To\u010dno prije trideset godina, 22. lipnja 1992., uspostavljen je zra\u010dni most prema Biha\u0107kom d\u017eepu, kako su stranci nazivali opkoljenu Cazinsku krajinu na zapadu Bosne i Hercegovine. Te no\u0107i dva poljoprivredna aviona Antonov An-2, iz sastava Hrvatskog ratnog zrakoplovstva, sletjela su na improvizirano letili\u0161te kod sela \u0106orali\u0107i, tri kilometra sjeverozapadno od Cazina.<\/p>\n
Dva aviona, natovarena kriti\u010dnim materijalom, do\u010dekala je poprili\u010dno velika grupa lokalnog stanovni\u0161tva. Malo sam bio zbunjen prisustvom tolikog broja ljudi jer je na\u0161a no\u0107na misija, duboko iza neprijateljskih linija, bila strogo \u010duvana tajna. Osim posade, stvarne ciljeve i lokaciju misije znale su jo\u0161 tri osobe iz zapovjedni\u0161tva HRZ-a u Maksimirskoj 63. Na moj upit doma\u0107inu otkud toliko naroda na do\u010deku tajne misije, dobio sam izravan odgovor: \"Vas dolazak objavljen je prije dva dana na radiju, tako da narod mo\u017ee do\u010dekati avione\".<\/p>\n
Sve je po\u010delo dan ranije. Te smo nedjelje na aerodromu u Lu\u010dkom bacali sportske padobrance. Na pauzi mi je pri\u0161ao stariji kolega Vladimir Rajtar<\/strong>. \"Do\u0111i predve\u010der u Maksimirsku, imamo nekaj za obavit. Javi doma da \u0107e\u0161 ve\u010deras malo kasnije sti\u0107i\", mirnim glasom obratio mi se Vladek. U zapovjedni\u0161tvu HRZ-a saznao sam razloge mog no\u0107nog izbivanja.<\/p>\n Dvije posade s dva aviona An-2, u no\u0107nim satima trebale su izvr\u0161iti dostavu kriti\u010dnog materijala preko neprijateljskog teritorija u Cazin. Prvu posadu \u010dinili su kolega Josip Hrgovi\u0107<\/strong> i njegov klasi\u0107. Joso je bio iskusni nastavnik letenja. Pilotski kruh je ispekao \u0161koluju\u0107i pitomce iz Libije u Mostaru, a prva borbena iskustva skupio je u isto\u010dnoj Slavoniji iznad Vukovara.<\/p>\n U drugoj posadi smo Vladimir Rajtar i ja. Tada jo\u0161 nisam izvr\u0161io kompletnu preobuku u no\u0107nom letenju na An-2, ali uz Vladeka nema frke. Mojoj generaciji bio je nastavnik letanja na zrakoplovnoj akademiji u Zadru. Izvrstan je pilot i rijetko cool tip. Naj\u017ee\u0161\u0107i izraz ljutnje bio mu je: \"Ti bokca\". Kao i Joso, iza sebe imao je ratna iskustva iz isto\u010dne Slavonije.<\/p>\n Obavili smo pripremu za let i krenuli ravno na Lu\u010dko. Avioni su ve\u0107 bili spremni za predpoletni pregled. U na\u0161oj je ekipi je i leta\u010d-mehani\u010dar Tomislav \u010can\u017ear<\/strong> koji je ve\u0107 pripremio avione. Vrhunski profesionalac. Obu\u010dio je desetine mladih mehani\u010dara i pilota. Tko Tomeka nije poznavao, prvo bi pomislio da je fi\u0161kal a ne mehani\u010dar.<\/p>\n Kad smo u\u0161li u avion, teretni prostor bio je nakrcan robom gotovo do stropa. Da bismo do\u0161li do kokpita, provla\u010dimo se preko tereta. \"Tovaril sam tonu i pol. Kak je po uputi\", odgovorio je Tomek na na\u0161e pomalo za\u010dudne poglede.