Znanje nije dovoljno da bi se otkrila istina

Istinu ne zna Ahriman. Pitaj Asafa! On zna

Znanje nije dovoljno da bi se otkrila istina

Istinu ne može znati Ahriman, bog zla i tmine. Osjetilo mudrosti, Asafovo osjetilo, ima samo onaj koji nije "zao", onaj koji je "dobar" i koji percipira "na svjetlosti". Znanje nije dovoljno, štaviše, može biti suvišno. Znanje bez mudrosti, dakle bez dobra kao svrhe, nije dovoljno da bi se otkrila istina (tj. tajna božijeg jedinstva). Znanje bez dobra je najveće zlo! Zlo koje čini znanje daleko je veće od zla koje čini glupost

Između pisanja i čitanja postoji očita razlika. Jednako kao što postoji i razlika između slikanja i percipiranja slike, komponiranja i slušanja muzike. Pa ipak, ne može se odoljeti a da ne upitamo i o onome što nije očito: da li između komponiranja i slušanja muzike, slikanja i gledanja slike, a naročito između pisanja i čitanja, postoji i sličnost? In medias res: ima li sličnosti između stvaranja jednog djela i percepcije tog djela?

Maurice Merleau-Ponty (*1) filozof percepcije, insistirao je da nije samo svijest ono što čovjeka odvaja od životinje. Ljudi se od drugih bića razlikuju već na nivou tijela, oka, uha, pa i ruke, dakle već na perceptivnom nivou. Ljudska ruka percipira i ono što životinjska ne može. Merleau-Ponty tako nastavlja na Anaksagorino učenje o značaju ruke u razvitku čovjeka, ali i o posmatranju cjeline svijeta kao smislu života i, konzekventno, svrsi svih naših osjetila (*2).

Ako je ovo tačno, onda između oka koje slika i oka koje gleda sliku, pa prema tome i između pisanja i čitanja, postoji i sličnost. Potvrdu da između stvaralačkog čina pisanja i percepcije napisanog, čitanja, postoji i nešto zajedničko, moramo potražiti na nivou perceptivnog. Ljudi se, naime, ne razlikuju na nivou tijela samo od životinja nego i međusobno.

Da svaki čovjek ne može napisati "Derviš i smrt", kao što svaki čovjek ne može naslikati "Krik" ("Skrik", Edvard Munch), već smo rekli, priznajući razliku između pisanja i čitanja. To su mogli samo Meša Selimović i Edvard Munch. Ovo je jasno samo po sebi, jer je očigledno. I to je prva, temeljna, razlika koja razdvaja ljude.

Pitanje zašto neki ljudi imaju dar stvaranja a drugi samo percipiranja, ostaje bez odgovora sve dok ne posegnemo za metafizičkim uzrokom. Svako nadahnuće je, naime, božanskog porijekla. Nakon ovoga slijedi i sljedeće pitanje: da li svi ljudi mogu čitati "Derviš i smrt" i gledati "Skrik"?

Odgovoriti na ovo pitanje izgleda da je još jednostavnije, jer je još očiglednije. Svi mogu čitati i svi mogu gledati. Pa ipak, svi ljudi ne idu u biblioteku, niti svi idu u galeriju. To je druga razlika koja razdvaja ljude. Ako je linija koja odvaja pisca od čitaoca misteriozna do mističnosti, onda ni linija koja odvaja čitaoce od onih koji ne čitaju nije manje tajanstvena.

Međutim, to nije sve. Postoji i treća linija koja nas čini različitim: ljudi različito čitaju istu knjigu, ne vide jednako dok gledaju istu sliku, i ne čuju isto dok slušaju istu muziku. Čini se da je ova podjela među ljudima najintrigantnija. Razlika u čitanju jednog romana, gledanju jedne slike, slušanju jedne kompozicije, ili jednostavno razlika u percepciji prirodno lijepog, ne proizlazi iz samog romana, slike, kompozicije ili pejsaža. Različito percipiranje, čitanje romana pogotovo, potvrđuje da nije sve u pisanju nego i u našoj, čitalačkoj sposobnosti da pročitamo.

Ako ljudi različito čitaju ono što je napisano u jednom romanu, i ako ljudi različito percipiraju ono što je naslikano na jednoj slici, onda ta ista linija što razdvaja čitaoce istovremeno približava neke od njih samom piscu, slikaru, kompozitoru - stvaraocu. Razlika u čitanju je ono što stoji u osnovi sličnosti čitanja s pisanjem. Već čitanje, dakle, može biti stvaralačko. Jednako kao što i svako pisanje ne mora biti stvaralačko.

Literarno djelo, kao i svako djelo, je slojevito. Što je djelo slojevitije to su i njegova čitanja različitija. Različitost u percipiranju dokazuje različitost među ljudima. Neki u "Dervišu" pročitaju i ono što drugi ne mogu. Nije svako osjetilo sposobno da prodre do svakog sloja jednog djela. Različitost u čitanju, kao i u gledanju ili slušanju, ili čak pipanju, kao u slučaju osjetila dodira, dokazuje slojevitost jednog djela.

Selimovićev "Derviš i smrt" je vrlo slojevit roman. Zato ga ljudi različito čitaju i u njemu katkada nalaze različite stvari, poruke i pouke, nalaze ono što za druge ne postoji. Moja sposobnost da čitam "Derviša i smrt" Meše Selimovića, moja sposobnost da čujem krik dok gledam "Krik", i moja sposobnost da svojom rukom uživam u dodiru, recimo druge ruke, ono je što me odvaja - bitno - od ljudi koji tu sposobnost nemaju.

Čitanje "Derviša" nije samo literarni nego i antropološki fenomen. Zato što je i pisanje "Derviša" ne samo literarni, nego prije svega antropološki fenomen. Selimović nije stvorio samo "Derviša", nego i čitaoca sposobnog da percipira u njegovom romanu ono što drugi ljudi ne mogu, katkada i ono čega sam Selimović nije svjestan.

Među percepcijama Selimovićevog romana mogu se naći sljedeće uobičajene percepcije:

• "Derviš i smrt" je autobiografski roman
• "Derviš i smrt" je roman o malodušnosti
• "Derviš i smrt" je kritika komunističke vlasti
• Glavna ličnost romana je Ahmed Nurudin, derviš, jer to sugerira naslov
• "Derviš i smrt" je solipsistička istina o jednom životu, sudbini, vremenu - jednostavno, autorovom doživljaju bratove smrti

Može li se roman "Derviš i smrt" čitati na jedan drugi način? Ima li pravo na postojanje i percepcija romana koja, recimo, umjesto solipsizma vidi univerzalnost, a umjesto derviša otkriva glavnog junaka u nekom drugom liku?

Cilj redaka koji slijede nije da istraži da li su ili u kojoj mjeri su ove, općeprihvaćene, percepcije egzaktne, jer je percepcija individualna stvar svakog čitaoca, a i kritičara ili analitičara. Pretenzija ovog eseja je samo da izloži još jednu, možda još nesaopštenu, percepciju romana "Derviš i smrt", očekujući jedino da ta percepcija dobije pravo da bude saslušana - to ona sama, bez obzira na razliku, priznaje svakoj drugoj.

Solipsizam ili "poruka duha"

Esej "Solipsizam ispričan dostojanstveno: refleksije o romanu Derviš i smrt" Keitha Doubta (*3) percipira roman Meše Selimovića kao solipsizam. Roman je, dakle, priča o jednoj sudbini, njegovoj, ali saopštena na solipsistički način. Solipsizam često ima negativnu konotaciju (*4). Da bi je izbjegao, Doubt, za razliku od drugih, dodaje atribut "dostojanstven" - ublažavajući svoju percepciju romana kao solipsizma. "Dostojanstveni solipsizam" je eufemizam, ali čak i bez ovog atributa nije isključeno da je Doubt u pravu. Možda je Selimović zaista pisao solipsistički.

Međutim, može li se "Derviš i smrt" čitati drugačije? Imamo li, kao čitaoci, pravo na jednu drugačiju, slojevitiju, percepciju romana, različitu čak, možda, i od percepcije samog pisca?

