Što se doista dogodilo u Turskoj i tko su pučisti

Što se doista dogodilo u Turskoj i tko su pučisti

Pravila političke igre

Davor Gjenero
Davor Gjenero

• Turska je danas svojevrstan "ključar Europe", ona kontrolira logističke naftne i plinske pravce, prometno je izrazito važna, a njen vrlo velik utjecaj proizlazi i iz položaja na migracijskom putu

Objavljeno: 16. jul 2016 | Davor Gjenero

Vladavina predsjednika Erdoğana u Turskoj obilježena je promjenom paradigme funkcioniranja turske države. Predsjednik Recep Tayyip Erdoğan i ideolog njegova političkog kruga, donedavni premijer i dugogodišnji ministar vanjskih poslova u Erdoğanovu kabinetu, Ahmet Davutoğlu, tvorci su koncepta "neoosmanizma", kojime je zamijenjena dotad prevladavajuća paradigma "kemalizma" u turskoj državi.

Kemalizam je doktrina koju je stvorio Mustafa Kemal Atatürk, utemeljitelj turske republike i njen prvi predsjednik, veliki vojskovođa ovjenčan slavom iz balkanskih ratova i 1. svjetskog rata.

Ataturk je bio narodni vođa Turske, predvodnik svojevrsne nacionalne revolucije, koja je srušila Sultana zbog toga što je ovaj, nakon poraza u 1. svjetskom ratu, u kome je Tursko carstvo bilo na strani Njemačke, bio spreman podnositi grčku okupaciju Izmira i Anadolije.

Atatürkov koncept "kemalizma" zasnivao se na nacionalnoj integraciji postosmanske Turske, izgradnji moderne turske nacije, kao sekularne države, pri čemu je vojska, kao okosnica državne elite, bila čuvaricom modernizma i sekularizma.

Kemalizam je čvrsto vezan uz privilegiranu ulogu vojske u društvu, a Tursku su u razdoblju koje je prethodilo Erdoğanovu, obilježavali stalni vojni udari, jer se podrazumijevalo da vojska ima pravo intervenirati svaki put kad u državi ojačaju političke snage koje odstupaju od dominantne ideologije, temeljne doktrine - za koju se vojska smatrala ključnom čuvaricom.

Putin - Erdogan
Putin - Erdogan

Erdoğanova paradigma, za razliku od kemalizma, zasnovana je na čvrstoj povezanosti s Islamom, a sekularizam je jedan od elemenata političke doktrine iz prethodnog razdoblja, s kojim se Erdoğan prvo konfrontirao.

Prostor za ulazak stranke, koja je Islam vratila u politički i društveni život Turske, otvoren je dugogodišnjim pokušajima Turske da status pridružene članice Europske unije pretvori u pravo članstvo i da otvori pregovore o pristupanju Uniji. Europska unija zasniva se na zajedničkim temeljnim političkim načelima, a jedno od njih je i "demilitariziranost društva", ograničavanje političkog utjecaja vojske i izgradnja sustava čvrste političke i društvene kontrole nad vojnom mašinerijom.

Upravo zato jer je Turska željela pristupiti Europskoj uniji, započele su promjene statusa vojske unutar političkog sustava i ograničena je njena društvena moć. Tek nakon toga postala je moguća politička promjena, koja je Erdoğanu omogućila dominantnu političku ulogu u Turskoj.

Erdoğanovu vladavinu, koja traje od 2003., kad je postao premijerom, obilježili su eksponencijalan ekonomski rast i naglo jačanje ekonomske moći Turske. Na osnovu svijesti o ekonomskoj moći, stvoren je preduvjet za drugi korak u formiranju nove političke doktrine - promjene odnosa Turske prema svom susjedstvu. Naime, prederdoğanovska Turska, ona koja je djelovala unutar kemalističke doktrine - bila je zauzeta sama sobom.

Atatürk je nacionalnu revoluciju proveo tako da je pozornost države preusmjerio s pitanja o nekadašnjem imperiju na pitanje izgradnje nacije. Turska kao konsolidirana nacija, pod Erdoğanovom vlašću, međutim, shvatila je da su međunarodne okolnosti takve da ona može vratiti svoj nekadašnji politički utjecaj u sve one prostore na kojima je nekoć djelovalo Otomansko carstvo.

Erdoğanova administracija, naime, nije Tursku učinila samo zemljom ekonomskog rasta i rastuće industrije, nego je vješto iskoristila geopolitički položaj te zemlje, njenu poziciju na Bosporu i na spoju Europe i Azije, i taj je kontaktni položaj Turske pretvorila u izvor svoje ekonomske i političke moći.