<\/p>\n Pokretanje motora i vo\u017enja do piste odvija se bez radio veze. Zbog konspiracije nema ni plana leta. Prije nas polije\u0107e Joso. Zalet na travnatoj pisti aerodroma Lu\u010dko traje neobi\u010dno dugo za An-2. Avion je preoptere\u0107en.<\/p>\n Nekako polije\u0107emo u pravcu istoka ali prikupljamo visinu jako sporo, ne\u0161to vise od jednog metra u sekundi. Na punoj snazi jedva da smo nadvisili toranj crkve Sv. Ivana Nepomuka u Lu\u010dkom. Ruta nas vodi prema Karlovcu gdje zauzimamo pravac prema Velikoj Kladu\u0161i. Kad su iza nas ostala svjetla Karlovca, uronili smo u potpuni mrak.<\/p>\n U to vrijeme u BiH je trajao kolaps elektroenergetskog sustava. Ve\u0107 letimo iznad Korduna, koji se tada nalazi pod kontrolom pobunjenih lokalnih Srba. Okrene\u0161 se iza i vidi\u0161 svjetla Karlovca i Zagreba. Ispred nas samo, \u010dini se, beskrajna, kmica. Vladek vodi navigaciju, ja upravljam avionom. Uzdamo se najvi\u0161e u GPS.<\/p>\n Originalno, avion An-2 opremljen je isklju\u010divo za letenje danju u vizualnim uvjetima. Sasvim dovoljno za njegovu osnovnu namjenu, zapra\u0161ivanje usjeva. No\u0107no letenje dozvoljeno je samo u zoni aerodroma. Satelitska navigacija pomo\u0107u GPS za nas je bila dar s neba. Negdje na pola puta, Joso prekida radio ti\u0161inu i javlja da je izgubio satelitski signal.<\/p>\n Uskoro i mi gubimo signal. Odluka je da se misija prekida. Povratak na Pleso umjesto na Lu\u010dko. Avioni su preoptere\u0107eni, a potro\u0161nja goriva daleko iznad o\u010dekivane.<\/p>\n Nakon slijetanja na Pleso, odluka je pala. Sutra idemo ponovo, ali s duplo manje tereta. Na \u017ealost, Josin partner odustaje - strah ili ne\u0161to drugo. Nikad ga nisam pitao za razlog. Kao zamjena uska\u010de Zvonko Zrna, prijeratni iskusni nastavnik letenja iz Zrakoplovne akademije u Zadru.<\/p>\n Iz drugog puta, rastere\u0107eni avioni penju se mnogo brze. Let iznad neprijateljskog teritorija pro\u0161ao je bez problema, a GPS pokazuje put. Kad smo se pribli\u017eili \u0106oraili\u0107ima, ugledali smo rijetko razmje\u0161tena svjetla na improviziranoj pisti. Me\u0111utim, okolo potpuna tama. Normalno, nema crvenih lampi koje ozna\u010davaju prepreke.<\/p>\n Mi nemamo precizne karte tog terena. Letimo niz vjetar paralelno sa stazom da bismo otpo\u010deli na slijetanje. U daljini kao da \u017emirka sablasno svjetlo. Ka\u017eem Vladeku da mi se \u010dini da smo prenisko. On potvr\u0111uje i penjemo se za nekoliko desetaka metara. Prilaz za slijetanje, rutinski. No, nakon dodira, zaustavljamo kao da nas zate\u017ee sajla na nosa\u010du aviona. Avion se ukopao u jo\u0161 nedovoljno utabani unski pijesak!<\/p>\n Na zemlji u mraku sre\u0107emo neka poznata lica. Nakon istovara tereta \u017eelimo krenuti natrag za Zagreb. No, nema \u0161anse, moramo ostati na \"konaku\". Povratna roba jo\u0161 nije spremna, a i narod \u017eeli vidjeli pilote.