Enver Kazaz, Bošnjački bosanski jezik

Enver Kazaz, Bošnjački bosanski jezik

Sanjin Kodrić je ustvari lingvistička hablečina

Enver Kazaz
Enver Kazaz

• Arhaizmi su bukvalno preplavili pravopisnu normu, čime je ukinuta njena stilogena vrijednost, dok su dijalektizmi s rubova jezičke prakse ušli u njeno središte i ukinuli mogućnost piscima da na osnovu jezika karakteriziraju svoje likove

Objavljeno: 07. avg 2016 | Enver Kazaz

Jedno od ključnih pitanja današnje bosnistike jeste da li ona ima ili ne mogućnosti procijeniti vlastite rezultate i preispitati svoje postavke. Sve dok je nacionalistički orijentirani lingvisti i književni povjesničari budu držali u stanju stalnog samopotvrđivanja i dokazivanja da postoje bošnjačka književnost i bosanski jezik kao nesporne naučne činjenice, bosnistika će se pretvarati u puku nacionalno romantičarsku ideologiju karakterističnu za 19. stoljeće i vrijeme formiranja etnija na južnoslavenskom prostoru.

Bosnistika je danas, baš zbog takvih bošnjačkih lingvista, osuđena na to da ne može samoosvijestiti vertikalu svoga razvoja i uspostaviti nove modele znanja, pa je prinuđena stalno se vraćati na svoj početak i dokazivati aksiome koji su u međunarodnoj slavističkoj zajednici prihvaćeni kao samorazumljive činjenice.

Stoga je po samu bosnistiku veoma pogubna aktuelna halabuka oko bosanskog jezika što su je u posljednje vrijeme nadigli Sanjin Kodrić i Dževad Jahić. Od objavljivanja polupismene Neretvanske deklaracije, čije autorstvo potpisuju Sanjin Kodrić, Dijana Hadžizukić i Jasmin Hodžić do skupa Milenij opstojnosti bosanskog jezika nedavno održanog u Banjaluci.

Ta halabuka nije ništa drugo do jeftina politikantska igra kojoj je cilj da se esdeaovski akademičari uključe u predizbornu kampanju svoje stranke i dodvore vođi - Bakiru Izetbegoviću.

Bakir Izetbegović
Bakir Izetbegović

Skrivajući se iza borbe za prava bošnjačke djece u školskom sistemu Republike Srpske, što im vlasti tog entiteta ne dozvoljavaju da svoj maternji jezik imenuju po zemlji u kojoj žive, već po narodu kojem pripadaju, Kodrić i njegovo društvance svojom nacionalističkom drekom ne dozvoljavaju da se oformi kritička bosnistika koja bi preispitala sadašnji model standardizacije bosanskog jezika.

Već u samom naslovu spomenutog banjalučkog skupa očigledno je nacionalističko imaginiranje tradicije u kojem bošnjačka kvazinaučna četa za svoj koncept reduktivnog bošnjaštva prisvaja ukupno bosanskohercegovačko srednjovjekovno simboličko naslijeđe, koje današnji Bošnjaci u skladu s historijskim procesima trebaju dijeliti s drugim bosanskim etničkim zajednicama.

Kako pobliže izgleda, bosanskim rečeno, Hlupetanje u lingvističkom prostoru svjedoči činjenica da se milenij opstojnosti sa banjalučkog skupa nakon svega mjesec dana sveo na vijek i po u Kodrićevom nastupu na televiziji N1 u kojem tvrdi: 1866. godine spominje se isključivo bosanski jezik.

vidjeti: Sanjin Kodrić u Novom danu

Sanjin Kodrić
Sanjin Kodrić

Kad se ima u vidu nacionalistička histerija i paranoja u kojima se problem imenovanja jezika u nastavnom procesu u Republici Srpskoj s pravnog i političkog područja prebacuje u prostor identitarnog simboličkog imaginarija i ideologije, onda u prvi plan izbija nemoć bošnjačkih političkih i akademskih elita da zaštite prava djece u institucijama sistema u skladu sa zakonskim procedurama.

