PROF. DRAGAN VESELINOV, BIVŠI MINISTAR U ĐINĐIĆEVOJ VLADI: Lekcija Stanivukoviću i vlastima u RS-u - Sveti Sava nema veze sa "svetosavljem", on čak nije bio ni Srbin...
• Ja mislim da sve manje ljudi u Srbiji zna gde je Sarajevo i da nema nikakav osećaj više bratstva, ljubavi, sadejstva sa jednim divnim narodom koji živi u Bosni i Hercegovini, kazao je Veslinov
• Dragan Veselinov, sveučilišni profesor i bivši ministar u vladi pokojnog srbijanskog premijera Zorana Đinđića, u intervjuu za "Slobodnu Bosnu" govorio je o mitomaniji i obmanama vezanim za "svetosavlje", opasnim namjerama režima u Beogradu, ulozi Crkve Srbije u ratu i poraću, te nečasnim namjerama beogradskog režima prema Sarajevu, Banjoj Luci, Podgorici...
• 31 mar 2026 slobodna-bosna-ba, Mario Iličić
:: U Bosni i Hercegovini imamo gradonačelnika Banje Luke Draška Stanivukovića, prema čijim su naredbama su postavljene poruke Svetog Save po cijelom gradu. Dakle, u gradu iz kojeg su nesrbi protjerani i iseljeni, u kojem se danas u promilima broje Bošnjaci, Hrvati i ostali. Stanivuković se hvali kako je "svetosavac", a takva je i vlast u bh. entitetu Republika Srpska, generalno. Naime, vlast u RS-u dosljedno "prepisuje" sve ono što radi službeni Beograd, pa bilo bi zanimljivo da za naše čitatelje pojasnite pojam "svetosavlja" i gradonačelniku Stanivukoviću, ali i vlastima u RS-u, ukratko pojasnite kakve veze "svetosavlje" ima sa Svetim Savom?
Ovo pitanje zahteva dugi odgovor. Ja ću pokušati da budem veoma kratak. Svetosavlje je rođeno 1931. i 1932. godine prošlog veka na Bogoslovskom fakultetu u Beogradu.
Njega je lansirao Dimitrije Najdanović, tadašnji teolog i profesor na Bogoslovskom fakultetu. Odmah su ga prihvatili Nikolaj Velimirović i Justin Popović, vladike, i jedan broj studenta Bogoslovskog fakulteta. I to je bila crkvena podrška politici Aleksandra Karađorđevića, da se učvrsti pozicija srbijanske vlasti na teritoriji cele Jugoslavije.
Posebno je onda stradala Crna Gora, velikim, kao što znate, progonima ljudi... Stradala je i Vojvodina koja je zahvaćena centralističkom vlašću. Dakle, to je crkvena politika.
Međutim, svetosavlje pokušava da se brani da ima duboke korene u prošlosti, u srpskom narodu. Međutim, hoću da vam kažem da su Svetog Savu za sveca proglasili vojvođanski Srbi, a nije ni Moravska Šumadija, dakle nisu ni Šumadinci. Dakle, ni Moravska Srbija ga nije proglasila, nisu ni Hercegovci, ni Ličani, ni Kordunaši, ni Banijci, ni drugi Srbi.
Proglasili su ga vojvođanski Srbi 1775. godine. Mi smo ga proglasili za sveca.
Mi smo mu ispevali pesmu Uskliknimo s ljubavi svetitelju Savi još 1735. godine. Da bismo sa njim kao zaštitniku navodnih prava Srba, a mi jesmo imali to pravo u Austriji da osnujemo svoje školstvo, mi smo onda proglasili Savu za zaštitnika školstva.
Mada, Srbi iz Vojvodine su znali da Sava nije bio nikakav zaštitnik školstva, jer on nije osnovao nijednu školu, nije osnovao nijedan školski program, on nije bio ni profesor, on nije gostovao ni na jednom srednjevekovnom univerzitetu svoga doba. On nije bio ni književnik, on nije bio ni originalni zakonodavac, kao što se govorilo. No, svejedno mi smo ga uzeli za sveca, računajući na njegovu ulogu u osnivanju jedne crkvene organizacije ondašnjeg doba u Raškoj. Ali on nije bio nikakav prosvetitelj, nije bio osnivač školstva i nije bio nikakav srpski nacionalist u ovom smislu u kojem je to učinjeno u 20. veku - kao zaštitnik ili podržavalac osvajanja srpske vlasti i raške vlasti nad svim drugim u ime srpstva. On nije znao za pojam Srba, jer Srbi su ekonomski status jednog dela stanovništa, podložnog stanovništa. On sam je bio princ, on je bio deo aristokratije i on nema veze sa savremenim nacionalnim političkim oblikom srpskog naroda.
