Zoran Milanović nacionalist tuđmanovskog tipa

Zoran Milanović nacionalist tuđmanovskog tipa

Ispod maske socijal demokrata Milanović je nacionalist tuđmanovskog tipa

Protagonist ciničkog populizma i zavodljivo autoritarne socijalističke politike

Zoran Milanović
Zoran Milanović

• Bliskost Tuđmanovu tipu nacionalizma nije slučajna: Milanović kaže da su "Starčević i Radić temelji hrvatske kuće bez kojih nema prizemlja ni prvoga kata" - ta formula Starčević+Radić+ljevica ideološki je Tuđmanov bricolage

Objavljeno: 15. jul 2016 | Romano Bolković

Jedna slavna interpretacija Hamleta tvrdi da svi problemi danskog kraljevića izviru i nestaju s njegovom titulom. Ja mislim da je tako i sa Zoranom Milanovićem kao bivšim i budućim premijerom Hrvatske. Da je premijer Danske, bio bi to doživotno; u Hrvatskoj, problemi Milanovića kao premijera nastaju iz nesporazuma s kontekstom. Milanovića se ovdje ne razumije. I on to zna.

U jednom od naših tv-razgovora to mi je, štoviše, potvrdio i pred kamerama: kazavši za sebe da je liberalni konzervativac, Milanović je dodao: "Ali, tko to ovdje shvaća" - rezignirano, ali s pravom.

Kad s Milanovićem u neobaveznom kontekstu razgovarate tête-à-tête, pred vama je inteligentan, obrazovan sugovornik. Pred kamerama, on će u Gunji usred poplava prizvati puknutu cijev.

Privatno, Milanović je osoba je s kojom biste cijelim putem do Australije imali što razgovarati; kao hrvatski premijer, on je - ne govorim to ironično - ne samo nerazumljiv nego neshvaćen.

Pokušajmo stoga shvatiti Zorana Milanovića, ali ne kao medijski posredovanu pojavu. A part od najmarkantnije profilne crte javnog lika Zorana Milanovića, nesposobnosti da svoj javni lik zaštiti od emanacija vlastite osobnosti, pokušajmo razvidjeti Milanovićevu političku poziciju, njenu ideološku supstancu, konačno njegov istinski lik ispod socijaldemokratske maske.

U istoj emisiji u kojoj je govorio o sebi kao liberalnom konzervativcu Milanović je upitao: "A gdje to još ima socijaldemokracije?" tipično retorički upitavši: "U Serengetiju?"

Odmah ću kazati: moja je teza da je ta pozicija u svojoj biti nacionalpopulistička. Pođimo redom.

Prvi je put Milanović svoj nacionalpopulistički karakter iskazao u aferi Perković.

Jutarnji list je tada pisao:

Milanović je, zatim, solidno obranio svoje ponašanje u slučaju Zakona o pravosudnoj suradnji, ispravno inzistirajući na ravnopravnom položaju Republike Hrvatske u Europskoj uniji. Jer, ako se Zagreb nije kadar boriti za svoju minimalnu ravnopravnost, kakav je onda naš položaj unutar EU?

Što se tu zapravo kaže i kakva je to pozicija?

Sasvim otvoreno, tu se sugerira da se Milanovićeva politika u EU iscrpljuje u zaštiti nacionalnih interesa Republike Hrvatske i da je to njen eminentni sadržaj. Milanović je igrao otvoreno na kartu nacionalizma, pokušavajući, svjesno ili ne, predstaviti svoju aktivnost kao zaštitu nacionalne države na frontu koji se zove Europska unija. Klasičan euroskeptički diskurs, ukratko.

Dana 22. listopada 1995. Franjo Tuđman u UN drži govor o porazu dviju velikih totalitarnih ideologija XX. stoljeća i naprasno kaže: Nije Zapad srušio Berlinski zid, već je to bila težnja malih naroda za nacionalnom suverenošću"

Naracija o Europi istog tipa poretka i liberalnoj demokraciji previđa središnju historijsku istinu: bez "pozitivnog nacionalizma i kreativne nacionalne individuacije" ne bi došlo do propasti komunističkog totalitarizma, misli Tuđman.