Za razliku od Doubta, ja u romanu umjesto solipsizma vidim univerzalnu poruku, koja dozvoljava, upravo zato jer je opća, da se slažemo čak i kada se razlikujemo u percipiranju romana. Takvu poruku ja nazivam porukom duha. Šta je to što duhovnost Selimovićevog romana odvaja od solipsizma, čak ako ga i ne odbacuje potpuno, to ostaje da bude objašnjeno.

Poticaj za ovakvu percepciju mora se, naravno, naći u romanu samom. Selimović nas podsjeća, već na početku, na drevnu mudrost. Neki bi voljeli čuti "istočnjačku". Ako bi mudrost bila istočnjačka, već ne bi bila univerzalna (a time ni mudrost). Zato je drevna mudrost, mada dolazi s Istoka, i uz to Ibn Arabijeva, i zapadna, jer je mudrost, "poruka duha".

Da bi se percipirala, kako njegova mudrost, tako i Selimovićevo podsjećanje na nju, čitaocu je potrebno osjetilo mudrosti - Asafovo osjetilo - koje ne posjeduju svi kako na Zapadu tako ni na Istoku. Ibn Arabi pita: "Može li jedna testija zahvatiti vodu velikog mora?". Selimović ponavlja poznati odgovor: "Testijom ne možeš zahvatiti cijelo more, ali i ono što zahvatiš i to je more" (*5).

Pisac nas tako ne samo podsjeća na ovu mudrost, i njen duhovni karakter, nego nas moli i upozorava da ne zaboravimo da je njegov roman testija njegova života koja je zahvatila u sudbinu svakog od nas. Ima čitalaca koji su svjesni ovog Selimovićevog podsjećanja. Ima, međutim, u ovim Ibn Arabijevim stihovima još jedna poruka, koja prethodi gornjoj, a koja se ili prešućuje, ili, da budem dosljedan svojoj terminologiji, ne percipira. Da bi došao do ideje o testiji i velikom moru, onom pojedinačnom i onom univerzalnom, općem, Ibn Arabi podsjeća na mudrost, onu temeljnu, iz koje izvire i ova o testiji i velikom moru. On kaže, a Selimović citira:

Tajnu božijeg jedinstva ne zna Ahriman. Pitaj Asafa! On zna Meša Selimović, Derviš i smrt, str. 42.

Tajnu božijeg jedinstva - dakle istinu - ne može znati Ahriman, bog zla i tmine.

Osjetilo mudrosti, Asafovo osjetilo, ima samo onaj koji nije zao, onaj koji je dobar i koji percipira na svjetlosti.

Ova poruka, izrečena na početku, odgonetka je moralnog zaokreta Ahmeda Nurudina, onoga koji već u svom imenu (nurudin - svjetlo vjere), a pogotovo u svom obrazovanju, ima pretpostavku, a možda i obavezu - da zna šta je dobro a šta nije.

Znanje nije dovoljno; štaviše, može biti suvišno. Znanje bez mudrosti, dakle bez dobra kao svrhe, nije dovoljno da bi se otkrila istina, tj. tajna božijeg jedinstva. Znanje bez dobra je najveće zlo. Zlo koje čini znanje je daleko veće od zla koje čini glupost. Nurudinov moralni pad na kraju romana, upravo zato jer je djelo derviša, učena čovjeka, mnogo je dublji.

Ovo je, dakle, mjesto na kome prestaje svaki solipsizam i počinje univerzalna poruka romana. To je razlog zašto poruku romana (ne zovem je ni Selimovićevom porukom) nazivam "porukom duha". Ovo je, dakle, tačka u kojoj počinje duhovnost Selimovićevog djela. A duh, da odgonetnemo i taj metafizički termin, kako kaže GWF Hegel nije ništa pojedinačno nego je jedinstvo pojedinačnog i općeg (*6), jedinstvo testije i velikog mora, "božije jedinstvo".

Mada zvuči pretenciozno za nekoga ko nije barem teolog, usuđujem se reći da Selimovićev roman, ako je "poruka duha", ima karakter božije poruke. Možda Musa, Isa i Muhamed jesu izabrani poslanici, ali je i nadahnuće kojim je napisan "Derviš i smrt" (kao svako nadahnuće) božansko. Može li, i pored toga, Doubt biti u pravu? Može li biti da je i sam Selimović nadmašio, ne htijući, svoju vlastitu nakanu da nam saopšti solipsističku priču? Sve je moguće, ali nema nikakve sumnje da je "Derviš i smrt" prije svega "poruka duha". Ako je tako, i ako je duh "jedinstvo pojedinačnog i općeg" ili "božije jedinstvo", šta je onda ono pojedinačno a šta opće u romanu?

Ono pojedinačno u "Dervišu" jeste Meša Selimović i njegov život, ali ako roman nije solipsizam, nego "poruka duha", onda se duhovnost njegovog romana, testije, može priznati samo ako se prepozna i ono opće, u jedinstvu s pojedinačnim. Duh "Derviša" dakle nije pisac, nego je i pisac u jedinstvu s onim općim. Kojim općim? Bosnom? Potvrdni odgovor je ono što se najčešće želi čuti u Bosni. Zato da bi se Bosna učinila izuzetnom. Ali se smeće s uma da je svako izuzimanje, pa i Bosne, odvajanje - pa i Bosne, od onoga što jeste opće, univerzalno, duhovno, dakle partikularizam, autarhizam, solipsizam.

Čak i kada je se odriče, kao što je to uostalom, sviđalo se to nekome ili ne, i učinio, Selimović ostaje vezan za Bosnu upravo svojim romanom. Čak i kada je otišao iz Bosne, razočaran njome, Selimović je nije izuzeo, odvojio od tog univerzalnog, lišio duhovnog. Duh "Derviša" nije Bosna, ali je i Bosna u jedinstvu s onim općim, svim ostalim. Da bismo otkrili što je to opće, sada kada već znamo šta je to ono pojedinačno i ono posebno, tj. pisac i Bosna, moramo pronaći njihov zajednički nazivnik.

To zajedničko pisca i Bosne jeste ono opće, ono što je svojstveno svemu izvan Selimovića i izvan Bosne. Selimović je napustio Bosnu zato što je bila zla prema njegovom bratu, ali i prema Meši samome, prema mnogima, a onim najboljim, pa i onim "samo za pola prsta" boljim od drugih, naročito. Ali, Meša se nije odrekao Bosne, on je voli zato što je Bosna dobra. Zato se Bosna voli i mrzi, mrzi i kada se voli, voli i kada se mrzi. Ruži i hvali, kudi i slavi. Zbog zla i dobra, kojeg u njoj ima kao malo gdje drugdje, Bosna je nesretna i sretna, kao malo koja druga zemlja.

Doubtova opsjednutost Bosnom nije slučajna. Bosna jeste ozbiljenje duha, mjesto gdje se ono opće, ono koje se tiče čitavog svijeta, pokazuje u svom zbiljskom, posebnom i pojedinačnom - recimo Selimovićem - obliku, na paradigmatski način. Ali, Bosna je i ukidanje duha u njegovom konkretnom, zbiljskom obliku. Bosna je mjesto gdje se duh pojavljuje, kao malogdje drugdje: u obliku Fohta, Sutlića, Smailagića, Ćimića, Fiamenga, Caldarovića, Krešića, Vukotića, Hadžića, Andrića, Selimovića, Kusturice, Tanovića (Danisa, da ne bude zabune), ali i mjesto gdje se taj duh ukida, čim se realizira, tzv. bosanskim, a u stvari filipovićevsko-tanovićevsko-ištukovskim "duhom" Akademije. Zato Meša poručuje bosanskom talentu:

A za tebe u našoj kasabi niko ne zna... Naši ljudi odlaze s darom u Carigrad ili Misir, a drugi nam vraćaju glas o njima Meša Selimović, Derviš i smrt, str. 264.

