Paralelna diplomatija : Iransko-srpsko-bošnjačka odbrana Mostara
Ko su iranski špijuni u vlastima BiH
Kako je pao Hasan Čengić - stolački imam, uzdanica stolačkog lobija u Sarajevu
Hrvatska dobila 50 miliona dolara za isporuku iranskog oružja Armiji BiH
Veza Teheran-Moskva-Beograd-Pale sa Sarajevom i bez njeg
• Strateško približavanje Irana i Rusije započeto je '90-ih godina prošlog vijeka i to je bio brak iz koristoljublja. Iranci su užurbano nastojali obnoviti svoje oružane snage nakon iscrpljujućeg rata s Irakom a Rusija je nastojala preko Irana ostvariti bolju poziciju među otcijepljenim, pretežno muslimanskim državama vlasnicama kaspijske nafte kao Turkmenistan, Azerbejdžen, Kazahstan, Uzbekistan...
• Povodom medijskog istupa Ivice Mišića koji je ustvrdio da je Hrvatska od Irana naplatila 50 miliona dolara za isporuku oružja Armiji BiH, novinar Slobodne Bosne otkriva do sada (2007.) nepoznate detalje o iranskim diplomatskim operacijama sa srpskom stranom nakon kojih je uspostavljeno bošnjačko-srpsko savezništvo u odbrani Mostara
Slobodna Bosna br. 558, Četvrtak, 26. Juli 2007 | Asim Metiljević
Penzionirani diplomata i nekadašnji novinar Ivica Mišić, s nekoliko natuknica o isporuci iranskog oružja Armiji BiH, otvorio je zanimljivo poglavlje - paralelne diplomatije - koja je možda i presudno uticala na tok i ishod krvavih sukoba na Balkanu. Mišić je naime posvjedočio kako je nekadašnji iranski ministar vanjskih poslova Ali Akbar Velajati obećao hrvatskom kolegi Mati Graniću platiti ček od preko 50 miliona dolara za isporuku oružja 5. korpusu Armije BiH.
Prema informacijama Slobodne Bosne, Mišićeva interpretacija događaja s početka 1995. godine sasvim je tačna - osim u jednom detalju: uslugu za doturanje oružja Bihaću Hrvatska nije naplatila u dolarima - nego u oružju - od svake pošiljke iranskog oružja BiH, koje se uz prešutnu saglasnost Amerike avionima dopremalo na otok Vis, Hrvatska je za sebe zadržavala trećinu dok su dvije trećine helikopterima i kamionima dopremane Armiji BiH. Za svo to vrijeme Srbija je šutilo i mirno posmatrala aktivnosti oko olegalnog naoružavanja bosanskih muslimana. Pitanje je - zašto?
O tim događajima ranije je objavljeno uvjerljivo svjedočenje najizravnijih aktera poput nekadašnjeg ambasadora SAD-a u Hrvatskoj Petera Galbraitha i savjetnika za nacionalnu sigurnost Billa Clintona Anthonyja Lakea. A danas o tome slušamo najviše od Radovana Karadžića koji time pokušava da izbjegne optužbe za genocid.
Šušak ZA - Tuđman PROTIV
Treba imati na umu činjenicu da je u to vrijeme (kraj '94. i početak '95. godine) Zagreb uveliko pripremao planove vojnih operacija za reintegraciju Krajine i Zapadne Slavonije - koje su još bile pod čvrstom kontrolom pobunjenih Srba pa se iranska ponuda hrvatskim vlastima za dopremu naoružanja Armiji BiH učinila istodobno i privlačnom i opasnom.
Hrvatski predsjednik Franjo Tuđman, kao i ministar vanjskih poslova Mate Granić bili su protiv otvaranja iranskog kanala za dopremu oružja Armiji BiH, uglavnom zbog nepovjerenja prema Bošnjacima čije vojno jačanje vlasti u Zagrebu nisu smatrale poželjnim. Nasuprot Tuđmanu i Graniću, hrvatski ministar obrane Gojko Šušak podržavao je isporuku iranskog oružja jer se želio domoći iranskih raketa zemlja-zemlja srednjeg dometa - koje bi omogućile Hrvatskoj da napadne ciljeve u Srbiji u slučaju da Beograd pokuša vojno odgovoriti na akcije Hrvatske vojske u Slavoniji i Krajini.
Napokon je hrvatsko vodstvo odlučilo zatražiti stav SAD-a strahujući da bi bilo kakav tajni hrvatsko-iranski dogovor mogao naljutiti Washintgon i dodatno oslabiti međunarodne pozicije Hrvatske kojoj su u to doba prijetile sankcije i izolacija. Na Tuđmanovo izravno pitanje kako bi Washington gledao na eventualnu isporuku iranskog oružja preko Hrvatske Armiji BiH, tadašnji američki ambasador u Zagrebu Peter Galbraith diplomatski je odgovorio kako o tome "nije dobio nikakve instrukcije". Tuđman je takvim odgovorom ostao zbunjen i kako nije razumio šta taj odgovor praktično znači, ponovio je isto pitanje. "Obratite pažnju na ono što vam nisam rekao" - kazao mu je tada Galbraith, jasno sugerirajući kako se Washington ne protivi isporuci iranskoj oružja.
