SLUŽBENA EVIDENCIJA HRVATSKIH OBAVJEŠTAJACA IZ 2006.: U Republici Hrvatskoj 1789 agenata KOS-a
KOS JNA nekada davno trebao je štiti JNA a danas štiti Ratka Mladića
• U dokumentu SIS-a s oznakom državne tajne nabrojeno je gotovo dvije tisuće osoba za koje su hrvatski obavještajci vjerovali da su suradnici KOS-a
Objavljeno: 10. mar 2021 | Objavljeno u Nacionalu br. 537., 2006-02-27
Potkraj prošlog tjedna Nacional je dobio kopiju dokumenta klasificiranog kao državna tajna, pod naslovom Operativna akcija "Janjičar". Riječ je o dokumentu Uprave Sigurnosno-informativne službe (SIS), koji sadržava popis više od dvije tisuće osoba koje je ta služba tada smatrala suradnicima KOS-a. Nacional je iz vojnih krugova doznao da je spomenuta evidencija nastala kao rezultat trogodišnjeg rada agenata SIS-a, ali i ostalih hrvatskih sigurnosnih službi, ponajviše SZUP-a. Djelatnici hrvatskih sigurnosnih službi te su ljude evidentirali na temelju informacija prikupljenih na terenu i dokumenata KOS-a koji su pali u ruke HV-a tijekom rata. Evidenciju su agenti hrvatskih službi stvarali između 1991. i 1995., do početka "Oluje".
Nacional je iz dobro upućenih vojnih krugova doznao da je ta akcija neformalno počela odmah pošto je 1990. vlast u Hrvatskoj preuzeo HDZ. Također tvrde da je tadašnja UDBA koja je djelovala na području Hrvatske gotovo potpuno prešla na stranu nove vlasti i nastavila raditi kao Služba državne sigurnosti (SDS) MUP-a Hrvatske. Ubrzo se sukobila s agenturom KOS-a na području obavještajnog djelovanja. Već se tijekom 1990. dogodio prvi obračun između transformirane hrvatske UDBE i KOS-a te rezultirao evidentiranjem i nadzorom većeg broja KOS-ovih agenata koji su djelovali u Hrvatskoj. Potom su se ujesen 1991. dogodila i prva uhićenja u sklopu akcije "Labrador".
Rekonstrukcija i evidentiranje KOS-ove agenturne mreže u Hrvatskoj formalizirani su potkraj 1991. u operativnu akciju "Janjičar". Prema tvrdnjama upućenih vojnih izvora, odobrili su je Ivan Vekić i Gojko Šušak, tadašnji ministri unutarnjih poslova i obrane. Operativno su je isprva vodili Josip Perković, tadašnji podsekretar MUP-a za SDS, i Jerko Vukas, njegov nasljednik na toj funkciji. Poslije je ta funkcija preimenovana u "pomoćnik ministra za SZUP", a nakon smjene vlasti 2000. u "ravnatelj POA-e".
Operativna akcija "Janjičar" otad je zapravo bila jedinstvena akcija svih sigurnosnih službi Hrvatske. Prema podacima koji su im bili dostupni, tadašnja 5. vojna oblast JNA, koja je obuhvaćala područje Slovenije, dijela BiH te Hrvatske bez vojno-pomorske oblasti, imala je u tom trenutku oko 800 agenata KOS-a. Od toga je bilo 300 civila u raznim strukturama političkog i drugog javnog života Hrvatske, uključujući i agenture koje su poslije otkrivene u hrvatskom MUP-u. Ostalih 500-tinjak agenata bile su vojne osobe ili civili zaposleni u JNA. Oni su svojim radom bili usmjereni prema vojnim osobama, ali i civilima.
Dokument SIS-a u posjedu Nacionala sadržava nekoliko rubrika. Svaka osoba za koju su službe utvrdile da surađuje s KOS-om evidentirana je imenom, prezimenom i pseudonimom, ako se njime koristila. Uz to su i vrlo kratke bilješke, koje pokazuju da ta evidencija uključuje i operativne agente, ali i njihove suradničke veze.
Popis počinje s nekoliko osoba čiji identitet nije posve otkriven. Primjerice, prva je na popisu osoba za koju su agenti SIS-a napisali da se koristi pseudonimom Maja. Uz nju je napisana kratka bilješka: "Suradnik KOS-a iz Vinkovaca, dojavljuje planove ZNG službi bezbjednosti JA, sada živi u Splitu??."
