Ljubiša Buha, zvani Čume, višekratno osuđivani nasilnik i lupež, šef surčinskoga klana i zaštićeni svjedok u suđenju za ubojstvo Zorana Đinđića, došao je jedne svibanjske nedjelje prije devet godina u Sinj da sa svojim rasnim arapskim grlom sudjeluje u konjičkoj utrci Memorijal Franje Tuđmana.
Cijenjeni srpski gangster i njegovo poštovano grlo uživali su tada gostoprimstvo uglednoga lokalnog hadezeovca i viđenog člana hrvatske obavještajne zajednice.
I nije taj posjet, istina, prošao bez skandala. U gluhi noćni sat nepoznati je počinitelj pucao u usku, visoku prikolicu zakačenu za stražnji kraj Čumetova terenca, no životinja je prošla bez ozljeda. Mislim, naravno, na konja, ne na Čumeta.
Plemenita je beštija na koncu trčala na sinjskom hipodromu, pa i osvojila prestižno odličje nazvano po osnivaču moderne hrvatske države, a o kojemu svaki konj sanja.
Domaćim ljudima nije to možda bilo pravo, ali nisu mrskom neprijatelju branili natjecanje niti mu osporavali pobjedu. Pa i zašto bi? Nije konj kriv za svinjarije između Srba i Hrvata. Nije kljuse čitalo Iliju Garašanina i Dobricu Ćosića, klicalo Slobodanu Miloševiću ili slijedilo Vojislava Šešelja.
Stavite ovaj neobični slučaj iz 2007. kraj slučaja otprije nekoliko dana, kad je na sinjskom aeromitingu zabranjeno letenje srpskom avionu "galeb" s objašnjenjem da se iz toga modela jednom davno granatirao njihov grad.
Okolnosti su, složit ćemo se, vrlo slične. Dvije bezazlene, politički i ideološki neutralne sportske manifestacije u jednoj dalmatinskoj varoši, stavljene jedna do druge, zastrašujuće nam otkrivaju kako smo izgubili razum, kakvi smo jadni blesani i kukavice u zadnjih devet godina postali, koliko je naše društvo moralno i intelektualno propalo.
Premda im je rat u uspomeni bio mnogo svježiji nego danas, Sinjani su 2007. nekako shvaćali da konj ne može biti odgovoran za grijehe svoga gazde, čak ni ako mu je gazda lupež, nasilnik...
Braniteljima je bilo jasno da se stvarnost ponešto razlikuje od Disneyjeva filma jer u stvarnosti golubovi, psi, slonovi, vjeverice ili, u ovom konkretnom slučaju, konji nemaju ljudske osobine. Sa stvarima od metala, drva, tkanine ili plastike to je još i očitije.
Disney Company, doduše, zna napraviti da se zidne ure smiju, mlinci za kavu pjevaju, a automobili zaljubljuju, ali izvan ekrana to baš i nećete vidjeti. Nikada i nigdje nitko nije jedan avion, jedan beživotni uređaj od aluminija, čelika i pleksiglasa, optužio za ratni zločin. Sve do prije neki dan u Sinju.
Kad se prošli tjedan sinjska Koordinacija braniteljskih udruga u velikoj žurbi i panici sastala da jedan avion proglasi dušmaninom hrvatskog naroda i hrvatske države, bilo je to zapravo vrlo blizu bolesnom stanju.
A bolnice su pune nesretnika koji čuju glasove iz kaputa i lubenica ili vjeruju da im njihov usisivač želi zlo. Ljudi poslušno piju antipsihotike da im užasna priviđenja prestanu.
Živimo u zatrovanom svijetu u kojemu se svakodnevno izmišljaju stalno novi politički neprijatelji.
Nedužni, pristojni, dobronamjerni, po svemu uzorni građani bez pardona se proglašavaju četnicima, orjunašima, udbašima, ali sve do prije neki dan bili su to ipak samo ljudi.
U trenutku kad su motori s unutrašnjim sagorijevanjem dobili nacionalnost i politička uvjerenja, pojava je definitivno otišla predaleko.
Fenomen se više ne da objasniti političkom znanošću, a činjenica da je na sinjskom aeromitingu zaista zabranjen nastup srpskog pilota u "galebu", da su vlasti ozbiljno uzele upozorenja Koordinacije braniteljskih udruga, upućuje da se ne radi o usamljenim pojedincima, već je stvar zahvatila cijelo društvo.
Možemo samo naslućivati kako će se to dalje razvijati. Koordinaciju udruga samozatajno bih upozorio da jedan Srbin, dakle četnik, po imenu Nikola Tesla ima stanovitih zasluga za žarulje koje svijetle nad njihovim učenim tikvama.
Ako je u Sinju ostalo ikoga tko hrvatski misli, trebao bi gradu hitno isključiti struju. Fizički mrak koji bi tada zavladao prikladno bi odražavao metaforički mrak u ljudskim glavama.
Objavljeno: 27. avg 2016 | Ante Tomić