Eto, to je svetosavlje. I ono je sada punih 90 godina na političkoj sceni. Ono je izazvalo velike nevolje, zato što je ono neprekidno izazivalo nevolje u drugim zemljama, u našim bratskim slovenskim državama, u Hrvatskoj, u Crnoj Gori, u Bosni i Hercegovini, delom u Makedoniji, istovremeno i na Kosovu.
I dovelo je do velikog iseljenja i progona srpskog naroda, koji se na kraju preselio u Srbiju. Tako da je Srbija postala velika, ali samo s obzirom na uvećanje, negativno uvećanje broja stanovnika, ali je teritorijalna izgubila na toj politici i ta politika danas je mrtva. Ostalo je samo da se pokuša u Bosni izdejstvovati prisajedinjenje bh. entiteta Republika Srpska - Srbiji, ali o tome u Srbiji nema referenduma, a koliko znam nema ga ni u Bosni, odnosno nema ga ni u Republici Srpskoj.
:: Često govorite o ulozi Crkve Srbije. Kakva je ta uloga zapravo bila u ratnim sukobima i možete li napraviti neku usporedbu s onim što se događa u današnjem vremenu i tenzijama u Bosni i Hercegovini i Crnoj Gori?
Pa to je jasno, Srpska pravoslavna crkva je podržavala ratnu politiku Miloševića.
Ona je blagosiljala mačeve, ona je u neku ruku opravdavala i mnoge zločine i nije prihvatila da postoje veliki zločin genocidnog tipa i nije pružila bratsku ruku drugim narodima da nezavisno od vera budemo i dalje zajedno. Ona je bila Ecclesia Militans, ono što bi se reklo, ne samo u smislu proširenja hrišćanske vere, nego je ona bila Ecclesia Militans kao osvajačka crkva radi interesa Beograda, nasuprot interesa srpskog stanovništva u drugim zemljama. To ne znači da mnogi Srbi to nisu želeli, jesu s obzirom na izvesna iskustva iz prošlosti, ali su morali znati da će ukoliko se suprotstave unutrašnjim interesima i drugih naroda u stvari izgubiti svoju poziciju.
I to je bila velika greška Beograda i Beograd tu grešku neće do danas da prizna. Neće ni sadašnja vlast, a neće i ogroman deo beogradske opozicije.
:: Bili ste ministar u vladi pokojnog Zorana Đinđića. Znate sve o ratnom zločincu Vojislavu Šešelju, jeste li imali sukob s njim i kako danas gledate na poteze režima Aleksandra Vučića - najboljeg Šešeljevog učenika?
Ja nikakvu veliku, ličnu, antagonističku istoriju sa Vojislavom Šešeljem nemam. Ja imam antagonističku istoriju suprotstavjenu velikosrpskoj politici.
On je samo jedan manji deo koji bi bio značajan za analizu. Neuporedivo veći deo analize mora da se izloži predmetno, mora da se izloži Srpska Akademija nauka i umetnosti, velike deo akademika, zatim jedan deo književnika, zatim naravno Srpska pravoslavna crkva, mnogi intelektualci sa Beogradskog univerziteta, delovi vojske, i tako dalje. To su bili glavni protagonisti velikosrpske politike.
Šešelj je samo jedan spoljni izvršilac.
:: Rekli ste da kad biste se vratili u politiku da biste se zalagali za secesiju i autonomiju Vojvodine?
Kad bih se vratio založio bih se za secesiju Vojvodine, nikako za autonomiju. Ja sam za autonomiju i za jačanje zakonodavne autonomije Vojvodine bio početkom 90-ih
godina, verujući da federalna struktura Srbije je jedini pravi interes celokupnog stanovništva u njoj, koji uključuje i Kosovo. I da je jačanje federalističkih pozicija naših republika jedini put za očuvanje Jugoslavije, a nikako pokušaj obnove centralizma. Bilo Karađorđevićevskog centralizma u staroj Jugoslaviji, bilo starog centralizma koji se stao napuštati u socijalističkoj Jugoslaviji. Nisam uspeo.
Rat je obustavio to. Taj jedan put. Mi smo se raspali na sastavne delove i sada je potpuno besmisleno razgovarati o autonomiji Vojvodine. U jednom slučaju može i o tome.
Ali je sada besmisleno razgovarati o autonomiji Vojvodine jer nje nema, nju je uništila i sama beogradska demokratska opozicija Ustavom iz 2008. godine, jer je Vojvodina izgubila svaku zakonodavnu vlast i nema pravo na samostalno formiranje budžeta i ona je postala ništa drugo do jedan prosjak ovisnik o beogradski budžet i većinsku volju stanovništva koja nije u Vojvodini.
