"Džihad u BiH": Mudžahedini su podvala Zapada
Mudžahedini preko Zagreba putovali u London usred borbi
• Vrlo često je u analizama transfera mudžahedina u srednju Bosnu postavljano pitanje - ako je već početkom 1993. godine, zbog tenzija između ARBiH i HVO-a bilo skoro nemoguće provući i humanitarne konvoje, kako su prošli mudžahedini?! Odgovor na ovo je ključ svega
• Zloglasni mudžahedini u BiH su dolazili iz Hrvatske. Hasan Čengić im je organizao letova iz Turske do Zagreba. Gojko Šušak im je osiguravao HVO propusnice. Sredoje Nović iz Banjaluke im je potpisivao BH državljanstva. Ante Prkačin ih je vodio pravo u Bihaćku krajinu kod Fikreta Abdića, u uniformama HVO, gdje su se presvlačili i bili raspoređivani u jedinice HOS u BiH - odakle su se sami povezivali sa takozvanom "Sedmom muslimanskom" u Armiji BiH. Mnogi ubijeni mudžahedini uz sebe su imali propusnice s potpisom Gojka Šuška
• 03 maj 2019 aljazeera-net, Edin Subašić
Fenomen stranih boraca u redovima sukobljenih strana u Bosni i Hercegovini i 25 godina poslije rata zaokuplja pažnju javnosti i političko-analitičkih krugova, kako zbog činjenice da su geneze njihovog dolaska sasvim različite, tako i zbog posljedica i efekata koji ne prestaju, posebno u slučaju mudžahedina.
Vrlo pojednostavljena tumačenja razloga i smisla boravka stranih plaćenika ili dobrovoljaca označavaju ih kao avanturiste, "pse rata" za novac, kao produžene ruke stranih agentura ili kao neinstitucionalnu podršku država iz kojih su došli. Ovisi da li su sa zapada stigli u postrojbe Hrvatskog vijeća obrane (HVO) ili su kao "pravoslavni prijatelji" Srbije i bh. Srba došli u Vojsku Republike Srpske (VRS) iz Rusije, Grčke itd. Međutim, pozadina dolaska islamskih boraca ostala je najkontraverznija i nikako se ne može pokriti objašnjenjem da se radilo samo o "pomoći ugroženoj muslimanskoj braći u BiH".
S obzirom na pravne, kulturološke, diplomatske posljedice njihovog dolaska i boravka te na međunacionalne i međumuslimanske odnose koji i danas opterećuju bh. društvo može reći da je pomoć ovih "dobrovoljaca" i njihova proislamska motivacija, zapravo bila više politički štetna i kompromitirajuća za Bosnu i Hercegovinu, nego vojno korisna. Zato je neophodno rasvijetliti razne aspekte njihovog dolaska i djelovanja, a posebno u kontekstu aktuelne antiislamske histerije na globalnom nivou i mogućih reperkusija po BiH.
Osnova za nešto drugo
Dolazak mudžahedina u manjim grupama zabilježen je već od prvih mjeseci rata. Afganistanski borci, pripadnici radikalnih islamističkih grupa iz nekoliko zemalja širom islamskog afro-azijskog pojasa uglavnom su stizali u dolinu Lašve oko Travnika i Novog Travnika i na područja oko Bugojna i Zenice. Prvo i najvažnije njihovo odredište bila su sela Mehurići i Guča Gora sa čijeg područja su vrlo brzo nakon izbijanja sukoba i napada mudžahedina protjerani svi Hrvati.
Sankcionirana samo dva Arapina
Realna je pretpostavka da su počinioci zločina iz redova boraca afro-azijskog porijekla odmah nakon rata napustili BiH i otišli na druga ratišta te da je bilo nemoguće sankcionirati konkretne izvršioce. Međutim, bosanski sudovi nisu primijenili institut "komandne odgovornosti" na njihove komandante (emire) koji su ostali u BiH niti ih procesuirali za "nepoduzimanje mjera da se počinioci kazne." U BiH je osuđen samo Abduladhim Maktouf i to na tri godine zatvora za pomaganje u izvršenju KD-a nezakonitog zatvaranja pet hrvatskih civila 1993. u Travniku, dok je glasnogovornik odreda El mudžahid Abu Hamza Imad Al-Husin, nakon što su ga organi BiH proglasili sigurnosnom prijetnjom, proveo sedam godina u Imigracionom pritvoru, a da protiv njega nikad nije podignuta nikakva optužnica.