<\/p>\n Preko radio-amatera javljamo u zapovjedni\u0161tvo, a i suprugama, da nas tu no\u0107 ne o\u010dekuju natrag u Zgrebu. Srda\u010dan prijem kod lokalnog stanovni\u0161tva ne\u0161to je posebno i za drugu pri\u010du.<\/p>\n Ujutro obilazimo mjesto slijetanja. Tek po danu mo\u017eemo vidjeti pravu konfiguraciju terena na koji smo sletjeli. Improvizirani aerodrom napravljen je u dolini \u010cajinog potoka. Sa sjeverne strane, gdje smo u prilazu za slijetanje letjeli niz vjetar, nalazi se povi\u0161eni teren s ku\u0107ama.<\/p>\n Mi smo no\u0107 ranije ustvari, a da to nismo ni znali, potpuno nesvjesno letjeli iznad samih krovova kuca. Sre\u0107a, ili ono jedva vidljivo svijetlo u daljini, spasilo nam je \u017eivot. Vladekov komentar bio je tipi\u010dan: \"\u010cuj, nekad u \u017eivotu mora\u0161 imati i sre\u0107e\".<\/p>\n Me\u0111utim, jedan slu\u010dajni susret posebno \u0107e obilje\u017eiti nasu misiju za Cazin. Pri\u0161ao mi je \u010dovjek za molbom da prenesem vijesti njegovoj rodbini u Zagreb. I tako, rije\u010d po rije\u010d, po\u010dinje pri\u010da o stradanju civila u dolini rijeke Sane. Popaljena sela, zaklani ljudi i opis povratka mu\u0161karaca u selo. One koji su se sklonili u sumu, do\u010dekala je traktorska prikolica, natovarena njihovim ubijenim \u017eenama i djecom. Na ljetnom suncu, tijela se brzo raspadaju.<\/p>\n Njegov kompanjon, koji je do tada \u0161utio, dodaje kako su na\u0161li djedu ostavljenog ispred ku\u0107e u sjede\u0107em polo\u017eaju, prerezana grkljana. Onda po\u010dinje pri\u010da o odvo\u0111enju ljudi u logore. Prijedor, Sanski Most, Klju\u010d. Redaju se mjesta u Bosanskoj Krajini. Slu\u0161am i ne mogu vjerovati tako masovnoj, brutalnoj i organiziranoj koli\u010dini zlo\u010dina. Ne spominje se Bosanska Dubica, moj rodni grad. Tamo mi jo\u0161 uvijek \u017eive roditelji.<\/p>\n U to sam vrijeme ve\u0107 sura\u0111ivao s tjednikom Globus. Napravio sam bilje\u0161ke i oti\u0161ao s kolegama pripremati se za povratak u Zagreb. Za Zagreb polije\u0107emo istim redoslijedom. U prvom avionu Joso i Zvonko s Tomekom., mi za njima. Da se ne vra\u0107amo praznih ruku, natovarili smo dvije avionske bombe od po 250 kilograma koje je JNA zaboravila u skladi\u0161tu vojne baze Biha\u0107.<\/p>\n Na njima, u teretnoj kabini, sjede dva lokalna mladica koji idu nekim poslom u Zagreb. No\u0107 je mirna i vrela. Devet cilindara zvjezdastog motora A\u0160-62, snage tisu\u0107u konja, rade besprijekorno. Ipak, zbog vru\u0107ine se sporo penjemo. Letimo prema Velikoj Kladu\u0161i. S te to\u010dke planiramo okrenuti prema Karlovcu i najkra\u0107im putem preletjeti teritorij pod kontrolom pobunjenih Srba.<\/p>\n Ja upravljam komandama aviona dok Vladek opet rukuje GPS navigacijskim ure\u0111ajem. Da ne bismo odali svoj polo\u017eaj, letimo bez pozicionih svjetala. Me\u0111utim, kako na na\u0161em avionu nema dodatka koji prigu\u0161uje svjetle\u0107e ispusne plinove iz motora, mi smo i onako vidljivi u mraku.