Dr. Emir Talirević - Patohisterija jednog moćnika

Dr. Emir Talirević - Patohisterija jednog moćnika

Emir Talirević
Emir Talirević

• Nakon što je Centar za istraživačko novinarstvo objavio tekstove o zdravstvenoj ustanovi Moja Klinika, vlasnik ove klinike brutalno je napao novinarku CIN najavljujući još bezobraznije reakcije. Kad je doktor sarkastičan, a kad govori ozbiljno?

Objavljeno: 28. jul 2016 | Marina Veličković i Aleksandar Brezar

Centar za istraživačko novinarstvo CIN je u posljednjih sedam dana objavio dva teksta o ugovorima za pružanje usluga patohistoloških analiza između Opće bolnice Prim. dr. Abdulah Nakaš i Zavoda za zdravstvo Kantona Sarajevo ZZD KS i privatne zdravstvene ustanove Moja Klinika čiji je vlasnik dr. Emir Talirević.

Prvi tekst, objavljen u petak 22. 07. s naslovom Skupa patohistologija Sebije Izatbegović, otkriva podatke o ugovorima koje je Opća bolnica potpisivala s Mojom Klinikom od 2013. godine. U tom periodu došlo je do značajnog povećanja cijena analiza, te samim tim do povećanja javnog budžeta koji se za ovo izdvajao.

Isti dan dr. Talirević je u razgovoru sa Selmom Učanbarlić, novinarkom CIN, izjavio da je tekst, pored nekih dvosmislenih rečenica i provokativnog naslova, pismeno napisan i korektno urađen, te da se ne kaje što je dao intervju.

U nedjelju navečer (24. 07.) dr. Talirević na svom Facebook profilu javno objavljuje prvi negativan status o Selmi Učanbarlić, u kojem navodi kako autorka "po svojim psihofizičkim atributima nikada u životu ne bi trebala dobiti kompleksniji zadatak od okretanja hamburgera u nekom samostojećem grilu".

Kritikovao je analizu brojki navedenih u članku navodeći da bi, "čitava radnja zahtijevala IQ veći od 65, što je granica potrebna za samostalan i neproduktivan zivot, iznad koje autorka teksta na žalost ipak nije uspjela da dobaci".

U intervjuu za Moju Hercegovinu objavljenom 27. 07., promjenu stava objašnjava ne kao uzrokovanu vanjskim silama i pritiscima, već insistira da je njegov razgovor sa Selmom Učanbarlić - koji je objavio N1 - bio čisti sarkazam.

27. jula, CIN objavljuje drugi tekst, pod naslovom Javni poziv za privatnika Talirevića. Ovog puta, fokus je na javnim pozivima za obavljanje usluga patohistologije koje je ZZD KS raspisivao 2012. i 2013. godine, a koje je Moja Klinika dobivala kao jedini kandidat (zbog zakonskih regulativa koje s natječaja isključuju obrazovne institucije, uključujući Medicinski fakultet Univerziteta u Sarajevu, koji je imao potrebnu ekspertizu i opremu).

Dr. Talirević na to odgovara sa još jednim javnim Facebook statusom, u kojem između ostalog piše i sljedeće:

CIN se finansira od poklona. Kao i prostitutke. Nakon današnjeg članka barem je jasno za koga Selma Učanbarlić i njene kolegice sa CIN-a šire noge." U već pomenutom intervjuu za Moju Hercegovinu navodi kako će na svaki sljedeći članak reagovati "sa još jačim i bezobraznijim riječima ukoliko se ne počnemo držati činjenica.

Izmišljaju, petljaju i lažu

Zašto je na dva teksta koja su proizvod višemjesečnog istraživanja − potkrijepljena podacima iz navedenih izvora, kao i izjavama samog dr. Talirovića − neophodno odgovarati "bezobraznim riječima"? Ukoliko je novinarka, kako je dr. Talirević optužuje, iznijela netačne podatke, zašto joj prijetiti još većim uvredama i ismijavanjem, a ne tačnim podacima, ili istinom za koju tvrdi da je iskrivljena?

