Tuđman mi je rekao - "Kad podijelimo Bosnu, ja i Sloba bit ćemo saveznici"
Dušan Bilandžić: Pregovarao sam o podjeli BiH po Tuđmanovoj naredbi
Petar Jeleč: Dvadeset prešućivanih godina
• Objavljeno u NACIONALu br. 864, 2012-06-05
• Dušan Bilandžić, akademik i političar, govori o suradnji s Franjom Tuđmanom i njegovoj ulozi u pokušaju podjele BiH, i događajima vezanima uz raspad SFRJ
• Samo je Milošević mogao biti pokretač ratnog stroja zahvaljujući presudnom utjecaju na JNA - kaže Bilandžić
• Iziritiran njegovim feljtonističkim napisima - Tuđman je Dušana Bilandžića nazvao "čudovištem"
• 05 jun 2012 nacional-hr, Dragan Đurić
Akademik Dušan Bilandžić u intervjuu NACIONALu prvi put otvoreno govori o ulozi prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana u pokušaju podjele Bosne i Hercegovine. Osobno je sudjelovao u tim pregovorima koje su vodila dva ekspertna tima, srpski i hrvatski, a koje su osnovali predsjednici Srbije i Hrvatske Slobodan Milošević i Franjo Tuđman. Ti su timovi djelovali pod egidom timova "za normalizaciju srpsko-hrvatskih odnosa". Bilandžić se osvrnuo i na svoju suradnju s prvim predsjednikom Franjom Tuđmanom, ali i na neke događaje vezane za raspad bivše jugoslavenske države.
Bilandžić je od 1942. bio partizan i sudionik NOB-a. U poslijeratnoj Jugoslaviji kao pukovnik radio je i u Generalštabu JNA, u njegovoj Prvoj upravi. Bio je u sobi do sobe prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana, ali i generala Veljka Kadijevića, koji je bio zadnji jugoslavenski ministar obrane u vrijeme početka rata na prostoru bivše Jugoslavije.
Dvije su knjige obilježile Bilandžićevo znanstveno djelovanje: "Historija SFRJ" iz 1978. i "Hrvatska moderna povijest" iz 1999. U 70-im i 80-im godinama prošlog stoljeća bio je profesor na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu.
:: Premda je predsjednik Tuđman u izjavi pred TV kamerama Bilandžića u jednom trenutku nazvao "čudovištem" iziritiran nekim njegovim feljtonističkim napisama, kasnije je, ipak, nastavio surađivati s njim. Kako je bilo surađivati s prvim predsjednikom Franjom Tuđmanom?
Naša je suradnja počela neposredno nakon prvih višestranačkih izbora 1990. Bio sam potpredsjednik u tadašnjem republičkom predsjedništvu. Kad je Franjo Tuđman izabran za predsjednika Predsjedništva, sastavio je drugačije taj kolektivni državni organ, koji je bio na čelu nekadašnjih, još uvijek socijalističkih republika u bivšoj Jugoslaviji. Postao sam član Predsjedništva kao predstavnik SKH-SDP, dakle, stranke koja je izgubila na izborima. Tuđman je, inače, mrzio kolektivna rukovodstva. Kad nas je okupio, rekao je: "Ovo nije nikakvo predsjedništvo. Ja sam predsjednik, a vi ste potpredsjednici republike".
U Predsjedništvu sam ostao 7 mjeseci.
:: Je li vas on izabrao za potpredsjednika?
Njegova je odluka bila presudna. Ali formalno je tražio da SKH-SDP, nakon izgubljenih izbora, postavi svog predstavnika među šest potpredsjednika u republičkom predsjedništvu. Kod njega me je, zapravo, delegirao Ivica Račan.
:: Već ste izjavljivali da ste čuli da je, navodno, pokojni predsjednik Franjo Tuđman bio opsjednut idejom podjele BiH između Srbije i Hrvatske. Je li vam on to i osobno govorio?
Nakon sastanka sa Slobodanom Miloševićem u Karađorđevu 25. ožujka 1991., predsjednik Tuđman pozvao me je u ured i rekao da ću biti u timu koji će pregovarati sa Srbima. Srpski pregovarački tim vodio je akademik Kosta Mihajlović. U našem timu Tuđmanove teze najvjernije i tvrdo prenosio je profesor s Fakulteta političkih znanosti Zvonko Lerotić. Glavni cilj tih pregovora, koji su se, eufemistički, zvali "pregovori o normalizaciji srpsko-hrvatskih odnosa", bila je, zapravo, podjela Bosne i Hercegovine.
:: Što vam predsjednik Tuđman konkretno rekao?
Rekao nam je da se on dogovorio s Miloševićem da ta dva tima rade na normalizaciji odnosa Srbije i Hrvatske. No trebalo je skriti pravi smisao tih pregovora. U tim pregovorima uopće nije bilo riječi o normalizaciji odnosa između Zagreba i Beograda. Na njima se isključivo razgovaralo o podjeli BiH između Hrvatske i Srbije. Rekao nam je tada da su se on i Milošević oko toga načelno dogovorili, a da mi vidimo kako povući konkretnu crtu razgraničenja.
:: Je li vam dao i neke konkretne upute?
Dao nam je direktive, a vodili smo tri runde pregovora. Poslije svake runde referirali smo mu što se događalo na tim sastancima. U jednom sam mu trenutku rekao: "Franjo, molim te, nema ništa od tih razgovora." Pitao me je: "Zašto?" Odgovorio sam mu: prvo, zato što se ne možemo dogovoriti. Rekao sam mu da su Srbi maksimalisti. Tražili su Baranju i kninsku krajinu. Pa kako ćemo se onda s njima dogovoriti? Odgovorio mi je da ne kompliciram, jer su se Sloba i on dogovorili. Inzistirao je da nastavimo razgovore. Pokušao sam ga upozoriti i na sljedeći problem. Ako bi nam i uspjelo podijeliti BiH, onda ćemo imati i druge prepreke. Prva je bila međunarodna zajednica, koja je jasno deklarirala da nema promjena granica među republikama bivše Jugoslavije. Odgovorio mi je: pusti ti međunarodnu zajednicu, što Sloba i ja dogovorimo, oni će to prihvatiti, prije ili kasnije. Jer međunarodna zajednica neće imati drugo rješenje.
:: A što bi, u tom slučaju, bilo s Bošnjacima?
To je bila druga prepreka na koju sam upozoravao. Rekao sam da će se Muslimani pobuniti, čak i kad bi se Hrvatska i Srbija uspjele dogovoriti. Tada me je počeo ismijavati. Bilo mu je nezamislivo da Muslimani mogu spriječiti eventualni dogovor Srbije i Hrvatske o podjeli BiH. Bio je uvjeren da oni protiv toga ne mogu ništa napraviti. Kasnije se pokazalo da sam ipak bio u pravu. Muslimani su stvorili vojsku od 200.000 ljudi i jednostavno se nisu dali. U to sam se vrijeme u jednom trenutku sreo i s Alijom Izetbegovićem i pitao ga zna li za planove o podjeli BiH. "Kako ne bih znao. Mi smo dobili informacije iz Karađorđeva", odgovorio mi je. Mislio sam da mu otkrivam Ameriku, a on je već sve znao.
:: Nije, dakle, bilo jednostavno predsjednika Tuđmana uvjeriti u svoje stavove?
