Zloglasni četnik Pop Žućo sa Grbavice saradnik KOS
Ko su doušnici KOS iz redova SPC u Bosni i Hercegovini
• U kolektivnom sjećanju sarajevskih Srba, ali i mnogih drugih, zauzeo je neizbrisivo mjesto kao vojni sveštenik u uniformi, sa krstićem na vunenoj kapi
Objavljeno: 12. dec 2015
Penzionisani prota Vojislav Vojo Čarkić, u narodu poznatiji kao pop Žućo, kaže da mu je drago da se prisjeti vremena rata i vremena prije toga, u kome se školovao i dobio prvu službu.
Navršio je 51 godinu svešteničke službe. Službovao je u Visokom i Sarajevu, gradu iz koga je izašao 16. marta 1996. godine sa borcima VRS, narodom i sveštenicima. I danas kaže, to je dan koji nikad neće zaboraviti. Kolona je došla na Vraca, u dio koji je nakon Dejtona ostao u Republici Srpskoj. Sa sobom su ponijeli i krst i zvono, namijenjene izgradnji crkve na Grbavici. Zvono je sada u crkvi u Tilavi, krst u crkvi u Miljevićima.
- "Rođen sam na Baščaršiji, u Sarajevu, gdje sam završio nižu gimnaziju. Potom sam završio Prizrensku bogosloviju, petorazrednu - generacija 1953-8. Završio sam studije u Beogradu na Teološkom fakultetu. Radio sam u Patrijaršijskom dvoru. Inače, kako bi naš svijet rekao, zapopili su me 1964. Imao sam tačno 27 godina. Dobio sam prvu parohiju - Visoko. Tu sam proveo deset jako dobrih godina. U međuvremenu sam otišao na postdiplomske studije u Njemačku, gdje sam bio stipendista starokatoličke crkve Njemačke" - prisjeća se pop Žućo.
Poslije Visokog, dolazi u rodno Sarajevo, u crkvu Preobraženja Gospodnjeg. Tu ga zatiče rat - Pokraj crkve sam još 80-ih godina izgradio paviljon, bez odobrenja. Paviljon je, srećom ostao iako devastiran, a u njemu je u toku rata bila komanda (nije naša). Pred rat se već znalo šta će biti. Došla je 1992. godina, uoči malog Vaskrsa vidio sam da meni više mjesta u Sarajevu. Prešao sam Miljacku i više se nisam vraćao. Otišao sam u vojsku i nosio uniformu, zadnji sam je skinuo.
Uniformu je pop Žućo skinuo poslije famoznog "egzodusa Srba sa Grbavice 1996. godine". Oblačio je koji put i poslije toga ali bez nekog valjanog razloga. Nije to bio egzodus doduše, jer Srbe niko nije progonio - u to vrijeme Slobodan Milošević potpisao je Dejtonski sporazum i povlačenje Srba iz Kninske krajine. Narod se osjetio prodanim i u ljutnji su napustili Grbavicu. Pop Žućo je tada izašao iz kolone, i onako junački - ali baš junački, predao raport četničkom vojvodi Slavku Aleksiću - da se srpska vojska povlači sa Grbavice.
- "Onda se nije znalo ni ko pije ni ko plaća, sva se Grbavica iselila ovamo, jako malo Srba je tamo ostalo. Međutim, Grbavicu nisu preuzeli još tri dana. Jedan francuski oficir mi je pričao i kasnije donio film u kome sam vidio da su tih dana samo cuke hodale po Grbavici, i poneki civil" - prisjeća se pop Žućo.
- "Pitao me Krajišnik 1992. kakvo je to opijelo 'vopra', a kakvo 'tandara-mandara'? Ma vojska besposlena, pa izmislila. Sahranjujemo tokom borbi poginule, pa oni iz počasnog voda viču 'tandara-mandara!' - to je da što prije završim. A kad ja kažem 'vopra!' - oni odu u zaklon. Izlete, opale tri plotuna i u zaklon. Eto, to je to opijelo 'vopra' i 'tandara-mandara'" - veli Žućo.
- "Teško bogu s nama kakvi smo" - veli Žućo - "Najveći problemi danas su nam pad morala i lopovluk".