Struktura dokumenta u posjedu Nacionala ne otkriva na temelju čega su agenti hrvatskih sigurnosnih službi doista zaključili da su osobe na tom popisu suradnici KOS-a. Iako dobro upućeni vojni izvori tvrde da je riječ o vrlo kvalitetnom dokumentu, teško je neovisno procijeniti koliko je taj dokument točan, a u kojoj je mjeri možda poslužio za zastrašivanje, manipulacije ili ucjenjivanje nekih osoba s popisa, koje s KOS-om nisu imale nikakve veze. Na popisu su uglavnom hrvatskoj javnosti malo poznate osobe, ali i neki poznati časnici Hrvatske vojske, poput Imre Agotića, Rahima Ademija ili, pak, Branka Borkovića, koji je tijekom obrane Vukovara dobio ratno ime Mladi Jastreb i jedan je od rijetkih preživjelih heroja Domovinskog rata.
Hrvatske sigurnosne službe u više su navrata radile evidencije osoba za koje su vjerovale da surađuju sa sigurnosnim službama stranih zemalja. Te su evidencije često selektivne, a teško je procijeniti jesu li ljudi koji se u njima spominju doista suradnici sigurnosnih službi drugih zemalja, ili su evidentirani samo zato što su postali sumnjivi domaćim agentima, zbog nekih okolnosti iz njihovih života. Zato je možda i dobro što su te evidencije klasificirane kao državna tajna.
Međutim, s tim se evidencijama tijekom prošlog desetljeća često manipuliralo iz političkih razloga. Popisi navodnih suradnika tajnih službi bivše Jugoslavije ponovno su u Hrvatskoj dobili velik medijski prostor početkom veljače. Uvod u prema nekima dobro organizira je učinio Tomislav Marčinko, bivši šef Informativnog programa Hrvatske televizije. On je prijetnjom da će objaviti popis na kojem je 10-ak novinara HTV-a koji su do 1990. surađivali s jugoslavenskim tajnim službama uglavnom izazvao osude i zgražanje. Marčinkov istup poduprli su neki rigidni marginalni desničari, poput Ivića Pašalića. On i njemu slični politički marginalci u borbi za medijsku promociju vlastitih stajališta pozivali su na lustraciju svih navodnih suradnika jugoslavenskih tajnih službi. Potom je prije nekoliko dana Hrvatski list objavio evidenciju gotovo 200 suradnika UDBE, uglavnom osoba iz javnog života.
Naknadno se pokazalo kako je ta evidencija selektivna, da postoji više njezinih verzija, da se njome više puta manipuliralo te da, prema svemu sudeći, nije točna. Među ostalima, tom evidencijom manipulirali su i novinari Hrvatskog lista, jer su izostavili neke osobe s kojima su privatno bliski.
Potkraj prošlog tjedna počelo se javno govoriti i da postoji više drugih, mnogo opsežnijih popisa suradnika jugoslavenskih tajnih službi. Nacional je istodobno dobio evidenciju proizišlu nakon operativne akcije "Janjičar" i odlučio je objaviti u cijelosti kako bi potaknuo javnu raspravu o takvim dokumentima, njihovoj autentičnosti i kvaliteti. Objavom tog popisa Nacional ujedno želi da se ta tema demistificira i pokuša svesti u realne okvire kako bi se sigurnosne službe mogle kvalitetnije usredotočiti na neke doista aktivne suradnike stranih špijunskih službi, poput onih koji su Hrvatsku tijekom bijega Ante Gotovine umalo dugoročno izbacili iz pristupnih pregovora s EU-om.
POVIJEST KONTRAOBAVJEŠTAJNE SLUŽBE
KOS: Titova omiljena služba
Do početka 90-ih u bivšoj Jugoslaviji vrlo se malo znalo o radu i metodama djelovanja Kontraobavještajne službe JNA (KOS-a). Zbog tajnosti rada svih tajnih službi, uloga i važnost KOS-a prilično su se mistificirali, ali je nepobitna činjenica da je KOS 80-ih i tijekom Domovinskog rata pokušao sve da spasi Jugoslaviju. Pokazalo se to na primjerima njegovih tajnih operacija u Sloveniji i Hrvatskoj. Afera "Janša", snimanje ministra unutarnjih poslova Josipa Boljkovca, potom akcija prisluškivanja i tajnog snimanja generala Martina Špegelja o naoružavanju hrvatskih postrojbi, sudjelovanje tima "Opera" iz sastava KOS-a Ratnog zrakoplovstva JNA u psihološko-propagandnoj aktivnosti protiv Hrvatske - samo su dio poznatih operacija KOS-a početkom 90-ih godina. KOS je nastao iz Odjeljenja za zaštitu naroda (OZNA-e), utemeljenog još 1944. odlukom Josipa Broza Tita. Prethodnica KOS-a bio je 3. Odsjek OZNA-e, koji je radio na zaštiti oružanih snaga nove Jugoslavije i bavio se protuobavještajnim poslovima za potrebe JNA. KOS je službeno utemeljen 13. ožujka 1946., nakon donošenja Ustava FNRJ i ukidanja 3. Odsjeka OZNA-e. Prvi šef te službe bio je pukovnik Jeftimije Šašić, zamjenik načelnika OZNA-e Aleksandra Rankovića i šef OZNA-ina 3. Odsjeka. Od svog nastanka pa do raspada Jugoslavije KOS je imao zadatak štititi JNA od obavještajnih, psihološko-propagandnih i terorističkih aktivnosti vanjskog i unutarnjeg neprijatelja. KOS je zapravo bio politička policija unutar JNA, jer mu je temeljna politička uloga bila jedinstvo i očuvanje partijskih ciljeva u svim vojnim strukturama te otkrivanje svih onih u JNA koji su odstupali od takvih ciljeva.
