Islam i islamizam

Islam i islamizam

Selefije, Ahmedije, Behaije, nurdžije, sulejmandžije, tahrirovci, tabligovci, neomutezile... i ostala Muslimanska braća

Mustafa Cerić
Mustafa Cerić

• Islam interpretiran kao ideologija kako bi se podržao politički i društveni aktivizam

Objavljeno: 15. jul 2011 | Muhamed Jusić

U svjetskim naučnim i analitičkim krugovima postoji više teorija o razlozima pojavljivanja i uspona onoga što se naziva "islamističkim pokretima" u muslimanskom svijetu u dvadesetom stoljeću.

Tako imamo značajan broj onih koji u islamističkim pokretima vide samo pokušaj stvaranja jednog ideološkog pandana tada dominantnim sukobljenim ideologijama kapitalizma i komunizma i njihovih inačica koje su se otimale oko kontrole nad tim bogatim dijelom svijeta.

Drugi korijene čitavog fenomena vide daleko prije toga, u frustracijama muslimanskog svijeta zbog zaostajanja za tehnički i naučno sve superiornijim Zapadom i posljedicama brutalne kolonizacije koja je tom dijelu svijeta pokušala nametnuti sistem misli i vrijednosti koji oni smatraju stranim i zbog čega su se odlučili vratiti vlastitim tradicionalnim vrijednostima utemeljenim najvećim dijelom u islamu kako bi razvili vlastitu viziju preporoda i uređenja društva koje bi garantovalo prosperitet i blagostanje.

Oni koji zagovaraju sintezu ova dva razloga smatraju kako je islam, naročito nakon političkog sloma ideala arapskog nacionalizma, poslužio kao osnova na koju su nakalemljeni ideološki obrasci XX vijeka. Tu novu ideologiju oni najčešće nazivaju "islamizam", otud i već ustaljeni pojam islamistički a ne islamski pokreti.

Svi koji danas koriste, a najčešće je to na Zapadu, termin islamizam pokušavaju naglasiti razliku između islamizma i tradicionalnog islama, kao samo još jednog religijskog sistema.

I pored toga, još uvijek postoji dosta nejasnoća oko toga šta tačno islamizam podrazumijeva. Tako, npr., nalazimo da se u debati koju je 1990. godine organizovao The Middle East Forum moglo čuti više različitih definicija islamizma.

Tako npr., prema Johnu Espositu, islamizam je zapravo "islam interpretiran kao ideologija kako bi se podržao politički i društveni aktivizam".

Profesor istraživač na Univerzitetu Tel Aviv Martin Kramer pak tvrdi da je to "islam koji je preformulisan kao moderna ideologija. Dok je islam tradicionalno nastao u klasi judaizma i kršćanstva, islamizam je odgovor na ideologije koje su nastale na modernom zapadu - kao što su komunizam, socijalizam ili kapitalizam".

Gruham Fuller, savjetnik u RAND Corporation smatra kako je "islamizam najvećim dijelom sinonim za politički islam - pokušaj da se iz islama izvedu rješenja za savremene državne, društvene i političke probleme".

Postoje i oni, naročito među samim islamistima, koji smatraju da se ne radi ni o kakvoj novoj ideologiji nego pukom pokušaju reforme islama koji prema njima nikada nije bio samo religija, nego cjelokupan sistem života, što podrazumijeva i državno i društveno uređenje zasnovano na njegovim principima.

To je neminovno izrodilo ono što se naziva "politički islam" sa svim njegovim modelima od onoga koji zagovara "reformu iznutra" (kroz postojeće političke sisteme) do onoga koji je više revolucionaran i spreman posegnuti za nasiljem kako bi postigao svoj cilj.

Posebno je zanimljivo razmišljanje jedne druge skupine stručnjaka koji, poput Olivera Roya, pojavu islamističkih pokreta pa i onih najradikalnijih među njima, gdje oni svrstavaju neke selefističke pokrete, objašnjavaju "vesternizacijom i globalizacijom islama":

Pogrešno pretpostaviti da su pojave religioznog radikalizma (pod kojim on prvenstveno misli na selefizam) i političkog radikalizma (Al Qaeda) tek uvoz iz kultura i konflikata Bliskog Istoka.

Ove pojave su prvenstveno posljedica globalizacije i pozapadnjačenja islama. Današnje oživljavanje religioznosti prije svega je obilježeno razdvajanjem kulture i religije, o kojoj god religiji da se radi.