Iranska mirovna misija u Mostaru kao dvostruka igra u BiH
Iranski diplomatsko-vojni angažman u BiH započeo je puno ranije o čemu bi, pored ostalog, mogao posvjedočiti i aktuelni hrvatski premijer Ivo Sanader koji je u martu 1993. godine u svojstvu izaslanika i opunomoćenika hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana prisustvovao trojnim hrvatsko-iransko-bosanskim pregovorima u Splitu. Pregovore je inicirao Alija Izetbegović pokušavajući po svaku cijenu izbjeći otvaranje sukoba Armije BiH i HVO-a koji je u proljeće 1993. godine visio u zraku.
Kako je u to vrijeme hrvatsko vodstvo Grudama uveliko razvijalo operativne planove sa Radovanom Karadžićem o srpsko-hrvatskom primirju i teritorijalnom razgraničenju u BiH (susret Boban-Karadžić u Grazu 6. maja 1992. godine, međusobno "priznanje" paradržava RS i Herceg-Bosne) Izetbegović je bio sasvim izoliran i nasmrt preplašen otvaranjem fronta s Hrvatima nakon čega bi Armija BiH zapala u duboku komunikacijsku izolaciju. Pokidanu vezu s Tuđmanom Izetbegović je obnovio uz pomoć Irana na čiju je inicijativu u februaru 1993. godine u Splitu održan "mirovni sastanak" kojem je, pored ostalih, prisustvovao i tadašnji Tuđmanov savjetnik Ivo Sanader.
Kako bi odobrovoljili Tuđmana, na tom je sastanku iranska delegacija započela i pregovore o narudžbi tri prekookeanska broda iz Riječkog brodogradilišta vrijedna preko 100 miliona dolara. Nekoliko sedmica kasnije, hrvatska mirovna delegacija predvođena Vladimirom Šeksom uputila se u Mostar sa zadatkom da pokuša smiriti uzavrelu krv, ali je bilo prekasno - 9 maja 1993. godine u Mostaru je pokrenuta spirala zla koja je u trenu progutala vijekovima izgrađivano hrvatsko-bošnjačko političko savezništvo.
Rusko-Iranska veza
Nakon neuspjelog mirovnog posredovanja s Hrvatskom, na izričitu molbu Alije Izetbegovića, iranska diplomatija uspjela je isposlovati ozbiljne ustupke srpske strane bez čije je pomoći odbrana Mostara bila nezamisliva. U maju 1993. godine Mostar se nalazio u dubokoj dvostrukoj blokadi a jedina veza sa snagama Armije BiH u Jablanici i Konjicu bila je uska, deset sati hoda duga pješačka staza preko vrleti planine Prenj. U takvoj situaciji oskudno naoružani vojnici 4. korpusa Armije BiH u Mostaru nisu mogli računati na duži otpor nadmoćnim snagama HVO-a i početkom augusta 1993. godine posredstvom zakulisne, paralelne diplomatije (Sarajevo-Teheran-Moskva-Beograd-Pale) započeto je do tada nezamislivo vojno savezništvo Armije BiH i Vojske RS zahvaljujući kojem je i odbranjen dio Mostara na lijevoj obali Neretve.
Strateško približavanje Irana i Rusije započeto je '90-ih godina prošlog vijeka i to je bio brak iz koristoljublja: Iranci su užurbano nastojali obnoviti svoje oružane snage nakon iscrpljujućeg rata s Irakom, a Rusija je nastojala preko Irana ostvariti bolju poziciju među otcijepljenim, pretežno muslimanskim državama vlasnicama kaspijske nafte (Turkmenistan, Azerbejdžen, Kazahstan, Uzbekistan...) za čiju se naklonost, s druge strane, grčevito borila Amerika koristeći se povijesnim uticajem Turske u tom regionu. U pozadini američko-turskog, odnosno rusko-iranskog partnerstva bila je nesumnjivo kaspijska nafta.
Rat kao interes ekonomske ekspanzije
Amerika je po svaku cijenu nastojala oslabiti rusku kontrolu opskrbe zapada naftom i plinom i stoga je u partnerstvu s Turskom početkom '90-ih godina promovirala novu rutu naftovoda koji bi izbjegao Rusiju i Iran, protežući se dužom, ali bezbjednijom trasom preko turskog teritorija u dužini od 1760 kilometara! Izgradnja tog nafovoda dovršena je 2006. godine i to je bila svakako najveća američko-turska ekonomska pobjeda u Centralnoj Aziji.