Nije dobro "Derviša i smrt" čitati kao solipsizam. "Derviš i smrt" je poruka duha, ono jedinstvo pojedinačnog i općeg, o kome govori Hegel. Ono što povezuje pojedinačno, dakle Selimovićevu sudbinu i život, preko onog posebnog, dakle Bosne, s općim, univerzalnim, vječnovažećim i svudavažećim, jeste traganje za srećom. Mada žrtve zla kao malo ko drugi, i Selimović i Bosna, traže sreću čineći dobro, univerzalno, opće, svima; Selimović romanom, Bosna porukom i opomenom svijetu - da neće biti sretan sve dok ne počne činiti dobro - i piscu i Bosni, jer sama nije u stanju.

Od supstancijalnog je stoga značaja prepoznati ko je u romanu sretan. Ali, prije toga, da bismo uostalom uopće mogli identificirati nosioca duha romana, potrebno je znati šta je sreća. Stvarno, šta je sreća? Zadovoljstvo, Radost, Užitak? Ili nešto drugo, više, dublje, smislenije?

Nećeš biti sretan sve dok ne počneš činiti dobro Džemal Sokoloviċ

Roman nije o "malodušnosti" nego o sreći

Neobično je čak čuti, a kamoli složiti se s percepcijom teme romana kao "malodušnosti" (*7), tim prije što Selimović sam otkriva smisao romana već i prije njegova početka, u posveti knjige koja, kao i sve druge, govori o traženju sreće.

"Traženje sreće" ne može nastati na tlu malodušnosti. Knjiga koja traga za srećom može biti vođena samo nadom, zanosom i dobrom.

Analitičara naravno zbunjuju riječi:

Jer pravi vjernik ne smije pasti u očajanje i malodušnost. A ja, griješan, bio sam toliko malodušan da sam i zaboravljao razlog što sam ga našao na putu Meša Selimović, Derviš i smrt, str. 38

Razumljivo, ali samo utoliko ukoliko su to riječi koje najavljuju smisao romana, misao ličnosti iz romana koja je nosilac tog smisla, sreće, i ako je to ono "što je pisac htio da kaže". A to su, ne zaboravimo, riječi Ahmeda Nurudina, derviša. Ne poričem, i on traga za srećom. Ali... U stvari, svi ljudi tragaju za srećom; svi je, i na moju žalost, ne nađu.

Slojevito čitanje romana zahtijeva da se ode dublje od naslova, koji, kao i mnogi redovi u knjizi, našoj percepciji nude njegovu pojavnu stranu. Nemoguće je da je "malodušnost" odrednica "Derviša" čak i ako je život nužno i "smrt". Izvjesnost smrti nije ono što nas ostavlja bez nade. Smrt iz naslova ne treba da bude veo koji sprečava da se u romanu pronađu ljubav, odanost i vjernost. Istina, tragika derviša ne počiva na sreći nego na zlu. Ali, upravo to je poanta ovog, heretičkog čitanja: ni derviš ni smrt ne mogu pružiti pouzdan odgovor o smislu, tj. biti romana. Naslov ne ukazuje na njegov najdublji sloj. Naslov odvraća od suštine i čudesno nas prisiljava da je tražimo u cjelini romana, Selimoviću, Bosni, svijetu ili - svjetovima, ovom našem i onom boljem.

Ako nas posveta romana upozorava na sreću kao smisao knjige, onda je to Selimović morao reći upravo zato jer je osjetio da bi naslov mogao zbuniti čitaoca, uvjerenog, ne - samouvjerenog(!), da je već tu, na početku, svjestan suštine. Naslov ne pomaže, naslov zbunjuje, tjera na traganje, do najdubljeg sloja. Naslov je, u stvari, upozorenje. Pod utiskom naslova čitalac može zaključiti da je roman solipsistički (jer ga se ništa drugo ne tiče), da je roman o malodušnosti, da je derviš njegova glavna ličnost, a smrt smisao. Onaj koji nije našao sreću ne može biti ni određujuća ličnost romana.

Smrt nije tragedija ako je život ispunjen traženjem sreće Džemal Sokoloviċ

Derviš koji nije našao sreću je samo Selimovićeva opomena kako je ne treba tražiti. Smrt nije tragedija ako je život ispunjen traženjem sreće. Prema tome, sreća, a ne "malodušnost", određuje smisao romana, jer je traganje za srećom, sama sreća. Ili, zašto da to ne kažemo na način kojim je to, jednom ranije, vec rečeno, jer je ljepši:

Ostaj nedostižna, nema i daleka, jer je san o sreći više nego sreća Jovan Dučić, Ljubavna pesma

Da bismo otkrili ko je nosilac sreće kao smisla romana, potrebno je istražiti samu sreću. Šta je dakle, ponovimo, sreća?

Teško da bi i ovom pokušaju pošlo za rukom odgovoriti. Mnogo je lakše složiti se oko toga šta sreća nije. Možda je to pretpostavka i početak odgovora. Sreća je, roman sugerira, ne doći do vlasti. Ahmed Nurudin nije imao sreće, i pored toga što je za njom tragao, jer je došao do vlasti - postao je kadija. Ako je sreća ono univerzalno romana, onda ni Ahmed Nurudin ne može biti glavna ličnost romana. Selimović je sretan, jer je svoju sreću našao u svojoj supruzi, a nije nesretan, jer nikada nije došao na vlast.

Ahmed Nurudin dakle ne može biti ni Meša Selimović. Ko je, onda, u romanu sretan? Ako je sreća određujuća komponenta romana, onda glavna ličnost mora biti samo neko ko je sretan. I nosilac smisla, dakle i više od glavne ličnosti.

Prije nego pronađemo glavnu ličnost, pokušajmo naći razlog zbog kojeg Ahmed Nurudin, derviš, nije sretan, nije glavna ličnost romana, i stoga ne može biti slika autora romana. Šta je to što je čovjeka iz naslova spriječilo da bude sretan i tako ga lišilo uloge glavne ličnosti?

Ima jedna riječ, upotrijebljena dramatično i upozoravajuće, već na početku, a ponavljana često kasnije, koja rješava ovu dilemu. Dakle, na početku, a u svakom početku se nazire smisao kraja, derviš kaže:

Rekoh čudnu riječ: pobuna Meša Selimović, Derviš i smrt, str. 10.

Na vijest o bratovoj smrti, Ahmed Nurudin, derviš, umjesto mudrošću i strpljenjem, odgovara strašću, emocijom i instinktom - mržnjom, pobunom, osvetom. Oni koji se bune nisu malodušni. Pobuna je ono kratkotrajno stanje krize, tren, u kome se donosi odluka. Odluka o putu, o daljem, o budućnosti, dobroj ili lošoj. Odluka o pobuni se ne donosi u stanju malodušnosti. Pobuna, čak i samo kao riječ, dokaz je da nada nije izgubljena. Ali, da li je nada dovoljna za sreću?

Selimović ponavlja, još dramatičnije, na sljedećoj stranici:

Pobuna! Je li to samo riječ, ili je misao? Ako je misao, onda je moja misao, ili moja zabluda. Ako je zabluda, teško meni; ako je istina, teško meni jos više Meša Selimović, Derviš i smrt, str. 11.

U toj riječi, rano izgovorenoj i nikad ne potisnutoj niti napuštenoj, nalazi se sjeme buduće nesreće Ahmeda Nurudina. Pobuna? Pobuna protiv vlasti. Šta joj je cilj? Doći do vlasti! Opredjeljujući se, nagonski ili emotivno, svejedno, za pobunu, Ahmed Nurudin se već tada opredijelio za borbu za vlast. Ahmed Nurudin provocira pobunu, manipulira ljudima i dolazi do vlasti. A onda, već na vlasti, mora da krije šta je učinio da bi ostao na vlasti, da bi izbjegao osvetu i kaznu.

Ahmed Nurudin nije našao sreću u pobuni, osveti, i vlasti, nego svoju vlastitu propast. Ako je "Derviš i smrt" knjiga o "traženju sreće", kao što nas podučava Selimović, onda pobuna, vlast i osveta nije Ahmedu Nurudinu mogla donijeti sreću. Zato za smislom romana treba tragati izvan njegova naslova. Zato derviš ne može biti glavna ličnost Zato autorovu ikonu treba tražiti u nekoj drugoj ličnosti romana.