Ovo objašnjava uzajamni afinitet američkog protestantskog fundamentalizma i islamskog selefizma: i jedan i drugi odbacuju kulturu, filozofiju, čak i teologiju, u korist skripturalnog iščitavanja vjerskih tekstova i neposrednog razumijevanja istine kroz vjeru pojedinca, a nauštrb obrazovnih i religioznih institucija.

Kada je riječ o razlozima širenja utjecaja "islamističkih pokreta" brojni su analitičari koji glavne razloge vide u siromaštvu, beznađu, nedemokratskim tiranskim režimima kojima su dugo, sve do nedavnih dešavanja u tzv. "arapskom proljeću", jedina stvarna alternativa i opozicija bili brojni islamistički pokreti, koji su svojim humanitarnim, obrazovnim i opozicionim djelovanjem nerijetko dobijali značajnu podršku muslimanskih masa koje su još uvijek tradicionalistički odgojene i željne društvene promjene koja će im donijeti boljitak bez propitivanja temeljnih društvenih vrijednosti.

***

Muslimani u komunističkoj Jugoslaviji su se nalazili pod nekom vrstom ideološkog staklenog zvona koje ih je u velikoj mjeri držalo izolovanim od ideoloških i inih previranja u ostatku muslimanskog svijeta.

To stakleno zvono je razbijeno u plamenu rata koji je zadesio bivšu Jugoslaviju nakon propasti komunističkog režima. Muslimani ovih prostora, prije svega Bošnjaci koji su činili značajan dio tadašnje IZ, i njihova vjerska zajednica nisu imali dovoljno vremena da steknu neophodna iskustva i znanja kako da se nose sa najezdom ideja, ideologija, sekti i drugih društvenih fenomena inspirisanih islamom koji su zapljusnuli ratom razoreno bosanskohercegovačko društvo.

Zbog izolacije pod kojom su se pola stoljeća nalazili, bosanski muslimani kao zajednica u prvim godinama rata i poraća nisu uspjeli razviti neku vrstu "imuniteta" na ideološku interpretaciju islama, ali ni formirati jasan stav prema pluralizmu unutar islamske misli. Taj proces je sada uveliko u toku i na IZ je da, kako u domovini tako i u dijaspori, gdje su evidentirani skoro identični procesi, iznađe modele kojima će u duhu principa islamskog pluralizma ipak sačuvati vlastiti identitet i sačuvati muslimane od vjerskog i ideološkog egzibicionizma.

Vrijeme će pokazati da li će i na koji način u tome uspjeti.

Nema sumnje da je od svih pokreta i sekti iz islamskog svijeta čije učenje je zapljusnulo osnove tradicionalnog bosanskog islama najveću pažnju na sebe skrenuo pokret selefija (u narodu poznatih kao vehabije). Zbog broja svojih pristalica, ali i incidentnih situacija u kojima su oni u posljednjih desetak godina učestvovali, pokret je skrenuo značajnu medijsku pažnju na svoje aktivnosti.

Mustafa Cerić Muška Namiguša
Mustafa Cerić Muška Namiguša

Selefije (ar. selef, prethodnici, prve generacije muslimana) ili islamski tradicionalisti su pokret nastao oko učenja i djelovanja reformatora sa Arabijskog poluotoka Muhammeda bin Vehhaba (1703 - 1787). Iako su kod nas, ali i u svijetu poznati kao vehabije (po osnivaču pokreta Abdul-Vehhabu), sljedbenici ovog pokreta ne prihvataju taj naziv.

Štaviše, jedno od njihovih ključnih učenja je suprotstavljanje kultu ličnosti. Ovo je pokret koji insistira na očuvanju islamskog učenja o monoteizmu suprotstavljajući se svim inovacijama u muslimanskoj praksi i učenju, što je vidljivo i iz letimičnog pregleda samo naslova knjiga koje štampaju i distribuiraju.

Za sebe kažu da teže povratku Kur'anu - svetoj knjizi muslimana, sunnetu (tradiciji Božijeg poslanika Muhameda a.s.) i praksi prve generacije muslimana.

Selefijski pokret u BiH od rata, kada je dolaskom dobrovoljaca iz arapskog svijeta počeo puštati svoje korijene među bošnjačkim mladićima i djevojkama, doživio je postepenu ideološku preobrazbu koje čak i sami pripadnici pokreta nekada nisu bili svjesni.