Svaki put kad sam ga pokušao odvratiti tvrdnjama da međunarodna zajednica to neće dopustiti, tvrdoglavo mi je uzvraćao: "Hoće, hoće!"
U jednom je trenutku rekao: "Mi ćemo pomoći Srbiji da se proširi, a ona će pomoći nama da se proširimo." A to je proširenje trebalo biti na račun BiH. Nakon toga će, bio je uvjeren, odnosi između Srbije i Hrvatske biti kao odnosi između Francuske i Njemačke, koje su u 70 godina vodile tri rata. Bit ćemo najbolji saveznici, ali kad podijelimo BiH.
Ponovo sam ga nastojao razuvjeriti da međunarodna zajednica neće na to pristati. Nije to želio prihvatiti tvrdeći da nema opstanka Hrvatskoj bez podjele BiH.
:: Je li, međutim, računao na to da to može dovesti do rata?
Moram priznati da s ratom uopće nije računao. Nikada ga nije uzimao u obzir u prethodnim razmatranjima. Smatrao je da će Hrvatska i Srbija, kad podijele BiH, biti dobri saveznici. S druge strane, smatrao je da međunarodna zajednica ne može i neće intervenirati. Pitao me je kako će to međunarodna zajednica intervenirati, čime. Govorio je da je to nemoguće.
:: Jeste li mu proturječili?
Podsjećao sam ga da je i njega, ali i Miloševića u Beogradu posjetio američki veleposlanik Warren Zimmermann i da im je rekao da nema ništa od promjena republičkih granica. U istom su tonu bile i sve poruke tadašnjeg američkog državnog tajnika Jamesa Bakera.
Govorio mi je da je to što govorim bez veze. Odmahivao je rukom i tumačio mi kako ništa ne razumijem. Franjo Tuđman je vodio svoju politiku bez ikakvih ambicija da objasni i protumači zašto nešto radi. Bosnu treba podijeliti i gotova stvar. O tome se nema što pričati.
:: Što ste vi konkretno radili u tim pregovorima?
Pokušavali smo srpsku delegaciju vrtjeti oko malog prsta. Preliminarno pitanje koje smo uvijek postavljali bilo je: da li priznajemo rezultate Drugog svjetskog rata. Taj je rat stvorio federativnu Jugoslaviju s granicama republika. Kosta Mihajlović nam je rekao: "To su gluposti. Tito i Kardelj su stvorili te granice. Oni su stvorili takvu Jugoslaviju, pa Srbi onda ne priznaju rezultate NOB." Doslovno je tako rekao.
Mi smo, pak, inzistirali na tome. Prije bilo kakvih drugih razgovora rekli smo da mi priznajemo rezultate Drugog svjetskog rata, a NOB je stvorio BiH. Tvrdili smo da to mora biti polazište, a oni takav pristup nisu prihvaćali.
:: Niste ni prihvatili tezu da je BiH stvorio turski imperij?
Ne. To smo morali i Tuđmanu objašnjavati, iako njemu nije bilo moguće bilo što objasniti.
:: No s predsjednikom Tuđmanom poznavali ste od prije.
Znali smo se još iz Generalštaba JNA iz Beograda. Bili smo soba do sobe, tri pukovnika: Franjo Tuđman, ja i Veljko Kadijević, koji je u vrijeme početka rata u bivšoj Jugoslaviji bio ministar obrane. Od 1958. do 1962. nas trojica radili smo zajedno u Prvoj upravi Generalštaba. To je bila elitna organizacijska jedinica bivše jugoslavenske vojske zadužena za izradu ratnog plana.
:: Kako je počela vaša suradnja nakon ulaska u Predsjedništvo Hrvatske?
Na prvoj se sjednici odlučivalo o mandataru za predsjednika vlade. On je predložio da to bude Stipe Mesić. Budući da se Tuđmanu nitko nije mogao suprotstaviti, Mesić je postao prvi predsjednik hrvatske vlade.
Druga točka dnevnog reda koju je postavio bila je pitanje određivanja naših plaća. Pitao je ima li netko kakvu ideju, a kako se nitko nije javio, sam je izašao sa svojim prijedlogom. Nije dopuštao da se spominje dinar, koji je još bio konvertibilna nacionalna valuta, pa je rekao ovako: "Vama, potpredsjednicima 4000 maraka, a meni 7000 maraka." Kad je pitao protivi li se tko tom prijedlogu, samo sam se ja javio. Bio sam protiv jer sam smatrao da mi sami ne možemo sebi određivati plaće. S druge strane, bivši članovi tog predsjedništva imali su 1800 njemačkih maraka, pa sam zaključio da će se plaće udvostručiti u cijeloj državnoj upravi, da će nam puknuti proračun, da to nećemo moći financirati.
:: Kako je on na to reagirao?
Rekao mi je da ne kompliciram, jer mi moramo dobro nagraditi naše ljude da ne bi bili skloni korupciji i mitu. Kad sam ga pitao kako je odredio taj kriterij, on mi je odgovorio da je čuo da je toliku plaću imao Milan Kučan u Sloveniji. U to sam vrijeme pravio neke analize, pa sam znao da je Slovenija imala oko 50 posto bolje ekonomske pokazatelje nego Hrvatska, pa si je to mogla dopustiti. Pokušao sam mu objasniti da se ne možemo tako uspoređivati, a on je tada kao protuargument upotrijebio drugi podatak. Rekao je da Hrvatska ima dvostruko više stanovnika od Slovenije.
:: Kolike su tada bile uobičajene plaće za tu vrstu posla?
Naši su prethodnici imali 1800 maraka, pa sam smatrao da su tako visoke plaće neodržive, da će razoriti fondove za mirovine, zdravstvo, školstvo. Njegov je prijedlog bio krajnje voluntaristički. To je bio naš prvi sastanak, a poslije su se i sve druge stvari događale na sličan način.
:: Može li se kazati da ste bili Tuđmanov prijatelj?
Bili smo veoma dobri poznanici. Dok još nisam živio u Zagrebu, a dolazio sam ovamo s obitelji, odsjedao sam kod njega, a ne u hotelu. Čitao sam njegove radove, ali se o onome što je napisao s njim nije moglo razgovarati. Nije prihvaćao kritike.
:: Je li predviđao da će doći do rata na prostoru bivše Jugoslavije?
Ne, nikada mi nije spomenuo ratnu opciju prije nego što je rat stvarno počeo.
:: Gdje je, po vama, predsjednik Franjo Tuđman pogriješio?
Htio bih upozoriti na strategijsku grešku svih lidera na bivšem jugoslavenskom prostoru nakon Titove smrti. Kad se raspao Sovjetski Savez, stvoreno je 17 novih država. U tom su se kontekstu počele osamostaljivati i republike u Jugoslaviji. Kao novi lideri počinju djelovati Franjo Tuđman, Milan Kučan, Slobodan Milošević, Kiro Gligorov, Alija Izetbegović, Veselin Đuranović. Oni žele u tom slomu Jugoslavije proširiti svoje teritorije. Crnogorci tako sanjaju o Dubrovniku i Palama. Milošević je smatrao da je trenutak povoljan za Srbiju da ostvari višestoljetnu viziju o stvaranju velike Srbije na tlu raspadnute Jugoslavije.