U prvim godinama svog djelovanja sudjelovao je u otkrivanju, hvatanju i egzekucijama zaostalih četničkih i ustaških skupina nakon Drugog svjetskog rata, a najcjenjeniji uspjesi službe u to vrijeme bili su uhićenje četničkog vođe Draže Mihailovića, Keserovića i ostalih četničkih zapovjednika te razbijanje ustaških skupina Ljube Miloša, Kavrana i Vrbana. KOS se obračunavao sa svima onima koji su prihvaćali Rezoluciju Informbiroa, s dezerterima koji su izbjegavali služenje vojne obveze, i pomno prikupljao informacije za dosjee svih vojnih osoba, časnika i dočasnika, kao i građana koji su na bilo koji način kontaktirali sa strancima. Prema Titovoj zapovijedi od 13. ožujka 1946., KOS je u svom sastavu imao odjeljenja, s načelnikom, pomoćnicima i referentima, za Ratnu mornaricu, Ratno zrakoplovstvo i Korpus narodne obrane. Dvije godine poslije osnovana su odjeljenja za vojnu industriju i brodogradnju te za vojno građevinarstvo. Poslove sigurnosti početkom 50-ih preuzeli su Aleksandar Ranković, tadašnji potpredsjednik vlade i ministar policije, Ivan Gošnjak kao ministar obrane i Antun Vratuša iz Ministarstva vanjskih poslova. Posljedica takve tihe decentralizacije bila je i sve slabija suradnja između službi sigurnosti. KOS je centraliziran u jednu vojnu službu sigurnosti po uzoru na sovjetski KGB, a UDBA se pokušavala decentralizirati s federalne na republičke razine. Bez obzira na to što je KOS 50-ih godina počeo stvarati svoje prve škole za obuku u Kaštelama pokraj Splita, služba sigurnosti u JNA i dalje je bila u suštini ideološka i birokratska institucija sovjetskog tipa.
Najveći problem bili su upravo kadrovi unutar KOS-a. Više od 70 posto zaposlenih imali su nedovoljnu stručnu vojnu spremu za takve poslove. Najviše znanje bilo im je ratno iskustvo, pa su u JNA održavani ubrzani kontraobavještajni i obavještajni tečajevi, a dio kadrova preuziman je od strane UDBA-e. KOS je početkom 50-ih imao približno pet tisuća kontraobavještajaca. Najbrojniji su bili srpski kadrovi, oko 50 posto, petinu su činili Hrvati, a desetinu Slovenci. Od utemeljenja KOS-a njime je izravno rukovodio pomoćnik ministra obrane, koji je istodobno bio i član CK KPJ, odnosno čelni čovjek Komunističke partije u oružanim snagama. Čelnici KOS-a hijerarhijski su bili izravno podređeni ministrima obrane. Do 1953. to je bio Josip Broz Tito, a potom do 1967. general Ivan Gošnjak. Generali Ivan Gošnjak, Jeftimije Šašić i Milan Žeželj trideset godina bili su najvjerniji Titovi vojnici i za to su mu vrijeme spasili život dvadeset i tri puta. Poslije dvadesetak godina vođenja KOS-a, na mjesto generala Šašića 1963. došao je general Ivan Mišković zvani Brk, čiji je zamjenik bio pukovnik Stjepan Domankušić. Obojica su bili Slavonci i vodili su KOS sljedećih desetak godina do 1971. Tako je u KOS-u stvoren slavonski sindrom. Ivan Mišković rođen je u Puli 1920., ali je studirao pravo u Zagrebu i dizao ustanak u Slavonskom Brodu. U tom gradu rođen je treći načelnik KOS-a, Miškovićev nasljednik i njegov dugogodišnji zamjenik Stjepan Domankušić, koji je prije Drugog svjetskog rata studirao matematiku. Uzme li se u obzir da je i prvi načelnik KOS-a general Šašić iz Novske, onda je razumljivo da su srpski kadrovi unutar JNA smatrali KOS slavonskom utvrdom iza koje je stajao Titov visokopozicionirani suradnik Ivan Stevo Krajačić. Godinu dana trajao je mandat četvrtog načelnika KOS-a Branislava Joksovića, a peti šef bio je zagrebački kadar general Dane Ćuić, potom Šibenčanin general Jere Grubešić, koji je 12 godina proveo u Upravi sigurnosti JNA, penjući se hijerarhijski do vrha. Bio je toliko utjecajan da je njegov nasljednik general Ilija Ćeranić držao njegovu sliku na radnom stolu.
