Slavnom se filozofu gadila vlastita obitelj. Smatrao je da su čudovišta, svi osim oca
Trebamo misliti onako kako osjećamo, takvim intenzitetom, piše Safranski u svojoj monografiji o legendarnom filozofu Friedrichu Nietzscheu. Ovaj zahtjev spram mišljenja Nietzsche je proveo u većini svojih filozofskih tekstova, odreda pisanih stilistički briljantno, rečenicom koju Safranski opisuje kao glazbeno zahvaćanje metafizičkih tema, gdje se čitatelju ponekad teško snaći pred silinom verbalnih orkestracija ovog spisateljskog majstora.
Rüdiger Safranski rođen je 1945. godine, studirao je filozofiju između ostalih i kod Theodora Adorna, živi u Berlinu, druguje s Peterom Sloterdijkom, a kod nas je prevedeno nekoliko njegovih knjiga: "Koliko istine čovjek treba" (Naklada Ljevak, 2010), "Koliko globalizacije čovjek može podnijeti" (Naklada Ljevak, 2008), a hvale su mu vrijedne monografije o Martinu Heideggeru i romantizmu ("Ein Meister aus Deutschland. A master from Germany. Heidegger und seine Zeit", 1994. i "Romantik. Eine deutsche Affäre", 2007.), kao i sada kod nas objavljena knjiga o Nietzscheu.
Safranski je sposoban autor, pišući o Heideggeru bilježi što je filozofija: zabrinuti život u prisebno izvođenoj akciji. Malo kojom rečenicom bi se sažetije mogla opisati sva spisateljska Nietzscheova nastojanja.
Safranski u knjizi navodi i filozofove bilješke o svrsi vlastita pisanja: nada se da nije u pravu. Iz njegovih pisama je poznato koliko je ovaj apostat i propovjednik božje smrti držao do kršćanstva: smatrao je to velikim putem u odnosu na koji on svojim mišljenjem nastoji probiti nove puteve.
Nietzsche je otpočetka imao problema sa "strukom" i isprva je prigrljen od umjetnika, da bi na koncu dogurao do mitskog statusa i u filozofiji. Heidegger je mislio da ga je susret s njegovim djelom upropastio, a brojni autori da ih je baš on spasio. Henry Miller je dobio otkaz jer je čitao njegova "Antikrista" na poslu, no uskliknuo je da je ovo čitanje za njega bilo puno značajnije od bilo kojeg stalnog zaposlenja koje je imao.
Nekoliko se knjiga izdiže nad brojnom literaturom o njemu: Carl Gustav Jung ima četveroknjižje seminara o Zaratustri, Martin Heidegger objavio je dvotomna predavanja o njemu, kod nas je prevedena "Nietzscheova filozofija" Eugena Finka, a još su vrijedni preporuke "Nietzscheova filozofija" Gillesa Deleuzea, Karl Jaspers i njegov "Nietzsche", Michel Haar i "Nietzsche et la métaphysique", dok mnogi kao najljepšu navode Daniela Halevya i njegovog "Nietzschea".
Od biografija tu još vrijedi spomenuti Horsta Althausa i R. J. Holingdalea, koji je imao najviše onih običnih detalja o njemu, počev od toga kakav je bio kao profesor i što je savjetovao studentima. Očevici su Holingdaleu ispričali da im je pričao o "Ilijadi" kao da je bio pored Ahila podno Troje, i da im je savjetovao da na bilo kojem jeziku, ne nužno originalu, pročitaju što je moguće više takozvanih velikih djela. Safranski ovome dodaje da Nietzsche nije bio najrevniji čitač, da je često knjige ostavljao nedovršene, no da je imao "nos" pronaći u njima ono šuplje i problematično.
Jung je savjetovao svojim seminaristima da žive barem tjedan dana po etičkim načelima Zaratustre, rekavši im: doživjet ćete nevjerojatne stvari. Safranski pomno obrađuje Nietzscheov životni put, biografski vjerno prati njegovu putanju po godinama i objavljenim djelima - za razliku od mnogih koji su ga dijelili po misaonim i tematskim cjelinama - pa čitatelj u ovom uvodu u njegovo mišljenje dobiva pregledan pogled na evoluciju njegove misli.
Safranski nije slijepi zaljubljenik nego, kada je ova tema u pitanju, načitana zvijer kojoj su poznati svi interpretativni rukavci u i oko Nietzschea, ali pritom nijednom ne davi gomilanjem fusnota i tumačenja samih tumačenja, pazeći na čitatelja, informirajući ga i o slijepim pjegama u perspektivi ovog svojevrsnog proroka, poglavito o njegovoj nesposobnosti uočavanja "namještenosti" racionalnosti biologizma i naturalizma, za razliku od njegove vrhunske pronicljivosti kada su u pitanju sheme moralne, metafizičke i povijesne racionalnosti.
Od biografskih momenata možda bi danas mnogima bio zanimljiv Nietzscheov glas na univerzitetu pravu žena na doktorat, kao i njegovo gađenje spram obitelji, smatrao je da su čudovišta, osim oca, za kojega je u "Ecce homo" napisao da je bio anđeo.
Smatrao je, i o tome piše Safranski, da je čovjekova zadaća stvaranje "druge prirode", odnosno sama sebe, jer je onda moguće steći određenu prednost i pred "prvom prirodom", a to je ova kojom velika većina kao jedinom šansom barata u životu.
Sjajna knjiga jednako sjajne izdavačke kuće koja malo-malo objavi djelo čije pojavljivanje kao da je paljenje svjetla u hrvatskoj izdavačko-duhovnoj krčmetini.
Objavljeno: 22. dec 2021 | jutarnji-hr Dario Grgić