:: Ali Slovenci su izašli iz Jugoslavije bez većih problema.
Pitao sam jednom Stipu Mesića dok je još bio na čelu Predsjedništva bivše Jugoslavije je li osjetio da Srbi guraju Slovence izvan Jugoslavije. On mi je na to rekao da ne samo da je osjetio nego da zna da im je rečeno: "Idite, bre, što pre!"
Kad je završen 14. Kongres SKJ, održan je sastanak političkog vrha Srbije. Zaključili su: kao što se raspala partija, tako će se raspasti i Jugoslavija, a oni trebaju pripremiti načine kako pripojiti BiH, ali i dijelove Hrvatske. Bili su spremni dati samo zapadnu Hercegovinu. Po takvim je uputama kasnije i djelovao njihov spomenuti ekspertni tim za normalizaciju odnosa između Srbije i Hrvatske.
:: Nakon tri runde razgovora što ste rekli predsjedniku Tuđmanu?
Rekao sam mu: "Franjo, sa Srbima se ne može."
:: Zašto se nije moglo?
Objašnjavao sam mu da otvoreno traže Baranju i Kninsku krajinu. Pitao sam ga gdje se može povući ta crta razgraničenja u BiH, a on mi je rekao da se držimo linije Banovine Hrvatske. To je značilo od Banje Luke prema Mostaru, zapadno od Neretve je hrvatsko, a istočno od Neretve srpsko.
:: A Bošnjaci ne postoje?
O njima nije trebalo voditi računa. Srpska delegacija nas je čak uvjeravala da NATO priželjkuje da Srbija i Hrvatska istjeraju Muslimane u Tursku. Tada sam rekao Kosti Mihajloviću neka nam pokaže taj dokument NATO-a. Imao sam na umu da je upravo Turska glavni saveznik NATO na južnom boku. On mi je na to odgovorio da je njihov predsjednik našem predsjedniku podastro taj stav NATO o poželjnom iseljavanju Muslimana iz Bosne. Bilo je to nacionalističko ludilo. Milošević je, očito, imao namjeru realizirati ideju Velike Srbije.
:: A kakve su bile pozicije u razgovorima o bosanskoj Posavini? Tamo je živio veliki broj Hrvata.
Srpskoj sam strani govorio da je u Posavini većinsko hrvatsko i muslimansko stanovništvo. U tom području centar srpstva samo je banjolučka regija, a to može imati eventualno tek status Nagorno Karabaha u Azerbajdžanu. Pitao sam ih kako misle uspostaviti vezu između Srbije i Banje Luke bez Posavine. Tada su mi Kosta Mihajlović i Smilja Avramov rekli: "Naši predsjednici su dogovorili da cijela Posavina pripadne Srbiji." Još nije bilo ni Radovana Karadžića, ni Ratka Mladića. Potom je 6. svibnja 1992. izašao i onaj Sporazum Karadžić-Boban sa sastanka u Grazu, a Večernji list je tim povodom objavio da više nema nikakvih sporova između Hrvatske i Srbije, da je pitanje Posavine riješeno. Sporno je ostalo samo malo područje istočno od Dubrovnika.
:: Ali u bosanskoj Posavini Hrvati i Srbi su ratovali.
To je bio najveći apsurd. Milošević i Tuđman su organizirali te oružane borbe za bosansku Posavinu. Tada sam razmišljao: zašto dopuštaš da u Posavini ginu vojnici kad je ona već bila predana Srbiji. Tuđman mi je tada nešto spetljao u smislu da treba glumiti da je to dobiveno borbom.
Jednom prilikom je čak i rekao da se ne smije steći dojam da je to predano bez borbe.
:: Smatrate li onda predsjednika Tuđmana i krivcem za rat na prostoru bivše Jugoslavije?
To ne. Osvajač je bio Slobodan Milošević. Jedino je on, objektivno, i mogao biti pokretač ratnog stroja. U Miloševićevim rukama su bili ključevi rata i mira. On je, zapravo, imao revolver. Imao je oružje u rukama zahvaljujući presudnom utjecaju na vojsku - tadašnju JNA. S druge strane, svi lideri novih država: Hrvatske, BiH i Slovenije trčali su k Miloševiću u Beograd. Slovenski predsjednik Milan Kučan išao je k njemu kako bi Srbija prihvatila odlazak Slovenije iz Jugoslavije. To je i dobio. Rat u Sloveniji je bio, zapravo, fingiran sukob premda su i u njemu ginuli ljudi.
:: Tko je, zapravo, pokrenuo rat?
Četverogodišnji rat na prostoru bivše Jugoslavije protiv tada već samostalnih država, bivših jugoslavenskih republika, pokrenuo je Slobodan Milošević. No nakon tog četverogodišnjeg rata Srbija se našla u istoj poziciji na kojoj bila i prije rata. Na kraju je morala prihvatiti avnojevske granice bivših federalnih jedinica, koje je nastojala srušiti. S druge strane, godine izolacije od međunarodne zajednice, ali i samoizolacije Srbije od suradnje s međunarodnom zajednicom, ostavile su teške posljedice na gospodarstvo i standard građana u Srbiji. Stvoreno je teško naslijeđe, koje ju nastavlja osiromašivati.
:: A je li Alija Izetbegović, bosanski lider, išao k Miloševiću?
I Alija Izetbegović je išao k Miloševiću u Beograd. S Hrvatskom nije imao nikakvih problema, pa u Zagreb nije morao dolaziti. Znao je da mu opasnost prijeti iz Beograda. Kad je riječ o BiH, postojala je tradicija još iz NOB, a ona je nastavljena posebno 60-ih godina. Tito, Kardelj i Bakarić forsirali su da tzv. jugoslavenska periferija, dakle, područje izvan trokuta SHS - Srbije, Hrvatske i Slovenije, postane politički faktor. Ta "periferija" bili su BiH, Makedonija, Crna Gora, Kosovo i Vojvodina. Tito je govorio Branku Mikuliću i Hamdiji Pozdercu da se ponašaju kao država, a ne obična republika. Titov je kurs bio stvoriti ravnotežu ostalih republika prema Srbiji.
:: Postoji teza da Slovenija nije ušla u projekt izgradnje vlastite države zbog potrage za državnošću, već zbog otpora Miloševića jednoj od glavnih slovenskih političkih parola "Europa zdaj", odnosno "Europa sada".
U slovenskom su vodstvu odavno bili svjesni neodrživosti Jugoslavije kao povijesnog projekta. Još 28. studenoga 1965. Edvard Kardelj je podnio jedan referat partijskom vrhu u kojem je dao procjenu što će se dogoditi kada ode Tito i ostali lideri revolucije. U tom je referatu iznio svoju temeljnu misao: "Jugoslavija je povijesno neodrživa". Njegova je teza bila da je "jugoslavensko pitanje svjetsko pitanje" - da se moramo pripremati za tzv. razdruživanje. Tvrdio je da Srbija priprema udar na avnojevsku Jugoslaviju. Izrijekom je tada rekao da kao lideri revolucije moraju spriječiti taj hegemonistički plan.
:: Kako su srpski predstavnici reagirali na to Kardeljevo izlaganje?
Na tom je sastanku bio i poznati srpski rukovodilac Aleksandar Ranković, čuveni šef tajnih službi, koji još nije bio smijenjen. On nije rekao ni riječi.