Ali, da li je samo strast kriva što je derviš izabrao put koji ga je odvodio od sreće?

Ni derviševo veliko znanje nije mu pomoglo da bude sretan. Štaviše, možda je upravo njegova učenost, a ne samo strast, bila razlogom da u svojoj glavi smisli pobunu protiv vlasti, da je iskoristi za osvetu, da dođe do vlasti, i propusti sreću. Znanje, pogotovo kad je pod kontrolom strasti ili interesa, ili kad je samo u savezu sa strašću, može da nas odvrati od istine, i okrene se protiv samog sebe.

Šta je istina? Istina je vrlo zavodljiva i obmanjujuća. Znanje, ma koliko malo, zna se nametnuti kao istina; a i onda kada je veliko ne mora biti blizu istine. Zato je, i kad znamo da ne znamo, a pogotovo kad mislimo da znamo, vrlo važno ne zaboraviti na božansko upozorenje:

Pored istine postoji zabluda Meša Selimović, Derviš i smrt, str. 155.

Znanje o zabludi je važan dio Istine (Kur'ana). To je upozorenje koje Selimović izgovara pri kraju šeste, možda centralne glave knjige, u zaključku najvažnijeg dijaloga romana između Ajni-efendije i Ahmeda Nurudina, fanatika i pobunjenika, obojice učenih ljudi. Kadiji, fanatiku na vlasti, zabluda ne dozvoljava da vidi istinu; dervišu, mudracu koji je htio da se sveti, strast nije dozvolila da vidi da su pobuna i osveta zabluda.

Rečenica, izgovorena odmah nakon njihovog razgovora: Jer i Kur'an je opasan ako božiju riječ o griješnicima vežeš uz onoga ko određuje griješnike (str. 156), u stvari, u svom univerzalnom značenju, glasi: Jer i Istina je opasna ako istinitu riječ o laži vežeš za onoga koji određuje šta je istina.

Riječ "pobuna", bilo da je zabluda ili istina, postaje uzrokom derviševe nesreće. Selimovićev stav o Istini je odlučan ako hoćemo da otkrijemo šta je Sreća, pa dakle i suština, smisao njegovog romana. Čovjekova opsjednutost Istinom, a to, na ljudskom nivou, znači, znanjem, knjigama i učenjem, može biti prepreka onome što je tek istinski smisao i bit ljudskog života - Sreće.

U toj istoj, 6. glavi romana, za koju bih rekao da je filozofija romana, nalazi se temeljna dilema čovjeka: "Učiti, učiti, i samo učiti" ili "Biti sretan, sretan, sretan"?

Filozofska glava romana, kao što sam rekao, završava dijalogom pobunjenog učenjaka i obrazovanog kadije, od kojih ni jedan u svom znanju nije našao zaštitu od nesreće. Zato je početak glave uputstvo obojici, u stvari svima nama. Tako je malo potrebno da se shvati ono što je Selimović poručio u te tri prve stranice ove glave romana; tako je teško bilo poslušati ovaj savjet kada smo, kao i derviš, u djetinjstvu, na raskrsnici, odlučivali o svojoj sudbini.

Tu, na početku 6. glave, Ahmed Nurudin sreće dječaka koji je, zbog hodžinih batina, napustio mekteb, školu, odustao od knjiga, znanja, učenosti, i koji, zbog toga, odbija i derviševu ponudu da ga povede u kasabu, da uči, postane alim, derviš. (str.122-5)

Ahmed Nurudin hoće od njega da napravi sebe. Još jednog sebe. Selimović se divi dječaku, jer je imao hrabrosti i pameti, da se odrekne znanja i škole, traganja za istinom: Bio je pametniji od onog drugog dječaka (str. 125) Dovoljna mu je bila sreća. Čak je to Ahmed Nurudin, u istoj glavi, ispričao i Hasanu. (str. 141)

Bilo je to podsjećanje na biblijsku poruku o znanju kao uzroku ljudskog prokletstva. Um je, kao i vlast, božanskog karaktera, u ljudskim rukama može i da izgubi taj karakter. Znanje je prokletstvo zato što nikada ne možemo biti sigurni da li smo u pravu ili u zabludi - a uvijek smo uvjereni da smo u pravu. I zato što nas znanje - jer mislimo da je ono što znamo istina, jer smo fanatici - nagovara na pobunu.

Pobuna, vođena znanjem, ili barem izazvana i podsticana znanjem, dokazuje veličinu Ecovog savjeta Adsonu (u stvari, modernom dobu) da se Istini treba smijati, i čuvati onih koji su za nju spremni umrijeti, i povesti za sobom i druge u smrt, a često i prije sebe samih. Pobuna, vođena znanjem ili Akademijom, nikada nije individualni nego čin mase:

A pobuna je zarazna, može da podstakne nezadovoljstva, kojih uvijek ima, liči na junaštvo, a možda i jeste junaštvo, jer je otpor i neslaganje, izgleda lijepo jer je nose zanesenjaci koji umiru za lijepe riječi, sve stavljaju na kocku jer je sve njihovo nesigurno. Zato je privlačno, kao što ponekad čovjeku izgleda privlačno i lijepo sve što je opasno Meša Selimović, Derviš i smrt, str. 79.

Smisao Selimovićeva romana nije malodušnost, ali nije ni pobuna, iako joj je suprotnost, jer pobuna može da donese vlast, a vlast ne donosi sreću. Dervišu je pobuna donijela samo vlast: Ovo mjesto mi daje sigurnost, ali će mi darovati i samoću. Što je veća visina, veća je i pustoš (str. 414). Hoću da kažem, kako bi za sudiju najbolje bilo kad ne bi imao prijatelja. Nikad. Ni jednog (str. 435).

Upravo zato jer je roman o sreći, "Derviš" je roman o iskušenju koje pred njom stoji. Zato je Selimovićev roman, kao roman o sreći, roman i o pobuni, jer je roman o vlasti.

Ali kojoj vlasti?

"Derviš" nije kritika komunističke vlasti, nego vlasti

"Derviš i smrt" jeste roman i o pobuni. To što sada tvrdim nikako ne protivurječi onome što sam maločas izgovorio o pobuni kao prepreci koja je stajala na putu ka sreći Ahmeda Nurudina. Ne dolazi svaka pobuna iz strasti. Ima jedna pobuna koja nije borba za vlast. I hereza može biti mnogo dublja od pobune protiv Velike crkve. Postoje heretici koji se protive svakoj crkvi. U ovome što je upravo rečeno sadržano je moje neslaganje s još jednim uobičajenim čitanjem Selimovićevog romana.

Analitičari "Derviša" gotovo jednodušno izgovaraju da je to roman protiv komunističke vlasti, pobuna protiv surovog iskustva te vlasti, prije svega. To se odnosi kako na one koji su Selimovića tako čitali dok su bili pod tom vlašću (naročito!), tako i na one koji Selimovića tako čitaju sada kada te vlasti nema (mnogo manje!). (To je zato što ni komunistička vlast danas, u poređenju s novom, vlašću slobode bez granica, ne izgleda baš tako loše.) To se, također, odnosi kako na lokalne analitičare (manje-više), tako i na analitičare koji dolaze iz drugih, demokratskih poredaka (vjerovatno jednoglasno!). Zato će posebno heretičnim izgledati pitanje da li je "Derviš i smrt" zaista kritika komunističke vlasti?

Moj izazov svima dolazi iz, uvjeren sam, mog čitanja romana. Ako dolazi, makar i djelomično, iz ideologije, utoliko gore po mene. Dok svi jedva čekaju da kažu da je "Derviš", iako smješten u okvir otomanske, dakle - orijentalne, tj. i despotske i fanatične vlasti, roman protiv komunističke vlasti, iz čega bi trebalo zaključiti da je i komunistička vlast, iako porijeklom oksidentalna, i despotska i fanatična, dotle ja tvrdim da je roman mnogo više od antikomunističke knjige, ako je uopće.