U statusima dr. Emira Talirovića mizoginija je očita, od toga da se referira na (psiho)fizičke atribute autorke kao indikator njenih kvalifikacija, do toga da autorku naziva prostitutkom, te njen rad veže za njenu seksualnost. Međutim, ono što se krije iza ovih napada je arhaična ideja da su žene prirodno neiskrene, te da se laži za koje ih se optužuje ne moraju dokazivati, jer im je u prirodi da izmišljaju, petljaju i lažu.

Dr. Talirević ne pobija iznesene činjenice, već se poziva na tendecioznost naslova i neke od zaključaka koje je novinarka donijela. Umjesto da se uhvati u koštac s ključnim tvrdnjama njenih tekstova, on napada samo njeno pravo (i kapacitet) da te tvrdnje iznosi, te taj napad bazira na stereotipima o njenim rodnim karakteristikama. Umjesto da diskredituje tekstove i navode za koje tvrdi da su netačni, dr. Talirović koristi seksizam da diskredituje autorku. Umjesto činjenicama, on se brani stereotipima.

Vrijeđanje umjesto argumenata

Problematičnost ovakvog javnog istupa itekako je dobro poznata. Feministkinja Rebecca Solnit u eseju koji je 2014. godine objavljen u magazinu Harper's, antički mit o Cassandri povezuje sa suvremenim napadima na kredibilitet kao standardni odgovor na bilo kakvo žensko istupanje u javni prostor, a što je okrakterisano kao izazov postojećim odnosima moći.

Cassandra, kćerka kralja Troje, dobila je od Apolona dar tačnih predskazanja, da bi je, nakon što je odbila spavati s njim, prokleo tako da niko njenim predskazanjima nikada neće povjerovati. Nakon toga je proglašena ludom i lažljivicom, te je na kraju i zatvorena. Paralela je očita - poput Apolona, patrijarhat napada sposobnost žena da govore istinu.

Oduzima im kredibilitet tako što ih kategoriše kao premlade, neobrazovane, neinteligentne, pre-emocionalne, ljute i osvetoljubive, te tako onemogućava suočavanje s njihovim argumentima. Dr. Talirević je pritom samo još jedan u nizu onih koji svoj (pseudo)kredibilitet brane sličnim tehnikama.

Da bi prikrio površnost matematike koju iznosi na svome Facebook statusu (objašnjavajući kako je ZZD odobrio budžet od 820.000 KM) dr. Talirević dovodi u pitanje inteligenciju autorke. Umjesto da se uhvati u koštac s autorkinim kritikama zdravstva, napada njeno obrazovanje i trajanje studija, kao da diploma određuje validnost nečijih argumenata.

Pritom joj se cijelo vrijeme obraća kao da su dugogodišnja "kafanska raja", imenom, bez persiranja - ona nije novinarka, istraživačica i autorka, već samo Selma. To što se njemu autorka u svojim tekstovima (ali i ostali mediji u tretmanu čitave priče) obraća sa "dr. Talirević", očito nije bitno za održavanje nivoa diskursa. Za nekog ko ističe svoju stručnost i profesionalnost u svakoj mogućoj prilici, ova činjenica je itekako osuđujuća.

Dr. Emir Talirević napada relevantnost autorkinih sugovornika, pritom ne pobijajući nijedan njihov argument. Najbliže tome je odgovor na izjavu nekadašnjeg ministra zdravstva KS Zlatka Vukovića da bi patohistologija trebala pripadati javnom sektoru, koji se svodi na: "ne daj bože da zavisimo o zdravstvu javnog sektora".

Međutim, ono što propušta prepoznati je normativnost ovog argumenta: poenta nije da možemo (a implicitno, ne moramo) ovisiti o zdravstvu javnog sektora, već da moramo da možemo − da kvalitetna zdravstvena zaštita treba da bude dostupna svima. Na sličan način, doktor citira članove Zakona o javnim nabavkama FBiH, implicirajući da je autorka pogrešno protumačila Zakon, dok je ona ta koja nudi argument zašto je Zakon neadekvatan.