:: Nedavno sam čuo tezu da je Kardelj govorio i da će Jugoslavija postati jedna od sovjetskih republika pod patronatom Moskve.
To je bila samo Kardeljeva igra. Još uoči VII. Kongresa SKJ, na pripremnom sastanku u Ljubljani Kardelj je nedvosmisleno lansirao tezu da je Jugoslavija privremena "tranzitna tvorevina". Na sastanku je kao član CK SKJ bio i Dobrica Ćosić. Javio se za riječ i rekao: "Druže Kardelj, molim vas ponovite, nije mi jasno. To znači da je Jugoslavija privremena."
Kardelj mu je tada odgovorio: "Tako, tako", a Dobrica Ćosić je ostao šokiran. Za Ćosića je Jugoslavija bila vječna tvorevina kao manje-više srpska država.
Kardelj nikada nije vjerovao u opstojnost jugoslavenske države, a Tito je bio lukav i oko toga se nije izjašnjavao. On je, ipak, bio šef te države i nije mogao tako nešto reći, jer je bio svjestan da bez te države nema ni njega.
Kardelj je tada objašnjavao da će u novim okolnostima Srbija moći uspostaviti bliže odnose sa svojim susjedima Bugarskom i Rumunjskom, a Slovenija s Austrijom i Italijom.
:: Kada ste počeli blisko surađivati s Kardeljom?
Između nas dvojice postojao je specifičan odnos. Na prijedlog Vladimira Bakarića bio sam postavljen za direktora partijskog Centra za društvena istraživanja u Beogradu, a Kardelj je bio predsjednik njegova Savjeta. Taj je centar djelovao kao neka vrsta instituta, a služio je i za probijanje naših ideja. Dok je Kardelj tvrdio da je Jugoslavija neodrživa, Vladimir Bakarić je govorio sljedeće: "Da je hrvatski narod pitan, ni prva, ni druga Jugoslavija ne bi bile stvorene."
Tko je tada pitao Srbe i Hrvate hoćete li ili nećete Jugoslaviju. Nakon Drugog svjetskog rata velike sile nedvosmisleno su zaključile da sve države koje je Hitler razorio treba obnoviti. To je bio slučaj i s Čehoslovačkom i s Jugoslavijom.
:: Niste podupirali maspok 1971., zašto?
To je bila besmislena akcija u kojoj su oni deklarirali bitku za devize, a znali su da je Tito već pripremao projekt za razdruživanje Jugoslavije. Zbog maspoka je novi ustav, koji je stvorio pretpostavke za razdruživanje nekadašnjih jugoslavenskih republika, donijet dvije godine kasnije. Planirano je bilo da se donese 1972., a onda je odluka odgođena za 1974.
Tito je 1971. u jednom trenutku rekao srpskom partijskom rukovodiocu Petru Nikeziću: "Kad biste znali što ja mislim, vi biste se smrznuli."
Smisao njegove poruke bio je da nema namjeru očuvati Jugoslaviju po svaku cijenu.
Objavljeno:
• 05 jun 2012 nacional-hr, Dragan Đurić
• saff-ba
Dušan Bilandžić završio je franjevačku gimnaziju u Osijeku. Od 1942. sudjelovao je u ratu kao borac i politički komesar slavonskih partizanskih jedinica - i postao član Komunističke partije Jugoslavije (KPJ). Godine 1955. diplomirao je na Pravnom fakultetu Univerziteta u Beogradu, a od 1945. do 1960. predavao je historiju na Vojnoj akademiji u Beogradu. Godine 1965. stekao je doktorat ekonomskih znanosti na Zagrebačkom univerzitetu. U narednim godinama obnašao je niz političkih funkcija, a bio je i jedan od ključnih sudionika u izradi posljednjeg jugoslavenskog ustava iz 1974.
Početkom osamdesetih našao se na meti unitarističko-centralističkih krugova zbog protivljenja politici unitarnog jugoslavenstva, koja je eskalirala nakon Titove smrti. Javnim osporavanjem valjanosti kategorije "Jugoslaven" kao nacionalne odrednice u popisu stanovništva 1981., bio je izložen žestokim napadima beogradskih medija, koji su ga prikazivali kao prikrivenog separatista i "ustašu".
Tuđman ga je nakon 1991. angažirao kao svog predstavnika u Beogradu - za "pregovore o normalizaciji srpsko-hrvatskih odnosa" - što je bilo samo eufemizam za poznate pregovore o podjeli BiH. Nakon "Oluje", razbješnjen Bilandžićevim feljtonima i indiskrecijama, Tuđman je u televizijskom intervjuu nazvao Bilandžića "čudovištem". Ubrzo nakon javnog ostracizma, Tuđman ga je ponovno zaposlio na povijesno-političkim poslovima, ponašajući se kao da se ništa nije dogodilo.
Dušan Bilandžić: Pregovarao sam o podjeli BiH po Tuđmanovoj naredbi
• Profesor Dušan Bilandžić, čije "Memoare" objavljujemo od ovog broja nedjeljnog izdanja Jutarnjeg lista, jedan je od najautentičnijih protagonista hrvatske javne i političke scene
• 10 jun 2006 jutarnji-hr Davor Butković
Dr. Bilandžić (82), čija biografija spaja članstvo u HAZU s činom pukovnika JNA te položaj potpredsjednika postkomunističke Republike Hrvatske sa svojedobnim imidžom partijskog povjesničara, vjerni je, ali i kritički vrlo oštro intoniran svjedok cjelokupne suvremene hrvatske povijesti, od prvih godina poslije Drugog svjetskog rata do danas.
Brojne Bilandžićeve procjene, i kada je riječ o ključnim razdobljima u vrijeme komunističkog sustava, i o 15 godina neovisne Hrvatske, pokazale su se povijesno točnima, a neki su njegovi iskazi o pozadinama donošenja ključnih političkih događaja od neprocjenjive važnosti.
Uredništvo Jutarnjeg lista odlučilo je početi feljtonizirati Bilandžićeve "Memoare", koji za desetak dana izlaze iz tiska, baš jednim od takvih, povijesno i politički posebno značajnih, sjećanja.
Dr. Bilandžić je, naime, bio jedan od članova hrvatske grupe stručnjaka koju je u proljeće 1991. godine osnovao pokojni predsjednik Tuđman (inače višedesetljetni Bilandžićev dobar prijatelj) da bi s grupom srpskih stručnjaka pregovarali o podjeli Bosne i Hercegovine.
Bilandžićevo svjedočenje o tijeku i sadržaju tih za Hrvatsku sramotnih pregovora pokazuje kako je podjela Bosne predstavljala ne samo jednu od glavnih osobnih opsesija nego i trajni strateški državnički plan dr. Franje Tuđmana.
U idućim ćemo nastavcima objaviti neke od najvažnijih Bilandžićevih memoarskih zabilježaka o Titu, Bakariću, Kardelju, Savki Dabčević Kučar i o presudnim događajima u suvremenoj hrvatskoj povijesti.
