, svijetu u kojem se roditelji vole, u kojem nema vikanja, u kojem te nitko ne tjera da jedeš kad nisi gladan ili da jedeš što ne voliš.

Svako fizičko kažnjavanje je okrutnost. Emocionalna toplina, uravnoteženost, dosljednost stvaraju zdravo okružje. Postoje centri socijalne skrbi, sudovi i pravobranitelji, pritisak medija koji odgajaju dobre roditelje, kampanje zaštite djece i kazne za one koji se ne pridržavaju društvenih vrijednosti. I vaše dijete je ličnost.

Stvarnost je drukčija.

U vrtiću jači zlostavljaju slabije, djeca ne žele dijeliti igračke, zanovijetaju u dućanu, u školi se rugaju i šire ogovaranja društvenim mrežama. Učitelji imaju svoje ljubimce, nezdrava hrana je dostupna i zasitna, sokovi debljaju, ali se sjajno reklamiraju.

Djeca uče da nisu jednaka - neka imaju skupe tenisice ili mobitele i dolaze u školu taksijem, a kasnije u životu dobiju sve što žele. Neka druga postaju, kao i roditelji, niži društveni sloj, nedostupno im je obrazovanje, posao i blistavo izbijeljeni zubi.

Znam ja što je stvarnost, ali ne želim da nam loša stvarnost postane ideal. Na djecu smo svi osjetljivi i kad vidimo da im se radi zlo, planemo, uzrujavamo se i djelujemo.

Zar je sasvim drukčije kad se radi o demokraciji?

Loša stvarnost postaje ideal?

Ili još gore - izlaz se nudi u ukidanju predstavničke demokracije, čvrstoj ruci i jakom vođi. Čemu stranke, izbori i parlamenti?

Takve ideje u razdoblju napretka izgledaju kao posljedica očaja društvenih gubitnika, ali u dobu zastoja, neizvjesnosti i očaja postaju realna politička sila. Zato najprije o odnosu ekonomije i demokracije: je li demokracija prirodan politički okvir razvoja?

U časopisu The Economist od 27. ožujka 2013. izašao je zanimljiv članak o vezama politike i ekonomskog napretka "Autocracy or Democracy?" Tamo se iznose argumenti ekonomske statistike.

Stvarni dohodak u zemljama Istočne Azije povećao se u razdoblju od 1950. do 2005. sedam puta. Taj rast događao se paralelno s porastom demokracije. Zemlje kao što su Indonezija, Južna Koreja, Japan, Kina, Indija postale su u istom razdoblju svjetske ekonomske i industrijske sile koje promiču nove tehnologije. Te zemlje imaju sasvim različite političke sisteme i tradicije, te je pitanje nije li to iznimna situacija socijalnog eksperimenta.

Kako napreduju Singapur i Kina, a nisu demokracije? Usporedimo rastuću demokratsku Indiju i autoritarnu Kinu. U osamdesetim godinama i jedna i druga zemlja doživjele su brz napredak; Indija je do 2007. udvostručila svoj bruto društveni proizvod, Kina ga je povećala sedam puta! I jedna i druga zemlja poticale su investicije, nove tehnologije i razvoj. Indija više usluge, Kina proizvodnju. Možemo usporediti Južnu i Sjevernu Koreju.

Dok Sjeverna pod autokratskim režimom dolazi u povremene krize prehrane stanovnika koji žive u oskudici na rubi gladi, Južna Koreja zemlja je obilja, visokog standarda, njeni stanovnici su dobrodošli turisti..., a što reći - zadovoljno vozim tamo proizveden auto.

Veza nije jednostavna ni istoznačna. Korelacija ne znači i uzročnost, već samo statističku vezu. Argumente imaju oni koji smatraju da je poticaj demokratskih promjena prelio kao važan okidač oslobađanje snaga ekonomskog razvoja.

Onako kako je svojevremeno W. Rostow objašnjavao proces modernizacije, tako i danas snažne reforme političkih institucija i promjene navika donose ekonomski rast (Daron Acemoglu, James Robinson). Vladajuće elite u malim zemljama u razvoju imaju interese autarkičnog tržišta, kontrole monopola i izvlačenja sredstava u državni proračun da bi ga klijentelistički dijelili (extractive institutions).

Ima i suprotnih mišljenja. Paul Collier tumači da je brzi napredak Istoka posljedica autoritarizma i demokracije s deficitom. Prosvijećena autoritarna tehnokracija. To je pogotovo slučaj u mnogim nacionalno nehomogenim zemljama gdje se legitimnost vlasti ne može steći pozivom na patriotizam, već na progres.

Ideja da će ekonomski razvoj riješiti muke demokratizacije ili da će demokracija izazvati ekonomski razvoj previše je općenita da bi se razriješila takvim usporedbama. Francis Fukuyama daje uvjerljiv argument: sve nerazvijene i siromašne zemlje pripadaju autoritarnim režimima. Samo neke razvijene nisu demokracije.