<\/p>\n Iznenada, idilu no\u0107nog leta razbili su tragovi svjetle\u0107ih granata ispred nas. Dvostruki blistavi trag ostaje iza granate, kalibra od 30 milimetar, ispaljenog iz dvocijevnog protuavionskog topa Praga. Trostruki trag ostaje iza dvadeset milimetarskog trocijevca.<\/p>\n Na kraju putanje dolazi do samouni\u0161tenja granata tako da nastaju svijetle\u0107i lopte kao kod vatrometa. Razlika je sto su ovi svjetlosni efekti puni smrtonosnih gelera. Nakon nekoliko rafala na na\u0161e prethodnike, pucnjava je stala. Mi smo sljede\u0107i na redu. Skre\u0107em desno od putanje da bismo se udalji od opasne zone. Vladek me opominje da dr\u017eim kurs. Valjda mu kvarim navigaciju.<\/p>\n Avion An-2 konstruirao je Oleg Antonov, kao poljoprivredni zrakoplov i laki transporter. Prvi je poletio 1947. godine. Ukupno je proizvedeno 18.000 komada. Ovaj dvokrilac nije bio predvi\u0111en za letenje u podru\u010dju borbenih djelovanja. Zbog toga nije imao samoza\u0161titne rezervoare niti boce s neutralnim plinom koji, u slu\u010daju pogotka, sprje\u010dava eksploziju goriva.<\/p>\n Spremnici za gorivo, kapaciteta 1200 litara za visoko-oktanski avionski benzin bili su smje\u0161teni unutar krila presvu\u010denim impregniranim platnom. Zbog toka, svaki pogodak u rezervoar, zna\u010dio je i trenutno eksploziju aviona u zraku. Iz tog razloga nismo ni nosili padobrane. Ako si pogo\u0111en, nema\u0161 ga priliku upotrijebiti.<\/p>\n Do pred Cetingrad uspjeli smo se popeti na 1300 metara visine. To je negdje oko 700 metara iznad terena. Letimo kroz no\u0107, s jedva 160 kilometar na sat. Prethodni avion je pro\u0161ao. Nisu pogo\u0111eni. To je dobro, ali su zato uzbunili neprijateljsku protuzra\u010dnu obranu. Ja i dalje kradem kurs prema sjeveru, a Vladek me opominje. \"Tko tebi daje pravo da pogine\u0161 kad te doma \u010dekaju djeca i \u017eena?\", kratko mi je proletjelo kroz glavu.<\/p>\n Sve je prekinula salva svjetle\u0107ih projektila s lijeve strane. Dolijetali su u formacijama od dvije ili tri. Tuce Praga, a tuce i trocijevac. Oko nas deseci eksplozija. Sve blista. Potpuno smo osvijetljeni kao da se nalazimo u centru vatrometa. \"Daj ga malo desno\", govori mi Vladek hladan kao \u0161pricer. \"J...i ga. To smo mogli i ranije\", mislim u sebi.<\/p>\n Promijenim kurs i okrenem se pogledati na\u0161e putnike. Svaki sjedi na po jednoj bombi, okrenuti jedan oprema drugom, dr\u017ee\u0107i ruke ispred sebe i mole se. \u010citam sa usnama kako ponavljaju Bismillahi ar-Rahman ar-Rahim.<\/p>\n Vatromet nije trajao du\u017ee od tri minute ali \u010dinio se bezobrazno dugo. Ostatak leta bio je rutinski. Letimo iz tame u svijetlo. \"Rekel sam ti jutros. Nekad u \u017eivotu mora\u0161 imati i sre\u0107e\", komentirao je Vladek. \"A ovo i nije bilo tak strasno. U isto\u010dnoj Slavoniji tukla je i protuzra\u010dna i zemaljska artiljerija. Cijelo nebo je gorjelo\", prenosi mi Vlado iskustva iz bitke za Vukovar. Putnici su jo\u0161 neko vrijeme molili, a mi smo dalje razgovarali o hladnom, zamagljenom pivu. Najve\u0107em u\u017eitku nakon no\u0107nog letanja ljeti.