Turska je danas svojevrstan "ključar Europe", ona kontrolira logističke naftne i plinske pravce, prometno je izrazito važna, a njen vrlo velik utjecaj proizlazi i iz položaja na migracijskom putu. Turska je ta koja kontrolira stupanj pritiska azijskih, a do neke mjere i afričkih migranata, na putu prema Europskoj uniji.

Erdoğanova vlast, međutim, nakon 13 godina na tronu, ušla je u kritičnu fazu. S jedne strane, nakon što je izabran za predsjednika Republike, Erdoğan je odlučio započeti proces ustavne reforme, kojom bi se Turska iz države sa sustavom parlamentarne vlade transformirala u zemlju predsjedničkoga sustava.

Erdogan, fast and furious :)
Erdogan, fast and furious :)

Konzervativni elementi unutar njegove političke strukture su ojačali, u krugu njegovih suradnika postepeno su potisnuti "golubovi", poput Davutoğlua, a ojačali su zastupnici tvrde politike (na primjer prema Kurdima, s kojima Turska ne uspijeva riješiti odnose i osigurati njihovu integraciju u svoj nacionalni sustav). Istovremeno s tim da mu se otvaraju stari strukturni problemi, da Kurdi ponovno prihvaćaju i terorističke strategije borbe za svoj položaj u Turskoj, da napetosti zaoštravaju konzervativni jastrebovi iz Erdoğanova kruga, i ekonomija se počela "hladiti", pa je Erdoğanova doktrina vladavine počela gubiti na privlačnosti.

Erdoğanova vladavina u Turskoj generirala je novi srednji sloj, kozmopolitski usmjeren, koji je dobitnik ekonomskog rasta, otvorenosti turske ekonomije i vještog iskorištavanja geopolitičkog položaja zemlje. Međutim, taj kozmopolitski islamski svijet nije u političkom i socijalnom smislu naklonjen Erdoğanovoj vladavini i sustavno joj se suprotstavlja. U vjerskom i političkom smislu taj se sloj vezuje uz umjerenog islamskog propovjednika Fethullaha Gülena, koji živi u SAD, u emigraciji pred Erdoğanovim režimom.

Pokret koji pripadnici uglavnom nazivaju Hizmet (Služba), a šira javnost Cemaat (Zajednica) zagovara vrlo umjereni oblik Islama. Osim među ekonomskom elitom u Turskoj, ovaj pokret ima uvjerene zagovornike i u sudbenoj vlasti, a Erdoğan je već prije optuživao suce u Turskoj da su pod utjecajem njegova protivnika Gülena i njegove doktrine i politike.

Iako valja pretpostaviti da je vojni udar u Turskoj odjek starog položaja vojske u društvu, Erdoğan je za pokušaj svrgavanja njegove vlasti vrlo vješto optužio Gülena i njegove sljedbenike.

Fethullah Gülen
Fethullah Gülen

Ta je optužba višeslojna. Upravo zato što ovaj umjereni klerik zagovara mirna društvena rješenja i demokratske solucije - povezivanjem s nasilnim prevratom, koji je on odmah osudio, može ga se diskreditirati.

Mnogi će činjenicu da je Gülen utočište našao u SAD i Erdoğanovu optužbu protumačiti kao naznaku američke prijetnje turskom predsjedniku, nakon što je ovaj počeo normalizirati odnose s Putinovom Rusijom i obnavljati energetsku suradnju Turske i Rusije.

Posljedice neuspjelog puča i pobjede predsjednika Erdoğana, koji je narod pozvao na otpor i nepokoravanje nosiocima vojnog udara, povećat će njegovu realnu društvenu moć i oslabjeti protivljenje uspostavi prezidencijalizma.

Poraz vojske u političkom smislu put je prema konačnom prevladavanju Erdoğanova neoosmanizma nad kemalizmom, a najveći dio Zapada, čak i oni koji prema Erdoğanu gaje duboke rezerve, moraju ga poduprijeti u otporu vojnom udaru i zaštiti vlasti koja ima proceduralni legitimitet.

Iako bi se nekome moglo činiti da s Erdoğanom Turska ponovno postaje svojevrsni bolesnik na Bosporu, čini se da nakon neuspjelog vojnog puča Erdoğanova Turska ostaje sila na rubu Europe, a da predsjednik Erdoğan dodatno konsolidira svoju moć.

izvor: direktno.hr-54753

Pretraga: 9574 - Što se doista dogodilo u Turskoj i tko su pučisti
Trajni link: http://sanela.info/blog/stolac_bola/?p=9574