Iako je ta ideološka transformacija bila uslovljena bosanskohercegovačkim društvenim okolnostima, daleko veći utjecaj imali su globalni trendovi, naročito dešavanja unutar matičnog pokreta u Saudijskoj Arabiji.

Iako se selefije doživljavaju kao jedinstvena i monolitna zajednica, danas su oni jedan od islamističkih pokreta sa najvećim brojem sukobljenih frakcija od kojih većina ima vlastitu viziju islamizacije svijeta i društava u kojima djeluju.

Jedno je zajedničko za sve njih, a to je da samo sebe smatraju jedinim dosljednim sljedbenicima sunneta (prakse poslanika Muhameda a.s.), a svoju interpretaciju islamske tradicije jedinom valjanom.

Detaljnom analizom možemo raspoznati četiri osnovne frakcije koje se u muslimanskim zemljama (a to se reflektuje i na ogranke pokreta u BiH) bore za prevlast unutar pokreta nastalog oko učenja i djelovanja reformatora sa Arabijskog poluotoka, Šejha Muhammeda bin Abdul-Vehhaba.

Izrazito apolitični selef

Zvaničnu i oficijelnu struju koja uživa podršku vladajuće porodice u Saudijskoj Arabiji čine es-selefijjetu et-taklidijjun - trdadicionalni konzervativci koji su izrazito apolitični i koji za militantne selefije poput Usame bin Ladina tvrde da "samo čine nered na zemlji".

Selefijjetu-s-sahva (sahva - buđenje) ili reformističke selefije su pravac koji uživa najveću podršku među selefijama kako u Kraljevini, tako i van nje. Oni se zalažu za islamizaciju društva putem postepenih reformi, odgoja, obrazovanja i ideološkog sučeljavanja sa sekularistima i liberalima zapadnog kova. Protiv su nasilnih metoda i konstantno evoluiraju u svojim stavovima usvajajući sve više otvorene i liberalne vrijednosti netipične za tradicionalne selefije.

Militantne tekfirije

Selefijjet-l-džihadi-š- šer'i ili džihadisti "legalnog džihada" su militantno krilo selefizma koji zagovaraju borbu kao strogu vjersku dužnost svakog muslimana, ali samo tamo gdje su muslimani napadnuti i gdje je neprijatelj jasno definisan (kakva su krizna žarišta širom svijeta i u koja su ubrajali i BiH tokom proteklog rata).

Selefijski pokret u BiH od rata, kada je dolaskom dobrovoljaca iz arapskog svijeta počeo puštati svoje korijene među bošnjačkim mladićima i djevojkama, doživio je postepenu ideološku preobrazbu koje čak i sami pripadnici pokreta nekada nisu bili svjesni.

Najekstremniji oblik selefijske ideologije razvio se pod utjecajem militantnih islamističkih pokreta iz Egipta koji su na afganistanskim ratištima i u kampovima za obuku kombinirali selefijski vjerski konzervatizam sa idejama tekfira (proglašenja muslimanskih zajednica i pojedinaca koji u njima žive nevjerničkim, odnosno nevjernicima) a svrstavamo ih u grupu selefijjetu el-džihad et-tekfiri ili internacionalni džihadisti skloni tekfiru.

Nakon 11. septembra ovi militantni su uz nesvjesnu podršku globalnih medija postali jedini eksponenti islamističkog militantizma i skoro u potpuno potisnuli ideju mudžahida "legitimnog džihada" nesklonog terorizmu - koji su se do tada smatrali samo "borcima za slobodu". Sinonim za njih je postala famozna organizacija El-Kaida.

Sva ova previranja u matičnom pokretu su se odrazila i na selefije u BiH i bošnjačkoj dijaspori, tako da danas imamo među njima u manjem ili većem broju predstavnike svake od gore spomenutih frakcija.

***

U zadnje vrijeme zbog sve većeg pritiska sigurnosnih agencija selefijjetu el-džihad et-tekfiri se sve više fokusiraju samo na polemičke rasprave sa drugim selefijskim ograncima, ali i sa drugim muslimanskim autoritetima oko pitanja tekfira i prihvatanja ili neprihvatanja zakona koji nisu Božanski odnosno koji su doneseni u demokratskoj zakonodavnoj proceduri, a samim time i čitavog odnosa muslimana prema demokratskom društvu i njegovim institucijama.