Te su elite davno morale organizirati podnošenje individualnih i kolektivnih tužbi protiv diskriminatorskih institucija Republike Srpske. Na taj način bi se u ravni prava pokazala sva nakaznost ideoloških i političkih praksi u entitetu premreženom Karadžićevim ideološkim naslijeđem koje se zabranom imenovanja bosanskog jezika operacionalizira u obrazovnom sistemu.

Da su takve tužbe podnesene na vrijeme, umjesto halabuke akademskih nacionalista danas bi pred Evropskim sudom za ljudska prava u Strasbourgu već bile izrečene presude u kojima bi Republika Srpska i na međunarodnom planu bila prokazana kao diskriminatorski politički sistem.

Budući da takva diskriminatorska praksa traje od Daytonskog sporazuma do danas, postavlja se pitanje: zašto su bošnjačke političke oligarhije i njihovi akademski poslušnici čekali dvadeset godina da ukažu na nju?

Odgovor na to pitanje treba tražiti u prirodi vlasti tih oligarhija nad vlastitim narodom, o čemu najbolje svjedoče statistički podaci o broju nezaposlenih osoba i onih koji žive ispod granice siromaštva, modelu privatizacije društvenog bogatstva, dakle, sve ono čime je vlast "usrećila" građane u BiH nakon strašnog rata.

Nacionalistička ideologija utemeljuje se na fobiji od drugoga i drugačijeg i stalnoj paranoji da je pretpostavljena čistota nacije napadnuta od onih iznutra koji ne dijele uvjerenja odabrane nacionalističke elite. Zato su ugrožena prava djece u Republici Srpskoj idealno sredstvo Kodriću i njegovom društvancetu za afirmaciju u javnom prostoru i dobivanje moći u političkom polju.

Činjenica da se u Republici Srpskoj ne negira pravo djece na nacionalni jezik, već ime tog jezika, pak, posvjedočuje da je tamošnji režim fobičan i paranoidan. Njegov strah od imena jezika proizlazi iz nacionalističke prirode onog dijela južnoslavenske, ponajviše srpske, lingvistike koja nije jezik tretirala kao sredstvo komunikacije, već ideološki element koji gradi nacionalni identitet.

Na istoj osnovi funkcionira i bošnjačka lingvistička nacionalistički orijentirana zajednica, pojačana Sanjinom Kodrićem, veoma lošim književnim povjesničarom i još gorim teoretičarom književnosti te lingvistom po potrebi.

Da bi iz stanja isključive nacionalne funkcionalizacije prešla u fazu zasnivanja kritičke bosnistike, bošnjačka lingvistička zajednica mora se konačno suočiti sa svojim predmetom i procijeniti svoje dosadašnje rezultate. Dijeleći gramatički isti jezik sa srpskom, hrvatskom i crnogorskom lingvistikom, bošnjačka je standardizaciju bosanskog jezika izvela po modelu uspostavljanja što većih pravopisnih razlika prema srpskoj i hrvatskoj pravopisnoj normi.

Taj narcizam malih razlika karakterističan za ukupnu južnoslavensku lingvistiku vodio je bošnjačku lingvističku zajednicu i Senahida Halilovića, autora važećeg pravopisa bosanskog jezika, ka uspostavljanju maksimalne distance u odnosu na pravopisnu normu srpskog i hrvatskog jezika (pravopis crnogorskog jezika tada nije ni postojao), ali i u odnosu na onu normu što je uspostavljena u izvanrednom Pravopisnom priručniku srpskohrvatskog-hrvatskosrpskog jezika (Sarajevo, 1972) čiji su autori Svetozar Marković, Mustafa Ajanović i Zvonimir Diklić.

Podsjećanja radi, taj priručnik standardizirao je jezik u Bosni i Hercegovini na način maksimalnog uključivanja nacionalnih jezičkih razlika u pravopisnu normu i poštivanja viševjekovne tradicije upotrebe jezika u ovoj zemlji, tada republici u sastavu Titove Jugoslavije. Objavljen nakon poznatog Mostarskog savjetovanja o književnom jeziku u BiH, ovaj priručnik održavao je tadašnju jezičku politiku koja je insistirala na međunacionalnom jezičkom zajedništvu.