10. IV. 1991.
Iznenada me telefonski zove predsjednik Tuđman, rekavši da je to četvrti poziv. "Ne", rekoh, ""zvao si me samo jedanput". "Nisi me razumio, dođi mi na razgovor pa ću ti sve objasniti." U prijateljskom tonu kaže kako je ovo četvrti put da me hoće angažirati u neku misiju. "Znaš, prvi poziv bio je 1958. kada sam te doveo u Generalštab JNA, drugi poziv bio je 1967. kada si me naslijedio na dužnosti direktora Instituta, treći poziv bio je izbor u Predsjedništvo Republike, a sada se radi o četvrtom pozivu."
Naime, objašnjava mi Tuđman, u Karađorđevu je 25. III. 1991. godine postignut načelni dogovor s Miloševićem o podjeli BiH. Bez potpunije elaboracije toga sporazuma, mogao sam zaključiti da bi Tuđman želio granice Banovine Hrvatske iz 1939.
Znam da je Tuđman već 1964., dakle prije 37 godina, pohvalno pisao o sporazumu Mačeka i Cvetkovića. O istoj ideji Tuđman mi je govorio 1988., dakle, prije četiri godine.
Bio sam potpuno svjestan da nikad ne bih prihvatio avanturu podjele BiH. U eri socijalizma uvijek sam se radovao napretku BiH, jer sam u toj republici vidio tampon-republiku protiv pretenzija Beograda i Zagreba, pa ipak sam odlučio prihvatiti izazov iz dva razloga. Prvi, uvjeren sam da ta igra neće uspjeti, jer se BiH ne može i neće podijeliti i, drugi, misija ima karakter jednog istraživačkog izazova, preko kojega ću doći do mnoštva informacija, stajališta i pogleda, što će mi koristiti za novo izdanje Historije SFRJ. Dakle, prihvaćam misiju, ali ću je opstruirati. Uostalom, kako se može pregovarati s čovjekom koji je podigao Srbe u Hrvatskoj na oružani ustanak?
Smiljko Sokol, član tima za pregovoreTuđman mi je rekao da su oba predsjednika formirala tzv. ekspertne timove za konkretizaciju svojih ideja. Imena članova ekspertnih timova objavljena su u medijima. Hrvatski tim čine Šentija, Bilandžić, Lerotić i Sokol. Srpski tim čine Mihajlović, Smilja Avramov, Kutlešić i Marković.
Prvi sastanak ekspertnih timova održan je 10. IV. 1991.godine, u Tikvešu (Baranja).
Šentija je postavio tezu da je ključ rješenja jugoslavenske krize u odnosima Hrvatska - Srbija. Zatim sam, s hrvatske strane, izložio platformu za razgovore. Rekao sam da je ideja povratka na stanje od prije Ustava 1974. apsolutno nemoguća. Od tada do danas srušio se cijeli evropski Istok, raspale su se sve komunističke zemlje, Zapad traži da nove države budu demokratske. Narodi Jugoslavije traže demokraciju i suverenitet. Slomio se SKJ, JNA se koleba, svesrpski nacionalni pokret nije u stanju slomiti ostale narode Jugoslavije, Srbija je u teškoj situaciji.
Replicirao je akademik Kosta Mihajlović, koji je rekao da priznaje epohalnost promjena koje su se dogodile u zadnje tri godine, ali da je stanje došlo na prag tragedije. On pledira za obnovu stare federacije, navodeći da ima 28 takvih federacija u svijetu i da sve dobro funkcioniraju, unatoč sukobljavanju centra s članicama. On, na moje iznenađenje, prihvaća paritet i konsenzus, što ranije nije u Srbiji prihvaćano. Smatra da su nacije razbile federaciju. On razumije želju svake nacije da formira državu, naglasivši da je to legitimno, ali da su granice naših republika odredila tri čovjeka, i to Tito, Kardelj i Đilas, i da su one apsolutno neprihvatljive. Te granice treba mijenjati po etničkim i historijskim kriterijima.
Što se tiče Srba u Hrvatskoj, Mihajlović kaže kako su oni i u Austro-Ugarskoj i u zavnohovskoj Hrvatskoj bili konstitutivni element Republike, a to im je sadašnja vlast ukinula, što treba uvrstiti u ove razgovore. Kad je riječ o Saveznoj vladi, tvrdi da je ona svojom ekonomskom politikom Jugoslaviju dovela do ekonomskog kolapsa koji sada vodi u socijalnu eksploziju. Zato tu vladu treba rušiti.
Smilja Avramov, profesorica međunarodnih odnosa na Pravnom fakultetu, brani savezni centralizam i dodaje da takav tip federacije diktira sveopća integracija u cijelomu svijetu.
Zvonko Lerotić, član hrvatskog tima
Zvonko Lerotić replicira Srbima s tezom da federacije funkcioniraju samo u jednonacionalnim zajednicama.
Mihajlović odbija ideju konfederacije, jer u tome vidi put stvaranja samostalnih država.
Šentija je postavio tezu kako je legitimno da i Hrvati i Srbi hoće svoje nacionalne države.
Mihajlović izjavljuje da Srbija neće stati na put stvaranju hrvatske nacionalne države.
Lerotić prihvaća srpsku tezu da Jugoslavija ne odgovara ni Srbiji ni Hrvatskoj i slaže se da Saveznu vladu treba rušiti.
U kratkom sudaru stajališta utvrdili smo da Srbija neće konfederaciju, a da Hrvatska odbija sadašnju federaciju. Srbija bi pomogla da Hrvati stvore samostalnu državu, a očekuju da Hrvatska pomogne Srbiji u stvaranju nove samostalne srpske države. Na tome se stalo, s tim da se na idućem sastanku pokuša dogovoriti crta podjele BiH.
Mihajlović je zatražio ubrzane pregovore jer misli da bi za tri mjeseca moglo doći do općeg sloma.
Po povratku referirali smo predsjedniku Tuđmanu, koji je podržao naša stajališta i naredio da se razgovori nastave, i to ubrzano.
13. IV. 1991.
Danas je održana druga runda razgovora u vladinoj vili Botić u Beogradu.
Iako je bilo dogovoreno da će se ekspertni timovi naći za desetak dana, oba predsjednika dogovorila su se da se razgovori nastave za tri dana.
Sastanak je otvorio K. Mihajlović, rekavši da danas treba utvrditi granice obiju država - buduće Srbije i buduće Hrvatske. Zajednički interesi diktiraju podjelu BiH, i to je možda posljednja povijesna šansa. Granice treba utvrditi tako da što više Srba i što više Hrvata bude u svojim državama. Lerotić se slaže s tezama Mihajlovića.
Josip Šentija
Smilja Avramov glavnu opasnost za Srbiju i Hrvatsku vidi u Muslimanima koji su se već povezali sa svjetskim islamom, i tako prijete i Srbima i Hrvatima. Muslimani se prostiru na golemom teritoriju - u BiH, u Sandžaku, na Kosovu, u Albaniji... Islamsku opasnost od balkanskih muslimana identificirala je i jedna studijska grupa NATO-a, koja u njima vidi mostobrane prodora Azije u Europu. Zato bi Europa pozdravila naš udar na Muslimane. Muslimani su dekolonizacijom u Africi i Aziji stvorili nezavisne države bogate naftom i sada prodiru na Balkan. Okrivljuje Dizdarevića da je prekinuo ulazak Jugoslavije u EFT, kako bi Jugoslaviju vezivao za islamske zemlje. U tom cilju je išao i na konferenciju ministara vanjskih poslova balkanskih zemalja.
