Razmišljanje o bogu "koji govori samo nekolicini" i bježanje od zajedničke odgovornosti
Zašto je klerikalizam, i to posebno onaj Rimske kurije, toliko važan papi Franji da ga, ukaže li mu se samo prilika, uzima gotovo uvijek kao primjer kako u Crkvi nešto ne bi trebalo biti, kao primjer gdje bi u Crkvi trebalo početi s promjenama. Više je razloga za to. I o tim razlozima papa Franjo ne šuti. Svjestan je problema u koje ga svakodnevno "uvaljuju" mnogi od onih koji sebe smatraju crkvenim zaslužnicima. Dotakne ih se uvijek kad se govori o Rimskoj kuriji.
A tako je bilo i prigodom božićnog čestitanja u Vatikanu, u četvrtak 23. prosinca 2021. godine. I tada je papa Franjo, kao i uvijek do sada kada je govorio o ovoj temi bio posve izričit rekavši da je klerikalizam "perverzna napast" koja se uvlači u Crkvu na način da tjera čovjeka na razmišljanje o Bogu "koji govori samo nekolicini, dok drugi moraju samo slušati i izvršavati".
Iz čega slijedi zaključak da su članovi Rimske kurije u neprekinutoj kušnji da Svevišnjeg i njegovu poruku privatiziraju, da su oni jedini od Svevišnjeg određeni prenositelji njegovih poruka, da im je Svevišnji zakletva i jedino jamstvo među "običnim" pukom da oni i dalje mogu biti oni "pravovjernici" čija je stalna zadaća biti na čelu drugima, zapovijedati im i od njih tražiti "slijepu" poslušnost.
Franjino ustrajavanje na toj temi, njegovo stalno vraćanje "nepresušnim izvorima" gotovo svih vatikanskih nesporazuma i spoticanja, posebno kad je riječ o seksualnom zlostavljanju, potaknulo je mnoge u Crkvi da se (u)pitaju što je to zapravo Klerikalizam, kada se javlja, gdje su mu uzroci i zašto neke od duhovnika/svećenika smatraju da su klerikalni, a druge pak da nisu. Zapravo, možemo li klerikalizam definirati kao kleričko prekoračivanje u svjetovno pretežito političko polje djelovanja?
Naime, povijesno gledano, klerikalizam se javlja u kasnoj antici kao "zahtjev za vlašću Crkve u društvu" da bi danas postao jednom "više ili manje fatalnom identitetskom tehnikom svećenika". Tehnikom kojom se klerici služe kako bi se "održali na vodi".
Zapravo, klerikalizam počinje tamo gdje su klerici primarno zainteresirani samo za sebe, za svoj stomak, za vlastitu korist, ali ne i za narod Božji kojem pripadaju. Ili bolje rečeno, klerikalcima se definiraju oni koji se u svakodnevnome životu Crkve žele pokazati, odnosno koji se napadno ističu da su iznad vjernika, da su iznad vjerničkog naroda, da mu ne pripadaju, da su oni neka posebna, već stoljećima izdvojena svećenička kasta za koju ne vrijede odredbe običnih ljudi o životu i međusobnim odnosima.
Međutim, klerikalizam nije zauvijek (za)dana i petrificirana, nepromjenjiva odrednica. U našim razmišljanjima potrebno je uvijek poći od postavke da je klerikalizam višeslojan pojam koji traži višestruko objašnjenje.
Osim toga, za klerikalce svećenik je bio "svet čovjek", netko koga se nije smjelo kritizirati, netko tko je nedodirljiv i čija je riječ za ostale vjernike bila "zakon", netko kome se vjerovalo, tko je bio jamac vjere, jamac vjerovanja da Svevišnji postoji, da je pravedan, da prihvaća svakoga čovjeka, svejedno je li riječ o ženi ili muškarcu, nejakom ili odraslom.
Iz vlastitog iskustva znamo da je "svet čovjek" bio sve samo ne svet.
Međutim, neki od klerika, posebno od onih koji su sebe smatrali, i koji i danas sebe smatraju, važnijim i vjerodostojnijim tumačima kršćanske vjere u odnosu na laike, izgubili su u međuvremenu već "pripisano" jamstvo povjerenja u klerike, ono se odjednom srušilo kao "kula od karata".