Ćeranić je bio Srbin, rođen u Han Pijesku, koji je vojnu karijeru gradio u Hrvatskoj. General Marko Negovanović došao je na čelo KOS-a sredinom osamdesetih, uoči raspada Jugoslavije i ratnih sukoba čelno mjesto prvog kontraobavještajca preuzima general Aleksandar Vasiljević, a potom u devedesetima dolaze Nedeljko Bošković i Aleksandar Dimitrijević. Često se može čuti da je KOS bio i ostao samo sigurnosni servis JNA i države. Međutim, njegov utjecaj bio je mnogo veći. KOS je, naime, svoj ugled i moć posebno izgradio zahvaljujući bliskošću s Titom. Bilo je poznato da je Tito najviše povjerenja imao u JNA pa je tako i zapovjedio da se o njegovoj sigurnosti i zaštiti najvećih državnih tajni brine vojska. KOS je pod vodstvom generala Šašića kopao tajne tunele od Belog Dvora do Dunava, i to u vrijeme najvećih pritisaka iz Moskve. Njima bi, kako je bilo planirano, u slučaju ulaska Rusa u Beograd Tito mogao pobjeći do rijeke, a zatim brodicom do Bosne i Hercegovine. Novi Titov stožer KOS je gradio u tajnom skrovištu sarajevskog predgrađa Ilidže. Poslije su KOS-ovci podignuli Titu tajna skloništa i zapovjedništva u Kočevskom Rogu, Kuparima i na Kopaoniku.
Ni jedan radnik, čak ni vojno lice, nije mogao prići Titu bez odobrenja KOS-a. Sredinom 50-ih izbile su masovne studentske demonstracije zbog povećanja cijena smještaja i hrane u domovima. Studenti su krenuli prema središtu Beograda pa je Gardijska jedinica KOS-a, koju je vodio pukovnik Anđelko Valter, morala spriječiti njihov proboj. Kako je u to vrijeme bilo sve više seljačkih štrajkova i demonstracija koje su ugrožavale sigurnost vojnih objekata, pokazalo se da vojska nema oružane formacije za očuvanje vlastitog, kao ni javnog reda i mira. Novi neprijatelji JNA bili su razni vjernici, povratnici iz inozemstva, dezerteri i strani špijuni. KOS je za pet godina otkrio 170 stranih agenata, među kojima je bilo i 30-ak povratnika iz inozemstva. U takvim okolnostima vojni i i državni vrh odlučili su proširiti djelovanje KOS-a. Titovom odlukom od 23. ožujka 1955. KOS JNA preimenovan je i reorganiziran u Upravu sigurnosti Saveznog sekretarijata za narodnu obranu. Iste godine formirana je i Vojna policija u sklopu iste Uprave. Prema odluci iz 1955., precizirana je nova KOS-ova ovlast: "kontraobavještajna zaštita komandi i jedinica, ustanova JNA i namjenske proizvodnje za oružane snage; otkrivanje djelatnosti unutrašnjeg neprijatelja u strukturama Armije; borba protiv težih slučajeva pokušaja razbijanja moralno-političkog jedinstva u JNA; zaštita tajnosti u komandama i ustanovama kroz raspodjelu obveza i zadataka s organima vojnog i političkog rukovođenja".
