• Smrt je spas, rješenje, najveća sreća. Zamislite taj užas da živimo hiljadu godina. Sve bi izgubilo cijenu, ljepotu. Ne bismo znali da cijenimo ni ljubav, ni taj život koji zbog njegove kratkoće i volimo
Objavljeno: 28. okt 2015
Dio razgovora pretipkan iz knjige Meša Selimović. Pisci, mišljenja i razgovori, Sloboda, Beograd 1979.
Ko je vaš Ahmed Nurudin?
Derviš je svaki čovjek koji vjeruje u određenu ideologiju, bez obzira koju i kakvu. To je i vjernik i komunista, svako ko se učvršćuje u opštoj dogmi. Oko tumačenja mojeg djela bilo je i nesporazuma. Govorili su i pisali da sam prepisao Koran i istočnjačku filozofiju. Ja ni jedno ni drugo ne poznajem. Koran sam uzeo kao simbol, kao kanon. Ljudi koji nemaju svoju misao posežu za tuđom.
Čovjek nije biće koje je očišćeno od zla ili dobra. Dobar je čovjek onaj koji u sebi ima više dobra nego zla. I zločinci, recimo, imaju neke ljudske impulse: između dva klanja voljeće mačku, dijete, pticu, osjetiće ljubav. I Ofelija, simbol najčistijeg lika u literaturi, misliće na stvari na koje po svojoj čistoti ne bi smjela, zar ne? Ako se čovjek uzme kao čojstvo, onda bi Hasan bio bliži dobru. Hasan nema ideološkog opredjeljenja. On kaže: ovaj je čovjek dobar jer ne čini drugima zlo.
Ima li u društvu spasa za pojedinca?
Spas je ono što čovjek odabere kao svoj put. Ljudski put, jedino ispravan, moguće je izabrati. I sve je u tome. Ako čovjek izabare onaj drugi put: osvete, moći, mržnje, vlasti - nema mu spasa. Da Nurudin nije izabrao takav put, ne bi morao da strada. Spas za čovjeka to je njegova lična odluka. A život ima smisao jedino ako se pronađe put ljubavi.
Smrt je spas, rješenje, najveća sreća. Zamislite taj užas da živimo hiljadu godina. Sve bi izgubilo cijenu, ljepotu. Ne bismo znali da cijenimo ni ljubav, ni taj život koji zbog njegove kratkoće i volimo.
Više puta ste rekli da se čovjek sporo mijenja. Čini nam se da se mnogo brže umnožavanju ljudska zla nego dobra, da je više mržnje nego ljubavi... U čemu je izlaz?
Uvijek je bilo dobra i zla, moderni svijet nije suroviji nego stari, možda je samo usavršio tehnička sredstva koja efikasnije realizuju surovost. A možda smo danas i obavješteniji o svemu što se dešava u svijetu. Ljudi nisu ni bolji, ali je recimo, solidarnost u svijetu jača nego ikad, naročito u velikim nesrećama.
Odbranu od zla vidim u društvenom dogovoru što većeg broja ljudi i ljudskih zajednica da se što striktnije poštuju neka elementarna prava ljudi.
Da li je svaki čovjek na gubitku?
Zavisi od toga kakav put izabere. Čovjek se priprema za smrt onoga časa kad počne da živi. Njegov vijek je kratak i ako ništa dobro nije učinio u životu, na gubitku je. Najveća ljudska želja je da za njim nešto ostane, trag dobra a ne zla. Ako u tome uspije, na dobitku je.
Ipak, šta je čovjek, a mora bit čovjek?
Šta je čovjek ne zna ni Njegoš. Ali zna drugo: da čovjek mora biti čovjek. Njegoš čojstvo postavlja kao zahtjev. Teško je to biti, ali još teže ne biti.
Lično, sviđa mi se filozofija egzistencijalizma. Život je apsurdan, a ipak ću da živim, usprkos svemu. Tu ja nalazim onu jedru, energičnu odbranu od svake slabosti koju bi težina života mogla da nametne. Volim ono Kamijevo: imam pravo da se ubijem, ali neću. Živjeti muci u inat, kako bi kazali moji bosanski seljaci.
izvor: prometej.ba-2234