Uključivanjem međunacionalnih jezičkih razlika u književnojezički standard, Marković, Ajanović i Diklić išli su ka jezičkoj integraciji, fleksibilnoj normi i njenom semantičkom bogatstvu. Takva jezička politika i norma u svojoj integrativnosti spajala je tradiciju bosanskog jezika sa savremenom jezičkom praksom. Na taj način je npr. jezik bosanskih franjevaca, kao zasnivača bosanskog standarda, prije svega u franjevačkim kronikama, ali i u vanrednom djelu Ivana Franje Jukića, njegovim putopisima i Bosanskom prijatelju, te opusu Ante Kneževića, isprepleten s jezikom usmene književnosti, ali i s jezikom moderne literature.

Naravno, tradiciji bosanskog jezičkog izraza tu se pridodavala i jezička praksa Kranjčevićeve Nade, Ćatićevog Bisera, Bosanske vile i Zore te ukupne književne i političke periodike, npr. iz doba austrougarske vladavine, kao i listova Bosna i Sarajevski cvjetnik, objavljivanih u vrijeme otomanske vlasti u BiH, ali i one periodike i književnosti nastajalih u modernom dobu.

Integrirajuća norma Markovićevog, Ajanovićevog i Diklićevog Pravopisnog priručnika mogla bi se, bez obzira na ime jezika kao političku odluku prije svega, smatrati vrhuncem bosanskohercegovačke jezičke politike i stvarnom multikulturnom jezičkom normom.

Sve što se poslije događalo u jeziku u Bosni i Hercegovini određeno je dezintegracijom multikulturne jezičke tradicije i izravnom ideologizacijom i politizacijom jezika. Razbivši zajednički u tri nacionalna jezika, bosanski, hrvatski i srpski lingvisti odazvali su se nalogu nacionalističkih politika da jezik pretvore u polugu nacionalnog simboličkog imaginarija i ideološki projektirano sredstvo izgradnje nacionalnog identiteta. A to podrazumijeva da je jezik izvučen iz ravni kulturne prakse, prebačen na teren ideologije, da bi u konačnici postao sredstvom politike.

Na potpuno identičan način jeziku su pristupile sve tri bosanske nacionalne političke oligarhije, pri čemu su srpska i hrvatska autokolonizirale jezike bosanskih Srba i Hrvata prihvaćanjem jezičke politike iz tzv. zemalja matica, Srbije i Hrvatske.

U tom smislu važno je podsjetiti npr. na neuspio eksperiment Karadžićeve političke oligarhije i njen pokušaj da tokom rata ekavizira bosanske Srbe.

Hrvatska politička oligarhija i njeni lingvisti praktički su uništili tradiciju hrvatskog jezičkog izraza u BiH, opredjeljujući se da slijede zagrebocentrični koncept hrvatskog nacionalnog identiteta. O tome je na vanredan način pisao Ivan Lovrenović u knjizi Bosanski Hrvati, esej o agoniji jedne evropsko-orijentalne mikrokulture (Zagreb, 2003).

Ove dvije nacionalne oligarhije svojom jezičkom politikom debosnizirale su jezik, a to isto bosanskom jeziku učinila je bošnjačka politička moć.

Napuštajući po nalogu ideološke moći multikulturnu normu Markovićevog, Ajanovićevog i Diklićevog pravopisnog priručnika, bošnjačka lingvistika je debosnizirala bosanski jezik i do kraja ga bošnjakizirala, prisvajajući pri tom za Bošnjake simboličko naslijeđe i tradiciju bosanskog jezika.

