Taoci smo oboljenja zvanog politički autizam

Taoci smo oboljenja zvanog politički autizam

Miodrag Živanović
Miodrag Živanović

• Ako ne glasamo, bar nećemo učestvovati u daljem širenju hobotnice zvane redukcija života, kaže profesor Miodrag Živanović sa Banjalučkog univerziteta

Objavljeno: 01. avg 2016

Dječak Jovan je ovih dana, prodajući maline kod Prijedora, uspio sakupiti novac da sebi kupi udžbenike, dok su u isto vrijeme trojica članova Predsjedništva BiH svoje rezerve podijelili tako da je po nekoliko hiljada KM otišlo crkvama i džamijama, a recimo 900 maraka porodici sa desetero djece.

:: Profesore, jesu li ove dvije priče pokazatelj stanja društva u kojem živimo?

To su čak, moram tako reći, benigne priče, ali su sjajna ilustracija za ovo što nije sjajno a što nam se u životu događa. Radi se o tome da je taj život koji teče mimo nas, a za koji mislimo da ga živimo, jednostavno sačinjen s jedne strane od brutalnih horizonata ili sfera politike, a sa druge od nečega što predstavlja karikature.

Umjesto, recimo, da i mali Jovan ili bilo ko drugi ko na taj način pokušava da preživi ne bude nešto što je egzotično i što je izuzetak, pa da se od toga pravi priča, nego da pokuša živjeti na prirodan i normalan način.

Međutim, to nije moguće jer nam je društvo takvo kakvo jeste.

:: Mogu li učenici iz Jajca, koji ne žele da im se od jedne škole prave dvije, biti svijetli primjer zbog kojeg ćemo reći da ima nade, bar za mlade naraštaje u ovoj zemlji?

Pa, ja ne mislim da postoji nada. Zapravo, ključni problem našeg društva je odsustvo nade. Gotovo je nevjerovatno šta se događalo, posebno posljednjih nekoliko godina, jer se desilo ne samo ono što zovemo odlazak mladih iz Bosne i Hercegovine već se desio i odlazak ljudi srednje generacije, pa i još starijih, a koji su upravo zbog odsustva nade otišli.

Periferna pitanja

Neki od njih su čak bili pozicionirani u establišmentu, strukturama društva, radili u javnom sektoru, dakle nisu bili ekonomski ugroženi, ali su otišli odavde uvijek sa obrazloženjem da im najviše smeta to odsustvo nade.

Ako me pitate o nadi, mislim da je to ključni razlog, znači ne ekonomsko stanje ili drugi problemi u društvu.

Prestali smo biti ljudi ili smo prestali živjeti na način kako ljudi žive i to je ključni problem.

:: Je li upravo zbog toga nekako nezapaženo prošla i informacija o tome da je na Banjalučki univerzitet ove godine u prvom upisnom roku primljeno duplo manje studenata nego su to kvote predviđale?

Ja radim dugo u prosvjeti, u visokom obrazovanju i moram reći da se to upravo događa posljednjih nekoliko godina, a sada se to vidi golim okom. O tome se ne objavljuju egzaktni podaci, a možda je to i dobro. Ali, golim okom se vidi da je to stanje broja kandidata za studij, dakle, onih koji se prijavljuju, gotovo prepolovljeno u odnosu, recimo, na vrijeme od prije desetak godina, a da ne govorim o ranijem vremenu.

Zašto je to tako? Ono što mladi ljudi za sebe govore, o tome da se ne žele prijaviti za studiranje ovdje, svodi se u suštini na dva osnovna uzroka. Prvi je što je iskustvo rada privatnih fakulteta i univerziteta pokazalo da oni zapravo ne proizvode kvalitetniji kadar od javnih univerziteta, ali se lakše dobija ili jednostavno potpuno lako se dobija diploma sa takvih institucija. Govorim generalno.

Drugi uzrok je odlazak vani. Zbog toga je veliko pitanje šta će biti sa javnim univerzitetima, a ako hoćemo čak i šire, šta će biti sa ukupnim sektorom obrazovanja. Ja, kao običan čovjek nemam taj jednoznačan ili pravi odgovor, osim jedne napomene koja može zvučati patetično. Mislim na sljedeće: ako hoćemo promijeniti stanje, to razaranje socijalnog, društvenog tkiva, morali bismo obrazovanje tretirati kao jedini, autentični resurs u ovako siromašnoj zemlji, a ne kao sferu potrošnje ili kao puku statističku brojku u budžetima različitih nivoa vlasti u našoj državi.

