Kičma UDB-e Jugoslavije bili su Hrvati iz Hercegovine
Što je drugo uradio Tuđman već izvršio agresiju na BiH, a Praljak, Boban i ostali Hercegovci mu bili sredstvo. Kad je Praljak srušio Stari most, po Širokom Brijegu su se janjci okretali što je srušen "turski most". Kakav turski most, govorio sam budalama, pljunuli ste na čast i obraz hercegovačkih Hrvata.
Raspad Jugoslavije doveo je i do raspada Službe državne bezbjednosti. Njeni dosjei i danas pobuđuju veliko interesiranje javnosti, što potvrđuje prašina koju podiže i samo sporadično pojavljivanje nekih dokumeneta. U "raskrinkavanju" toga šta je i kako radila nekadašnja Služba, koja se u Hrvatskoj kolokvijalno najčešće naziva Udba, u Hrvatskoj su prednjačili Bože Vukušić i Vice Vukojkević. Neosporno je da je oko toga šta je i kako radila Služba, te oko njenih (objavljenih) dosjea bilo više sukoba u javnosti. Zadnji, koji je pratio kraj suđenja Josipu Perkoviću i Zdravku Mustaču otkrio je da su u ubistvo Đurekovića bili uključeni pripadnici KOS-a, a ne kako se dugo mislilo (i zbog toga što su neki svjedoci to ponavljali) da su izvršioci bili Željko Ražnatović Arkan s grupom kriminalaca koje je angažirala Služba. U svom svjedočenju pred minhenskim sudom svjedok Ivan Lasić je rekao da je Stanko Čolak saznao kako se Željko Ražnatović hvalio time da je likvidirao Đurekovića u Njemačkoj.
Perkovićeve informacije
- "Otkrit ću tko su bili Udbini doušnici u redovima HDZ-a, danas veliki klerikalci i radikalni desničari, a još su aktivni" - poručio je iz njemačkog zatvora Josip Perković 2014. godine, nakon što ga je Hrvatska izručila.
Josip Perković je bio jedan od jugoslovenskih šefova Državne bezbjednosti i ratni šef hrvatskog SIS-a.
Početkom ove godine u Hrvatskoj se podigla poprilična prašina kada je Perković "progovorio" o tome kako je po nalogu Franje Tuđmana radio provjeru da li je pod kodnim imenom "Sova" za KOS radio Vladimir Šeks, navodeći:
Što se tiče kodne oznake Sova - sve sam Vam objasnio još davne 2005. U lipnju 1990. g. predsjednik RH dr. Tuđman naredio je ministru Boljkovcu i meni da se određeni broj osoba stavi pod nadzor službe, što je podrazumijevalo i nadzor telefonskih razgovora. Bile su to uglavnom osobe za koje se imalo dokaze ili sumnjalo da imaju veze s KOS-om. Naređen je nadzor nad Vama, koji je obuhvatio i nadzor telefonskih razgovora. Razlog je bila sumnja da ste usporedno sa SDS-om bili suradnik KOS-a još iz vremena majora Laze Boričića (kojeg sam poznavao), te da urotnički djelujete u odnosu na novu vlast i vrh države, i dr. Tuđmana kao predsjednika. Određene su kodne oznake - Vama "Sova", a drugim KOS-ovcima također po ptičurinama - "Orao", "Crna ptica", i dr. Naravno, identiteti su mi poznati od svih nadziranih. Objavili ste neke transkripte iz kojih se može zaključiti da ste bili pod nadzorom duže vrijeme. Svaka tvrdnja o možebitnom nelegalnom postupanju prema vama je izlišna. Tako dugo vremena držati Vas pod nadzorom, raditi transkripte - može se samo uz odobrenje i zapovijed. Obilje podataka je nastalo tijekom tog nadzora, no za razumijevanje je dovoljno koliko sam naveo. U slučaju potrebe mogu Vam pružiti obilje podataka i detalja iz vremena od 1974. pa dalje, ali i u samostalnoj RH.