Tvrdnjom da je njegov Pravopis (1996) namijenjen Bošnjacima, kojima je bosanski jezik maternji, kao i pripadnicima drugih naroda u Bosni i Hercegovini i svijetu koji bosanski jezik prihvaćaju kao svoj, Senahid Halilović je precizno definirao jezičku politiku tadašnje bošnjačke vlasti. Naime, ona se imenovanjem jezika željela osloniti na tradiciju bosanskog, ali istodobno je njegovim standardiziranjem i samom namjenom izvršila njegovu bošnjakizaciju.

Na toj osnovi razorena je multikulturna tradicija bosanskog jezika u ime njegovog poimanja kao sredstva za realiziranje novog tipa bošnjačkog kulturnog identiteta. Taj je identitet morao napraviti opreku između sebe i svoje ranije forme, one uspostavljene za vrijeme vladavine titoističke ideologije, ali i one forme koja je prihvatajući ideje evropskog racionalizma i prosvjetiteljstva, te modernizma, izvršila deosmanizaciju Bošnjaka.

Senahid Halilović
Senahid Halilović

Otud je na jeziku kao simboličkom identitarnom sredstvu moguće procjenjivati i strategije izgradnje bošnjačkog kulturnog identiteta u vrijeme vlasti Alije Izetbegovića. Ta vlast je u svojoj antimodernističkoj i antikomunističkoj orijentaciji morala redefinirati bošnjačko kulturno naslijeđe, pa samim tim doći i do stvaranja nacionalnog jezičkog standarda. Zato je njena standardizacija jezika zasnovana na prekidu s onom ranijom i njenom multikulturnom sadržinom.

Istovremeno, određivanjem namjene pravopisa, ideološka moć je otvorila mogućnost asimilatorskih fantazmi u jezičkoj praksi, dok je bošnjakiziranjem bosanskog jezika isključila iz njega nebošnjačku književnu i kulturnu tradiciju.

Zato npr. Sanjin Kodrić, kada se lažno predstavlja kao lingvist, u svojim javnim istupima nikada ne pominje nebošnjački doprinos tradiciji bosanskog jezika, ali je spreman skupa sa svojim lingvističkim društvancetom pod firmom milenija opstojnosti bosanskog jezika čak i bana Kulina proglasiti Bošnjakom, doduše bez naglašavanja da je islamske vjere, a njegovu čuvenu povelju dokumentom napisanim na bosanskom jeziku.

A do koje mjere je standardizacija bosanskog jezika obilježena diskontinuitetom s prethodnom jezičkom praksom pokazuje slučaj "prevođenja" Meše Selimovića na novi bosanski jezik prilikom dramatizacije njegovog romana Tvrđava u Narodnom pozorištu u Sarajevu.

Paradoks prekida s tradicijom bosanskog jezika u njegovoj savremenoj standardizaciji ogleda se prije svega u arhaizaciji pravopisne norme, njenoj dijalektizaciji, orijentalizaciji, turkizaciji, derusizaciji, desrbizaciji, ali i primjetnoj kroatizaciji.

Arhaizmi su bukvalno preplavili pravopisnu normu, čime je ukinuta njena stilogena vrijednost, dok su dijalektizmi s rubova jezičke prakse ušli u njeno središte i ukinuli mogućnost piscima da na osnovu jezika karakteriziraju svoje likove. Izbacivanjem rusizama iz bosanskog jezika, kao npr. onog spoljni, autoru ovog teksta onemogućeno je da na bosanskom kaže kako su lingvisti vođeni spoljnim kriterijima u standardizaciji jezika, a da je Sanjin Kodrić, kad se lažno predstavlja kao lingvist, ustvari preispoljna lingvistička hablečina.

Sanjin Kodrić
Sanjin Kodrić

Ako je, pak, leksema ostrvo i sve njene izvedenice proglašena srbizmom, onda se manje poznati Selimovićev roman mora preimenovati u hrvatski Otok, baš kao i poznati Makov ciklus pjesama. A tek kako reći na bosanskom da se Dodikov režim ostrvio poput lešinara na prava bošnjačke djece u Republici Srpskoj, kad će ti lingvisti išaretom dati do znanja da nisi dobar alim, a, bogme, ni Bošnjak po esdeaovskom aršinu.