"Imaju ratni psi huškači"
- "U jednom intervjuu u toku rata sam rekao da je Bog Srbin, pa su me onda iz Beograda napali kako sam to mogao reći. A ja kažem, da Bog nije Srbin, ne bih ja danas ovdje sjedio. Mi još nismo svjesni mnogo toga. Rat ne zavisi od nas. Imaju ratni psi huškači. Nismo mi. Niko ovdje nije htio rat nego je nama rat serviran" - tvrdi pop Žućo. Za rat su nam uvijek krivi neki "drugi", naravno.
Malo je poznato da je Vojislav Šešelj, prijeratni protin poznanik, 1997. godine doplatio potrebnu sumu za protinu operaciju u Sremskoj Kamenici. Čim je čuo o čemu se radi, Šešelj je kontaktirao bolnicu i popa Žuću su sutra pozvali da dođe.
Dok sjedimo ispred protine kuće, iza crkve, u toku razgovora sjetni pogled popa Žuće luta u pravcu Vojničkog groblja koje je udaljeno svega 50-ak metara.
- "Ovo je autentično vojno groblje, kako je ko ginuo tako je i sahranjivan. Bez protekcije. Ovdje sam groblje zasnovao 1993. jer nisam imao gdje vojsku da kopam. To je prvo što sam uradio. Na ovim prostorima imamo dva vojna groblja, prvo je na Vranješu, a kasnije i ovo, kako vojno tako i civilno groblje. Ovi su krstovi, rađeni po skici solunskih krstova sa Zejtinlika, to su ti krstovi, ali ljepši, podebljani. Ovdje ima 15 sahranjenih ruskih dobrooljaca".
Protin ratni čin majora je poslije rata potvrdila tadašnja predsjednica Biljana Plavšić, a od generala Simića dobio je čin potpukovnika.
- "Biljana Plavšić mi je dala svečanu uniformu koju ja nisam nikad obukao. Gdje ću paradirati ovdje. Kome? Jedino šapku stavim kad su svečanosti".
Hristov Ratnik sa Grbavice
Pop Žućo - saradnik UDBe pod pseudonimom "Piccolo"
Vojislav Čarkić zvani Pop Žućo, služio je kao vojni sveštenik u Vojsci Republike Srpske za vrijeme rata u Bosni. Poznat je kao pop koji je blagoslovio topove koji su pucali po civilima u Sarajevu. Pop Žućo je često isticao: "U ratnoj ili u svešteničkoj uniformi svejedno - ja sam uvijek vojnik Hrista i ratnik srpskog naroda".
Pop Žućo je takođe bio i doušnik Kontraobavještajne službe KOS Jugoslavenske narodne armije JNA - takozvane tajne policije UDBa. Njegovo kodno ime u službi bilo je "Piccolo".
A kako neko može istovremeno biti "vojnik hrista, vojnik srpskog naroda" i doušnik komunističkih, ateističke i zločinačkih tajnih službi!?
Neverovatno je, ali istinito, poznati sveštenik sa grbavičkog ratišta Vojislav Čarkić, bio je agent tajne policije pod špijunskim pseudonimom "Pikolo". Zavrbovan je 1982. g. i od tada je davao "značajna i vrlo kvalitetna zapažanja o pojedinim sveštenicima sa područja Dabro-bosanske eparhije koji predstavljaju interes SDB, te nekim aktuelnim tendencijama u SPC. Kroz dosadašnji rad, Čarkić nam je dao određena zapažanja za grupu sveštenika Justinovaca-Zilota iz Beograda (Atanasije Jevtić, Amfilohije Radović, Irinej Bulović) sa kojima je u prijateljskim odnosima".
Cinkario je Žućo i svoga episkopa, ali i kolege sveštenike Dragomira Ubiparipovića, Vasu Rajaka, Momira Vukovića, Neđu Janjića i druge. Udbu je redovno informisao o sadržaju i temama bratskih sastanaka sveštenika, kao i diskusijama sveštenika.
FILM: UBISTVO U TITOVO IME (HD)Dec 31, 2014 - DW Српски/SrpskiBila je to najduža nerazjašnjena serija ubistava u posleratnoj Nemačkoj. U Bonu su znali za aktivnosti Udbe čije ubice su do pada Berlinskog zida likvidirale oko 30 emigranata. Klupko sada počinje da se odmotava.