No, ni rusko-iransko savezništvo nije bilo bez rezultata u Centralnoj Aziji o čemu rječiti svjedoči dugoročni naftni ugovor potpisan između Irana, Rusije, Kine i Indije težak 70 milijardi dolara. Iran posjeduje druge po redu najveće rezerve nafte na svijetu (11 posto) i druge po redu najveće rezerve plina (15 posto) a taj ekonomski potencijal svakako je presudno uticao na jačanje iranske pozicije Rusiji, osobito početkom '90-ih godina kada je nakon sloma bivšeg SSSR-a Rusija prolazila kroz dugo i dramatično razdoblje ekonomske krize.
U dosluhu sa Sarajevom, iranska diplomatija uspijevala je iskoristiti dobre relacije Moskve s Beogradom i još bolje relacije Beograda s Palama i svome štićeniku Izetbegoviću obezbijediti neke koncesije srpske strane. U takve koncesije ubraja se i obilata a, po mnogima i presudna, srpska podrška Armiji BiH na mostarskom ratištu.
Višnja zove Jabuku
Vojna saradnja 4. korupsa Armije BiH i Nevesinjske brigade formalno je započeta 8. augusta 1993. godine o čemu svjedoči i tajna vojna depeša koju je zapovjednik 4. korpusa Arif Pašalić uputio sarajevskoj Komandi. U depeši se iznose pojedinosti srpsko-bošnjačkih pregovora u koje su osim vojnih zapovjednika 4. korpusa bili uključeni i tadašnji politički prvaci Mostara - Fatima Leho i Safet Oručević.
Mada se dugo smatralo da je srpsko-bošnjačka vojna saradnja u Mostaru bila potaknuta vrećama deviza, brojne činjenice govore suprotno. Kako smo doznali, u toj operaciji 4. korpus Armije BiH potrošio je neznatna sredstva - samo stotinjak hiljada DM - što je suviše sitan novac da bi se njime opravdala tako krupna vojno-politička usluga srpske vojske.
Kako je pao Stolac
• Pad Stoca (ili njegovo "prepuštanje") nije bio samo sumnjiva rabota iz Sarajeva, za koju vrlo dobro znaju bivši bošnjački dužnosnici, nego cijeli jedan srpski program širenja iranskog uticaja u Hercegovini - jer Iran je Rusima bratska zemlja i veliki saveznik. Ne čudi uopšte što danas u Mostaru gotovo da i nema Srba - to je bio cilj - sastavni dio tog istog dogovora (Sarajevo-Teheran-Moskva-Beograd-Pale).
Naime, pregovore u ime srpske vojske u početku je vodio major Novica Gušić, zapovjednik lokalne brigade iz Nevesinja, no kako se uskoro u pregovore uključio i general Ratko Mladić, postalo je sasvim jasno da se srpska pomoć Armiji BiH u Mostaru odvija uz puno znanje i saglasnost zvaničnog Beograda - stvarnog planera vojnih operacija u BiH.
To je postalo osobito jasno nakon Mladićevog prijedloga o sveobuhvatnim vojnim operacijama koje bi zajednički realizirale dvije armije:
- "Vi krenite prema Stocu, Dubravama i Neumu a mi ćemo uzeti sve lijevo od Neuma do Ploča. I tada ćemo zajednički pregovarati sa Hrvatima" - predlagao je Mladić svojim mostarskim sagovornicima s kojima se nekoliko puta sastajao u Podveležju - na lokalitetu Buska i Gostina šuma.
Krajem augusta 93. godine između srpske i bošnjačke strane bila je uspostavljena stalna telefonska veza pod kodnim nazivom "Višnja-Jabuka". Vojna saradnja odvijala se dvostruko:
- pripadnici 4. korpusa Armije BiH redovno su opskrbljivani municijom za pješačko naoruženje
- haubičke i minobacačke projektile na položaje HVO-a ispaljivala je srpska vojska prema ciljevima koje je dobivala kodiranom telefonskom vezom "Višnja-Jabuka".
Vojna srpsko-bošnjačka saradnja na mostarskom ratištu trajala je skoro punih 15 mjeseci - sve do vojne operacije Armije BiH nazvane "Jesen 94" - a usmjerene na Istočnu Hercegovinu kako bi se oslabio srpski pritisak na Sarajevo...
Istraga američkog senata o iračkom oružju u BiH
Anthony Lake žrtva iranske operacije u BiH
Odluka administracije predsjednika Clintona da dopusti, odnosno, preciznije, da zažmiri pred isporukom iranskog oružja Armiji BiH postala je jedna od glavnih tema u kampanji Republikanske stranke pred predsjedničke izbore 1996. a cijeli je slučaj detaljno istražila senatorska komisija. Republikanci su tvrdili da je administracija nepromišljeno dopustila širenje i jačanje iranskog uticaja u BiH dok su se Demokrati branili tvrdnjom da je to bio jedini način da se spasi bošnjački narod i osobito tek stvorena bošnjačko-hrvatska federacija koja je tada bila kostur bez mišića.