To je značilo daljnje jačanje KOS-a, ali i širenje njegovih ovlasti i suradnje s MUP-om. Bilo je to vrijeme bliskih odnosa između ministra obrane generala Ivana Gošnjaka i potpredsjednika vlade i šefa policije Aleksandra Rankovića, koje se smatralo najpovjerljivijim Titovim suradnicima. Početkom 60-ih dolazi do sukoba između Rankovića s jedne, te Edvarda Kardelja i Vladimira Bakarića s druge strane. Ranković je htio da na čelu službi budu izrazito projugoslavenski i prosrpski kadrovi, dok su Kardelj i Bakarić zahtijevali ravnopravnost u kadroviranju u ključnim ministarstvima obrane i policije. Stoga je za šefa UDBA-e prošao Edo Brajnik, koji je smijenio Ćeću Stefanovića, a Šašićev zamjenik načelnika KOS-a postao je pukovnik Ivan Mišković-Brk. Sukob je kulminirao Brijunskim plenumom, na kojem je Ranković politički umro jer je prisluškivao Tita. Upravo je Ivan Mišković bio na čelu Tehničke komisije KOS-a koja je trebala utvrditi je li prisluškivanja uistinu bilo, a nekako u isto vrijeme njegov brat Milan Mišković postao je ministar policije umjesto Rankovića. KOS je 1966. ušao u fazu smanjenja broja zaposlenika, što je trajalo do 1970., kada su tu službu napustila 264 časnika, na raspolaganje je stavljen 51, a umirovljena su 184 časnika. Prema ocjenama samog Tita i CK KPJ, tvrdilo se da je Jugoslavija beskonfliktno društvo i da u njemu treba prigušiti djelovanje tajnih službi, pa i KOS-a. Tada je došlo do deprofesionalizacije KOS-a, velik dio kosovaca napustio je službu.
Bez obzira na smjernice, u to vrijeme KOS je s oko dvije tisuće stalno zaposlenih postao izrazito ofenzivna služba uključena u slamanje hrvatskog proljeća, osobito na području Siska. Približno 77 posto njegova sastava činila je operativa, a samo 23 posto administrativni aparat i čelništvo. Polovica zaposlenih bili su školovani i stručni časnici. Kadrovi su bili iskusni, ali i prestari, jer je čak njih 38 posto bilo spremno za umirovljenje. Za KOS su 70-ih godina glavni neprijatelji bili liberali, anarholiberali, ultraljevičari, pripadnici studentskih pokreta, crkvenjaci, intelektualci i strani špijuni. Osamdesetih godina dogodile su se ozbiljne promjene odlaskom Tita s političke scene i početkom sukoba na Kosovu. Kosovski nemiri stavili su KOS pred jedan drugi problem, a to je uporaba sile prema vlastitom stanovništvu.
Tada je na čelu KOS-a bio Jere Grubešić. Samo u godinu dana broj zabilježenih ispada i napada na JNA uvećan je pet puta. Od 1981.-'85., kada je na čelu Uprave sigurnosti bio general Jere Grubešić, u JNA je pokrenuto 305 postupaka protiv djelatnih vojnih osoba albanske nacionalnosti. Bili su to uglavnom vojnici. Istodobno, na optuženičkoj klupi našlo se 49 vojnika hrvatske, 38 srpske, 9 slovenske i 8 bošnjačke nacionalnosti. General-potpukovnik Jere Grubešić bio je pripadnik stare garde. Rođen je 1924. kod Šibenika, sudjelovao je u Drugom svjetskom ratu od 1942. Bio je komesar čete, a zatim časnik za sigurnost, zamjenik načelnika i konačno načelnik KOS-a. Umirovljen je 1986. Jedna od najvećih tragedija u vojarnama JNA dogodila se 1987., kada je u paraćinskoj vojarni Aziz Keljmendi ubio četvoricu, a ranio šestoricu vojnika. KOS nikad nije preuzeo odgovornost za tragediju, premda su neki dužnosnici izjavljivali da se tragedija dogodila jer nije na vrijeme uspostavljena nikakva povjerljiva veza s vojnicima albanske nacionalnosti. Na poljuljano sigurnosno stanje u JNA utjecale su sve češće krađe oružja i opreme, dezerterstva, odbijanje služenja vojnog roka iz vjerskih razloga, kao i odavanje tajni. Uoči ratnih sukoba na prostoru bivše Jugoslavije KOS se prvi našao na udaru slovenskih i hrvatskih medija. U Hrvatskoj je objavljen popis suradnika KOS-a s područja Siska, a u Sloveniji je nešto prije krenula velika afera "Janša". Ministar obrane Branko Mamula doznao je od Staneta Dolanca 1988. da u ljubljanskom vojnom zapovjedništvu navodno postoji špijun i da o tome sve zna SDB Slovenije. Mamula je poslao u Ljubljanu pukovnika KOS-a Aleksandra Vasiljevića, gdje mu je Ivan Eržen, šef SDB-a, rekao da referent općenarodne obrane Janez Janša u svom stolu poduzeća "Mikorad" drži strogo povjerljive dokumente koje namjerava predati stranim obavještajnim službama. Janša je bio uhićen na poslu, oficiri KOS-a istrgnuli su mu telefonsku slušalicu iz ruku kako ne bi mogao nazvati odvjetnika. Prije Janšina uhićenja u Sloveniji se slučajno