Srpsko-hrvatski naš svagdašnji

Srpsko-hrvatski naš svagdašnji

Nikola Vučić
Nikola Vučić

Objavljeno: 14. jul 2016 | Nikola Vučić

Naša jezična situacija sasvim je jednostavna, ali očito da ta jednostavnost - koja se ponajbolje ogleda u jezičnom (spo)razumijevanju na svakodnevnoj razini između ljudi u Hrvatskoj, Srbiji, Bosni i Hercegovini i Crnoj Gori - trn je u oku onima koji bi na izmišljanju različitih jezika htjeli profitirati i promovirati populističku priču o pravu svakog naroda na svoj zaseban jezik. Kao da je jezik kriv što je jedan.

Ako bi se netko odlučio baciti na zadatak besprijekornog opisivanja nacionalizma, onda bi mu zemlje nastale raspadom Jugoslavije, naročito Hrvatska, Srbija, BiH i Crna Gora, mogle poslužiti kao najveća inspiracija i motivacija za taj posao, budući da je u sve pore ovdašnjih društava duboko ukorijenjena nacionalistička ideologija i iskrivljen pogled na stvarnost.

Baš takvo podneblje kao stvoreno je za ispisivanje nacionalističkoga manifesta. U jednom takvom manifestu mjesto alfe i omege mogli bi zauzeti ovdašnji jezikoslovci, koji četvrt stoljeća neumorno obavljaju misiju prodavanja magle i širenja neistina, na štetu običnih ljudi, ali zato na vlastitu korist i na korist svojih suigrača s kojima zajedničkim snagama igraju igru etnonacionalističkih dominacija i manipulacija.

Da je teško izdići se iznad nacionalističkog pogleda na stvarnost i napustiti koordinate koje su zadali dileri nacionalizma, zorno nam svjedoči primjer jezikoslovke Anite Peti Stantić. Podsjećanja radi, autorica je to knjige "Jezik naš i/ili njihov" iz 2007. godine, u kojoj je rijetko objektivnim pogledom na jezičnu prošlost, među ostalim, ustvrdila kako su oznake za naziv jezika u prošlosti redovito bile drukčije od oznaka koje se koriste danas, te da ih je gotovo nemoguće poistovjetiti s onim što one danas predstavljaju.

Taj dio studije svakako je značajan, ponajprije stoga što upravo domaći jezikoslovci za znanstvenu opravdanost oznaka hrvatski, srpski, bosanski, crnogorski odlaze u daleku prošlost i iz naftalina izvlače svakojake zapise kneževa, popova, careva, kraljeva, fratara i inih. Anita Peti Stantić to nije učinila, ali je zato u nedavnom gostovanju na Hrvatskome radiju u emisiji "Kultura demokracije" s tematom "Hrvatski naš svagdašnji" posegnula za poznatim alatom manipulacije i zamagljivanja.

Posebnu pozornost posvetila je uvjeravanju slušatelja da srpski i hrvatski nisu jedan jezik, nego da se tu radi o dvama jezicima. Već i spomen srpskohrvatskog jezika predstavlja za domaće jezikoslovce avetinju koju treba toliko izdemonizirati da bi nam se svima, pa i onima kojima to srpsko i hrvatsko označava tek rubne dijelove jezične rasprostranjenosti, trebalo smučiti.

Za srpskohrvatski Peti Stantić tvrdi kako se nikada istinski nije realizirao. Po tome se onda ni njemački nije nikada istinski realizirao jer nikada nije bio jedinstven, nego je uvijek bio u obliku varijanata, dakle policentričan. Nigdje Anita Peti Stantić u emisiji ne spominje sociolingvističku teoriju policentričnosti jer, na žalost ovdašnjih jezikoslovaca, ta teorija potpuno demaskira njihovu privrženost nacionalizmu i dokazuje da se u slučaju Srba, Hrvata, Bošnjaka i Crnogoraca radi upravo o jednom policentričnom standardnome jeziku.

Zna Peti Stantić da se ovi nabrojani narodi međusobno jako dobro sporazumijevaju, pa bi u emisiji htjela nekako preduhitriti svakog onog slušatelja koji bi postavio pitanje Kako to da onda jezik iz Srbije sasvim dobro razumijemo. Ona, međutim, na to pitanje ne nudi odgovor, već nam napominje kako smo "i prije dvadeset i pedeset, i prije sto godina znali i nakon tri rečenice govori li netko hrvatskim ili srpskim jezikom".

Prešućuje da se radi o tipičnome primjeru već spomenutog policentričnog standardnog jezika, dakle jezika kojim govori nekoliko naroda i unutar kojeg postoje varijantne razlike pa se po njima prepoznaje odakle dolazi govornik.

Kada bi Anitina teza o različitim jezicima bila potvrđena po osnovi detektiranja odakle dolazi govornik, to bi onda značilo da Amerikanci, Britanci, Australci i Kanađani nemaju zajednički jezik. Također, značilo bi da ni Švicarci, Austrijanci i Nijemci nemaju zajednički jezik. Ali mi znamo da to nije tako.

Dokaz da Srbi i Hrvati, zajedno s Bošnjacima i Crnogorcima imaju zajednički standardni jezik je činjenica da na standardnom jeziku svi tečno razgovaramo, dok bi problemi u sporazumijevanju uslijedili odmah onog trenutka kada bismo se prebacili na neke od dijalekata. Taj krunski dokaz ne može oboriti nikakva priča o civilizacijskim nadgradnjama niti izvlačenje iz rukava subjektivnog vrijednosnog kriterija kao relevantnog za objektivan pogled na našu jezičnu situaciju.

Naša jezična situacija sasvim je jednostavna, ali očito da ta jednostavnost - koja se ponajbolje ogleda u jezičnom (spo)razumijevanju na svakodnevnoj razini između ljudi u Hrvatskoj, Srbiji, Bosni i Hercegovini i Crnoj Gori - trn je u oku onima koji bi na izmišljanju različitih jezika htjeli profitirati i promovirati populističku priču o pravu svakog naroda na svoj zaseban jezik. Kao da je jezik kriv što je jedan.

Nikola Vučić, novinar i voditelj Dnevnika 1 na Federalnoj televiziji u Bosni i Hercegovini. Stalni je član Centra za kritičko mišljenje iz Mostara i autor više tekstova o povezanosti lingvistike i nacionalizma na srpskohrvatskom jezičnom području. Protivnik je etničke segregacije u obrazovnome sustavu Bosne i Hercegovine, koja se posebno ogleda u sustavu "dvije škole pod jednim krovom". Student je na Odsjeku komparativne književnosti na Filozofskome fakultetu Univerziteta u Sarajevu.

izvor: tacno.net

Pretraga: 9326 - Srpsko-hrvatski naš svagdašnji
Trajni link: http://sanela.info/blog/stolac_bola/?p=9326