Zagovornici tekfira ovaj koncept nazivaju tevhidul-hakimije ili vjerovanje u Božiji monoteizam u vlasti, tj. vjerovanje da muslimani ne smiju prihvatati ničiji sud osim Božijeg, pa samim time ni poštivati bilo koje zakone koji nisu od boga.

Učenje o tevhidul-hakimije počiva na vrlo jednostavnoj i teološki simplistički postavljenoj argumentaciji prema kojoj islam naučava da je Bog jedan, apsolutni Vladar i Gospodar, koji jedini propisuje šta je dobro, a šta zlo. Biti musliman znači biti predan Božijoj volji i uskladiti svoj život sa normama dobra i zla koje Bog propisuje.

Ovo usklađivanje nije samo na nivou etičkog i moralnog, ličnog i privatnog nego i kolektivnog života, što podrazumijeva isključivi ustroj društva tj. države u skladu sa normama Šerijata, a za njih je Šerijat samo skup fiksnih tradicionalnih kazni (ar. Hududa) a ne sistem vrijednosti iz kojeg se različitim pravnim metodama izvode propisi pa i zakoni.

Iz ovog proizlazi da svaki musliman koji je zadovoljan da živi u društvu uređenom na normama drugačijim od onih koje oni vide kao islamske, prestaje biti musliman, jer je odabrao sistem vrijednosti koji nije islamski. Takav je prihvatio da mu neko drugi pored Boga propisuje norme dobra i zla, što je ravno herezi i obožavanju nekog drugog osim Jednog Boga.

Istovremeno, svako učestvovanje u demokratskim i političkim procesima bilo kroz nominovanje u političkim partijama ili puko podržavanje sistema kroz glasanje ili prihvatanje suda države koja ne počiva na Šerijatu predstavlja uzurpiranje Božijeg prava da propisuje šta je dobro, a šta zlo odnosno da donosi zakone (što se čini u parlamentarnoj proceduri kroz donošenje zakona o tome šta se smije a šta ne smije raditi).

Haridžije

Neki autori koji su pisali o ovom učenju korijene ovakve interpretacije vjere vide još u prvim godinama nakon Poslanikove smrti u prvoj sekti koja se pojavila unutar islama, a nakon Poslanikove smrti. Bili su to haridžije koji su prema vlastitoj teološkoj doktrini većinu muslimana proglasili nevjernicima zbog činjenja velikih grijeha.

Savremeni zagovornici tekfira ne smatraju nevjernicima počinioce velikih grijeha nego, kao što smo to objasnili one muslimane koji ne vjeruju u tevhidul-hakimije kako ga oni tumače. Zato nalazimo da se unutar selefijskih ali i unutar naučnih krugova oni nazivaju haridžijama ili neoharidžijama, najčešće s ciljem njihove diskvalifikacije.

Tekfirije

Drugi se prisjećaju da je sredinom sedamdesetih godina prošlog vijeka, egipatska i svjetska javnost bila šokirana brutalnošću dotada najradikalnijeg militantnog pokreta Džem'at et-tekfir ve-l-hidžra, u kojem drugi vide korijene savremenog pokreta tekfira.

Pripadnici ove organizacije su svoje muslimanske sunarodnjake i donedavne vjerske istomišljenike proglasili nevjernicima i krenuli u otvorenu borbu u kojoj nisu prezali od korištenja najsurovijih metoda terorisanja civila. Bili su to odmetnuti pripadnici političkog i ideološkog pokreta Muslimanske braće, koji su iz pokušaja egipatskog režima da uguši njihovu opoziciju izašli, nerijetko nakon dugih godina provedenih u stravičnim kazamatima, uvjereni kako se društvo u kojem žive toliko udaljilo od islamskih principa da se više nije moglo smatrati muslimanskim, kao ni oni koji su životom u tako uređenoj državi bili zadovoljni.

Nakon krvavog pira ubistava neistomišljenika i odlučne akcije egipatske države i šire društvene javnosti pokret je dijaboliziran i potisnut iz društvene zbilje. Kao organizovana struktura je prestao da postoji. Većina sljedbenika je ubijena ili se javno ogradila od stavova osnivača pokreta, mladog inženjera agronomije Šukri Mustafe, ali je ideja tekfira tj. smatranja drugih muslimana nevjernicima zbog prihvatanja da žive u državama koje po njima nisu islamske, preživjela.