Tuđman izravno napada priču o liberalnoj demokraciji jer je za njega izlazak iz realsocijalizma u tržišnu ekonomiju i višestranačku demokraciju puka reforma: fundamentalna promjena o kojoj govori, to je za Tuđmana "pozitivni nacionalizam" i kreativna nacionalna individuacija. Izvan je svake sumnje da se tu Tuđman uspostavlja kao nacionalist u ideološkom smislu.

Što je drugo nego taj isti "pozitivni nacionalizam" argument: "Jer, ako se Zagreb nije kadar boriti za svoju minimalnu ravnopravnost, kakav je onda naš položaj unutar EU?"

Europa kao suma nacionalnih država povezanih isključivo slobodnim tržištem - to je vizija Europske unije Zorana Milanovića. U tom registru govoreći, Milanović sebe ispravno razumijeva: globalizacija ne treba nacionalnu državu, nego njenu infrastrukturu kao relej transmisije moći. Kapital djeluje i bez nacionalne države ili u nekakvoj "tankoj" državi, koja ne treba nužno biti demokratska. Stoga je legitimitet današnje nacionalne države u prilagodbi pravnoga sustava standardima Unije, primjerice, a ne u ispunjavanju narodne volje.

Ako nije komprador, Milanović je nepotreban, i stoga Milanović i vapi: "Ne vjerujte onima koji govore da rasprodajemo državu!", kako njegovu osnovnu poruku naciji vidi Jutarnji list. Zato on, iako sebe vidi kao liberala u smislu sklonosti slobodnom tržištu, dodaje: ja sam liberalni konzervativac, misleći pritom na ovaj suverenistički moment: liberal je ekonomski, konzervativac politički, da simplificiramo.

Potonje je izvorište njegova poriva da u okviru nacionalne naracije inscenira prasukob partizana i ustaša: ne samo sukob "mi - oni", nego prethodno i raspru crvenih i crnih o ćirilici, e da bi se u toj zavadi ideologija esencijalno suprotstavljenih liberalnoj demokraciji pojavio kao jedina točka izravnanja i pomirenja svih društvenih proturječja - kao nekoć Franjo Tuđman, pomiritelj ustaša i partizana - braneći najapstraktniji nacionalni interes za koji jedino tautološki može kazati da je - državni interes. Taj se pak iscrpljuje u ravnopravnosti Hrvatske s inim članicama EU, no koju narušava politika neispunjavanja obveza preuzetih samim ulaskom u taj uljudbeni krug.

Bliskost Zorana Milanovića Tuđmanovom tipu nacionalizma nije slučajna: Zoran Milanović govori da je njegov "politički uzor Miko Tripalo", jer da je "u tom čovjeku utjelovljeno sve pozitivno i racionalno što je hrvatska politika dala", dodajući da su "Starčević i Radić temelji hrvatske kuće bez kojih nema prizemlja ni prvoga kata".

U usputnoj biografskoj crtici Milanović će zaokružiti svoj ideološkopolitički profil: "Moji su, dakle, bili antifašisti, od prvoga dana, a ne od kapitulacije Italije". Ova je formula nevjerojatno zanimljiva: Starčević + Radić + ljevica.

HDZ-ova kompozitna ideologija Starčevićeve državotvornosti, Radićeva republikanizma i antifašističkog nasljeđa Hebrangove ljevice ideološki je Tuđmanov bricolage. Takozvane postliberalne ideologije redovito su patchwork krajnje heterogenih motiva: tipični su, recimo, sastojci nacionalistički populizam, Blut-und-Boden-ukorijenjenost, aristokratsko-vojnička elitistička etika etc.etc.; uporišna točka totalizacije ovakvog ideološkog polja poseban je njegov element, onaj koji pozitivira stanovitu prazninu. Evo o kakvoj je praznini riječ - "Ja sam kao prazan ekran na koji ljudi posve različitih političkih orijentacija projektiraju vlastite vizije".

Riječ je o jednoj od presudnih rečenica Obamine autobiografije. On je zrcalo koje pokazuje što god gledatelj želi vidjeti, reći će Simon Critchley.