<\/p>\n Sutradan, nakon posla, umjesto doma odlazim na Kaptol u redakciju Globusa. Pri\u010dam glavnom uredniku Denisu Kulji\u0161u o koncentracijskim logorima za koje sam \u010duo u Bosni.<\/p>\n Na svega stotinjak kilometra ju\u017eno od Zagreba, opet ljude trpaju u koncentracijske logore, a o tome javnost nema pojma. Napisi sve detalje sto si \u010duo, re\u010de mi Denis. Sumnjam da bi obi\u010dan \u010dovjek iz udaljenog bosanskog sela mogao izmisliti da mrtve \u017eenu i djecu voze u traktorskoj prikolici, rekao mi je.<\/p>\n Kad je \u010dlanak o postojanju koncentracijskih logora objavljen, nije bilo gotovo nikakvih reakcija. Ipak, nakon nekog vremena prvo me posjetila kolegica iz ljubljanskog Dela koja je radila istra\u017eivanje za poznatog ameri\u010dkog novinara Roya Gutmana. Nakon nje u Zagrebu se pojavio i Gutman osobno. Detaljno sam ga brifirao o \u010dinjenicama koje sam saznao.<\/p>\n Tragom pri\u010de iz Globusa, Gutman odlazi u BiH. Radi reporta\u017eu o logoru Omarska i tako pri\u010da, po\u010detkom kolovoza 1992. godine, odlazi u svijet. Za tu je pri\u010du Roy Gutman dobio Pulitzerovu nagradu, najpresti\u017enije novinarsko priznaje.<\/p>\n Danas, nakon trideset godina, nimalo ne dvojim da je ono malo nade za opstanak koju smo te ve\u010deri pobudili kod okupljenog stanovni\u0161tva Cazinske krajine bilo mnogo va\u017enije od tajnosti na\u0161e misije. Mnoge su kolege, sve do kraja rata, pod za\u0161titom no\u0107i i sre\u0107e donosili nadu ljudina koji su se tri godine lavovski borili za goli opstanak..<\/p>\n A sto se ti\u010de Roya Gutmana, o\u010dekivano, nikad se vi\u0161e nije javio niti spomenuo Globus. Ipak, ispunjen je visi cilj. Javnost je saznala groznu istinu, a koncentracijski logori u zapadnoj Bosni raspu\u0161teni, barem oni koje je prikazale televizija.<\/p>\n Goran Red\u017eepovi\u0107 je vojni pilot i analiti\u010dar. Zavr\u0161io je vojnu akademiju u Zadru, u hrvatskim oru\u017eanim snagama imao je 13 godina radnog iskustva, od Hrvatskog ratnog zrakoplovstva, Ministarstva obrane do Glavnog sto\u017eera. Od 1991. do 1995. bio je vojni analiti\u010dar tjednika Globus, a kasnije je pisao i za Jutarnji list. Njegove uvide o stanju na ukrajinskom boji\u0161tu redovito objavljuje Telegram.<\/p><\/blockquote>\nPomislili biste da je fi\u0161kal, ne mehani\u010dar<\/h2>\n
Potpuni mrak nakon Karlovca<\/h2>\n
Povratak na Pleso i drugi poku\u0161aj<\/h2>\n
Javljamo suprugama da ostajemo<\/h2>\n
Prikolica natovarena ubijenim \u017eenama i djecom<\/h2>\n
Povratak sa zaboravljenim bombama JNA-a<\/h2>\n
Iznenadna pucnjava u mraku<\/h2>\n
'Tko tebi daje pravo da pogine\u0161?'<\/h2>\n
Putnici sjede na bombama i mole se<\/h2>\n
Interes ameri\u010dkog novinara za pri\u010du u Globusu<\/h2>\n
![\"Denis](\"https:\/\/sanela.info\/wp\/bola\/08\/wp-content\/uploads\/2020\/05\/denis-kuljis-zadnja.png\")
<\/a>Pulitzer za otkri\u0107e logora u BiH<\/h2>\n
<\/a>