BiH treba razoriti
Mihajlović upozorava da Muslimani istiskuju i Srbe i Hrvate iz Bosne u njihove matične zemlje, tako da se BiH razvija na štetu i Srbije i Hrvatske. Napominje da čak eventualno sužavanje BiH, s tim da ona ostane republika, ne dolazi u obzir. Nju treba dijeliti, i to odmah. Nećemo praviti Srbe od Muslimana. Srbija će odbiti najavljeni referendum za podjelu. Ako bi se stanovništvo u 70 posto izjasnilo za BiH, Srbija to neće prihvatiti, mada referendum može biti osnova za podjelu BiH. Sloveniju odmah treba priznati i dati joj pravo na odcjepljenje. Situacija sa Crnom Gorom je jasna - oni će zajedno sa Srbijom. Referendum u Makedoniji je neizvjestan. Referendumi u Srbiji i Hrvatskoj bit će za samostalne države.
Lerotić govori da je Zapad svjestan opasnosti od Muslimana, što pokazuje i to da sada, u otvorenoj Albaniji, forsiraju pravoslavlje i katolicizam.
Replicirao sam Srbima kako ne vjerujem da NATO pakt podržava udar na Muslimane, jer polazim od toga da Turska desetljećima čini stup južnog krila NATO pakta i ona bi morala znati za tu ideju, protiv koje bi sigurno protestirala.
J. Šentija pozitivno ocjenjuje to što Srbija prvi puta kaže da Srbi i Hrvati ne moraju živjeti zajedno. Ali, prije bilo kakve podjele BiH, treba riješiti problem Kninske krajine te traži stav Srbije o tom akutnom problemu.
4. VII. 1991.
Joža Boljkovac informira me da naša desnica, pod utjecajem poraza Armije u Sloveniji, želi pokrenuti "oslobodilački rat", ne obazirući se na sugestije međunarodne zajednice. Njegovo smjenjivanje i jučerašnje imenovanje Šime Đodana za ministra obrane znak je prevlasti desnice. Ubojstvo Kira, šefa policije u Osijeku, zbog njegovih kontakata s lojalnim Srbima, također je znak djelovanja desnice. Po Boljkovcu, počela je pljačka poduzeća. Dio novca, koji se skuplja za obranu, uzimaju mafijaši i neki iz struktura naše vlasti. Zapitah Boljkovca što je s demokracijom:
Kakva crna demokracija - mnogi zastupnici i političari prelaze na upravne funkcije, u vojsku i policiju, a nitko ne vraća mandate Saboru.
Kakva crna demokracija
Srbi repliciraju s tezom da srpske općine u Hrvatskoj ulaze u teritorij za raspodjelu - ne izjašnjavaju se o likvidaciji Kninske krajine.
Sva trojica Hrvata jednoglasno odbijaju razgovor o "Krajini", naglasivši "Ni stope zemlje ne damo od današnje Hrvatske".
Srbi repliciraju s tezom da pravo na samoopredjeljenje imaju građani, a ne republike.
Hrvati odgovaraju da se onda taj princip mora primijeniti i za Albance na Kosovu i za Mađare u Vojvodini.
Srbi odgovaraju da Albanci i Mađari nisu južnoslavenski narodi i da zato nemaju pravo na izjašnjavanje. S obzirom na tako tvrde stavove obiju strana, valja sporne probleme prenijeti na Tuđmana i Miloševića.
Diskusija se ipak nastavila.
Zatražio sam da se Srbija očituje prihvaća li granice Banovine Hrvatske kao osnovu za sporazum. Smilja Avramov odgovara da Srbi to apsolutno odbijaju. U polemičnoj raspravi upitao sam Smilju Avramov kako će Srbija, u slučaju podjele BiH, komunicirati s većinom srpskog stanovništva koja je teritorijalizirana u zapadnoj Bosni:
Bosanska krajina će za vas biti Nagorno Karabah ili istočni Pakistan.
Na to Srbi odgovaraju da njima pripada cijela Posavina, jer da je o tome dogovor postignut između dvojice predsjednika. Prema tome, budući da Posavina pripada Srbiji, to znači da nema koridora, nego će Posavina vezati Srbiju i zapadnu srpsku zemlju. Mislim u sebi da bi time Srbija prvi put u svojoj povijesti prešla preko Drine.
U nastavku Srbi nude zamjenu stanovništva, navodeći kao primjer mogućnost preseljenja Muslimana iz Cazinske krajine u Knin. Na moje izravno pitanje, rekli su da Baranja ne pripada Hrvatskoj. Postavili su i zahtjev da "Krajina" treba izaći na Jadran kod Obrovca. Planuo sam i rekao da je to program četničkog pokreta iz Drugoga svjetskog rata. Čudno, ne ljute se.
Postavio sam i pitanje izjašnjavanja Muslimana. Izmislio sam da, na primjer, u nekoj općini ima 50 posto Muslimana, 30 posto Hrvata i 20 posto Srba. Zapitah kome ta općina pripada? Odgovor je bio: "Muslimani se ne računaju - dakle, pripada Hrvatima."
20. IV. 1991.
Treća runda razgovora održava se danas u Zagrebu, u Vili Weiss. Nakon druge runde, po povratku u Zagrebu otišli smo kod predsjednika Tuđmana. Izložio sam Tuđmanu mišljenje da je sporazum apsolutno nemoguć. Rekao sam da na tom putu eventualne podjele stoje tri nesagledive prepreke:
• prva, srpske pretenzije su toliko velike da ih ne možemo prihvatiti
• druga, ako bi se ta republika i podijelila, Muslimani će se latiti oružja i pobuniti
• treća, podjelu će spriječiti međunarodna zajednica.
Predsjednik Tuđman nije uvažio moje argumente, naglasivši da načelni sporazum između njega i Miloševića postoji i da nastavimo s pregovorima. Muslimani ne mogu blokirati sporazum, jer su maleni u odnosu na dvije jake zemlje koje su dovoljne da ih prisile na podjelu. Spomenuo sam i da je američki ambasador Zimmerman poručio i Beogradu i Zagrebu "Dalje ruke od BiH!". Na to je predsjednik rekao kako ima dovoljno snaga u međunarodnoj zajednici koje će prihvatiti sporazum Hrvatske i Srbije. Jedan član naše ekipe upozorio je Tuđmana kako ne bi smio dopustiti da Srbija prijeđe Drinu i dođe na Unu. Tuđman je zaključio da će Srbija popuštati i da nastavimo s misijom, jer je sada povijesni trenutak da obje zemlje ostvare svoje interese.
I, eto nas u trećoj rundi razgovora. Kosta Mihajlović podvlači tezu da su Jugoslaviju stvorila dvojica Hrvata - Tito i Šubašić te jedan Slovenac (Kardelj) s ciljem razbijanja Srbije. Opet inzistira na tome da je BiH stvorena i protiv Srba i protiv Hrvata. Govori o namjeri da Turska iz Male Azije u BiH naseli četiri milijuna Muslimana te da je obojici predsjednika uručen takav dokument. Uostalom, Muslimani u BiH planiraju 15. IX. ove godine proglasiti Bosnu džamahirijom. Izvan Srbije živi 1,958.000 Srba, a i Hrvata izvan Hrvatske ima 1,281.000. Zato se BiH mora podijeliti. Podijeljeni Muslimani će, doduše, trpjeti, ali će iseljavati u Tursku.