:: Kako gledate na ukupno stanje u Srbiji i odnos Beograda prema Sarajevu, prema Banjoj Luci. Zapravo, kako gledate na ono što radi režim Aleksandra Vučića?
Ja mislim da sve manje ljudi u Srbiji zna gde je Sarajevo i da nema nikakav osećaj više bratstva, ljubavi, sadejstva sa jednim divnim narodom koji živi u Bosni i Hercegovini.
I mislim da ogroman deo Srba koji živi u Republici Srpskoj ne želi više da se nastavi ova politika antagonizma i zakrvljivanja. U Beogradu je situacija takva, kao što je i vidite, da se nastavlja sa ubitačnom polarizacijom u borbi za vlast pri čemu ja ne podržavam u mnogo čemu ono što govore opozicionari, ali kada je u pitanju obnova pravne države tu naravno stojim iza njihovih zahteva, ali i u mnogo čemu drugom oni još nisu našli tematski put da stvore alternativne programe u odnosu na Vučića kada je u pitanju ekonomija, kada je u pitanju poljoprivreda, kada je u pitanju odnos prema Evropi, kada je u pitanju odnos prema Kosovu, zatim prema Republici Srpskoj i nužnosti očuvanja Bosne i Hercegovine kao države.
Ona nema jasan stav ni prema Crnoj Gori, jedan veliki deo podržava secesionističke skrivene namere ove grupe secesionista u Crnoj Gori. Ona nije još uvijek jasna kako da se ponese prema Hrvatskoj, mada je tu veoma tiha, ali nije u stanju ni opozicija da se poveže, recimo sa Pupovcem i sa preostalim Srbima koji tamo žive i koji su izloženi naravno i zbog nepodrške Beograda, ali zdrave, a ne loše podrške koje bi ugrozila njihovu poziciju.
Otuda ja vidim da u Srbiji se nastavlja polarizacija između opozicije i režima koji niko ne zna kako će se završiti, a istovremeno priželjkujem da opozicija ozdravi i da iznese na površinu programa ono što do sada ne čini, a to je alternativni program koji se u svemu obračunava, ako hoćete tim grubim izrazom da to kažem, koji se obračunava sa postojećim političkim elementima politike Srpske napredne stranke.
Opozicija u Beogradu iz 90-ih godine imala je neuporedivo bolji pristup, jer mi smo formirali alternativnu politiku koja se u svim vrednostima sukobila sa Miloševićevom politikom i to je bio razlog zbog kojeg su stanovnici mogli, stanovništvo, birači, narod mogao da vidi šta jeste mogući drugačiji put Srbije i to je na kraju i pobedilo 5. oktobra. Ali to je i naišlo na mnoge otpore, mnoga, mnoga pitanja, pre svega u beogradskoj opoziciji koja je uvek delimično i sada ostala u mnogo čemu velikosrpska -nacionalistička. Tako da to nije problem samo Srpske napredne stranke u njenoj politici, njena politika jeste politika koja je prerasla u politiku terora nad stanovništvom.
Ali politika opozicije mora da pobegne od toga i da ponudi program prema svemu ovomu o čemu sam govorio koji će je učiniti novstvom.
:: Za kraj imam jedno lagano pitanje. Svirate li još?
Da, da i trebalo bi ovih dana sa jednom grupom sa svojim prijateljima muzičarima da opet malo uživam u jazz muzici (smijeh).
Ja sam bubnjar inače, pa ponekad sviram i orgulje.
:: Što imate od kompleta, na čemu svirate?
Imam američke Rogers bubnjeve.
Objavljeno: 31 mar 2026 slobodna-bosna-ba, Mario Iličić
Miloš Lalatović: Sveti Sava, Svetosavlje, duh ovoga svijeta i folkoslavlje
Svetosavlje - filosofija života
• 06 feb 2026 zurnal-me, Miloš Lalatović
Jedna od pojava, nevjerovatnih, da se zadnjih decenija govori toliko o Svetosavlju kao retrogradnoj... fašističkoj" ideologiji. Nevjerovatno je to, što se promovisanje ove filosofije života, kako je nazivao Sveti Justin Popović u svojoj knjizi Svetosavlje kao filosofija života, iz zabačenih kutaka više od pola vijeka oskudnih crkvenih prodavnica i biblioteka na ovim prostorima, promovisali upravo ljudi koji se protiv iste svim silama bore. Mislim, da ni najviši crkveni velikodostojnici novijeg doba ne bi pominjali Svetosavlje toliko često, možda bi se katkad osvrnuli na njega, da nije bilo raznih analitičara, nevladinih organizacija, nezavisnih intelektualaca i poluintelektualaca... slobodnomislećih ljudi", plaćenika raznih fondacija za zatvorena i ludo otvorena društva. Sveti Sava, kao i Sveti Vladika Nikolaj Velimirović, Sveti Justin Popović, predstavnici Crkve, trebali bi da se upravo zahvale svim nabrojanim organizacijama i pojedincima na promovisanju Svetosavlja kao filosofije života.