ili ne pojavilo mnogo negativnih tekstova i reportaža o JNA. Tako je objavljeno da su vojnici gradili vilu admirala Mamule u Opatiji. Pisalo se o radu KOS-a i jugoslavenskoj zaradi na prodaji oružja. U Ljubljani je pukovnik Vasiljević odmah zapovjedio otvaranje istrage koju je vodio pukovnik Živko Mazić i koji je u ožujku 1988. ustvrdio da je Janez Janša doista imao fotokopiju zapovjedi zapovjednika 9. Armije, strogo. pov. br.5044-3-8.1.88, o organizaciji i borbenoj gotovosti JNA. Kako su u pribavljanju i objavljivanju tog dokumenta sudjelovali još i zastavnik Ivan Boštner, novinar David Tasić i urednik Franci Zavrl, Vojni sud ih je optužio za odavanje vojne tajne. Janša je dobio godinu i šest mjeseci zatvora. Slovenci su bili ogorčeni na presudu i uslijedili su zahtjevi za odlaskom JNA iz Slovenije. Neki visoki dužnosnici KOS-a poslije su tvrdili kako je još jedna ekipa KOS-a iste godine utvrdila da je zapravo afera podmetnuta vojnom vrhu kako bi se pogoršalo raspoloženje Slovenaca prema JNA, ali je bilo kasno da se bilo što popravi. Postrojbe JNA napustile su Sloveniju godinu dana nakon suđenja Janezu Janši, 7. listopada 1991. Aleksandru Vasiljeviću nije uspjelo da spriječi nezavisnost Slovenije i Hrvatske, naoružavanje njihovih policijskih i vojnih postrojbi. Vasiljević je bio sklon da neuspjeh KOS-a pravda neodlučnošću vojnog i državnog vrha.
Kad je riječ o Hrvatskoj, Vasiljević je uz pomoć suradnika uspio napraviti snimku sastanka na kojem je Josip Boljkovac s osobama iz Hrvatske razrađivao taktiku djelovanja prema JNA. Taj je stenogram objavljen samo u Večernjim novostima. Nadalje, KOS je u operaciji "Štit" otkrio da se naoružavaju hrvatske postrojbe. Operaciju je izravno vodio Vasiljević, a glavni suradnik mu je bio kapetan JNA Vladimir Jagar, susjed hrvatskoga generala Martina Špegelja, koji je uspio kamerom montiranom u vrata ormara 19. siječnja 1991. snimiti video i audio zapis sastanka Špegelja s Boljkovcem, Đurom Dečakom i Antunom Habijancem. Sredinom siječnja Vasiljević je u dogovoru s članom predsjedništva SFRJ Borisavom Jovićem i generalom Veljkom Kadijevićem bio spreman na uhićenje svih na snimci. Umjesto uhićenja, Kadijević je pozvao Vasiljevića natrag u Beograd, gdje su članovi kolektivnog predsjedništva doznali za tajno naoružavanje. U vezi s operacijom "Štit" u saveznom ministarstvu obrane i u Predsjedništvu SFRJ donesena je odluka da se "paravojne formacije HDZ-a rasformiraju, a oružje preda JNA", što se nije dogodilo, pa je očajni KOS javnosti 25. siječnja 1991. prikazao film o Martinu Špegelju, a list Narodna armija objavio je cjelokupni dosje o naoružavanju Hrvatske. Špegelj je na godinu dana zbog svega privremeno napustio Hrvatsku, KOS ga nije uspio uhititi. Dragiša Jovanović i Boško Mihajlović, inače operativci KOS-a u Hrvatskoj, kompromitirani su i hrvatska policija ih je uhitila, a Vladimir Jagar i Aleksandar Vasiljević su umirovljeni. Nekako paralelno s raspadom KOS-ovih operacija u Hrvatskoj, pod vodstvom Aleksandra Vasiljevića u listopadu 1991. u Zemun su došla dvojica radnika Službe državne bezbednosti Radenko Radojčić i Slavko Malobabić, i stavili se izravno pod zapovijedanje pukovnika KOS-a Ratnog zrakoplovstva i protuzračne obrane Slobodana Rakočevića. Prema nalogu generala Veljka Kadijevića i Zvonka Jurjevića, tadašnjeg zapovjednika RZ i PZO JNA, oko spomenute dvojice SDB-ovaca ustrojena je ekipa za psihološko-propagandni rat protiv svih neprijatelja JNA, a ekipa je nazvana "Opera". Na njezinu čelu nalazio se Savjet za propagandnu djelatnost, a sve je operativno vodio Slobodan Rakočević, načelnik Uprave za sigurnost RZ i PZO JNA, odnosno šef KOS-a. Njihov prvi zadatak bio je proizvodnja propagandnog materijala koji je trebalo ubaciti na teritorij republika bivše SFRJ koje vode rat s JNA kako bi izazvali sumnjičenje, paniku i nepovjerenje stanovništva prema njihovu političkom vodstvu. Druga zadaća "Opere" bila je preuzimanje informativne djelatnosti u RZ i PZO, što je pretpostavljalo dovođenje određenog broja novinara amatera. Uz blokadu informativnog prostora u RZ i PZO, "Opera" se bavila i podmetanjem dezinformacija, kao i montiranjem i friziranjem informacija namijenjenih javnosti. Vrlo profesionalno odradila je prilog o razmjeni generala Milana Aksentijevića za kanadskog Hrvata Branka Kikaša u Sarajevu, i sve to pokušala prodati TV Beogradu za 10 tisuća DEM-a.