-- Josip Perković, Jutarnji list, 29. apr 2018.
Novinar Željko Petrušić, koji godina istražuje ovu temu u Hrvatskoj, nakon toga je u tekstu "Perković progovorio o Šeksu i klapi kolege iz kosovskog gnijezda" napisao:
Šeksu je poslana jasna poruka: Sami ste me izazvali na ovaj potez. Nisam imao izbora. Vi ste me izdali Nijemcima. Sada ću ja istima izdati vas i ostale Kolege. Dok god je vaša suradnička mreža u koju se ubrajaju Bože Vukušić, predsjednik Ustavnog suda Miroslav Šeparović, Tihomir Orešković, Tomislav Mičić, Vinko Sindičić, aktivna protiv mene, ne mislim se vraćati u Hrvatsku. Zato ste Vi dragi Kolega, Dejane, Sovo, kao glava suradničke hobotnice, prvi na redu. (...) Nalaze li se među psudonimima KOS-ovaca imena Vice Vukojevića, Tihomira Oreškovića, Miroslava Šeparovića, Mate Arlovića, Zvonka Zubaka...? Josip Perković može biti od velike pomoći njemačkim istražiteljima, koji istražuju ulogu Tihomira Oreškovića u ubojstvima Đure Zagajskog i Stjepana Đurekovića, ako bi im dao potvrdu da je Oreškovića vrbovao KOS, i da se u to uvjerio kada je po nalogu Josipa Manolića 1992. istraživao povezanost ratnih zločina u Gospiću sa djelovanjem KOS-a.
Povjesničar dr. Ivo Banac je 2014. tadašnju aferu nastalu oko odbijanja Hrvatske da Perkovića izruči Njemačkoj (kada je zvanični Zagreb na sve načine pokušao da izbjegne njegovo izručenje, čak se suočavajući s prijetnjama sankcijama od Evropske unije iako je Hrvatska tek bila postala članica evropske porodice) objašnjavao:
Perković zna vrlo mnogo o ljudima koji trenutačno vladaju na političkoj i društvenoj sceni zbog čega su oni stali u njegovu obranu. Ovakva podrška samo pokazuje do koje su mjere umreženi moćnici u Hrvatskoj. Oni štite svoje biografije, interes i konkretnu moć. Za Hrvate je važno da počne proces čišćenja. To nije samo ubijanje, nego i kontrola cijelog društva. Udbaši su kontrolirali sve tvrtke koje su se bavile uvozom i izvozom. Ta mračna tajna hrvatskog društva nekima je dala veliku prednost u tranziciji.
Stanko Čolak i Ivan Lasić, Jerko Bradvica, Stipe Grizelj, Rade Vukojević...
I prije te 2014. dugo su trajale opstrukcije čak i sa samog vrha vlasti (u kojima su svojevremeno uz kadrove HDZ-a učestovali i Ivo Josipović i Zoran Milanović) oko Perkovićevog izručenja Njemačkoj, a brojni dokumenti koji su se pojavljivali potvrđivali su veze pojedinaca (visokih dužnosnika) s nekadašnjom Službom bezbjednosti i KOS-om.
Zanimljivo je pomenuti i pismo koje je prije nekoliko godina kružilo internetom, a koje je, navodno, Perković 28. juna 1992. godine poslao saveznoj Službi bezbjednosti u Beograd u kome se, između ostalog, navodi:
Deplasirane optužbe i ucjene protiv moje malenkosti, Gojka Šuška i Vice Vukojevića po svemu sudeći neće proći. (...) Ne može se prihvatiti klevetnička praksa da Hrvat iz Hercegovine uvijek treba da bude neki namješteni ustaša. Upravo kičma Jugoslavije UDB-e bili su Hrvati iz Hercegovine, a evo nekoliko legendarnih imena koje kvalificirani ljudi u obavještajnoj mreži visoko cijene. To su: Stanko Čolak i Ivan Lasić, Jerko Bradvica, Stipe Grizelj, Rade Vukojević i drugi. Njima neizostavno treba pridodati ključne obavještajne tajne operativce koji su pretežno djelovali u inostranstvu: Vice Vukojević, Ilija Stanić, Željko Šušak, Gojko Šupšak, Ivan Galić i drugi.