Franjo Tuđman
Franjo Tuđman

Neosporna je činjenica da je ideološka pozicija Zorana Milanovića već tih godina za potrebe političke utakmice dizajnirana po uzoru na onu dr. Franje Tuđmana. Moguće da odatle volja da se i Trg sv. Marka preimenuje u Tuđmanov ne izgleda više kao promidžbeni hir. Zoran Milanović zapravo u tom smislu ne ostavlja mjesta HDZ-u: retuđmanizacija je HDZ-a izlišna, jer Hrvatska ionako nikad nije detuđmanizirana.

Spomenuta formula "Starčević + Radić + antifašizam" otkriva nam i drugu dimenziju Milanovićeva ideološkog profila: zar to nije - narodnjaštvo!? I zar onda nije logično da se današnja koalicija nazove Narodnom?

Ovu poziciju možemo situirati i u europski kontekst: poput Orbana, Milanović će i opet povući potez koji je udžbenički: nasuprot interesima svjetske bankokracije Milanović će ustati u zaštitu prevarenog našijenca. Tipično pupulistički: danas vidimo i plaćamo cijenu.

No tada je to bilo popularno: bankari su taj globalni neoliberalni svijet Kapitala kojemu se suprotstavlja, u ime naroda - socijalno osjetljiv predsjednik Vlade. Opasna mješavina nacionalnog i socijalnog, nije li? Odatle opasnost da kad se Zoran Milanović deklarira kao liberalni konzervativac, lako je moguće da u stvari bude okarakteriziran onako kako je The Economist opisao Orbana: kao protagonista ciničkog populizma i zavodljivo autoritarne socijalističke politike.

Zoran Milanović
Zoran Milanović

Populizam Zorana Milanovića u konkretnoj se političkoj akciji očituje kao autoritativna "socijalna" politika koja će se izravno suprotstaviti Europskoj komisiji; on stavove EK naziva pričom za malu djecu i otvoreno kaže:

Mi nismo postupali kao njihovi pijuni, nego kao oni koji su im rekli "ne može" kad su tražili otpuštanja ljudi i smanjenje mirovina. Rekli smo im da to rade kod sebe doma.

Klasičan primjer njegova suverenizma, u stvari nacionalizma, njegov je tranzitni humanizam kojime je rušio Schengen: migranti su prihvatljivi, ali ne u Hrvatskoj. Ono što su nam govorili da nam prijeti zdesna, stiglo nam je slijeva.

Treba li sada velike pameti da se ova populistička inspiracija prepozna i u svojoj praformi "narodne fronte"? Napokon, tu, na kraju izvoda, na samom smo početku Milanovićeva sukoba s političkim protivnikom kao neprijateljem po logici "mi - oni":

Hrvatska uvijek iznova pred izbore zauzima rovove po demarkacionoj liniji crveni - crni, zazivajući antifašizam, iz sasvim pragmatičnih razloga: antifašistička je ideologija kominternovske provenijencije tridesetih godina 20. stoljeća uslijed neuspjeha marksističke revolucionarne formule prihvatila "frontašku" formulu antifašizma, a to znači okupljanje širokog spektra građanskih stranaka u "narodne frontove" pod kontrolom komunista.

Naši bivši komunisti posežu za oprobanim rekvizitarijem, koji je, zanimljivo, navlas isti kao tridesetih prošloga stoljeća: u Hrvatskoj su politiku Narodne fronte zagovarali ne samo lijevi nego i dio HSS.

Ali, i tu ćemo završiti, nije to ništa endemsko: razgovarajući s Varufakisom ove godine u Berlinu, pitao sam ga zašto svojoj inicijativi DiEM25, jer ima sve razloge za to, nije dao naziv: Narodna fronta. Odgovorio mi je kratko: "Jer Narodna fronta nije uspjela".

Milanović može dobiti izbore na ovoj platformi, ali ona je već sada ideološko mrtvorođenče: jer Milanović je predugo gledao u bezdan, da bezdan ne bi počeo gledati u njega.

Ispod maske socijaldemokrata koji će za sebe kazati da je liberalni konzervativac, Milanović je u stvari ono što je njegov protivnik; kazat ćemo eufemizmom: populistički suverenist.

izvor: jutarnji.hr-4533248

Pretraga: 9369 - Zoran Milanović nacionalist tuđmanovskog tipa
Trajni link: http://sanela.info/blog/stolac_bola/?p=9369