Tri su glavna rizika autoritarne vlasti: najprije, no možda ne i najvažnije, je činjenica da autoritarni ili karizmatski poredak podrazumijeva odanost i lojalnost vođi; prednost u politici i napredovanju imaju ljudi osobno odani vođi. Ti i takvi ne moraju biti pametni i radišni, ne smiju imati svoje mišljenje, često moraju glumiti poslušnost ondje gdje treba istina i znanje.

Oni koji govore istinu nisu dobrodošli. Smiješno je da se nešto takvo mora dokazivati u Hrvatskoj. Da li je netko bio protiv tvornice aluminija u Obrovcu, velebnih sportskih dvorana ili vodoskoka, gradnje dva mosta na Maslenici?

Kada se o tome odlučivalo, teško je bilo biti protiv. Biti protiv rukometa i nacionalnog ponosa. Autoritarni režimi vole spomenike i obljetnice, a ne ulaganja, tehnologije i razvoj. Vole svjetska i regionalna prvenstva, izbore ljepotica i posjete zvijezda zabave. Nema slobode govora, a kritičari ne prolaze dobro.

Oni koji danas glasno viču protiv demokracije i političara prvi bi nastradali. Vođe ne idu u kino, na koncerte i predstave, glumci i izvođači dolaze do njih. Vođe se ne voze tramvajem i autobusom. Ali se njihov uzvišeni status podrazumijeva. Izostanak skromnosti dokaz je njihove nadljudske prirode.

Treba usporediti popularnost političkih vođa, najprije kroz godine, a sada bismo već mogli zaključiti isto uspoređujući samo mjesece. Zar su se Dragutin Lesar, Jadranka Kosor, Mirela Holy ili Tim Orešković stvarno toliko promijenili? Dojmljiv je slučaj Tomislava Karamarka - preobrazba se mjeri satima. Obožavatelji su preko noći postali glasni kritičari.

Niz političkih skandala, od slučaja Lepej do slučaja INA, ponašanje vođa na granici kriminala (privatizacija) ili druženje s onima koji su tu granicu jasno prošli prije su pravilo nego izuzetak.

Narod se pita kako je moguće da uvijek izabere krivog? Ne shvaća da njegova neobuzdana ljubav prema osobi vođe stvara kod njega dojam da je iznad zakona i iznad mjerila, će se uvijek izvući i opravdati za pogrešku. Institucije time postaju krhke, a prilike za osobnu korist pojavljuju se svaki dan. Prilika stvara političara tog kova. Ne, ne biramo mi krivo, nego u definirane uloge dolaze ljudi koji se ponašaju prema uvjetima.

Treće, odnos mase i vođe nije samo odnos predanosti i obožavanja, već opće submisivnosti i patroniziranja. Što vođa izgleda veći i moćniji, to narod izgleda manji i nevažniji, pasivan i u očekivanju da će vođa biti pravedan, mudar i dobrostiv.

U stvarnosti to znači da se kupuje socijalni mir, zaduživanjem stvara dojam obilja, podložnost prema još moćnijima pretvara u tiraniju nad podređenima, zatvoreno i blokirano društvo. Kupuje se poslušnost time da mase tiho žive u ugodnoj neslobodi.

I apsurdne ideje, zamisli i obećanja nailaze na podršku. Obronke Griča krasit će vinogradi, ljudi će pse šetati uz fontane, gradit će se mostovi i tuneli. Građani će, možda uz smiješak, sve prihvatiti. Neće birati, već će izlaziti na izbore.

Pasivnost građana je najgori oblik političke nepismenosti; onaj tko ne čuje, ne govori i ne sudjeluje u političkim događajima, taj ne zna da troškovi života, cijena graha, ili ribe, ili pak brašna, stanarine, cipela i lijekova ovisi o političkim odlukama.

"Politički nepismenjak je toliko glup da ponosno i sliježući ramenima govori kako mrzi politiku. Imbecil ne zna da njegovo ignoriranje politike rađa prostituciju, napuštenu djecu i najgoreg lopova od svih, pokvarenog političara, podmitljivog i podložnog nacionalnim i međunarodnim kompanijama." (Bertolt Brecht)

I djeca su narod. Narod nije dijete. Ne smije ga se kupovati lažnim obećanjima, bombonima, umirivati stupidnim crtićima ili igrama i zavaravati predizbornom idilom. Ne smije se plašiti demonima i neprijateljima, treba pokazati emocionalnu toplinu, osjećaj odgovornosti i zajedništva, pokazati dosljednost i skromnost. Takvi nam nedostaju, a ne strogi autokrati koji vremenom postanu bahati, grubi i potkupljivi.

izvor: autograf.hr

Pretraga: 8951 - Pasivnost građana je najgori oblik političke nepismenosti
Trajni link: http://sanela.info/blog/stolac_bola/?p=8951