Međutim, njihovo prisustvo, izgled, ponašanje i način prakticiranja vjere ubrzo su postali izvor čestih konflikata i sa muslimanskim stanovništvom i pripadnicima ARBiH, kojima su navodno došli pomoći. "Pomoć muslimanskoj braći" u Bosni ubrzo je postala teret jer su mudžahedini iz Egipta, Saudijske Arabije, Sudana, Jemena, Alžira... pokušavali vrlo agresivno promijeniti sekularni način života stanovništva, navike i sistem vrijednosti naturajući sasvim nepoznate oblike ponašanja ovdašnjem stanovništvu.
Nekadašnji pripadnik odreda El mudžahid Adnan Mešanović koji im se priključio kao maloljetnik o tome je već svjedočio u medijima: "Ideja koju je je propagirao džemat je bila ideja pokreta Džema islamija, ekstremističke muslimanske organizacije, kasnije blisko vezane sa Al-Kaidom. Te vehabije su imale finansijsku pomoć od Saudijske Arabije, Egipta i Alžira. Naročito se gajio kult emira, kult vođe. Naši muslimani ih nisu odmah prepoznali kao opasnost, mislili su da je u pitanju grupa ljudi koji su samo klanjali drugačije. Ali oni su temelje vjere površno tumačili. Koncentracija je bila fokusirana na džihad, globalnu politiku itd. U principu, to je bila polazna stanica za nešto drugo. U to vrijeme je bilo vrlo tvrdo nastrojenih. Takav je, recimo, bio i Abu Hamza Al Masri, koji je bio jedan od vođa".
Da je njihov dolazak bio "osnova za nešto drugo" vrlo brzo se ispostavilo, a kako vrijeme prolazi, njihove i krajnje nakane autora čitavog projekta sve jasnije su se razotkrivale. One se danas artikuliraju npr. kroz "tumačenja" karaktera rata u BiH kao džihada, kroz sudske procese bosanskim oficirima za zločine mudžahedina, današnja etiketiranja Bosne i Hercegovine kao riziko-faktora u svjetlu globalnih sigurnosnih prijetnji, a zatim i kroz sumnjive političke koncepte nacionalnih elita u BiH itd.
Nebitna vojna snaga, ekstremni zločini
Iako je čak i dokumentima nemoguće utvrditi koliko je mudžahedina prošlo kroz BiH uglavnom je realna procjena da je ovdje ratovalo od 1992. do 1995. godine ukupno 2.500 - 3.000 boraca. Ali, nikad u tom broju nisu ovdje bili istovremeno obzirom da su cijeli rat odlazili i dolazili. Tako da je u BiH na raspolaganju bilo maksimalno 800 do 1.200 boraca što je snaga ojačanog odreda ili jedne nepotpune brigade. Također, oni su bili raštrkani u nekoliko kampova te su zapravo bili raspoređeni u nekoliko manjih formacija jačine čete.
Jasno je da je ovakva brojnost u vojnom smislu, pored više od 200.000 bosanskih boraca, bila sasvim beznačajna. Njihova korist u borbenim djelovanjima ispoljavala se sporadično na taktičkom nivou, zabilježeni su značajniji uspjesi na ozrensko-vozućkom pravcu 1995. godine u završnim borbama i na još nekoliko tvrđih uporišnih tačaka srpskih snaga u zoni odgovornosti 3. korpusa ARBiH i to bi bilo sve.
