Suad Beganović: Filipova strujna priviđenja i halucinacije
U onome što bi trebao biti magazin, a što je nacionalistički megafon za batinanje svih onih koji se usude misliti, ne misliti drugačije, nego uopšte misliti i što nosi naziv Stav, urednik Filip Mursel Begović u broju 67 izašlom 16. 6. 2016. godine u tekstu pod nazivom Nenad Veličković roditelje djece iz Konjević-Polja nazvao "neobrazovanim nacionalistima" nastavlja medijski reket i sustavni napad na profesora Nenada Veličkovića.
Navedeni magazin u nekoliko navrata se doticao profesora Veličkovića, što u tekstovima Mahira Sokolije, kojem nikako nije bilo jasno zašto Veličkoviću smetaju nazivi ulica koje nose imena ustaša, što u prošlom tekstu Begovića Zauzimanje praznog mesta detetovog uma: Tajna veza Nenada Veličkovića, bošnjačkih stranaka i Evropske unije u kojem se Veličkoviću poručuje da treba biti sretan jer su mu Bošnjaci dopustili da uopšte priča. Tekst vrvi osudama i pozivima na oprez jer Veličković je - Srbin! Da Begović takve kvalifikacije koristi kao redovan dio svog pisukanja pokazuje Enver Kazaz u tekstu Filip Mursel Begović ili kastrirano mišljenje a sve greške i podvale do kraja razotkriva i sam Veličković u tekstu Ležeći policajac na evropskom putu.
Dakle, Veličković je Srbin koji smeta jer priča. Da je suština i banalnija nego je nosi prethodna rečenica poslužit će jednostavan podatak da se, na dva lista koliko je posvećeno Veličkoviću u gore navedenom broju Stava, na čak osam mjesta različitim fontovima ističe da je to profesor srpske književnosti, a tako počinje i nadnaslov članka.
Bilo bi glupavo pozivati Begovića na etički kodeks, kao i na novinarsku profesionalnost. Međutim, nužno je reagovati na dirigovane istupe koje magazin Stav promovira. Naime, Begović difamatorski i huškački piše svoje tekstove navodeći u oba genocid i tako posredno dovodi priču u ravan neke veze profesora Veličkovića sa velikosrpskim idejama te u kontekst bratstva Dodika i Veličkovića. Tako Begović piše da "primjećujemo da slični politički aktivizam (kao Veličković, op. a.) pokazuje i destruktivni Milorad Dodik."
S obzirom da ne preostaje ništa drugo, minimum bi bio analizirati članak Nenad Veličković roditelje djece iz Konjević-Polja nazvao "neobrazovanim nacionalistima" i pokazati svo Begovićevo neznanje, cinizam, neprofesionalnost i svjesne insinuacije.
Čovjek neskrivenih namjera
Begović u dijelu naslovljenom Čovjek skrivenih i opasnih namjera nema šta reći pa hiperbolizuje skandal iako će pažljivo čitanje pokazati da Begović ne razumije, ili ne želi da razumije. Naime, Begović predstavlja Veličkovićevu ideju anacionalne škole kao odsustvo razumijevanja za diskriminaciju djece u Konjević-Polju. Da Begović zna čitati tada bi vidio da se ukidanjem nacionalnih programa diskriminacija smanjuje. Odnosno, Veličković ne negira demokratska prava, već poručuje da i roditelji djece koji žele anacionalnu školu mogu to tražiti kao i bilo ko drugi. Kako taj paradoks ne može odbraniti Begović počinje sa spinovanjem.
Ono što profesor srpske književnosti Nenad Veličković smatra "anacionalnom školom" za naivne je predstavljeno kao "probosansko", a da nije riječ o tome, ponajbolje se razobličuje u njegovoj autorskoj knjizi "Dijagnoza - patriotizam", objavljenoj u Beogradu 2010. godine.
Jedino što se razobličuje ovdje jeste činjenica da Begović nije novinar, jer preduslov da se nešto prepozna novinarom jeste vrlina ideje, u ovom slučaju novinarstva, kako nas uči Platon. S obzirom da Begović ne navodi niti jedan citat u odbranu svoje teze jasno je da on knjigu nije ni pogledao, a samim tim je iznevjerio profesiju. Međutim, akcenat je ovdje na dvije boldirane riječi: srpske i Beograd.