Uopšte je čudno, kažem, odakle se među svim tim ljudima pojavilo interesovanje, tačnije, interesovanje za svoje nalogodavce, od kojih su neki stvarni ljudi, a neki oličeni u duhovima podnebesja koje istima podgrijavaju sujetu, postajući korisni idioti, tačnije klovnovi, pa pričaju razne priče, koje ni na šta ne liče. Oni koji poštuju lik i djelo Svetog Save, a žele da se uklope u mreže gospodara ovoga svijeta, da sjede na jedno pet-šest stolica, kažu da svetitelj nema nikakve veze sa Svetosavljem.
Drugi kažu da su Sveti Sava i njegov otac Sveti Simeon Mirotočivi, odgovorni za sva zla koje je srpski narod počinio od prosvećivanja Dukljana Pravoslavljem, preko protjerivanja bogumila, arijanaca, ne zna se tačno koga, do najnovijih ratova devedesetih, a zlodjela koja su Srbi uradili bili su direktno inspirisana Svetosavljem. Mislim, da najveći broj srpskih političara, a kamoli bivših komunističkih generala, u stvari i nastavljajućih komunista, onih što su i dalje njemu služili posle pada Berlinskog zida, pojma nijesu imali o terminu Svetosavlje, niti su ga u JNA kasarnama i školama mogli čuti, zajedno sa drugovima svih naroda i narodnosti nekadašnje nam države. Interesovanje za Svetosavlje se javlja nakon pada Miloševića, negdje početkom dvijehiljaditih godina, kako je počela vjeronauka u srbijanskim školama, posredovanjem Patrijarha Pavla i tragično preminulog premijera Zorana Đinđića, koga protivnici Svetosavlja od kada je ubijen pa do danas veličaju u zvijezde, kao prvog demokratu, najproevropskijeg, najzapadnijeg političara, koga su neki zli duhovi prošlosti uklonili da bi vratili Srbiju u tzv. nazadni put Svetosavlja, koji se paradoksalno do Đinđića nije skoro pominjao, mislim od perioda od završetka Drugog svjetskog rata do Đinđića. Ako ćemo iskreno nacionalizam ratnih devedesetih je bio kafanski nacionalizam raznih estradnih umjetnika i umjetnica, tako da bi se bez namjere da nekog ili nešto omalovažim, moglo nazvati folkoslavlje, više je folkoslavlje, kao novokomponovani muzički žanr sa kvazipatriotskim pjesmama učinio za mobilizaciju Srba za rat, nego najbolji kristal met, moguće da je bio bolji i od onog koga su uzimali njemački vojnici kada su pregazili u rekordnom roku Francusku za vrijeme firera. Samo što su nacisti imali rad, red i disciplinu, a Srbi nerad, nered, neslogu, ostatke komunističkog farisejskog morala sa četničkom ikonografijom, velikim pravoslavnim krstovima na debelim zlatnim kajlama. I za sve je to krivo danas Svetosavlje, a ne folkoslavlje. Iskreno i suprotne strane, naročito Bošnjaci su itekako uživali u folkoslavlju i bezglavo kretali pod njegovim uticajem na četnike, a Hrvati su kao i uvijek zapadni dečki sa kvazi-bečkom kulturom napravili Tompsona. I toliko su se navukli na njega, kao Amerikanci na fentanil, samo Hrvati u neuporedivo većem broju. "Opasna šljaka, rođaci", što bi rekao Pinki iz Dragojevićevog filma Rane.
Ono što se može konstatovati da se Sveti Sava toliko zamjerio duhovima podnebesja i onome što se naziva duh ovoga svijeta, počev od prosvećivanja paganizovanih Srba i drugih balkanskih naroda hrišćanstvom, do ponovne zainteresovanosti postkomunističke omladine generacije X i ostalih za vjeru, da nijesu preko svojih eksponenata, mogli izdržati pa makar na svoju štetu, da ne udare na njega i Svetosavlje. Štetu, u smislu, da što više pričaju o ovoj filosofiji života, sve je više promovišu, pa će i mnoge koji nijesu bili zainteresovani i ne bi nikad čuli za taj termin, zainteresovati i naći će odgovor na pitanje, šta je Svetosavlje.