Vojni komandanti korpusa i Generalštaba ARBiH isticali su nekooperativnost odreda El mudžahid i nepouzdanost u sadjejstvu sa jedinicama 3. i 7. kurpusa ARBiH. Bosanski komandanti često nisu imali nikakvu komunikaciju sa mudžahedinima, njihove vođe (emiri) nisu prisustvovali planiranju akcija i brifinzima, a ako ih se i planiralo za akcije, onda su odbijali da učestvuju, birali gdje će ratovati uz stav da "njima komanduje samo Allah". O svemu tome često su govorili generali Fadil Hasanagić, Fikret Ćuskić i Sakib Mahmuljin.
Najveći problem bilo je ponašanje mudžahedina prema zarobljenicima. U nekoliko navrata mudžahedini su otimali zarobljenike iz jedinica ARBiH i odvodili ih u svoje logore. Danas je gotovo nemoguće utvrditi koliko su egzekucija, čak i ritualnih ubistava zarobljenika oni izvršili, ali je činjenica da su to organi vojne sigurnosti zabilježili na područjima oko Travnika, Zavidovića i Vozuće. Posljedica je da su na procesima nakon rata za njihove zločine odgovarali bosanski oficiri, ali o tome nešto kasnije.
U pokušajima da se njihova samovolja obuzda, pripadnici ARBiH su više puta bili na rubu oružanog sukoba s mudžahedinima, a na zahtjeve vojnih komandanata prema političkom rukovodstvu u Sarajevu niko nije odgovarao efikasnim mjerama.
Zapravo, smatra se da je uticaj na mudžahedine tada mogao imati jedino Alija Izetbegović i vrlo uski krug ljudi oko njega. Nejasno je zašto je politički vrh tolerirao očigledno iskakanje odreda El mudžahid iz svih linija vojne subordinacije i koordinacije na frontu, kao i to što su na civilnom i vjerskom planu stranci AA porijekla (afro-azijskog) remetili gotovo sve ustaljene oblike života i to sa uvrjedljivom nadmenošću prema stanovništvu, pa čak i prema ulemi kao "kiafirima koji su napustili islam". Jedan od razloga takvog političkog pokroviteljstva očigledno štetnog djelovanja stranaca može biti finansijska, tehnička, vojna i humanitarna pomoć koja je stizala iz islamskih zemalja u paketu s borcima. Ali taj razlog je ipak nedovoljan za toleriranje pričinjene štete.
Neki drugi razlozi svakako su političke prirode, a radi se o uticajima moćnih međunarodnih faktora kojima se Izetbegović i krug ljudi oko njega nisu ni mogli, a možda niti htjeli suprotstaviti radi vlastitih projekcija budućnosti Bosne i Hercegovine i njenog položaja u svjetskom poretku.
U svakom slučaju projekat po kojem su mudžahedini stigli u BiH nema autore među liderima bosanskih muslimana, nego samo izvršioce. "Mozak" projekta je daleko sofisticiraniji i moćniji sistem od njih, a niz indikatora podsjeća na britanski obavještajni i politički neokolonijalni establišment i njihov "modus operandi".
Indikatori su na svim nivoima, od taktičkog, preko strateškog do historijsko-iskustvenog.
Mudžahedini preko Zagreba putovali u London usred borbi
Vrlo često je u analizama transfera mudžahedina u srednju Bosnu postavljano pitanje - ako je već početkom 1993. godine, zbog tenzija između ARBiH i HVO-a bilo skoro nemoguće provući i humanitarne konvoje, kako su prošli mudžahedini?! Odgovor na ovo je ključ svega.
I nakon početka bošnjačko-hrvatskog sukoba, dakle od marta 1993. godine pa nadalje, mudžahedini su stizali iz Splita preko Kupreškog polja sve do Travnika bez problema (!?) Autobusima i kamionima, čak i sa naoružanjem i pod pratnjom pripadnika BRITBAT-a, vrlo često uz prisustvo britanskih SAS-ovaca. Jedini logičan odgovor jeste - da je sve bilo planirano na višem, globalnom nivou svjetskih moćnika te da su pri tome Hrvatska i njene snage, a iz vlastitih interesa i ciljeva jednostavno propuštali te neprijateljske vojnike do područja pod kontrolom ARBiH.