Bill Clinton je ipak pobijedio na izborima, a jedina žrtva ovog slučaja bio je njegov dotadašnji savjetnik za nacionalnu sigurnost Anthony Lake kojeg Senat zbog afere s iranskim oružjem nije želio potvrditi kao predsjednikovog kandidata za novog direktora CIA-e. O aferi iranskog oružja Anthony Lake dao je zanimljiv komentar nekoliko godina kasnije:
- "Jedan od važnih razloga zbog kojeg smo htjeli zaustaviti rat u BiH bila je namjera da suzimo prostor za prodor i jačanje iranskog uticaja u tom dijelu Evrope. Međutim, u toj je fazi rata bilo važno omogućiti bošnjačkoj strani da dobije oružje. Bili smo u teškoj dilemi. Da smo kazali Hrvatima - OK, imate zeleno svjetlo da propustite oružje, sudjelovali bismo u kršenju embarga UN-a na uvoz oružja u BiH. Da smo rekli Zagrebu blokirajte prolaz oružja i ne dajte da ono prođe u BiH, dodatno bi se produžilo uspostavljanje vojne ravnoteže na terenu, ugrozilo bi se hrvatsko-bošnjačko savezništvo i opstanak Federacije BiH kojom se ta ravnoteža nastojala uspostaviti i održati. Na kraju smo nekako 'izvrdali' i, gledano unatrag, nemam razloga da žalim zbog takve odluke jer bilo kakva druga odluka u tom trenutku bila bi puno štetnija."
Ko su iranski ljudi u vlasti BiH
Hasan Čengić pod zaštitom Izetbegovića
U pratnji tajnih iranskih pošiljki oružja za Armiju BiH, pream rusko-srpskim planovima, stizali su i pripadnici formacije Iranske revolucionarne garde koji su bili zaduženi za izvođenje instruktivne nastave. Također, s iranskim oružjem u BiH pristizali su i pripadnici iranske obavještajne službe Vevak (Vezarat-e Etellaat va Amniat-e Keshvar) kojima je povjeren zadatak specijalističke obuke pripadnika AID-a.
Pripadnci VEVAK-a, pored ostalog, organizirali su i "antiteroristički kamp" u Pogorelici za koji je Alija Izetbegović, nakon desanta IFOR-a, ustvrdio da je bio "naša velika greška". Iranskom operacijom u BiH neposredno je rukovodio ratni ambasador Irana u BiH Mohamad Taherian, koji je ranije službovao u Afganistanu upravo u vrijeme kada je Iran naoružavao tamošnje pobunjenike. Taherian je bio iranski specijalist za tajna naoružavanja - svi su to znali i svi su se pravili da to ne vide - pogotovo Rusi.
Nakon potpisanog mirovnog sporazuma, SAD je ultimativno zahtijevao od Izetbegovića potpuni prekid saradnje s Iranom te micanje iz vlasti "iranskih ljudi" infiltriranih u vlasti BiH. Među takve, SAD je na prvom mjestu ubrajao Hasana Čengića i Bakira Alispahića. Smjena Hasana Čengića bila je uslovljena nastavkom multilateralne vojne operacije "Opremi i obuči" kojom su Armija BiH i HVO trebali izjednačiti vojni potencijal sa srpskim snagama u BiH.
Izetbegović je dugo pokušavao vrdati i izbjegavati konačnu odluku, ali je, na koncu, morao popustiti. Članovi ratnog Predsjedništva BiH Nijaz Duraković, Ivo Komšić, Mirko Pejanović i Ejup Ganić otišli su u posjetu Izetbegoviću koji je zbog srčanih smetnji bio smješten u bolnici Koševo:
- "Izetbegović je bio jako slab. Sve vrijeme s nama razgovarao je ležeći, ali kada smo mu rekli da moramo smijeniti Hasana Čengića, poskočio je s kreveta i rekao nam da to ne dolazi u obzir! Dugo smo ga ubjeđivali i na kraju je ipak popustio, mada teška srca" - ispričao nam je svojevremeno Nijaz Duraković o svim tim zbivanjima.
Mnogi se danas ne sjećaju uloge Hasana Čengića niti da je on svoju karijeru počeo upravo u Stocu, kao imam, nakon što je iz Stoca podmetanjem i spletkama otjeran dugogodišnji i časni bivši imam. Tada je počeo proces kvarenja od kojeg danas tako jako zaudara u Stocu - zaudara toliko da će provjetravanje na kraju biti neizbježno.