Naglašava da se BiH mora podijeliti.
15. VI. 1991.
"Slobodni tjednik" objavio je moj članak pod naslovom "Izlazak Hrvatske iz Jugoslavije - čin ili proces" gdje se analizom krize Jugoslavije, odnosa i rasporeda snaga u sadašnjem trenutku, kao i uloge međunarodne zajednice, argumentirano zalažem protiv trenutačnog odcjepljenja, zalažući se da to bude proces.
Danas je Manolić primio albanskog ministra vanjskih poslova, kome je sugerirano da krenu s oružanim otporom protiv Miloševića.
Ne vjerujem da će Albanci to učiniti.
Manolić sugerirao Albancima da krenu u rat protiv Miloševića
Što sam stvarno mislio o podjeli BiH, to sam objavio u Novom listu od 22. IV. 1991. godine pod naslovom "Mijenjanje granica republika nije moguće - Srbija će biti poražena".
Na pitanje o promjenama granica citiram odgovor:
Mislim da je to apsolutno nemoguće. Podjela BiH je nemoguća. U trećini su Srbi, malo manje od petine Hrvati (oko 18 posto), a oko 44 posto Muslimani. Većinsko stanovništvo je, prema tome, muslimansko i ono... ne može prihvatiti komadanje BiH. Pokušaje mijenjanja granica... moglo bi se provesti samo najgrubljim nasiljem kakvo Evropa danas više ne prihvaća.
Na pitanje novinara kako procjenjujem daljnji razvoj prilika, odgovorio sam:
Rješenja na našim prostorima u golemim su razmjerima određena politikom velikih sila... Ako uzmete da je Srba u Jugoslaviji gotovo trećina i da žele pokušati uspostaviti retrogradni sustav, hegemoniju i prevladani režim, to jednostavno ne može proći.
Dakle, ono što sam mislio o podjeli BiH javno je publicirano u času pregovora.
Polazeći od svega toga, podnio sam ostavku na svoju misiju.
Jučerašnji dan - 23. lipnja 1991. godine - zapamtit ću kao najdramatičniji trenutak u zadnjih nekoliko godina.
U beogradskom hotelu Park, uz jutarnju kavu, dvojica hrvatskih generala iz JNA informiraju me da će za nekoliko dana JNA napasti Sloveniju. Poznajem te generale desetljećima. Znam da su časni, pošteni, uravnoteženi, pa čak i mudri ljudi. Moram im vjerovati. Na pitanje hoće li Armija napasti Hrvatsku, odgovorili su da to ne znaju.
Nakon razgovora, zovem Tuđmanovu tajnicu, Zdravku Bušić, da mi večeras osigura razgovor s predsjednikom Tuđmanom.
Nakon razgovora s generalima, kratak susret s ministrom vanjskih poslova Budimirom Lončarom. Po njemu, Savezna vlada hoće transformaciju Jugoslavije u društveni sistem po uzoru na zapadne zemlje. Toj ideji otpor daju i Srbija i Slovenija i Hrvatska, naravno, zbog različitih interesa. Vlada priželjkuje smjenu njihovih lidera, uključivši i Slobodana Miloševića.
Rekao sam mu kako ne vidim snage koje bi to mogle izvesti.
Čim sam izašao iz vlaka Matoš-express, oko 20:30 sati zovem Tuđmanovu tajnicu. Reče mi da je razgovor nemoguć jer traje sjednica VONS i ne zna se kad će završiti. Zamolio sam tajnicu da mi zakaže razgovor bez obzira koliko će trajati sjednica. Povratnom informacijom, tajnica mi kaže da dođem poslije 23 sata na teniski teren Hotko u Jurjevskoj ulici.
Nalazim društvo u vrlo dobrom raspoloženju - na stolu su riba i vino. Topla lipanjska noć. Nakon pola sata sjedenja za stolom, zamolih Tuđmana da se izdvojimo, a zatim rekoh: "Hajde i ti, Stipe, s nama".
Odvojili smo se od društva i obojici sam prepričao informaciju, rekavši da sam je dobio od dvojice generala. Tuđman je kategorički odgovorio da su to gluposti i kako je vojna intervencija apsolutno isključena.
Ali, Franjo, ako ima jedan posto mogućnosti napada na Sloveniju, što misliš učiniti?
Ponovno je odbio svaku mogućnost vojne intervencije.
Nakon toga zapitao me tko su ta dvojica generala?
Ne, ne mogu ti to reći jer se bojim da bi netko iz tvoga okruženja čuo tu informaciju, javio Beogradu i odoše glave toj dvojici generala.
Kratak muk!
U glavi mi se lomila dilema: je li skupocjenija sigurnost zemlje ili glave generala?
Rekoh mu:
To su general-pukovnik Ivica Kukoč i general potpukovnik Fabijan Trgo.
Znajući da obojicu dobro poznaje iz vremena zajedničke službe u JNA, računao sam da će taj argument uvažiti.
Predsjednik Tuđman je dodao:
Nastavimo s večerom, nema opasnosti od vojne intervencije.
27. VI. 1991.
Zora! JNA napala Sloveniju. Znači, generali Kukoč i Trgo imali su pravo.
"Generali su me obavijestili o napadu na Sloveniju"
2. VI. 1991.
Na ulici me je zaustavio Hrvoje Kačić, predsjednik Odbora za vanjske poslove Sabora. Optužuje Tuđmana zbog ideje o podjeli Bosne.
Traži savjet kako ga zaustaviti.
Reče da će ići nadbiskupu Kuhariću da i on to pokuša.
7. VI. 1991.
Razgovaram sa Stipom Mesićem, nesuđenim predsjednikom SFRJ. Priča mi da Tuđman i dalje računa na podjelu BiH. Spreman je da sada u pregovore s Miloševićem uključi i Aliju Izetbegovića, tako da se BiH podijeli na tri dijela.
Mesić tvrdi kako ga je nemoguće odvratiti od ideje podjele BiH te ga treba pustiti da se razočara, jer će Muslimani pružiti otpor. Obojica su u euforiji uvećavanja svojih nacionalnih država, što im pomaže da se učvrste na vlasti.
Mesić se slaže s mojom ocjenom da je Tuđman zaveo autoritarni režim.
Priča mi dalje da je počela pljačka društvene imovine.
Objavljeno:
• 10 jun 2006 jutarnji-hr Davor Butković
• hamdocamo.wordpress.com
Petar Jeleč: Dvadeset prešućivanih godina
• Fra Petar Jeleč, teolog i povjesničar te profesor na franjevačkom Filozofsko-teološkom fakultetu u Sarajevu, u svom se komentaru objavljenom na portalu TačnoNet osvrnuo na prošlotjedni NACIONALov intervju s hrvatskim akademikom Dušanom Bilandžićem, koji je progovorio o suradnji s Franjom Tuđmanom i njegovoj ulozi u pokušaju podjele BiH
• Tuđman mi je rekao - "Kad podijelimo Bosnu, ja i Sloba bit ćemo saveznici"
• Preneseno s portala TačnoNet
• 11 jun 2012 nacional-hr, Petar Jeleč
Tekst prenosimo u cijelosti:
Ovih dana televizija tzv. Republike Srpske svakodnevno emitira dokumentarce i emisije u kojima se slave "velike pobjede" srpske vojske u Bosanskoj Posavini u oslobađanju koridora. U lipnju 1992., prije točno 20. godina počela je kalvarija posavskih Hrvata i Bošnjaka kada su srpske snage krenule u osvajanje Johovca, Foče, Komarice, Kotorskog, Cera, Modrana i dr. posavskih sela prema Derventi, Modriči, Bosanskom Brodu, Šamcu, Orašju... Ta, po svojoj četničkoj "hrabrosti" inače nadaleko poznata "vojna sila", iza sebe je ostavljala masakrirana i unakažena tijela staraca i starica koji se nisu stigli povući ili nisu htjeli otići iz svojih domova nadajući se da će im životu biti pošteđeni. Otpor agresoru kroz više su mjeseci pružali slabo naoružani i hrabri branitelji Bosanske Posavine koje je hrvatska politika zločinački prepustila samima sebi.