Ajmo, prvo da uzmemo protivnike ove ideologije, da vidimo šta oni misle o Svetosavlju. Po njima je to ideologija nastala tridesetih godina dvadesetog vijeka inspirisana Vladikom Nikolajem, ali je sam naziv dao jedan ruski sveštenik, vjerovatno u Srbiju prebjegao od boljševika. To je je ideologija krvi i tla. Svetosavlje je etnofiletizam, zato što je Sveti Vladika Nikolaj na recenziji knjige Svetog Justina Popovića, koju dotični nijesu vjerovatno nikad ni vidjeli, niti znaju za nju, bar većina, napisao rečenicu "Svetosavlje je Pravoslavlje srpskoga stila". Ova rečenica je bila dovoljna da protivnici Svetosavlja eksplodiraju, a navedena rečenica se prenosila usmenim putem od jednog anti-Svetosavskog intelektualca do drugog. Ova rečenica je doprinijela da se Svetosavlje proglasi zločinačkom ideologijom, odgovornom za sve zločine koje su Srbi počinili nad drugim narodima, iako ti srpski zločinci, najveći broj, ako ne i svi, nijesu nikad ni čuli za izraz Svetosavlje.
Šta je u stvari Svetosavlje po Svetom Justinu Popoviću koji je napisao knjigu o istom?
Navešću samo ukratko, ali dovoljno jasno. Svetosavlje je suprotstavljanje progresu u vodenici smrti. Pošto je Sveti Sava Srbe, a i značajno ostale balkanske narode priveo hrišćanstvu i time utabao stazu ka jedinom Putu Isusu Hristu, tako i Srbi, a i svi svjetski narodi po ovom teologu, koga su mnogi najveći pravoslavni duhovnici dvadesetog vijeka od Rumunije, Grčke do Rusije nazivali savješću Pravoslavlja toga vremena, treba da slijede tu stazu da ne bi sav njihov progres i uspjeh završio na smetlištu ili bolje rečeno u groblju, čiji, grobovi možda spolja izgledaju lijepo, a "iznutra su puni svake nečistote i truleži". Najbolji dokaz za ovu tvrdnju su ona silna preduzeća i giganti novog komunističkog bezbožnog raja bez Boga, tačnije, bog je bio vođa kome su se zaklinjali. Nakon ovoga, u svim postsocijalističkim državama je nastupilo vrijeme tranzicije, nazovi emancipacije finansirane iz raznih fondova gospodara ovoga svijeta, koji opet da bi "pomogli" narodu stavili su mu još veći teret kroz ratove, zavadu, siromaštvo, moralni pad, a predstavnici istih pričaju li pričaju praznoslovne priče, što lijepo zvuče, a u suštini ni na šta ne liče.
Eto, to je Svetosavlje, sklanjanje naroda od onih koji po svijetu duše trguju, za potrebe podnebesnih duhova, sklanjanje od beskrajnih zaduživanja neznano kome, sklanjanje od jarmova, koje predstavljaju kao slobodu, a u stvari je teško ropstvo, sklanjanje od kasapina, trovača i trovačica. Svetosavlje ne poziva na zločin prema bilo kome, nije ideologija krvi i tla, kako je nazivaju njeni protivnici, nego filosofija života, onoga vječnoga na koje poziva sve narode ovoga svijeta, vez obzira na porijeklo, boju kože i ostale međuljudske razlike.
Svako može da se oprijedeli za sekularizam, ali ne može neko non-stop u medijima, naročito onih finansiranih od gospodara ovoga svijeta, da izgovara kojekakve laži. Sve te laži se finansiraju još uvijek srebrenjacima Jude Iskariotskog, koje je uzeo za izdajstvo svoga učitelja Gospoda Isusa Hrista, a koji su na kraju završili bačeni od strane istog pred noge onih koji su mu ih dali, nakon što se ovaj raskajao i izvršio suicid, a ovi su za njih kupili Lončarevu njivu za groblje strancima, u koju se i danas sahranjuju mnogi nepoznati, bez obzira koliko nekad bili poznati, i groblje na toj njivi se sve više i više proširuje. Možda su i njihovi spomenici spolja lijepi, ukrašeni lijepim kamenjem, ispisani mudrim ovosvjetskim epitafima, ali oni su i dalje samo mrtvaci, koji prvo teško zaudaraju, a na kraju se pretvore u prah.
Objavljeno: 06 feb 2026 zurnal-me, Miloš Lalatović