Papa Franjo označio je klerikalizam jednim od glavnih uzroka zloporabe duhovne moći i seksualiziranog nasilja u Crkvi, o čemu mnogi katolički vjernici posljednjih nekoliko godina iznose svoja vjerodostojna svjedočanstva. Ne čudi, stoga, da je klerikalizam, po mišljenju pape Franje, od samoga početka njegova pontifikata bio neka posebna, i gotovo neuništiva "kuga u Crkvi". A reći za neku pojavu, za neke ljude da su kuga u obitelji, u društvu, u Crkvi, značilo je, a znači i danas, da su oni ono najgore što se nekome pojedincu, nekoj društvenoj zajednici moglo i može dogoditi. Biti kužan značilo je u svim društvima sve do danas, a posebno u našemu hrvatskom društvu, biti društveno izopćen, ne-svet, grešan, izoliran, nedodirljiv, nepoželjan, odbačen.
Ne čudi stoga da se papa Franjo ni ovom posljednjom prigodom nije mogao ne osvrnuti na opasnost "duhovne svjetovnosti" koju je u našim današnjim crkvenim (ne)prilikama teško razotkriti "jer je pokrivena svime što nas inače umiruje: našom ulogom, liturgijom, naukom, pobožnošću".
Jer, kako drugima reći da smo na pravome putu, da smo neporočni, da živimo svetačkim životom, ako im to nećemo oprimjeriti, ako im to nećemo "predočiti" uživo primjerima iz života Crkve, iz života ljudi "posvećenog života", iz života ljudi koji su sve dali kako bi ostali u službi crkvenih vlasti bez obzira na cijenu obraza, posebno obraza ocrnjenog u odnosu na mlade, na one koji su svoju mladost stavili u ruke onih neiscrpno "neporočnih".
A, kako bi članovi Rimske kurije trebali biti uzor u već započetom i nezaustavljivom svjetskom sinodskom procesu, potrebno je, prema Franjinim riječima, od njih tražiti da u poniznosti prijeđu na jedan sasvim "drukčiji stil rada, na suradnju, na zajedništvo".
A to znači da je potrebno promijeniti se u cijelosti. Jer, tek kad su ponizni, kada drugima služe, kada svoj rad razumijevaju kao služenje drugima, a ne kao bespogovorno zapovijedanje, tek tada bi članovi Rimske kurije mogli biti od koristi.
A to znači da bi se Kurija, odnosno njezini članovi, trebali obratiti na stil sinodalnosti koja nije samo "logističko i birokratsko sredstvo za potrebe opće Crkve", nego je pozvana ne samo "u poniznosti svjedočiti", nego i "biti relevantna i djelotvorna". Takvu "skromnu Crkvu", koja središte stavlja izvan sebe, karakteriziraju tri zahtjeva:
1. Sudjelovanje - prihvaćanje zajedničke odgovornosti za učinjeno bez obzira na dužnosti koje u crkvenoj hijerarhiji obnašaju pojedinci; ne-bježanje od zajedničke odgovornosti u Crkvi i društvu.
2. Zajedništvo - potreba za radom u zajedništvu, u suradnji s drugima, potreba za timskim radom čak i s onima s kojima se ne slažemo.
3. Poslanje - potreba za prihvaćanjem drugoga; poslanje sprječava čovjeka pojedinca da bude okrenut samo sebi i svojim privatnim interesima; ono ga potiče da uvijek mora imati pred očima siromašne, one koji su u potrebi, koji su na rubu društva, koji su odbačeni i izolirani.
Uz napomenu da bi ti zahtjevi trebali predstavljati jedan novi stil kršćanskoga življenja "stil poniznosti kojem bi trebali težiti članovi Kurije".
Riječ je, zapravo, o sasvim novome životnom stilu: o stilu služenja drugome kako bi svim članovima društvene zajednice bili od koristi. Suprotnost tomu je lažni ponos.
Što znači da smo, u Franjinom razumijevanju poniznosti, svi mi "bez naših odijela, privilegija, uloga i titula" gubavci kojima je potrebno ozdravljenje.
Objavljeno: 27. dec 2021 | autograf-hr Ivan Markešić