Izdaja Bosanske Posavine je najveća mrlja u povijesti hrvatske politike, događaj o kojemu u hrvatskoj historiografiji i medijima vlada potpuna šutnja. Tu i tamo je razbiju pojedini intervjui i svjedočenja samih aktera tih događaja. O izdaji o kojoj su još 1992. ispod glasa govorili pojedini posavski branitelji - a neki su zbog toga odležali i u zatvoru - poslije su svjedočili pojedini generali aktivno uključeni u ove događaje. O tomu su više puta javno i vrlo argumentirano govorili generali Antun Tus i Petar Stipetić. Ovih dana u Nacionalu je izišao neobično važan intervju hrvatskog akademika i uglednog povjesničara Dušana Bilandžića koji je hrabro progovorio o svojoj ulozi u pregovorima o podjeli Bosne i Hercegovine. On je naime bio dio Tuđmanovog hrvatskog pregovaračkog tima koji je sa srpskim kolegama trebao utvrđivati granice podjele pojedinih teritorija.
Bilandžić je u ovom intervjuu potvrdio Tuđmanov i Miloševićev sastanak u Karađorđevu i njihov dogovor o podjeli Bosne i Hercegovine. Bilandžić tvrdi kako je Tuđman bio opsjednut podjelom Bosne i Hercegovine smatrajući kako će nakon toga on i Milošević biti saveznici i kako će se tim dogovorom pomoći Srbiji da se proširi pa time više neće biti razloga za sukobe između Srba i Hrvata.
Da Bilandžić govori istinu potvrđuju i riječi samog Franje Tuđmana iz novogodišnjeg intervjua Slobodnoj Dalmaciji 1991-2 u kojem je hrvatski predsjednik govorio o potrebi podjele Bosne i Hercegovine između Srba i Hrvata jer bi time prestali razlozi neprijateljstava među njima. Bilandžić ističe također prezir i nepoštovanje Tuđmana prema bošnjačkom narodu, koji je ponavljao kako Bošnjaci ne mogu ništa učiniti da pokvare dogovor koji on ima s Miloševićem.
Najzanimljiviji dio Bilandžićeva intervjua odnosi se svakako na Bosansku Posavinu i ovdje ga treba doslovno citirati:
:: Kakve su bile pozicije u razgovorima o Bosanskoj Posavini? Tamo je živio velik broj Hrvata?
Bilandžić: Srpskoj sam strani govorio da je u Posavini većinsko hrvatsko i muslimansko stanovništvo. U tom području centar srpstva samo je banjolučka regija, a to može imati eventualno tek status Nagorno Karabaha u Azerbejdžanu. Pitao sam ih kako misle uspostaviti vezu između Srbije i Banje Luke bez Posavine. Tada su mi Kosta Mihajlović i Smilja Avramov rekli:
- Naši predsjednici Tuđman i Milošević su se već dogovorili da Posavina pripadne Srbima.Još nije bilo ni Radovana Karadžića, ni Ratka Mladića. Potom je 6. svibnja 1992. izašao i onaj Sporazum Karadžić-Boban sa sastanka u Grazu, a Večernji list je tim povodom objavio da više nema nikakvih sporova između Hrvatske i Srbije, te da je pitanje Posavine riješeno.
Sporno je ostalo samo malo područje istočno od Dubrovnika.
:: Ali u Bosanskoj Posavini Hrvati i Srbi su ratovali?
To je bio najveći apsurd. Milošević i Tuđman su organizirali te oružane borbe za Bosansku Posavinu. Tada sam razmišljao: zašto dopuštaš da u Posavini ginu vojnici kad je ona već bila predana Srbiji.
Tuđman mi je tada nešto spetljao u smislu da treba glumiti da je to dobiveno borbom.
Jednom prilikom je čak i rekao da se ne smije steći dojam da je Posavina predana bez borbe...
Braniteljima lika i djela Franje Tuđmana i negatorima izdaje bosanske Posavine uvijek bi ostao jedan jedini argument koji bi papagajski ponavljali govoreći:
Ako je Posavina izdana, zašto su se onda u njoj vodile borbe?
Dušan Bilandžić ovdje nudi zastrašujući odgovor:
Tuđman i Milošević su dogovorili sukobe u ovom kraju kako javnost ne bi uvidjela da je Posavina predana bez borbe! Jedini koji nisu fingirali borbe i koji nisu znali da su izdani bili su hrabri branitelji Bosanske Posavine iza kojih su ostale tisuće uplakanih majki, očeva, braće, sestara i malodobne djece, te potpuno opustošeni domovi i crkve.
Kada se pokazalo da na pojedinim linijama pružaju nepredviđeno žestok otpor srpskoj vojsci, Tuđman i Šušak su na posavski front poslali generala Slobodana Praljka koji se u Posavini istakao širenjem dezinformacija i rušenjem sistema obrane. Tu je ulogu odigrao "maestralno" i za nadati je se da će i suci u Haagu (premda mu se nažalost ne sudi za tu izdaju) jednako maestralno presuditi ovom Šuškovom i Tuđmanvom trojanskom konju u Bosanskoj Posavini.
Velika je šteta što mu se u nizozemskom gradu nisu pridružila i ova dvojica njegovih nadređenih.
Spominjanje Bosanske Posavine i njezine sudbine izaziva veliku ljutnju kod pojedinih herceg-bosanskih medija i "nezavisnih intelektualaca" jer smatraju da se time nepotrebno remeti savez koji je hrvatska politika u Bosni i Hercegovini uspostavila s Miloradom Dodikom. Savezništvo traje neprestano od 1992. g., a sudeći prema politici koju vode Dragan Čović u Bosni i Hercegovini i Ivo Josipović u Zagrebu nema nijednog valjanog razloga za sumnju da će se tako nešto i dalje nastaviti.
Nešto bi se moglo promijeniti jedino ako bi hrvatski predsjednik Ivo Josipović - koji je inače poznat po svojoj "hrabrosti i dosljednosti" - prozvao Milorada Dodika makar zbog podrške bombardiranju Zagreba i opstruiranju povratka posavskih Hrvata!
No u tom slučaju ne bi imao kome u Banja Luci svirati svoje klavirske skladbe, a to bi za njega i prijatelja mu Borisa Tadića ipak bio prevelik gubitak.
Objavljeno:
• 11 jun 2012 nacional-hr, Petar Jeleč
• tacno-net-16835