Selefije

Tekfir je preživio u ideološkom prtljagu arapskih mudžahedina koji su učestvovali u afganistanskoj borbi protiv sovjetskog okupatora. Upravo u borbenim rovovima brdovitih afganistanskih vrleti ta ideja je našla plodno tlo među pripadnicima jednog drugog pokreta koji je sa Muslimanskom braćom imao jako malo zajedničkog, tj. među pripadnicima selefijskog pokreta iz Saudijske Arabije koji su kao dobrovoljci došli da se pridruže afganistanskoj braći u "džihadu protiv Sovjeta".

Ihvanije

Tekfir se reinkarnira ovaj put u odmetnicima od oficijelnog selefijskog učenja ili se na neki način na njega kalemi, a njegovi sljedbenici za sebe počinju tvrditi da su jedini i istinski zagovornici beskompromisnog selefizma i sljedbenici Muhameda ibn Abdul-Vehhaba i prvih njegovih sljedbenika poznatih kao "ihvani" za koje vjeruju da ih je saudijska vladajuća porodica iskoristila kako bi došla na vlast a zatim potisnula.

Zbog činjenice da je selefijski pokret u Bosnu i Hercegovinu došao preko arapskih dobrovoljaca, nerijetko upravo onih koji su u Afganistanu bili u kontaktu sa nosiocima ideje tekfira, koja je tada još uvijek bila u začetku, tradicionalno bosansko muslimansko društvo našlo se na udaru još jedne islamističke ideologije.

Mudžahije

Treba napomenuti da je među arapskim dobrovoljcima iz odreda (kasnije jedinice) El-Mudžahidin koji su se borili na strani Armije BiH u proteklom ratu, a za koje se smatra da su rasadnik selefijskog učenja, oficijelna ideologija bila bliža pobunjenim selefijama iz reda oponenata oficijelnoj saudijskoj ulemi od one sljedbenika tekfira.

Oni koji su bili skloni idejama tekfira svoje su stavove držali za sebe ili se nisu uključivali u ovu formaciju.

Nikada pojedinci koji su nosili ideje tekfira na kojima će kasnije počivati teroristička organizacija Al-Kaida, nisu uspjeli nametnuti svoje stavove širem krugu saboraca. Neki u tome vide razlog zašto El-Kaida i njeno ideološko vodstvo nikada nisu, barem kroz saopštenja, značajnije dali podršku takvoj vrsti angažmana islamističkih dobrovoljaca.

Za njih je, naime, bilo neprihvatljivo da se oni bore u redovima, bez obzira na svu autonomiju koju su imali, jedne vojske koja se zvanično borila za sekularnu i demokratsku državu.

Raspuštanjem odreda El-Mudžahedin i odlaskom iz BiH njegovih ključnih ideologa te otvaranjem starih ali i novih selefija u BiH prema drugim pravcima unutar selefizma, prvenstveno putem interneta ali i kontakata sa muslimanskim svijetom i bh. dijasporom, došlo je do značajnijeg širenja ideja tekfira među bh. selefijama.

Osim toga, realnost postojanja selefijskog pokreta u BiH podrazumijeva preslikavanje gibanja unutar matičnog pokreta u svijetu na bosansku scenu.

Turbo-selefije

Tako je i organizacijsko-ideološko jačanje odmetnutih selefija koji zagovaraju nespojivost islama i demokratskog uređenja društva, našlo svoje simpatizere i među novom generacijom mladih selefija bosanskog porijekla.

Danas, na stranicama koje sa nepoznatih lokacija uređuju oni koji za sebe tvrde da su jedine ispravne selefije možemo pročitati saopštenja u kojima se Islamska zajednica u BiH proglašava nevjerničkom, a namaz koji predvodi imam koji zagovara ili poziva na učešće vjernika u demokratskim izborima ili civilnom društvu neispravnim.

Po prvi put se sreću mladići koji ne priznaju zakone BiH, sud ili koji ne žele da posjeduju lične dokumente BiH ili bilo koje druge države. To je pokrenulo i unutarselefijske rasprave koje se vode na brojnim internet stranicama i forumima.

***

I dok različiti pravci selefijskog pokreta na sebe skreću najviše medijske pažnje, među bosanskim muslimanima u BiH i dijaspori djeluju i brojne druge sljedbe i islamistički pokreti koji se pozivaju na islam.