:: Kad smo već kod različitih nivoa vlasti, Oslobođenje se danima bavi temom smiju li se pitanja poput formiranja jedinstvenog registra pedofila u državi ili ono o borbi protiv terorizma svoditi na izgovore o prenosu nadležnosti, a kako se ništa ne bi uradilo?

Znao sam često govoriti i pisati upravo o tom skretanju pažnje sa suštinskih stvari i pitanja na nešto što je periferno. Primjeri su bezbrojni, evo vi ste pomenuli dva-tri, ali ih ima bezbroj. Jedni hoće da prave referendum o prazniku ili danu svog entiteta, da li će to biti ovaj ili onaj datum, drugi ili ti isti hoće da prave referendum o secesiji Republike Srpske, treći hoće da raspravljaju da li će se jezik zvati bosanski, bošnjački, maternji ili nekakav četvrti, a u suštini se ne rješavaju osnovne stvari.

U suštini se ne rješava ovo odsustvo nade, a nadu ne možemo ljudima vratiti ako stalno prebacujemo tu ping-pong lopticu na periferne stvari, na ono što zapravo nikom ništa ne znači.

Evo, uzmite popis stanovništva koji se sveo na prebrojavanje krvnih zrnaca. Popis stanovništva se ne pravi zbog popisa, ne pravi se zbog političara, nego se pravi zbog toga da vidimo ko smo, kakvi smo mi ovdje, s čim raspolažemo kada su potencijali u pitanju i da li možemo, ovakvi kakvi smo, bilo šta učiniti. O tome niko ne govori, nego se opet, eto to je jedan moj primjer, težište prebacuje na nešto što je periferno i što neće donijeti ništa.

Mi ćemo i dalje biti taoci takvih politika, takvih vlasti i moram reći teškog medicinskog oboljenja koje se naziva politički autizam.

Naše su vlasti izolovane od života, udaljene od života, evo upravo od tih životnih tema i problema i bave se upravo ovako karikaturalnim pitanjima.

:: Da li to znači da se ne smijemo nadati kako će entitetski zakon o popisu i referendum biti dnevnopolitičke teme do oktobra, jer pričamo o presudama Ustavnog suda, a o Mostaru ta trakavica traje godinama?

Ja ću sada pomenuti, može to zvučati cinično a volio bih da zvuči ironično jer je ironija najviša duhovna i jezička forma, da je nedavno gospodin Čović izjavio da je Mostar jedini multietnički grad u Bosni i Hercegovini. Naravno, to je rekao uz manju ili veću dozu cinizma, što je nažalost u našim uslovima tačno.

U normalnim uslovima, takvo nešto ne bi bilo tačno, jer je Mostar apsolutno podijeljen grad. Jedan narod, a posebno njegovi predstavnici, te drugi narod i njegovi predstavnici nemaju kontakata ni razgovora, da ne govorim o zajedničkim planovima saradnje.

:: Nama su ovih dana priznali kako se godinama pokušavaju dogovoriti koliko je 1+1...

Otprilike je tako - to takođe pripada ovom političkom autizmu.

Ako pogledate distrikt Brčko, tamo je posebno posljednjih godina stanje takvo da su ukupni odnosi i stanje u tom dijelu države daleko lošiji danas nego u vrijeme kada je sam distrikt formiran sa željom, sa težnjom i sa ciljem svog formiranja, da različite etničke skupine ili narodi, kakogod ih zovemo, počnu zajedno živjeti, surađivati, da se njihove kulture, religije prožimaju. To je bio cilj distrikta. A ovdje je danas napravljen tako da imamo Mostar broj 2. Etničke podjele su daleko veće nego možda i u samom Mostaru, gdje su također dovedene gotovo do samog kraja.

Više niko ni s kim ne razgovara, niko nikome ne ide na praznike, slave, bajrame, nema više onih međuljudskih niti koje bi trebale povezivati ljude, već je sve opet podijeljeno ili sve živi pod tom logikom broja tri. Tako je i distrikt Brčko iznutra zapravo razoren i iznutra sam od sebe učinio nešto što se može nazvati samoubistvom.