Ono što Selimović problematizira jeste pitanje legitimnosti vlasti kao takve, i samo utoliko i legitimnosti komunističke vlasti. Zato roman vrijedi i danas, nakon što su komunisti izumrli, ako su ikada i hodali kao vrsta, a vrijedi i tamo gdje nikada nisu ni bili na vlasti. Naročito je važno naglasiti: vrijedi i tamo gdje vlast nije orijentalna, ni despotska ni fanatična, nego narodna - i Zapadna. "Derviš" postavlja opšte pitanje, pitanje legitimnosti svake vlasti, osim božanske.

Ali i 'božanske'.

Pitanje i odgovor o vlasti ne dolaze od Ahmeda Nurudina, nego od Ishaka/Isaaka (biblijsko-kur'ansko ime!), sina Abrahamovog, i (polu)brata Ismailova, "Posjednika Moći i Vizije" ("Possessor of Power and Vision"), jedine metafizičke ličnosti u romanu. Misao o vlasti dolazi od jedinog dijalektičkog glasa u romanu, glasa s onoga svijeta. ("...živ čovjek nije odavde mogao otići neprimjećen...", str. 69; "...ime mu je Ishak, zovem ga tako jer je tu i jer mu ne znam ime...", str. 98; "...jer i Ishak je iz onoga svijeta...", str. 98) To je onaj Ishak, bjegunac od vlasti, za čije korake Ahmed Nurudin osjeća "da bi mogli biti presudni u mome zivotu" (str. 48), u Selimovićevom životu, u mome životu, u životu svakog od nas. Ishakovi koraci su inspiracija pobune: "Sa Ishakom sve bi bilo moguće." (str. 193) Sa Ishakom i "umnoženi Ishak" (str. 206) je moguć. Bez Hasana (str. 193) i pobuna Moći i Vizije može da se izopači u pobunu za vlašću.

Je li vlast od Boga? Ako nije, odakle joj pravo da nam sudi? Ako jest, kako može da pogriješi? Ako nije, srušit ćemo je; ako jest, slušat ćemo je. Ako nije od Boga, šta nas obavezuje da trpimo nepravde? Ako je od Boga, jesu li to nepravde, ili kazna zbog viših ciljeva. Ako nije, onda je nada mnom i nad tobom i nad svima nama izvršeno nasilje, i onda smo opet svi krivi što ga podnosimo. Sad odgovori. Ali nemoj reći derviški da je vlast od Boga ali da je ponekad vrše zli ljudi. I nemoj reći da će Bog pržiti nasilnike vatrom paklenom, jer nećemo znati ništa više nego što znamo sad. Kur'an kaže i ovo: "Pokoravajte se Bogu i poslaniku i onima koji vašim poslovima upravljaju". To je božja odredba, jer je Bogu važniji cilj, nego ti i ja. Jesu li onda nasilnici? Ili smo mi nasilnici, i nas će pržiti oganj pakla? I je li to što čine nasilje ili odbrana? Upravljanje poslovima je vladanje, vlast je sila, sila je nepravda zbog pravde. Bezvlašće je gore: nered, opšta nepravda i nasilje, opšti strah. Sad odgovori Meša Selimović, Derviš i smrt, str. 242.

To progovara Ishak, žrtva vlasti, u zatvoru, u razgovoru s dervišem, neogorčen na vlast a priori, čak ni na vlast koja ga je progonila i zatvorila. Metafizički. Kao i svaki uman čovjek, čak i ako nije filozof, i Selimović poseže za metafizičkim odgovorom na pitanje o stvari čije je porijeklo metafizičko. Jedini kriterij koji dijeli oblike vlasti, na one legitimne i one koji to nisu, jeste da li je vlast božanska ili ljudska.

Zato je Selimovićeva kritika vlasti koja je ubila njegovog brata mnogo temeljnija od Havelove kritike komunističke vlasti, čak i ako ovaj nije izgubio brata zbog te vlasti. Vaclav Havel tvrdi da jedino antikomuniste mrzi više od komunista. Havel je dakle razočaran u komunističku vlast, i još samo u antikomunističku vlast. Možda to objašnjava što je sam pristao da mu vlast utrpaju u ruke.

Selimovićevo razočarenje je međutim mnogo dublje, temeljnije, umnije, duhovnije. Pobunjeničko! Ali pobuna Meše Selimovića nije antikomunistička pobuna, pobuna protiv određene vasti, pa stoga ni cilj njegove pobune nije da dođe do vlasti. Autor "Derviša" nije nikada, za razliku od Havela, došao do vlasti. Pobuna Meše Selimovića nije pobuna Ahmeda Nurudina. Pobuna Ahmeda Nurudina je pobuna protiv jedne vlasti, one koja mu je nanijela zlo, i zato on stremi vlasti i osveti. Irelevantno je što to Selimovića odvaja od Havela; bitno je da to razlikuje Selimovića od derviša.

Selimovićeva kritika vlasti je univerzalna, a to znači i vlasti o kojoj se ne govori u romanu, ni explicitno ni implicitno. Ima naime nešto gore i od komunista i antikomunista - to su tzv. "bivši komunisti", "komunisti" koji to nikada nisu bili, ali koji nikada nisu ni "bivši". To su oni koji su uvijek na vlasti. To su oni koji su ubili piščevog brata. Komunisti se barem bore protiv nekomunističke vlasti, kao što se antikomunisti bore protiv komunističke. "Bivsi" se nikada i ni protiv koje vlasti ne bore, niti bune. To su oni koji "mijenjaju" svoja uvjerenja samo da bi ostali na vlasti, svakoj, bilo kojoj. "Bivši komunisti" su obično i "budući komunisti", oni koji će se odreći i svoga odricanja (Kako to zvuči dijalektički, a naročito materijalistički...!), samo da bi opet ostali na vlasti. To su oni koji bi opet ubijali, ma u kojoj vlasti, samo da participiraju.

Antropološki čitalac, za razliku od ideološkog, a Selimoviću treba takav čitalac, zato što njegov roman nije ideološki, zna da od ideološke vlasti ima nešto gore, to je vlast u svom čistom, ljudskom obliku. Ahmed Nurudin jeste napustio duhovnu sferu i otišao u vlast, baš kao što je dječak Ahmed Nurudin napustio selo i zemlju, i otišao u grad i tekiju, posegnuo za znanjem. Bivši Ahmed Nurudin je problem, njegovo napuštanje izvora, korijena, substancije. Ne samo sadašnji, onaj na vlasti, kadija Ahmed Nurudin.

I najzad, čak i ako je Selimovićeva univerzalna kritika vlasti obuhvatala i onu komunističku, teško da bi se moglo za njega reći da je ikada odustao od svojih ideoloških ideala. Kao što je roman pun djetinjstva i sela, dakle sjete za onim boljim, onim što se nikada neće vratiti, tako i njegov san o boljem društvu ostaje njegov ideal, čak i ako se nikada neće ostvariti. Kao što vjetar ne može otjerati dugu, tako ni život ne može izbrisati djetinjstvo. Uz djetinjstvo i selo, samo još idealizam može biti djevičanski. Zato se teško može reći da se Selimović odrekao svoje komunističke prošlosti, ideala, iskrenosti i nevinosti. Dakle, ni na kraju "Derviša", dvadeset godina nakon dvadesetih, skojevskih, partizanskih, antifašističkih godina:

Da, sjećam se. Svega se sjećam večeras. Dvadeset godina mi je bilo tada, ili nešto više, vratio sam se s vojne, iz zarobljeništva, sa svježim ožiljcima rana, tek zacijeljenih, ili još rovitih, ponosan na svoje junaštvo, i tužan zbog nečega što mi je ostalo nejasno poslije svega. Možda zbog sjećanja koje sam neprestano obnavljao, zbog svečanosti žrtve što nas je digla u nebesa, pa je poslije bilo teško hodati zemljom, prazan i običan Meša Selimović, Derviš i smrt, str. 453.

"Svečanost žrtve" se nikako ne može odnositi na bilo koji rat koji su Bosanci vodili u otomansko ime i za njihov račun. Ili u habsburško ime i za njihov račun. Komunisti (i Bosanci) su bili najveći idealisti u istoriji. I izdajice. Izdali su ideale čim su došli na vlast. (Utoliko je i Ahmed Nurudin komunista.) Izdali su sami sebe, a poslije toga i jedni druge. Osim onih koji su odoljeli iskušenju da, nakon pobune i pobjede, učestvuju u vlasti. Otišli svojim putem, u djetinjstvo, u selo, da gone stoku.