Ahmedije

Već neko vrijeme se u BiH kao vjerska zajednica pokušava registrovati Ahmediyya Muslim Jamaat, a već imaju prijavljen vlastiti mesdžid u jednoj od sarajevskih zgrada. U dijaspori su još aktivniji s obzirom da ahmedije u EU imaju jaku i razvijenu mrežu svojih džemata. Samo u Njemačkoj danas imaju 25 sagrađenih džamija, a u dogledno vrijeme imaju planove sagraditi 100 džamija i mesdžida samo u ovoj evropskoj državi u kojima bi širili svoje učenje.

U drugim dijelovima svijeta, gdje su ahmedije djelovali, često su evidentirane konfliktne situacije između njih i sljedbenika tradicionalnog islamskog učenja, s obzirom da se ahmedije pozivaju na islam, a imaju nauk koji većina tradicionalnih muslimanskih autoriteta smatra suprotnim temeljnim principima islama.

Ahmedije je u Indiji 1889., osnovao Mirza Ghulam Ahmad (1835 - 1908) iz Kadijana - zbog čega se sljedbenici ove sljedbe još nazivaju i kadijanije. Ono što najčešće muslimanskih autoriteti zamjere ahmedijama jeste njihovo učenje o tome kako je Mirza Ghulam u stvari poslanik i da Muhamed a.s. nije posljednji poslanik što je jedno od temeljnih učenja islama.

Isto je i sa korigovanim učenjem o tome kako je Mirza Ghulam islamskim učenjem nagoviješteni mehdija i da su se "duše Isaa i Muhammeda a.s. pojavile u liku čovjeka i da je taj čovjek Mirza Ahmed" što često stvara tenzije unutar muslimanskih zajednica širom svijeta od Indonezije do Zapadne Evrope.

Sufije i modernisti

Tu su još i Muslimanska braća, tahrirovci, tabligovci, neomutezile, redefinisani sufijski tarikati koji svoje šejhove imaju od Malezije do Kipra, ali i modernisti različitih kovova i učenja o kojima se rijetko piše i čiji se stavovi rijetko analiziraju zato što se fokus šire javnosti zadržava samo na onim pokretima koji predstavljaju sigurnosni izazov ili koji svojim učenjem i djelovanjem u pitanje dovode pravni poredak i ustroj države.

Behaije

Osim Ahmedija u BiH je evidentirano i djelovanje Behaija koji nisu djelovali pod imenom svoje sljedbe nego kroz projekte koji su imali za cilj izgradnju mira kroz postojeći obrazovni sistem BiH. Treba naglasiti da i Ahmedije i Behaije zagovaraju mirovnu dimenziju islama.

Šiije

Što se tiče šiitskog utjecaja koji je također još jedan izazov za bh. muslimane, kako u smislu sprječavanja eventualnih prodora kontraproduktivnih ideologija (sektaških, revizionističkih i onih koje promovišu politizaciju religije i ideološku interpretaciju islama) tako i u smislu otkrivanja jedne, za muslimanske vjerske krugove dugo vremena nepoznate kulture i civilizacije, tu bi iskustva zemalja muslimanskog svijeta u kojima je interakcija šiita i sunita historijska realnost, mogle biti od koristi.

Pored brojnih državnih institucija i projekata iza kojih stoji iranska država postoji i veći broj nevladinih prošiitskih organizacija koje među bosanskim muslimanima pokušavaju proširiti šiitsko učenje i vlastitu viziju muslimanske historije, naročito perioda podjela unutar prve muslimanske zajednice koje su i dovele do nastanka sunizma i šiizma.

Bosanski muslimani, možda i s razlogom pokazuju zabrinutost i zbog ovakvog prozelitističkog djelovanja nekih šiitskih organizacija naročito zbog traumatičnog iskustva krvavih sunitsko-šiitskih sukoba kroz historiju.

U ovom kontekstu ne treba zapostaviti ni sve prisutnije aktivnosti različitih islamističkih pokreta i obrazovnih institucija koje sjedište imaju u Turskoj koje već neko vrijeme igraju jako značajnu ulogu u organizaciji vjerskog života među nekim islamskim zajednicama u Jugoistočnoj Evropi, a čije prisustvo u BiH je sve izraženije, kao što su brojni neonakšibendijski tarikati, nurdžije, sulejmandžije ili sljedbenici Fethullaha Gulena.

izvor: depo.ba-46882

Pretraga: 9391 - Islam i islamizam
Trajni link: http://sanela.info/blog/stolac_bola/?p=9391