Njih branim iz sljedećih razloga: Rade Vukojević, Vice Vukojević i Ilija Stanić bili su glavni konspirativni organizatori u uklanjanju i egzekuciji zločinačkog ustaškog generala Maksa Vjekoslava Luburića. Vice Vukojević je 1968. i 1969. djelovao u inozemstvu Beč-Zurich-Paris i uz pomoć visokog funkcionera UDB-e Stanka Karadeglije koordinirano držao na vezi Iliju Stanića - Stanić je bio plasiran u sam domicil generala M.V. Luburića. Uz pomoć dvojice Vukojevića, Stanić je ilegalno s povratnom namjerom došao u Jugoslaviju, te sa Stankom Karadeglijom u Sarajevu uglavljuje efikasne metode egzekucije. Također, za vrijeme studentskih nemira sedamdesetih godina Vice Vukojević je ogromno svojim konspirativnim radom pomogao slamanje hrvatskog separatizma. Kod perfektne egzekucije imoćanskog teroriste Brune Bušića glavnu ulogu odigrao je Vice Vukojević, kao stari znanac Brune Bušića držao ga je na vezi dok nije obavljena egzekucija. Odlaskom Gojka Šuška u Kanadu UDB-a je u suradnji američke obavještajne službe CIA cjelu organizaciju OTPOR preuzela u svoje ruke. Zahvaljujući našim operativcima Marijanu Sopti i Gojku Šušku ustaški teroristi su razbijeni, a među našim ljudima u Kanadi i Americi zavladao je mir...
Njemački Vrhovni sud je 2. maja 2018. izrekao drugostepenu presudu kojom su odbačene sve žalbe na prvostepenu presudu (izrečenu 2016) Josipu Perkoviću i Zdravku Mustaču, nekadašnjim visokim funkcionerima Službe državne bezbjednosti SFRJ, koji su osuđeni na doživotni zatvor zbog uključenosti u ubistvo Stjepana Đurekovića, koji je kao jugoslovenski politički migrant ubijen u Njemačkoj u julu 1983.
Jasno je da je Perković u priču oko ubistava jugoslovenskih imigranata uključio KOS (upućeni tvrde da njemački istražitelji već duže rade na tome i da su umnogome proširili prvobitnu istragu), koji se do sada nije pominjao, ali i brojna zvučna imena iz Hrvatske, koji su i danas na visokim pozicijama, a koji su direktno povezani sa visokim hrvatskim funkcionerima u Bosni i Hercegovini. I nije jedini.
Lasićevo svjedočenje
Slobodna Bosna je (11. maj 2006) objavila intervju sa Tomislavom Naletilićem iz Širokog Brijega, koji je kao student u Zagrebu uhapšen zbog rasturanja letaka Hrvatskog oslobodilačkog pokreta zajedno sa Vicom Vukojevićem, nakon čega je pobjegao u Njemačku gdje je dobio politički azil, a kasnije se pridružio organizaciji Ujedinjeni Hrvati Njemačke, postajući poslije (kad su likvidirane njene vođe, Hercegovci Mile Rukavina, Vid Maričić i Krešimir Tolj) i njen predsjednik.