Ako Veličković nije bosanski patriot, šta je onda? Pita se Begović, da bi zatim zaključio da je Nenad Veličković čovjek skrivenih i opasnih namjera.
Tako ovaj Zagrepčanin i student kroatistike koji u ratu nije bio minut (no ne budimo Filip, pošteno je reći da nije bio punoljetan kao otac njegov) pita građane Sarajeva da li je vojnik Armije BiH, spomenuti Nenad Veličković, zaista njih branio i da li je patriota. Da bi potom razjasnio tim istim građanima istinu do koje je on sam stigao ne čitajući knjige koje ne citira, ali ih spominje.
Da bude siguran da je opkoljenim Sarajlijama sve razjasnio i da je Veličković opasni Srbin, Begović navodi da on čak predaje i Žitije svetog Save na fakultetu, što je smiješno, jer da nije studirao kroatistiku već na FF u Sarajevu, Begović bi znao da je iste žitije predavala i ranija profesorica koja se zvala Fatma te da su žitije bitna naučna činjenica.
Begović promiče kroz tekst još jednu neistinu. A to je kako Veličković ne govori o vlastima RS-a već o "bošnjačkim čitankama" što se može vidjeti u knjizi "Školokrečina", koja je objavljena u Beogradu 2012. godine, pri čemu se Begović nije potrudio ni pogledati Školegijum, već drugi nepogledani materijal, gdje takvih tekstova ima sasvim dovoljno.
Međutim, nasumični izbor Školegijuma iz januara 2011. godine donosi tuce tekstova o srpskom nacionalizmu, čak Veličković kritikuje jednostran izbor ćirilice koju Begović također spominje navodeći Povelju Kulina bana. Nemoguće je ne primijetiti kako Begović spominje sve redom velike simbole, od Kulina bana do patriotizma ne bi li tako Veličkovića smjestio na drugu stranu, onu demonsku gdje su Dodik i Veličković udruženi.
Istina sigurno ima više integriteta i neće da se druži sa Begovićem u njegovim poduhvatima, a ona kaže da već na naslovnici Školokrečine piše kao podnaslov Nacionalizam u bošnjačkim, srpskim i hrvatskim čitankama, baš kao što se Veličković bavi sa sve tri strane i u knjizi Dijagnoza - patriotizam. Begović jednostavno mora nazad u klupu, učiti i samo učiti.
Begović zatim želi da ispravi jedinicu koju je sam sebi dao jer se nije sjetio pogledati ni naslovnicu knjige i piše kako ne stoji teza o "bošnjačkim čitankama" jer toj tezi ide u prilog i činjenica da su bosanske nastavne planove i programe za nacionalnu grupu predmeta izrađivali također autori različitih nacionalnosti... pri čemu se pokazuje sva logička logoreja i patološka zagriženost u nacionalizam. Ako je Begović u pravu i imena dokazuju da sadržaj ne može biti nacionalistički jer su autori Srboje, Bošnjoje i Hrvoje, kako li će objasniti slučaj Bošnjaka Dževada Galijaševića. Tako on postaje skandal sam sobom, čim u imenima nalazi nacionalnu i vjersku pripadnost.
Vrhunac i krajnji stadij cinizma i moralne izopačenosti jeste poređenje profesora Veličkovića sa Dodikom. Begović, nakon što se propisno logički ispromašivao pompezno piše sljedeći odjeljak pod nazivom Veličković pokazuje elementarno neznanje i nedostatak argumenata nadoknađuje komparacijama sa iskušanim neprijateljima. Stoga nije čudno što je zagrebačko čedo igrajući se u vlastitoj moralnoj pljaci zamutilo granicu koja se smije preći i profesora koji je učestovao u odbrani BiH usporedio sa Dodikom. Takav moralni rasap donosimo u cjelini.
No, barem što se tiče relativiziranja, nijekanja i ukidanja bosanskog jezika, primijećujemo da slični politički aktivizam pokazuje i destruktivni Milorad Dodik. Hoće li ovaj profesorsko-predsjednički dvojac uspjeti u svojem "ćirilometodskom" prosvjetnom nauku u RS-u, ostaje da se vidi. Ovoj braći iz "Lige mladih lingvista", naime, zajedničko je to da bi rado bošnjačku djecu iz Konjević-Polja i njihove "neobrazovane roditelje nacionaliste" lišili osnovnih ljudskih prava.