Sve drugo u Bosni i Hercegovini takođe živi na istoj toj logici, na istim principima. Spomenuću opet nešto što je možda morbidno: i u Federaciji, a koliko znam i u Republici Srpskoj, kada pacijenti dolaze u bolnicu, dakle bolesni ljudi, građani entiteta i države Bosne i Hercegovine, kakogod ih statistički nazivali, oni ispunjavaju prijemni formular tako što prvo popune one uobičajene lične podatke, ali moraju obavezno ispuniti i tri kolone u tom formularu - to su kolone šta ste po nacionalnosti, kojim jezikom govorite i koje ste vjeroispovijesti.

:: Što je sve veoma bitno za uspostavljanje dijagnoze?

Kao da mi ili zdravstvo ili ljekari zapravo opet liječimo Srbe, Hrvate i Bošnjake, ne znam za Ostale da li je to predviđeno, nisam siguran ima li i ta kolona, a ne da liječimo pacijente, odnosno ljude.

Ako smo zaista došli do toga, to ne samo da je morbidno, već ne pripada nečemu što se zove život u savremenim uslovima, savremenom svijetu...

:: Kad pitate političare kako misle riješiti nagomilane dugove u zdravstvu, a oba entiteta su premašila milijardu maraka, oni krivicu svaljuju na zavode, fondove, kao da u njima ne sjede upravo njihovi ljudi...

To su upravo, po svim mehanizmima vlasti, njihove institucije. Niko ne vodi računa o ljudima, o životu, odnosno o smrti.

Prije nekoliko mjeseci, jedan ovdašnji novinar je napravio prilog u kojem je gledaocima predstavio zanimljiv eksperiment. On je ukrstio podatke ljudi koji su umrli u prethodnoj godini, ali koji su bili na birou za zapošljavanje. Dakle, oni su umrli a nisu još stekli pravo na posao niti su kad imali radno mjesto.

On je te podatke ukrstio i za Republiku Srpsku i za Federaciju BiH i pokazao da čak ovdje ne možemo ni umrijeti kao ljudi. Umiremo kao poniženi ljudi, umiremo kao poniženi pripadnici jednog, drugog i trećeg etnosa.

:: Znači, u oktobru ćemo još jednom izgubiti?

Već cijelu deceniju izbore uvijek gube građani. Sada je apsolutno svejedno koja etnopolitička elita dobija, nije ni bitno jer je mehanizam isti, ta matrica nastavlja da tako funkcioniše. To će se, nažalost, dogoditi i na ovim izborima.

Promjena matrice

Moram reći to, a što dosta ljudi zna, ima jedno petnaestak godina vodio sam i danas vodim jednu, da je tako nazovem, elitnu kampanju, u kojoj svaki put kad su izbori u pitanju pozivam ljude gdjegod imam priliku i dokle god mogu da dobacim, narodski rečeno - da ne izlaze na izbore - jer su rezultati izbora unaprijed poznati.

Znači, nema potrebe izlaziti na izbore, već treba promijeniti matricu po kojoj naš život svakidašnji funkcioniše.

:: Čemu nas može dovesti bojkot izbora u Bosni i Hercegovini?

Pa, barem ćemo biti čistog obraza. Nećemo učestvovati u daljem širenju i jačanju te hobotnice zvane redukcija života, dakle, sužavanje života samo na etnos i na etničku pripadnost. Jer, to je cijeli problem Bosne i Hercegovine: mi ovdje ne živimo kao ljudi, već kao Srbi, Hrvati i Bošnjaci, a čak je dodat i taj morbidni aneks Ostali.

Dok se to ne promijeni, to plemensko uređenje našeg društva i države, nama izbori i ne trebaju, jer može svako ko ima četiri osnovne sabrati koliko ima jednih, drugih i trećih i reći: evo vam rezultati izbora -- pošto su naše etničke teritorije gotovo čiste, rezultati su poznati, ne znam čemu se uopšte prave izbori.

:: A još se izlažemo dodatnom trošku?

Izlažemo se trošku, a izlažemo se i tome da onda budemo sami jedni od učesnika u tom autozločinu, da ga tako nazovem, znači zločinu protiv samih sebe.

izvor: oslobodjenje.ba-176401

Pretraga: 9779 - Taoci smo oboljenja zvanog politički autizam
Trajni link: http://sanela.info/blog/stolac_bola/?p=9779