O prenaglašenom, često uistinu nasilnom normiranju riječi s glasom h u pravopisu da i ne govorim. Eto, npr., lahko mi je reći: mehko, ali hlabavo i hlabavljenje nikako ne ide, sve zapinje i ostane navrh jezika, baš kao i ona huda hudovica, što se haman preudala za hrđavu priliku, pa se pitam da li se u bosanskom udaje ili hudaje mlada za kakavog hairli mladoženju.

A šta tek jeziku rade nasilni ijekavizmi - lome ga na grješkama, samo što se ne osakati, a na pogrješkama sklizne u hendek i slomi vrat.

Ima takvih hipten primjera, kao onaj čuveni Seada Šemsovića, profesora usmene književnosti na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, kad je spoznao da dugoročnost dokida ishaviještenost. Nakon toga se morate pitati: je li ovaj lik stvarno profesor ili ishaviješteni ahmak s doktorskim ćagetom i muhurom na njemu.

Sead Šemsović
Sead Šemsović

Posebno je saftali prenaglašeno normiranje turcizama u bosanskom, a on je zbog njih skroz naskroz agdali i zasladi jezik kao materina halva iz djetinjstva.

Zasnivajući novi bošnjački identitet na turkofiliji i idealizaciji osmanske imperijalne vladavine Bosnom, bošnjački ideološki moćnici su u maksimalnoj mjeri turkizirali svoju naciju, a turcizmi su postali identitetskim amblemom bosanskog jezika. Haman nam njihova povlaštenost u bosanskom nijeti bez posebnog zahmeta u kojem su vaktu i otklen potekli ti novi Bošnjaci.

Od Rusa, bezbeli nisu, jer su maternji jezik očistili od rusizama kao harna hanuma od prljavštine šćednu haljniku.

Vladimir Putin - Recep Tayyip Erdoğan
Vladimir Putin - Recep Tayyip Erdoğan

Imajući u vidu takav model normiranja novog bosanskog jezika, sam od sebe nameće se zaključak da je stepen njegove bošnjakizacije jednak stepenu njegove debosnizacije i ukidanja multikulturne tradicije. Ironično rečeno, taj novi jezik je bošnjačka varijanta bosanskog jezika, odnosno bošnjački bosanski jezik.

O tome bosnistika već gotovo dva desetljeća šuti, a kritika pravopisne norme je samo sporadična, dok je o ideološkim pozadinama standardizacije jezika i njegovom pretvaranju u sredstvo bošnjačkog nacionalizma nemoguće govoriti u javnom prostoru zbog nacionalističke lingvističke dreke. Ta dreka i omogućuje bošnjačkoj lingvističkoj zajednici da održi talački odnos bosnistike prema ideologiji i proglasi bosanski najstarijim južnoslavenskim jezikom, kako su učinili Kodrić i društvance u Banjaluci.

Nije mala stvar milenij opstojnosti jezika za koji Dževad Jahić, što ga često predstavljaju kao vodećeg bošnjačkog lingvistu, u svojoj knjizi Bosanski jezik u 100 pitanja i 100 odgovora (Sarajevo, 1999) kaže i da je merhametli, jer njime govori merhametli narod, Bošnjaci.

Takav lingvistički nacionalizam će ostati na snazi sve dok služi političkim moćnicima i s njihove trpeze dobija pokoju mrvicu.

Zbog te mrvice Sanjin Kodrić i Dževad Jahić pretvorili su nauku u sistem političkih parola, ukidajući svaku mogućnost za uspostavljanje kritičke bosnistike. A ona bi mogla prevrednovati svoje dosadašnje rezultate i povratiti svoju autonomiju koju su baš lingvisti kao vješti menadžeri nacionalnog identiteta isporučili moćnicima što satrapski vladaju nad govornicima bosanskog jezika.

izvor: ivanlovrenovic.com

Pretraga: 9842 - Enver Kazaz, Bošnjački bosanski jezik
Trajni link: http://sanela.info/blog/stolac_bola/?p=9842