Ima jedna ličnost u romanu koja podsjeća na komuniste kojima vlast nije bila svrha pobune, koji su je napustili, čim su je osjetili, ličnost koja podsjeća na pobunjenika koji je, ipak, nastavio tražiti sreću, i koji je u traženju sreće nalazio svoju pobunu. Ta ličnost podsjeća na Selimovića. Ta ličnost bi mogla biti glavna ličnost romana. Ako je pronađemo, nagradit ćemo je tom ulogom.

Ko je glavna ličnost?

Od svih kanona u čitanju "Derviša i smrti" možda je najteže odreći se onoga o glavnoj ličnosti. Od naslova do kraja derviš Ahmed Nurudin saopštava priču o sebi; sve što kazuje ukazuje na njega. Njegova je i smrt. Upravo to isticanje derviša i smrti, taj egzibicionistički sloj romana, je zapretanje, skrivanje i odvraćanje čitaoca od smisla i, prema tome, suštine romana. To i jeste smisao romana: odvraćajući nas od smisla pisac nas tjera da ga tražimo. U tome i jeste smisao: čim ga otkrijemo ostajemo bez njega. Dok nam derviš govori o sebi, on nas samo odvraća od onoga što Selimović hoće ili ne može da kaže; dok čitalac sluša derviša, udubljen u njegovu priču i usredsređen na njegovu ličnost, i ne primjećuje da je glavna ličnost romana neko drugi. Dok derviš srlja ka vlastitom kraju, Selimović nas u stvari odvraća od malodušnosti; dok derviš staje licem u lice sa smrću, Selimović nas u stvari podsjeća na život i sreću.

Počnimo redom, od onog što je najočitije u onome što Ahmed Nurudin i Meša Selimović kažu. Ko je u romanu zaljubljen? Ahmed Nurudin ili neko drugi? Derviš nije zaljubljen uopće, on je davno pregorio, a ako i traži sreću, traži je na drugoj strani. Ko je u romanu zaljubljen u kaurkinju? Derviš priznaje da je volio, samo jednom, ali davno, a nije bila kaurkinja.

U Dubrovkinju je zaljubljen Hasan. Selimović nam, u pozadini, dublje, podastire priču o Hasanovoj čistoj, bestjelesnoj, platonskoj ljubavi prema ženi. Glavnu ličnost ne određuje to ko je sličniji autoru. Bar ne za sada. Pitanje ko je od njih dvojice, Ahmed Nurudin ili Hasan, bliži Selimoviću nije bitno pitanje, nego pitanje ko je od njih bliži suštini i smislu romana. Zato se nužnim pokazuje i pitanje: ko je u romanu sretno zaljubljen? Tek sada postaje važno ko je, derviš ili Hasan, sličniji Meši Selimoviću. Jer autor određuje smisao i suštinu romana. Ne svojim perom nego svojim životom. Tek sada se može reći da onaj od njih dvojice koji je sličniji piscu može računati i na ulogu glavne ličnosti romana. Ni Hasan ni Ahmed Nurudin nisu identični Selimovićevoj sudbini. Hasan voli tuđu ženu, a Selimović nalazi sreću u ljubavi prema vlastitoj; derviš je volio i živi sa sjećanjem, a Selimoviću ne treba sreća iz uspomena. Pa ipak, i pored razlike između autorove sreće i sreće Hasanove, možemo slobodno reći da je upravo sreća ono što povezuje pisca i njegovu glavnu ličnost. Sličnost sa piščevim životom je ono što Hasana čini glavnom ličnošću samo zato što se sreća Hasanova podudara sa suštinom i smislom romana - traženjem sreće. Uostalom, sve su sreće različite po formi, dakle onom nebitnom, jer su identične u onom bitnom - sreće su. Bitna razlika postoji samo između nesreće i sreće, između Ahmeda Nurudina i Hasana, pa dakle i Selimovića.

Ako je sreća ono što određuje smisao romana, onda je Hasan centralna, glavna ličnost. Njegova ljubav prema ženi koja ljubav ne odbija čini Hasana najsretnijom ličnošću knjige. Zato i glavnom. Naši izbori žena nisu savršeni; pogotovo ako su tuđe; ali, zar bi nas savršen izbor učinio sretnima, čak i ako nisu tuđe? A možda treba postaviti i ono najintimnije pitanje: zar bismo bili sposobni za ljubav kada bi žene bile savršene?

Ima još jedna razlika - bitna, izmedju pisca i Ahmeda Nurudina koja je sličnost na površini. To je razlika koja odvaja derviša od Selimovića, pa prema tome i od glavne uloge u romanu, ali i sličnost koja baš zato što je pojavna čini Hasana sličnim Selimoviću, i tako ga približava ulozi glavne ličnosti. To je priča o bratu, i Selimovićevom i derviševom, koja je stalno u prvom planu, ali baš stoga da prikrije priču o onom što nije solipsističko.

Ahmed Nurudin ostaje bez brata, kao i autor, i to je ono što ih čini sličnim. Ali Selimović, za razliku od derviša, nije dizao bunu zbog brata. Derviš ostaje bez brata, ali dolazi na vlast. Glavna ličnost i nema brata, da bi se zbog njega borio za vlast, ali zato ima sestru, vezanu uz vlast, gramzivu, za koju postoji "samo ovaj svijet" (str. 22), Iblis-sestru (str. 20), od koje je mogao čak naučiti šta je vlast.

Glavna ličnost ne razmišlja o vlasti, štaviše, odriče se vlasti, pola imanja poklanja bivšoj ženi, odustaje od tužbe protiv (siromašnog!) rođaka koji prisvaja njegovo imanje, vraća izgubljenu očevu ljubav, djetinjstvo, sigurnost, a ostaje sretan, na svoj način, uz Dubrovkinju. Riječ je dakle o Hasanu:

... što je svršio škole u Carigradu i dospio do položaja koji je odgovarao i njegovu znanju i ugledu porodice... Ostavio je službu, ne upitavši nikoga, došao ovamo, oženio se kako mu ne odgovara... Meša Selimović, Derviš i smrt, str. 28.

Hasan nadmašuje i samoga pisca. I po tome se razlikuje od pisca. U ovom slučaju, sličnost je bitna, razlika je na površini. Selimović nikada nije došao u iskušenje da dođe na vlast, a ako i jeste, odolio mu je; Hasan, međutim, odolijeva tom iskušenju kada je već bio na položaju, odričući se vlasti. Hasan, sin Alijin, ima dakle sve pretpostavke da u romanu čiji je smisao "trazenje sreće", bude i najbliži tom smislu. Iako različit od pisca, jer nema brata kao Selimović, Hasan jedino kao idealna ličnost, može odgovarati smislu romana.

Superiornost Hasanovog položaja u odnosu na Ahmeda Nurudina nije samo objektivna, nego i subjektivna. Ahmed Nurudin se divi svemu što je Hasan; čovjek teško da se ne može diviti nečemu što nije on! A trebalo bi jedino Bogu. Ni u obožavanju mnogi nisu mogli da odole svome narcisizmu, pa su i bogove predstavljali u svom, ljudskom obliku. Kao što je pagan napravio statuu boga u svom, idealnom obliku, tako i Selimović pravi u Hasanu ideal, možda i idol, Ahmeda Nurudina.

Jedina sličnost između derviša i autora je u tome što se obojica dive Hasanu. Hasan je ono što derviš nije, a trebalo je da bude, mogao je da bude, ono što je morao da bude, ono što nije uspio da bude, ono što, možda, Selimović ipak jeste. Ahmed Nurudin je ono tragično što je Selimović mogao da bude, ali srećom nije. Derviš je skrenuo s pravog puta, Selimović nije. Sa svakog se puta može skrenuti, i sa pogrešnog. Na to su spremni i za to sposobni samo oni najsnažniji. Hasan je skrenuo s tog puta. Hasan je sve ono što derviš nije, a u stvari ono što Selimović jest, a nije mu se dalo da se pokaže. Samo ono što je moglo da bude, još uvijek bi moglo da bude. Čak i ako Hasan nije potpuna realizacija Selimovića, to postaje sam roman utoliko ukoliko Hasan postaje njegova glavna ličnost. Iako zaljubljen u tuđu ženu - tuđu - ženu druge vjere i drugog čovjeka, Hasan je zaljubljen i time sretan.