Da li je zdravlje na prodaju

Međutim, možda problem i jeste u tome što nas autorka navodi da propitujemo ideju iza klinike dr. Talirevića − da zdravlje treba da bude na prodaju. I tu u stvari Selma Učanbarlić pogađa u srž problema, i upravo zbog toga dolazi do najžešćeg napada dr. Emira Talirevića. Doktorov glavni argument protiv CIN-a oslanja se na činjenicu da nisu medij koji radi za profit, već se, kako kaže, finansiraju "od poklona." Tu doktorov napad i gubi svaki privid postojanja logičke niti, jer tvrdi a) da se prostitutke finansiraju poklonima, b) da Selma Učanbarlić i njene kolegice nekome "šire noge," implicira c) da su zbog toga prostitutke, te d) da je to relevantno za njen kredibilitet i ono što govori.

Napad se oslanja na patrijarhalne vrijednosti u kojima je najgora uvreda koja se ženi može uputiti to da je prostitutka, što implicira nečistoću, prevrtljivost i manipulativnost, te samim tim obezvređuje ženu u očima patrijarhata (te tako i društva) i oduzima joj kredibilitet i glas. No, kako većina žena zna - to čime se baviš i koliko se dobro time baviš nema nikakve veze s tim koliko će te ozbiljno shvatiti. Kao žena u patrijarhatu ne možeš pobijediti, i svaki napad na sistem, koliko god objektivan, profesionalan, i istinit, bude na kraju diskreditovan na osnovu roda, uz pomoć hiljadama godina starih stereotipa.

Tome treba dodati i očitu tranzicionu šizofreniju, u kojoj dr. Talirević vjeruje da je dobar medij samo onaj koji živi od "reklama", tj. profita, automatski diskreditujući neprofitne medije. Ova logika, u kojoj je dobar medij samo onaj koji zarađuje na tržištu, elementarno je pogrešna. Iako je korektno propitivati da li donatori nekog neprofitnog medija u svojoj programskoj politici zastupaju određene političke ili društvene stavove, sasvim je apsurdno reći da su mediji koji žive od reklama primjer objektivnosti. U državi u kojoj je dobar dio takvih medija pod direktnom paskom vlastite vlasničke strukture i njenih, prije svega političkih, interesa. U državi u kojoj će i najčitaniji portali za određeni iznos objaviti bilo kakav promotivni tekst za bilo koga (i često ga ne obilježiti kao takav). U državi u kojoj se ozbiljnim smatra svaki medij koji novinare i novinarke plaća više od minimalca. Usporediti ovakve medije s jednim od rijetkih centara istraživačkog novinarstva čiji bi autoritet bilo izuzetno teško poljuljati stvarnim argumentima i logikom, jednostavno je suludo. Šta onda preostaje, nego udariti nisko, agresivno i šovinistički.

Dr. Talirević tvrdi da odgovara na netačne činjenice, međutim ono što on ustvari radi jeste sistematični napad na karakter i moral autorke. Svrha takvog napada nije da pobije argumente koje je ona iznijela, već da osigura da šta god da sljedeće napiše, niko joj neće povjerovati. Dr. Emir Talirević u svojim napadima nije iznio ni jedan argument koji solidno pobija bilo šta što je autorka napisala - i upravo je njegova nemogućnost da to uradi dobar indikator kvaliteta i vrijednosti datih tekstova. Ako je ovaj slučaj primjer ičega, onda je to činjenica da se nikakvi prizemni pokušaji diskreditiranja ne mogu suprotstaviti profesionalnom bavljenju strukom. Tako nam neće ni biti potrebna Cassandra da nam predskaže ko će od ovo dvoje na kraju ostati profesionalac - ili preciznije, profesionalka.

izvor: analiziraj.ba