Međutim, ista ekipa ništa nije objavljivala o dezertiranju pilota i časnika i RZ i PZO, kao i ubojstvima pilota po Zemunu. Radenko Radojčić bio je ključna osoba KOS-a u ekipi "Opere" za Hrvatsku. Kao tajni agent Ljudevit sudjelovao je u planu dizanja u zrak zagrebačkog Arhiva MUP-a, zajedno sa skupinom "Labrador", zatim u pokušaju hvatanja Martina Špegelja. Radojčić je uhićen potkraj 1993. u Zagrebu, u stanci između dvaju sudskih procesa u Beogradu koji su se vodili protiv njega i drugih članova "Opere" na inicijativu novog zapovjednika RZ i PZO generala Božidara Stevanovića. Na suđenju je potvrđeno da su članovi Radojčićeve skupine, među ostalim, bili odgovorni i za miniranje židovskog groblja u Zagrebu.
VOJNO-BEZBEDNOSNA AGENCIJA
Današnji KOS štiti Ratka Mladića
Nekadašnja Kontraobavještajna služba (KOS) jugoslavenske vojske vrlo je aktivna i danas, što govore najnovije spekulacije o mogućem hvatanju haaškog optuženika, bivšeg zapovjednika Vojske Republike Srpske Ratka Mladića. Posljednjih dana iz Beograda stižu vrlo kontradiktorne informacije o tome kako neposredno predstoji uhićenje Ratka Mladića, koji je - kako tvrdi beogradski tisak - lociran i opkoljen, pa je sada upitno samo hoće li se sam predati, hoće li počiniti samoubojstvo ili će ga na kraju pripadnici beogradskih službi sigurnosti uhititi zajedno s jatacima koji su ga skrivali. Neki listovi tvrde da je to pitanje dana i da je stvar u završnoj fazi, no ima onih koji su prema tim tvrdnjama vrlo skeptični pa upozoravaju da stvar nije tako jednostavna i bezazlena te da je cijela ta zbrka oko Mladića dio jednog mnogo šireg i važnijeg obračuna, za koji srpska i svjetska javnost samo površno znaju. Na to upozorava i jedan od najboljih poznavatelja vojske u srpskim medijima, bivši visoki časnik jugoslavenske vojske, a sada komentator beogradske Politike Ljubodrag Stojadinović, koji je svoja stajališta iznio u dvama televizijskim intervjuima - jednom na beogradskoj televiziji B92, drugom u emisiji Radio Televizije Republike Srpske.
On upozorava da u cijeloj toj priči ključnu ulogu ima Vojno-bezbednosna agencija, kako se danas naziva nekadašnji KOS, koja je promijenila ime, ali ne i način svojeg operiranja i organizacije, što potječe još iz razdoblja nakon Drugog svjetskog rata. Stojadinović za tu službu sasvim određeno kaže da je njezina struktura staljinistička te da ona ne odgovara nikome osim samoj sebi. Nad njom ne postoji nikakva civilna ali ni vojna kontrola, a šefove biraju iz vlastitih redova. Ministar obrane ima samo nominalnu ali ne i stvarnu kontrolu nad njom, jer dobija samo informacije koje mu ona želi dati. Riječ je o vrlo učinkovitoj službi, koja djeluje sasvim sama. Njezina moć pokazala se tijekom raspada Jugoslavije, od druge polovine osamdesetih godina, kada je samostalno operirala na prostorima ondašnjih jugoslavenskih republika koje su se željele odvojiti, a i poslije kada je izbio rat, pa je sudjelovala i u organiziranju srpskih paravojnih postrojbi. Devedesetih godina uvelike je djelovala na liniji politike srpskog vođe Slobodana Miloševića, jer je dijelila njegovu politiku. No kada je Milošević svrgnut, ponovno je počela djelovati samostalno jer novi predsjednik Vojislav Koštunica nije imao mehanizam kojim bi je mogao kontrolirati.