U tom intervjuu Naletilić je decidan:
Nas su pratili i ubijali isključivo hercegovački Hrvati, nikad Bošnjaci, Srbi ili Hrvati iz Hrvatske. Dakle, ljudi koji su bili naši susjedi, školski drugovi, bliža rodbina, čak i rođena braća. Taj sistem je početkom 70-ih osmislio šef mostarske Udbe, pa poslije šef za hrvatsku emigraciju savezne tajne službe Stanko Čolak, rodom iz Širokog Brijega. Ivan Lasić je bio najkrvoločniji. Počeo je kao učitelj u osnovnoj školi u selu Rasno, a onda prebačen za upravitelja đačkog doma u Širokom. U službu ga je vrbovao ekonom u domu Tadija Lončar, kasnije šef širokobriješke UDB-e, koji ga je preporučio Stanku Čolaku. Kada je Stanko Čolak 70-ih postao šef u Beogradu, njegov brat Drago Čolak bio je šef UDB-e u Mostaru, a treći brat Ivan Čolak šef širokobriješke službe. Lasić i Lončar su postali vođe profesionalnih ubojica koji su ubijali naše članove po Njemačkoj. Poslije im se po liniji partije priključio Jerko Bradvica. To je bio operativni vrh UDB-e protiv hrvatske emigracije, koji je planirao stvaranje saradničke mreže u emigraciji i organizirao ubistva u inozemstvu. Posao su koordinirali sa šefovima UDB-e Hrvatske, Josipom Perkovićem i Zdravkom Mustačem.
Godinama kasnije, Ivan Lasić Gorankić dospio je, kako je 2015. pisao Večernji list, u žarište pozornosti javnosti zbog svjedočenja na suđenju u Njemačkoj Perkoviću i Mustaču putem videolinka iz Mostara, kada je opovrgnuo dio iskaza koji je 1992. dao istražiteljima iz Povjerenstva za istraživanje i dokumentiranje komunističkih zločina u Zagrebu o svojim spoznajama vezanim za djelovanje SDS-a kao i likvidacija hrvatskih emigranata.
Lasić prvo nije htio govoriti o ispitivanju kome je bio izvrgnut pred Povjerenstvom od strane Bože Vukušića, koji je također bio svjedok u njemačkom procesu, ali je onda ispričao kako su ga 13. juna 1992. oteli Bože Vukušić i njegov brat dok je bio u jednom podrumu zbog rata u Mostaru. Bio je ranjen, a oni su ga vezali i odvezli u neki mali podrum gdje je bio mrak. Kući se vratio 1. jula. Tokom perioda zatočenja smršao je, kako je rekao, 16 kilograma, a bio je izložen fizičkom i psihičkom maltretiranju. Na inzistiranje Povjerenstva odveden je u Hrvatsku, gdje je dao iskaz i dio tog njegovog iskaza bio je temelj za podizanje optužnice u Münchenu. No, dio toga iskaza Lasić je povrgnuo i neizravno potvrdio da ga je dao pod prisilom - "dio je tačan, dio friziran, a dio nastao po diktatu Bože Vukušića", rekao je tada Lasić.
U vrijeme kad se desilo ubistvo Đurekovića, zbog koga je Perković procesuiran u Njemačkoj, Lasić Gorankić je bio neformalni šef i njemu i Mustaču, jer je bio u Beogradu na čelu Druge uprave Službe (Uprava nadležna za unutarnjeg neprijatelja i emigracije). Na mjesto načelnika Druge uprave Lasića je predložio njegov kolega i dugogodišnji poznanik Stanko Čolak. Za razliku od Stanka Čolaka, koji se smatrao Lasićevim mentorom i koji je ostao živjeti u Beogradu, Ivan Lasić Gorankić vratio se u Mostar, odnosno rodni Široki Brijeg.
Njihovi su ostali njihovi, a naši su postali udbaši
No, da Ivan Lasić nije, tek, bezazleni penziner u Širokom Brijegu, ustvrdio je Tomislav Naletilić:
Zahvaljujući Vici Vukojeviću, jednom beskarakternom čovjeku, danas sucu Ustavnog suda Hrvatske i novokomponiranom povjesničaru ustaške emigracije Boži Vukušiću koji po nalogu svojih starih poslodavaca Ivana Lasića i Stanka Čolaka piše gluposti u "Tajnom ratu UDB-e" i "Čuvarima Jugoslavije". (...) Bože Vukušić je u mom lokalu ubio Jusufa Tatara, radnika koji je dolazio kod nas i nikada nije pravio probleme. Poslije su uhapsili i mene jer je Vukušić to pokazivao kao samoobranu od špijuna UDB-e, što je glupost. Ja sam mu trebao dati alibi, ali nisam htio jer je ubio nevina čovjeka. Zato mi se kroz stavljanje imena na spisak suradnika KOS-a Bože Vukušić pokušava osvetiti. Ko je bio Vukušić, vidjelo se tek kada ga je Tuđman uspio izvući sa doživotne robije iz njemačkog zatvora. Dakle, on je najobičniji kriminalac koji je prije rata pljačkao stanove i koga je u Karlsruhe meni poslala UDB-a što je srbijanski udbaš Božo Spasić i napisao u svojoj knjizi.