Dakle, na terenu je ključna bila uloga BRITBAT-a. Štaviše, dio mudžahedina koji su tako stizali, kako je kasnije utvrđeno, bili su državljani Velike Britanije, a tokom boravka na bh. ratištu više puta su putovali u London i natrag u BiH preko zagrebačkog aerodroma. Podatak o tome pribavljen je prisluškivanjem veza El mudžahida.
Shodno svemu tome, evidentno je u svemu prepoznatljiv rukopis britanske politike, ali ne i jedine na ovom projektu. O tome je detaljno i upečatljivo pisao britanski autor Brendan Simms u svojoj knjizi Najsramniji trenutak, Britanija i uništavanje Bosne. Referirajući se na to ovdje je bitno ukratko podsjetiti na historijski, ali i aktuelni, manir i metod britanske (neo)kolonijalne strategije.
Britanska osvajanja arapskih prostora usko su povezana sa manipuliranjem vjerskim, plemenskim i političkim frakcijama u muslimanskih društvima istoka čije su teritorije i resursi bili meta britanskih interesa i osvajanja. Bosanski muslimani, koji su suniti, u vrijeme komunističke vladavine boreći se s režimom za bilo kakav prostor i oblik vjerskog djelovanja u ateističkoj državi, ustvari nisu imali među sobom razmirica na vjerskoj osnovi te tako i nije bilo materijala za stvaranje razdora. Ta osnova morala se stvoriti izvana. A selefizam i vehabizam u historiji već su bili zabilježeni kao ideološki pravac, ali i kao metod razaranja društava i kohezije religijske zajednice.
Dakle, vehabizam su promovirali i širenje podstakli Britanci u nastojanju da razbiju koheziju brojnijih arapskih muslimana, koje bi zatim uspijevali porobiti malim snagama, ekonomijom i politikom. Vehabije su kao grupa (uvezeni ili proizvedeni) kreirani da djeluju kao unutrašnji neprijatelj koji destabilizira domaću muslimansku zajednicu i omogućava osvajaču da porobi razjedinjeno domicilno stanovništvo, a njihove elite upregne u vlastitu politiku i interese.
U slučaju BiH, ovaj princip prepoznajemo u podvaljivanju mudžahedina u ratu, a zatim u čitavom nizu procesa kojima se u miru stvaralo pogodno tlo za selefijsku ekspanziju i potiskivanje tradicionalnog islama i sistema vrijednosti.
Dakle, štete od tih procesa po bosansko društvo vidljive su na svakom koraku, a vjerovatno su najozbiljnije one na političko-sigurnosnom planu.
Hipoteka zločina i džihada
Od neprijatelja BiH, odnosno agresora pa i od propagandne mašinerije nekih zapadnih medija, fabrikovan je stereotip o karakteru rata kao sukobu kršćanstva i agresivnog islama. Na terenu ponašanje agresora jeste bilo usmjereno na muslimansko stanovništvo i bogomolje, ali je pojava mudžahedina, njihov izgled i eksplicitna vjerska motivacija za rat (džihad) bila idealna argumentacija o sukobu islama i kršćanstva. Time je u međunarodnoj javnosti načeta definicija o agresiji Srbije i Crne Gore na BiH što je bila suština sukoba. Također, veze ratnih i aktuelnih vlasti sa vehabizmom/selefizmom i danas su argumenti separatista u BiH za destrukciju države.