Pisac, tj. Ahmed Nurudin koji je to prije nego je skrenuo s pravoga puta, se divi Hasanu, čak i kada se ne slaže s njim:

... suviše te pogodila bratova nesreća. Nikome ne bih dopustio da ovako sa mnom govori, odbio bih ljutito, ali on me porazio, pogađajući suštinu moje pobune, a još više dobronamjernošću, koja nije u riječima već u pogledu, dubokoj iskrenosti, razumijevanju, zabrinutosti, u čitavom načinu kako je zračio, kao da me tek sada vidio i s one strane koja se obično krije Meša Selimović, Derviš i smrt, str. 111-2.

Divi mu se i kasnije, naročito kasnije:

Volio bih ga i ovakvog, volio bih ga ma kakav da je, pogotovu kad sam mu ravan, ali mi je milije da bude moja svijetla strana. On je neobaveznost, slobodni vjetar, vedro nebo. Ono što ja nisam, ali mi ne smeta. Jedini je čovjek koji ne poštuje moj položaj, i žali za mnom ranijim, a ja nastojim da budem što sličniji liku koji on vidi. Ponekad i vjerujem da sam takav Meša Selimović, Derviš i smrt, str. 414.

Niko od nas nije ono što jest. A jest ono što je mogao da bude, što bi htio da bude, a što je malo vjerovatno da će biti. Taj san o nama, ta nada da ćemo biti to što nismo, ta vjera da već jesmo to što još nismo, čini nas, čini se, onim što jesmo više od onoga što već jesmo.

Posljednja glava romana je ta transformacija - Ahmeda Nurudina u Hasana, Meše u Hasana, romana u Mešu. Nesretni Ahmed prestaje trajati, ostaje u romanu, Meša iz njega izlazi, ostaje, traje - u svima nama - kao nadahnuće, kao božija poruka.

Zato je roman, čini se, i autorov životopis. Roman jeste autobiografski, ali ko je u romanu pisac?

Roman jeste autobiografski. Meša Selimović je bio sretan čovjek, kao što je i roman knjiga o "traženju sreće". U tome je i jedina razlika. Selimović je svoju već našao, i zato je i mogao napisati udžbenik, uputstvo o traženju sreće, za one kojima je to uputstvo potrebno. U četrdesetim nisu mu bili potrebni ni želje ni njihovo ostvarivanje. Imao je Darku. Iako roman o traženju sreće, "Derviš i smrt" je mogao nastati samo na sreći, onoj autorovoj, unutrašnjoj, onoj koju mu je pružila žena koju je volio. I ovdje će se na mene najviše naljutiti moji neistomišljenici: roman je u stvari napisala Darka. Uzalud sarajevska, a i beogradska čaršija, veliča piščev genij da bi njegovu ljubav, ženu, učinila manjom, beznačajnijom u nastanku djela. Bez Darke, Selimović ne bi mogao biti sretan; bez sreće pisac nas ne bi ovom knjigom mogao poučiti kako se sreća traži.

Možda ovo alegorijsko traganje za autorom romana, ma kako heretično, i nije tako teško kao što je traganje za likom koji je autor. Ako je roman autobiografski, ko je Meša Selimović, derviš koji saopštava svoj život, ili Hasan koji izražava smisao, suštinsku poruku romana? Varaju se oni koji misle da je lako čitati romane, a pogotovo oni koji ih čitaju olako. Romani jesu slojeviti, i zato se mogu čitati različito, ali smo slojeviti i mi, uključujući i likove u romanu, slojevitiji od romana. Kao što se roman može čitati različito, jer je slojevit, tako je i pisac izbjegao da u romanu izrazi svaki od svojih slojeva. U slučaju "Derviša i smrti", čitalac može prepoznati njegov autobiografski karakter samo ako slojevitu ličnost autora ne veže za samo jednu ličnost u romanu. Zato i pitanje: ko je u romanu autor, zahtijeva složen odgovor. Možda je to derviš, kao što se misli jer se pokazuje, možda je to Hasan, mada je teško takav karakter vezati za pisca, pogotovo ako ste bili njegov savremenik ili sabesjednik, a možda su obojica, obojica nesavršene, ili nedovršene, kopije pisca, ili možda, obojica idealizirani likovi pisca, dotjerivanja onoga što je u piscu bilo nesavršeno, nedovršeno, a željeno.

U meni žive duše dvje, jedna od druge hoće da se otrgne J. W. Goethe

U Selimoviću žive mnoge duše, ali su dvije toliko različite, da se njegova dihotomija može riješiti samo na faustovski način. Jedna, Ahmed Nurudin, koja umalo da nije prevladala u Meši, ali nije, jer je pisac umjesto strasti za vlašću izabrao strast za srećom, i druga, Hasan, ona koja je također pisac, koja je trebalo da se razvije u Mešu, ili Meša u Hasana, ali nije sasvim, jer mu to nije dopuštao onaj prvi Meša koji nije imao sreće da bude sretan. Pa ipak, iako obojica participiraju u piscu, i ni jedan po sasvim identičnom dijelu Selimovića, jedan je više potvrda autobiografičnosti romana od drugog. Hasan je ona glavna, skoro realizirana, duša Selimovićeva, derviš je Selimović koji to nije uspio da bude.

Svi mi znamo kakvi se Luciferi mogu kriti iza akademija i tekija, derviša i doktora nauka, ali teško možemo znati na koju dušu u nama računa Lucifer. A još teže to priznajemo.

Ahmed Nurudin je samo dio Meše. To je onaj Ahmed koji je bio dijete, a kasnije derviš; derviš koji je postao pobunjenik, osvetnik, kadija nije Meša. Derviš koji je postao kadija je izdao Mešu. Zato piscu treba Hasan, i pored svih njegovih nesavršenosti, da nastavi njegov životopis tamo gdje je on prestao u Ahmedu Nurudinu, ali da ga nastavi i tamo gdje se on završava s autorovim životom.

Osnovni detalj koji potvrđuje autobiografski karakter romana, i na koji se kače svi, i koji još može poslužiti za karakteriziranje romana kao solipsističkog, jeste opet priča o bratu, derviševom i piščevom. Ali, taj detalj je samo osnova bogate, univerzalne potke, i samo utoliko je bitan i za smisao romana i za njegov autobiografski sadržaj. Tragajući za rješenjem, oslobođenjem brata, derviš dospijeva i do muftije, moleći:

Moj brat je bio niko i ništa, srećan čovjek.

- Zašto je zatvoren?

- Zato što nije poslušao oca.

- Zanimljivo.

- Otac je prost čovjek, radi koliko može, daje koliko mora, ne tiče ga se ništa osim kiše, oblaka, sunca, gusjenica, krompirove bube, ljuljka na pšenici, snijeti na kukuruzu i mira u porodici. Kako je sasvim jednostavan, iz jednog komada, kao drvena kašika, kao lipov čanak, kao rucelj pluga, nije se odrekao nepotrebne roditeljske navike da govori ono što očevi uvijek govore a djeca nikad ne slušaju. Savjetovao mu je da ne ide od kuće, zemlja će ostati pusta a varoši tijesne, malo mjesta a mnogo usta, malo mogućnosti a mnogo želja, počećemo da se davimo među sobom za veći komad hljeba. Brat nije poslušao. Onda je otac rekao: pamti, nesreća je što kod nas niko ne misli da je na pravom mjestu, i svako svakome je mogući suparnik; ljudi preziru one koji ne uspiju, a mrze one koji se uspnu iznad njih; navikni se na prezir ako želiš mir, ili na mržnju ako pristaneš na borbu. Ali ne ulazi u okršaj ako nisi siguran da ćeš oboriti protivnika. Ne upiri prstom na tuđe nepoštenje ako nisi dovoljno jak da to ne moraš dokazivati. Ni to nije poslušao. Sad otac ima razloga da se raduje i kaže: eto tako prolaze neposlušni sinovi Meša Selimović, Derviš i smrt, str. 184-5.