Na pitanje pod čijom "zaštitom" je Bože Vukušić, Naletilić je tada odgovorio:
Prije svih Ivana Lasića, koji je bio posrednik u kupovini dokumentacije o suradnicima SDB BiH objavljenu u "Čuvarima Jugoslavije", a koja je kupljena od Brane Kvesića. Mislim da Lasić i Kvesić još uvijek drže mnogo važnije dokumente o suradnicima i operativnim vezama među kojima su imena za ne povjerovati. Bože Vukušić je tajnik Počasnog bleirbuškog voda i pisac povijesti organizacije Hrvatskog revolucionarnog bratstva (HRB). To je neviđena sramota. (...)... sjetio sam se Mile Rukavine koji mi je pred njegovo ubojstvo rekao: "Mi smo UDB-i poturali naše, a UDB-a nama svoje, njihovi su ostali njihovi, a naši su postali udbaši".
KOS i UDB-a su, kao i 70-ih pobjednicima Titove frakcije, asistirali novoj "demokratskoj i slobodnoj" vlasti početkom devedesetih, izjavio je Tomislav Naletilić koji nema nikakvih dilema o tome da je Franju Tuđmana u emigraciju poslao KOS i dao mu pasoš, te ga promovirao u "lidera hrvatske emigracije iako on nikada nije bio istinski emigrant":
Kada postaje predsjednik Hrvatske, za ministra policije dovodi počasnog građanina Valjeva, Josipa Boljkovca, čija je žena rođena sestra generala JNA i posljednjeg ministra jugoslavenske policije Petra Gračanina. Upravo je Gračanin kreirao "balvan revoluciju" u Kninskoj krajini. Za šefa hrvatskih službi Tuđman postavlja Josipa Manolića, osnivača hrvatske UDB-e i oficira KOS-a. Od hrvatske emigracije Tuđman je dobio desetine miliona dolara pomoći, ali nas je smatrao neprijateljima. (...) Kada je ubijen i zapovjednik HOS-a BiH Blaž Kraljević, mi smo shvatili da nas je Tuđman otpisao. Umjesto nas koji smo inzistirali na savezništvu sa Bošnjacima, on je u Hercegovini uspostavio strukturu ljudi čije su karijere "stvorile" tajne jugoslavenske službe: Matu Bobana, Slobodana Praljka i Jadranka Prlića. (...) Šefa SIS-a Perkovića je postavio osobno dugogodišnji suradnik vojne kontrašpijunaže jugoslavenske vojske Franjo Tudman, prvi predsjednik neovisne Hrvatske...
Tuta i ja smo daleki rođaci. (...) Mislim da je on bio oruđe Franje Tuđmana i Gojka Šuška, koje su za svoje interese po Hercegovini zloupotrebljavali Mate Boban i Vice Vukojević. Onaj tko je donio Tuti dva miliona maraka da ubije Blaža Kraljevića pripada strukturi koja je objavila listu KOS-a u Nacionalu. (...) Da je ostao živ, Mate Boban bi bio prvooptuženi u Haagu. (...) On je bio vođa pljačkaša HR Herceg-Bosne koji su osramotili hercegovačke Hrvate i zavadili nas sa Bošnjacima. I crkva u Hercegovini je stajala iza njih, pa je mjesec dana pred otvaranje logora za muslimane fratar govorio nama poslije mise kako je došlo vrijeme da definitivno završimo i sa muslimanima. (...) Slobodan Praljak je uz svu pomoć svog oca, udbaškog batinaša Mirka Praljka postao tek trećerazredni režiser, ali mu je otac rušitelj i siledžija uspio prenijeti svoj karakter. Postoje snimci kad Praljak nosa odoru generala Hrvatske vojske i ulazi u Hercegovinu sa tenkovima. Što je drugo uradio Tuđman već izvršio agresiju na BiH, a Praljak, Boban i ostali Hercegovci mu bili sredstvo. Kad je Praljak srušio Stari most, po Širokom Brijegu su se janjci okretali što je srušen "turski most". Kakav turski most, govorio sam budalama, pljunuli ste na čast i obraz hercegovačkih Hrvata.