Tokom rata, povod za takvo karakteriziranje sukoba bio je i nikad objašnjeni proces islamizacije ARBiH, koji je intenzivnije započeo 1993. godine. Pretvaranje ARBiH u vojsku sa izrazitom muslimanskom većinom u komandnom kadru i vojničkom sastavu tako je postala osnova za propagandu o bosanskoj vojsci kao "ratnicima džihada" što je otupljivalo uvriježeno mišljenje u međunarodnoj javnosti da se radi o agresiji SRJ na BiH. Teorije o džihadu i "građanskom ratu" dobijale su sve više prostora. U tom procesu, posebno u jedinicama izvan Sarajeva, odnosno tamo gdje su mudžahedini djelovali, upravo su oni bili glavni vinovnici stvaranja međunacionalnog zazora među borcima jedinica mješovitog sastava. Tokom 1993. godine vrlo često su izazivali incidente tako što su dolazili u jedinice ARBiH sa spiskovima tražeći po imenu borce hrvatske ili srpske nacionalnosti "da ih kolju kao nevjernike". Saborci su ih uspijevali zaštiti, ali je to proizvelo iznimnu frustraciju tih boraca, mahom dobrovoljaca od prvog dana rata, koji su zatim u velikom broju tražili demobilizaciju i napuštali vojsku.
Tako su brojne jedinice oslabljene za desetine dobrih boraca, a međunacionalni odnosi u mješovitim sredinama su bili narušeni. Komande su izvještavale o tome nadređene instance. Služba vojne sigurnosti i SDB BiH su informirali državni vrh, ali nikad nisu poduzete konkretne mjere da se ova vrsta samovolje mudžahedina zaustavi. Tako da je logično zaključiti da je ovaj proces prećutno podržavan. Štaviše, praćen čitavim nizom aktivnosti u vojsci kojima je jačao vjerski uticaj.
Najozbiljnija posljedica prisustva i djelovanja mudžahedina je pravne prirode - zločini koje su oni počinili dali su argumente propagandi kojom se odgovornost Srbije za agresiju amortizirala razvijanjem teorija da su "zločine činile vojske na svim stranama". Odmah se zatim relativizirala i krivica agresora čije se osvajanje teritorije zasnivalo na zločinima, etničkom čišćenju i genocidu. Snimci ritualnih klanja zarobljenika su, naravno, dospjeli u svjetske medije i pravosudne institucije te je to postalo osnov za izjednačavanje strana u zločinu, iako su činjenice ukazivale da zločini snaga odbrane jesu činjeni, ali nisu bili dio planirane strategije kao u slučaju agresora.
Također, ubistva uglednih građana nemuslimana, kao npr. likvidacija dr. Veljka Sladojevića u Zenici, odnosno, Dragoljuba Popovića u Travniku uništavali su i ono krhko međunacionalno povjerenje koje je održavano profesionalnim ponašanjem pripadnika ARBiH i civilnih vlasti u gradskim sredinama. Akcijama mudžahedina šteta je nepopravljivo pričinjena.
Kada je došlo vrijeme za procesuiranje, počinioci zločina već odavno nisu bili u BiH niti dostupni sudovima. Naime, vrlo brzo nakon rata islamski borci su većinom sami ili uz "nagovor" vlasti u Sarajevu, koje su bile pod pritiskom SAD, napustili zemlju već tokom 1996. godine. Za njihove zločine u narednim godinama suđeni su bosanski oficiri - Enver Hadžihasanović, Rasim Delić, Amir Kubura, a proces još nije okončan Sakibu Mahmuljinu. I to ne za direktno sudjelovanje, naređivanje ili zataškavanje, nego prema institutu - komandne odgovornosti.
Pred Tribunalom u Hagu bilo je nemoguće dokazati nepostojanje efektivne komande i kontrole nad jedinicom El mudžahid, a što je bilo notorna činjenica. Kako je već rečeno, kontrolu nad njima eventualno je mogao imati Alija Izetbegović i još poneko iz njegovog najužeg kruga, ali sa te strane nikad nije poduzeta efikasna akcija vojničkog pretpočinjavanja El mudžahida Generalštabu ARBiH ili komandama korpusa. Sud se naime rukovodio dokumentima koji su potvrđivali da je odred El mudžahid naredbom Rasima Delića, tada načelnika Generalštaba ARBiH, a po odluci Predsjedništva Republike BiH, od 13.8.1993. godine i formalno bio u sastavu ARBiH / 3. korpusa (Zenica). Nadalje, niz dokumenata dokazivalo je da je odred bio naslonjen na logistiku bh. vojske i da je ipak postojala komunikacija komandi ARBiH sa Odredom čime je komandna odgovornost dokazana, a oficiri presuđeni.