Djetinjstvo i selo su paradigme nevinosti, djevičanstva, moralnog i ekološkog. Obje ove metafore Selimović koristi kao paradigme svoje ličnosti. O selu maštaju samo ljudi iz grada; o djetinjstvu sanjaju samo oni koji su natjerani da iz njega izađu, odrastu. Brat je samo simbol i jednog i drugog. Zato se Selimović, dok je još derviš, a ne kad je postao kadija, divi dječaku koji je odolio iskušenju i odbio školu, grad, tekiju, znanje. A ostao u selu, na zemlji, u žitu, slobodan, uz oca, siguran.

Tu još nema mjesta za Hasana; Hasan, uostalom, i nema brata. Tek kasnije, nakon poraza derviševog, Hasan preuzima ulogu Selimovićeve personifikacije. Ali brat, Harun, mada samo dervišev, zbog svog imena, simbola, otkriva najdublju slutnju pisca.

Musa reče: Moj Bože! Daj mi pomoćnika od bližnjih mojih, Haruna, brata mojega, ojačaj njime snagu moju. Učini mi brata pomoćnikom u poslu mome Meša Selimović, Derviš i smrt, str. 209., Glava 8.

Selimoviću treba brat, ali brat posebnog imena, Harun, da bi nam kazao nešto o sebi. Harun je biblijsko-kuransko ime Mojsijeva (Musaova) brata. Pisac se upoređuje s Musaom (Mojsijem), božijim poslanikom! Otkuda ovo vezivanje na biblijsko iskustvo? Selimović se upoređuje s Musaom (Mojsijem), i bratom mu Harunom, jer je Musa (Mojsije) bio naprasit, tukao se, i ubio čak, a on, pisac, to nije, barem kao derviš, dok je derviš. Zato piscu treba Hasan. Pisac je Musa (Mojsije) koji će to postati čim Hasan preuzme ulogu personifikacije Selimovića.

Hasan je plahovit, nagao, zna i udarit, ono što piscu treba da bi bio Musa. Musa (Mojsije) je božiji poslanik; Hasan je poslanik Meše Selimovića. Zahvaljujući Harunu, bratu, pisac je Musa (Mojsije), božiji poslanik, onaj što čuva rodbinske veze, ispunjava božije propise. Selimović neće da bude Bog, vlast ga ne zanima, ali osjeća da je njegovo nadahnuće božijeg karaktera. Zato će mu trebati Hasan, da ga rastereti te teške i nezahvalne uloge. Kome prenositi poruke kada ljudi ne slušaju, ne razumiju, ne poštuju, ne boje se. Ni Boga, kamoli poslanika.

Iza ove tople priče o bratskoj ljubavi, krije se - ne, ne krije se, samo je treba otpretati, autobiografska istina romana o piscu i njegovoj slutnji da je "Derviš i smrt" poruka nama koju on samo prenosi. Nije to neskromno Selimovićevo približavanje, kao poslanika, Bogu, nego je to skromno priznanje da je za njegovo djelo zaslužan neko drugi. Ili nada, i lukavstvo, da ćemo ga, takvog, lakše prihvatiti i poslušati.

I tek tada dolazi Hasanovo vrijeme Selimovićeve biografije. U trenutku kada gubi brata, baš u času kada bi trebalo da bude još bliži piscu, derviš se razilazi sa Selimovićem i prepušta ulogu autobiografske ličnosti drugome. Pisac, uz Ishakovu pomoć, ne ustaje protiv vlasti, štaviše - dijalektički je priznaje kao alternativu neredu i haosu, odustaje od mržnje, osvete i pobune. Okreće se sreći - uz Darkinu pomoć, i mašta o sebi drugačijem, o sebi dželepiji, o onome koji je "postajao sve više onaj koga tražim", onaj "mirne riječi" (str. 128), onaj što je i u nemarnosti vidio slobodu, onaj "neodgovorne i razbarušene" prirode, onaj koji "ne osjeća potrebu" za redom, jer je taj red osjetio kao "nasilje nad sobom", onaj "u neprijateljstvu sa stvarima", "bez smisla za vlast ni nad čim" (str. 129) - uz Hasanovu pomoć. Kao Anaksagora: niti mu je stalo do mijenjanja ovoga svijeta, niti bi da ga tumači; za sreću mu je dovoljno posmatrati ga.

Ovu smo heretičku misao o slojevitom, polipersonificiranom, fizičkom i metafizičkom karakteru Selimovićeve autobiografije, počeli alegorijskom tvrdnjom o njegovoj ženi kao piscu. Kako god da me shvatili, morat ću na isti, ili sličan, način i završiti tu misao. Ko je, u stvari, zaista napisao "Derviša i smrt"? Pisac ili, ako je već riječ o autobiografiji, ličnost iz romana, glavna i autobiografska? Neki bi možda moj odgovor nazvali postmodernističkim. Neka, to je njihova stvar. Roman, naime, nije napisao Meša Selimović, nego Hasan, sin Alijin. Ali to nije sve. On, Hasan, ga nije pisao prije dvije stotine godina, nego između 1962. i 1966. Ako ne vjerujete, pogledajte, još jednom. Nakon što je roman završen, kur'anskim ajetima, onim istim kojima i počinje, dodato je sljedeće:

Svojom rukom napisao Hasan,
Sin Alijin:
Nisam znao da je bio toliko nesrećan.
Mir njegovoj napaćenoj duši!
1962-1966

Otkud Hasan u našem vremenu? Osim ako roman nije pisan njegovom rukom. U to nema sumnje, nikakve - Hasan je napisao roman, jer je živio u ovo vrijeme. A ipak se pitam: da li je to pisao Hasan reinkarniran u Mešu ili Meša čija se podsvijest sjeća da je nekada mogao biti Hasan.

I odgovaram: to u stvari Meša-Hasan objašnjava zašto Meša-derviš nije bio sretan. Zato što na zlo nije uzvratio dobrom. Zato što umjesto mržnje, osvete i vlasti nije odabrao ljubav, oprost i sreću.

 

---

Fusnote

(*1) -- Maurice Merleau-Ponty, Phénoménologie de la perception, Paris: Gallimard, 1945 (Engleski prevodi: Phenomenology of Perception trans. by Colin Smith, (New York: Humanities Press, 1962) and (London: Routledge & Kegan Paul, 1962) translation revised by Forrest Williams, 1981; reprinted, 2002)

(*2) -- Miloš N. Đurić, Istorija helenske etike, BIGZ, Beograd 1976, str. 159-60.

(*3) -- Keith Doubt, Solipsizam ispričan dostojanstveno: refleksije o romanu Derviš i smrt (Solipsism narrated magnanimously: reflections on Death and the Dervish), Spirit of Bosnia, VOL 5, NO 4 (2010)

(*4) -- Solipsizam je u filozofiji "ekstremni oblik skepticizma koji poriče postojanje bilo kakvog znanja osim vlastitog". ("the extreme form of scepticism which denies possibility of any knowledge other than one's own existence"). Prema Collinsovom English Dictionry, Glasgow, 1991.

(*5) -- Meša Selimović, Derviš i smrt, "Otokar Keršovani", Rijeka; "Sloboda", Beograd, 1975, str. 42.

(*6) -- G.W.F. Hegel, Osnovne crte filozofije prava, "Veselin Masleša - Svjetlost, Sarajevo, 1989. str. 286.

(*7) -- Keith Doubt navodi, u svom eseju, da na to ukazuje Henry Cooper u predgovoru engleskog prevoda romana. Doubt se slaže s tim, mada sam priznaje: "Ne spoznajemo lako da je malodušnost tema romana." Ostaje nejasno zašto se Doubt uopšte slaže s Cooperom.

 

izvor: odjek.ba-15