Nije nemoguće prokljuviti pozadinu nazivanja Veličkovića i Dodika udruženim dvojcem i braćom. Oni su Srbi, svi Srbi su isti. Begović je marginalna ličnost, novinar koji ne zna citirati, a zbog toga mu je potreban neprijatelj na kojem će dokazivati svoju nacionalnu pripadnost. U tom traganju za identitetom Filipa udara struja, on spoznaje Boga, kako sam navodi u jednom intervjuu i postaje Mursel. Zatim dolazi u Sarajevo da prima platu i repetira iskrivljeno novinarsko pero u neprijatelje, ne bi li i on postao jedan od jakih bošnjakizatora grada kojeg je Veličković branio u ratu od napadača. Stoga on u Veličkovića može gledati samo iz žablje perspektive.
Da Begović voli struju vidi se dalje u tekstu jer, odjednom i niotkuda, u priču upliće Enesa Durakovića kojem je Veličković predlagao trofazni obrazovni strujni sistem da bi isto tako, ne spominjući ni kada, ni šta, ni kako "dokazao" da to pokazuje neznanje profesora Veličkovića. Begović uvijek počinje da lupa kao Maksim po diviziji kada nemušto sebi želi obezbijediti plodno tlo za instaliranje neke svoje ideje. Igranje logičkih troskoka dovodi do sljedeće rečenice. Možda je takvo nešto Veličković priželjkivao ne bi li legalizirao vrijeme za koje je plaćen od države, a koje troši da vodi vlastiti časopis.
Da Begović više troši vremena na provjeravanje navoda nego na blaćenje časnih branitelja Sarajeva, saznao bi da Veličković ne troši vrijeme na časopis i da njegovi studenti nisu uskraćeni za nastavu i kvalitet u njoj. Ali zato jesu bili kod Rizvanbegovića kojeg spominje u nastavku. Na kraju je Begović završio sa Zukom Džumhurom tako obigravši nekoliko krugova ganjajući vlastiti rep tekstu u kojem se ne zna da li više ima smiješnih ili žalosnih rečenica.
Šutnja kao moralno bijedništvo
Ne postoji danas, osim dokazanih imena, u sarajevskoj literarnoj čaršiji neki Mirko Kovač koji će pisati ponovo Polja smrti. U takvom habitatu obituju intelektualni pešovi nespremni da reaguju kada se vrši napad na integritet bilo koga. Takve moralne praznine i etičke truleži zaudaraju po raznim organizacijama smjenjujući urednike i sisajući tradukijevu sisu, vješto izbjegavajući i onaj minimum sastanaka. Najgori od najgorih danas vode te fantomske etičke šupe koje su se donedavno izdavale za neupitan mauzolej odgovornosti i ispravnosti. Neki od njih vrijede, ali su tihi, izbjegavaju prevlast većinske banalnosti. Takav plašt više ne vrijedi. Vrijeme je da se obračuna sa onima koji su stisli svoju gubicu zaboravljajući na temeljne vrijednosti koje nosi humanistika. Profesori Filozofskog fakulteta u Sarajevu su najveće kukavice. Njihovo mahanje glavom na sjednicama, nemanje stava i vječna šutnja ista su ona šutnja koju je opisao Meša Selimović u knjizi Sjećanja. O tim etičkim bastardima će biti još mnogo tekstova. I sve dok oni šute njih treba računati u saučesnike koji šutnjom odobravaju skidanje skalpova. Kada na sljedećem kongresu, konferenciji ili u emisiji na televiziji budu pričali o tome kako su Sarajevo branili i Srbi i Hrvati i Bošnjaci treba im zamahati praznim listom jer oni nisu ti koji ikoga brane ni iz udubnosti vlastite fotelje. Predugo se takva šutnja zaljeva cinizmom koji danas cvjeta i smrdi.
Samo je ona mlađa generacija uspjela biti jadnija od ove. Pišući, između ostalog i za Školegijum, te struktualizirajući, restruktualizirajući i poststruktualizirajući za novac oni su saprali sve redom, duboko se pozivajući na posljednje utočište, etičku odgovornost pisaca. Danas je njihov angažman svrhovit i svjedoči o njihovoj veličini - oni pišu slova na boje i to objavljuju po internetu.
Objavljeno: 19. jun 2016 | prometej-ba Suad Beganović