Na vezi sa centrima izvan BiH
Faktičko stanje na terenu tj. djelovanje El mudžahida na samostalnim pravcima i ciljevima i notorno nepoštivanje nadređenosti Generalštaba ARBiH ostalo je pravno irelevantno. Također, izvan pravnih rasprava ostali su i dokumenti koji su ukazivali na stalne komunikacije El mudžahida sa neidentificiranim centrima u SAD, Italiji, Velikoj Britaniji itd. Transkripti prisluškivanih razgovora, a u koje je ovaj autor imao uvid, ukazuju da su mudžahedini o stanju na ratištu redovno izvještavali svoje stvarne autoritete izvan BiH i od njih primali uputstva. Njihovo djelovanje po tim uputstvima redovno je bilo štetno za stanje u ARBiH i političku poziciju BiH u svijetu.
Upravo ti posebni motivi ove grupacije i političkih snaga koje su ih tolerirale izvor su aktuelnih problema sigurnosne i političke prirode u BiH. Ukratko, djelovanje vehabija stvorilo je podvojenost unutar nekad stabilne sunitske muslimanske populacije u BiH pa čak i u redovima Islamske zajednice BiH. Problem paradžemata samo je zataškan i tinja, ni izbliza nije riješen pozivom Rijaseta IVZ da se paradžemati potčine zvaničnoj vjerskoj instituciji.
Odlazak oko 180 mladića i stupanje u redove ISIL, a sada njihov povratak u BiH ima sigurnosne rizike, ali je politička šteta veća. Tih samo 180 ljudi, od kojih je trećina poginula, ponovo su postali materijal za "teorije" o opasnosti od islamskog terorizma iz BiH. Ovakve kampanje zaista stižu iz režimskih medija susjednih zemalja, ali i iz onih domaćih u službi nosilaca separatističke politike. Međutim, povoda i materijala za to daju im predstavnici bosanskih vlasti prevashodno dijelovi tzv. bošnjačke političke elite. Počevši od samog učešća u dovođenju mudžahedina (iako nisu to mogli spriječiti i da su htjeli), zatim preko davanja državljanstava bivšim borcima "afro-azijskog porijekla" ("AA", kako su označavani u sigurnosnim dokumentima) koji su ostali u BiH nakon rata te kasnijeg toleriranja njihovog ilegalnog političkog i obavještajnog djelovanja pod krinkom "humanitarnih organizacija".
Svako njihovo raskrinkavanje u proteklih 24 godine nakon rata predstavljalo je jednu aferu, poput kampa Pogorelica i sl. koja je istovremeno bila i međunarodna kompromitacija države BiH.
Detaljan pregled svega što su mudžahedini radili u BiH od dolaska do danas vjerovatno bi nam dao dodatne argumente za zaključak da je njihov način djelovanja proizveo višestruko više političke štete, nego eventualne vojne koristi. S druge strane, iako je čitav projekat bio praćen izuzetnim finansiranjem mudžahedinske misije izvana, eventualne finansijske koristi očigledno ne uživa država BiH tako da ni to ne opravdava toleriranje te grupe. S druge strane, analiziranje prirode djelovanja stranih plaćenika u redovima VRS, HVO i HV doseglo je do zaključaka o tome da su to bili klasični "psi rata" i ne mnogo bitna vaninstitucionalna vojna pomoć zemalja koje su dopuštale njihov dolazak u BiH. Politički, vojni i drugi benefiti ili štete njihovog boravka zanemarivi su u odnosu na tragove mudžahedina.
To je možda razlog da još zadugo neće biti dostupni dokumenti i krucijalni dokazi o tome kakav projekat buduće BiH su mudžahidini donijeli sobom te ko su sve glavni akteri tog projekta koji, kako je nedavno govorio akademik Esad Duraković: "iz temelja mijenja karakter i fizionomiju bosanskog društva".
Objavljeno: 03 maj 2019 aljazeera-net, Edin Subašić