Kako, pokazala je drugostepena presuda Haškog tribunala, koja je čini se, bar sudeći po onome što joj je mjesecima prethodilo, dovela i do konačnog zaokreta u politici Dragana Čovića koji ulazi u koaliciju s Miloradom Dodikom. Početkom godine je, baveći se rusko-srpskim uticajem u regionu, portal 7dnevno.hr naveo za Dragana Čovića kako više i ne krije svoju "ljubav" s Miloradom Dodikom i Aleksandrom Vučićem i sličnima koji mrze sve što je - hrvatsko, osim hrvatskog novca, te da je to cijeli lanac kojim iz Beograda upravlja Stanko Čolak. Navode i kako je Plenković "izvučen iz naftalina" - Plenkovićev punac je iz Čapljine, a punica iz Gruda, te objašnjavaju kako je zahvaljujući Šeksu i Miljanu Brkiću Plenković dobio premijersku poziciju, zbog čega ga sad "okolo šetaju Čović, Brkić i ostali". (Kako je Plenković izgleda shvatio da više ne želi biti "lutka na koncu" pobunio se, i našao na suprotnoj strani od Brkića zbog čega mu on sad "radi o glavi".) Sukobi u HDZ-u u Hrvatskoj još uvijek traju, o čemu hrvatski mediji opširno izvještavaju, nerijetko pominjući i ime Miljana Brkića. "Znaš li, Andreju, da ti Milijan Brkić radi o glavi?", pitao je pola sata prije početka sjednice stranačkog vrha Davor Ivo Stier predsjednika HDZ-a Andreja Plenkovića koji je na to odgovorio da sve zna - objavili su mediji početkom juna.
Govoreći o aktualnim dešavanjima u Hrvatskoj i BiH, u intervjuu za portal avangarda, hrvatski analitičar Davor Gjenero je potvrdio da zbog niza faktora, koje je detaljno objasnio, uticaj Hrvata iz BiH jača na Zagreb, a o Draganu Čoviću je rekao sljedeće:
U onoj Jugoslaviji Dragan Čović je bio direktor vojno-industrijskog kompleksa JNA u Mostaru. Netko tko je tu poziciju držao u vrijeme SFRJ nije mogao biti izvan vojno-obavještajnih službi Srbije. Naravno, vojno-industrijski kompleks o kojem govorim morao je biti pod kontrolom vojne službe sigurnosti nekadašnje JNA, time i određenih struktura Sovjetskog Saveza, tj. današnje Rusije. Jačanje protubošnjačkog elementa unutar hrvatskih snaga u BiH sustavno jača položaj onih ljudi koji su imali svojevrsne podzemne veze sa službama u Srbiji, što sve koincidira sa eksponecijalnim rastom političke snage Dragana Čovića. Čović zagovara politiku dijeljenja BiH, a pored Srbije, jedina globalna sila čiji je interes podrivati snagu i jedinstvo BiH je Rusija. U tom smislu, lako je u Čovićevom djelovanju prepoznati elemente ruskog utjecaja.
U sljedećem nastavku: Prodor Rusije na Balkanu u energetski sektor uz pomoć domaćih moćnika
Objavljeno: 13. avg 2018 | Dženana Karup Druško