U tim godinama nakon pada Miloševića, kada su se sukobili predsjednik Vojislav Koštunica i premijer Zoran Đinđić, KOS je diskretno stao na stranu Koštunice te mu je u nekim spornim situacijama pomagao, na primjer, kada je Koštunica optužio Đinđića da ga prisluškuje te u špijunskoj aferi kojom je diskreditiran važan član Đinđićeve koalicije bivši general Momčilo Perišić. Nakon Đinđićeva ubojstva, njegovi nasljednici optužili su tu službu da je bila dio šire zavjere iza atentata, pa je u sklopu operacije "Sablja" u zatvor čak strpan i bivši šef KOS-a general Aca Tomić, koji je poslije pušten, no vlada DOS-a tu vojnu strukturu nije uspjela razbiti. Upravo je ta struktura cijelo vrijeme štitila Mladića. Njega nisu čuvali neki pojedinci, neki njegovi osobni zaštitari iz doba dok je zapovijedao Vojskom Republike Srpske, kako se to prikazuje u tisku, nego ga je čuvao KOS, današnja VBA. On je odsjedao po vojnom objektima, vozio se vojnim vozilima, tri puta se liječio pod lažnim imenima u Vojnomedicinskoj akademiji u Beogradu, sve do 2002. bio je u aktivnom sastavu jugoslavenske vojske, a tada ga je - tvrdi se - osobno umirovio predsjednik Koštunica. Do 2000. sigurno je normalno živio u stanu u Beogradu, vjerojatno i dulje, a sve do ove posljednje gužve redovito je primao mirovinu.
Mladića je čuvala vojno-sigurnosna struktura, koja je tako odlučila i to činila samostalno, i to ne samo iz solidarnosti prema njemu. Razlog takve odluke ima mnogo dublje političke korijene, vezane i uz prošlost, ali i budućnost Srbije. Mladić se štiti jer se tako štiti i ona politika čiji je on bio najistaknutiji eksponent, ali u čijem provođenju je sudjelovao i KOS. Odlazak Mladića u Haag mogao bi biti samo prvi korak u širem demontiranju cijele strukture ratne Srbije, pa tako i KOS-a. Skrivanje Mladića tako je samo prva brana u skrivanju svega onoga za što je ta politika bila kriva. Uz to, skrivanje Mladića ima i golem utjecaj na sadašnji položaj Srbije. Europska unija jasno je zaprijetila da će prekinuti pregovore o stabilizaciji i pridruživanju sa Srbijom, čime će biti zaustavljen proces približavanja Europi, što znači da će Srbija ostati izolirana. A samo u takvoj Srbiji struktura kao što je KOS može opstati i imati tako velik utjecaj, pa je toj službi u interesu da Mladić ne bude isporučen, da pregovori propadnu i da po mogućnosti sve to stvori takvu političku klimu u kojoj će na vlast doći tzv. patriotske snage, koje Srbiju ne žele demokratizirati.
Koliko je KOS i danas moćan- samo pod drugim imenom - vidi se po mnogim stvarima, ali je simptomatična situacija do koje je došlo na nedavnoj sjednici Vrhovnog savjeta obrane, tijela koje čine predsjednik Zajednice Srbije i Crne Gore Vojislav Koštunica, predsjednik Srbije Boris Tadić, predsjednik Crne Gore Filip Vujanović, ministar obrane Zoran Stanković i šef glavnog stožera Vojske Srbije i Crne Gore, tijela koje tobože zapovijeda vojskom i kontrolira njezino djelovanje. Načelnik Vojno-bezbednosne agencije general Svetko Kovač na toj je sjednici podnio izvještaj o potrazi za Mladićem, ali je iznio samo neke podatke od prije nekoliko godina, spomenuo neke ljude koji su tobože pomagali Mladiću i neke stare podatke o tome gdje se on kretao, i to je bilo sve. Je li on rekao sve što je znao, nitko ne može provjeriti, jesu li podaci koje je iznio točni, nitko ne zna jer nema načina da se to provjeri. Na tom sastanku dogodila se jedna bizarna stvar koja najrječitije govori o odnosu te službe prema onima koji upravljaju Zajednicom Srbije i Crne Gore. Šef KOS-a Kovač svoj je izvještaj podnio usmeno te ga je odbio predati prisutnima u pismenom obliku, pravdajući se opasnošću da bi to moglo doći u javnost. Drugim riječima, šef Vojno-bezbednosne agencije nema povjerenja u predsjednike Koštunicu, Tadića i Vujanovića, pa im ne da svoj izvještaj u pismenom obliku, a oni, pak, prihvaćaju tu ponižavajuću situaciju. Zar je moguće zamisliti da šef CIA-e odbije dati svoj pismeni izvještaj predsjedniku Georgeu W. Bushu ili šef FSB-a Vladimiru Putinu?
izvor: nacional.hr-1789
