Bivši urednik ratnohuškačkog lista želi biti šef HRT-a: "To je bilo u duhu vremena"
• Mnogi su novinari radili u redakcijama širom Hrvatske, jedino je Slobodni Tjednik ST objavljivao redovito takve stvari. Znalo se događati i u drugim redakcijama da se objavi neki popis, ali ST ih je objavio u više navrata, nije to bio incident
DRAŽEN RAJKOVIĆ jedan od izglednijih kandidata za glavnog ravnatelja Hrvatske radio-televizije, ranih devedesetih godina uređivao je odavno upokojeni, ali trajno zloglasni Slobodni tjednik.
Riječ je o listu koji je u jeku rata objavljivao vulgarnu ratnu propagandu i popise Srba te nepodobnih Hrvata, nastanjenih na teritoriju pod kontrolom legalnih hrvatskih vlasti, nazivajući ih suradnicima okupatora, KOS-ovcima ili jednostavno četnicima. To je s novinarstvom imalo veze koliko i ušata U, našarana po gradskim zidovima - sa slikarstvom. Dobro, malo manje.
Govorimo o ratnom razdoblju kad su takve liste u najblažem slučaju ozbiljno zagorčavale živote žrtava, a u drastičnijim primjerima izravno vodile u smrt. ST je oštrio sječiva, a metode egzekucije demokratski prepuštao ogorčenim građanima. Kad vam u javnost izađu ime, prezime i adresa uz naznaku da ste četnik ili, suptilnije, suradnik okupatora, ostaje vam tek prepustiti se čekanju. Ili bježanju.
Rajković je u ST-u bio na različitim uredničkim pozicijama, dvanaest je brojeva odradio kao glavni urednik, bio je zamjenik glavnog urednika i pomoćnik. K tome, radio je kao odgovorni urednik, dok je Robert Pauletić bio glavni, u ljeto 1991. godine, kad je ST objavio popis s desetak imena ljudi koje su nazvali "klubom prijatelja četnika" u Dubrovniku.
Nekoliko tjedana kasnije, više maskiranih muškaraca banulo je kod jednog s liste. Mlatili su ga i demolirali mu kuću. Počinitelji nikad nisu pronađeni kao ni oni koji su mu po objavi teksta telefonski prijetili smrću. U dvorište su mu ubačene dvije bombe, u brodicu postavljen TNT, automobil mu je pronađen u tuđoj garaži. Protiv njega podnošene su kaznene prijave, a sve to događalo se, kako je prije nekoliko godina govorio novinaru Novosti Hrvoju Šimičeviću - zbog toga što je srpske nacionalnosti.
Unatoč svemu, ostao je živjeti u Dubrovniku.
A to je čak benigniji primjer štetnih učinaka ST-ovih "obljavotina".
Popis navodnih osječkih KOS-ovaca, objavljen u rujnu 1991. godine, rezultirao je samoubojstvom oca jednog od njih - nesretni čovjek nije znao da mu je sin, inače oficir JNA, u tom času bio u vojnom zatvoru, jer su nadređeni otkrili da želi prebjeći na hrvatsku stranu.
Pauletić i Rajković bili su u Osijeku kad je ST izmislio atentat na Branimira Glavaša. Objavljena je i fotografija mrtvog navodnog atentatora: no ubijeni čovjek nije imao nikakve veze s atentatom, bio je jedan od civila, osječkih Srba, odvedenih bez razloga iz doma. U garaži, nedaleko od Glavaševa ureda, skončao je u groznim mukama nakon što ga je pripadnik Hrvatske vojske natjerao da popije akumulatorsku kiselinu.
Rajković i Pauletić svjedočili su na suđenju Glavašu: govorili su da su u Osijek stigli tragajući za kontaktima koji bi im omogućili napraviti reportažu iz okupiranog Vukovara. Dvadesetak su minuta razgovarali s Glavašem o stanju na ratištu, a na upit tužiteljstva zašto su baš odabrali Glavaša, Rajković je objasnio da je on bio "otvoren prema novinarima".
Rajković je bio drugi i treći čovjek u ST-ovoj hijerarhiji
S Rajkovićem smo popričali o njegovim uredničkim danima u ST-u. Na početku nas je zanimalo smatra li da bi taj dio njegove karijere mogao biti zapreka za vođenje HRT-a.
Odgovorio je protupitanjem:
Zašto? Zašto mislite da bi trebao bit?
:: Zato što je taj list dok ste ga uređivali objavljivao tjeralice za ljudima.
Vaše su ocjene koje sad govorite paušalne. Mislim da u sve treba ući u detalje i da treba znati šta je tko radio u nekom trenutku. Ja za ono što sam radio u svom životu stojim iza svega. A to što vi sad raspisujete tjeralicu za nekim, to je vaša stvar.
:: Za kim?
Pa, za, za... kompletno jednim listom i svim ljudima koji su tamo. Pa, mislim, znam ja šta je pisao onaj Ivančić i ta ekipa.
:: Sad razgovarate sa mnom, ne s njim.
Vi ste na toj istoj liniji. Dakle, sad, jedan list, svi ljudi u cijelom razdoblju, ništa nije valjalo. I šta smo svi mi? Ratni zločinci, je l'?
:: Vi ste bili urednik.
A ja vam sad govorim: jesu li svi ljudi, po vama... Vi ste tako nastupili sada. Dakle, taj list, svi ljudi u cijelom razdoblju, nitko ništa nije valjao, to su ratni zločinci, kreteni, budale. To je poruka što ste vi rekli.
:: Bili ste zamjenik, odgovorni urednik...
Polako. Ja stojim iza svega onoga što sam ja radio. A šta sam radio? Kad sam bio novinar, pisao sam. Stojim iza svojih tekstova. Kad sam bio zamjenik glavnog urednika... vi ste radili u novini u kojoj je radilo pet-deset ljudi, zamjenik glavnog urednika dobije nekoliko tekstova da ih redigira i napiše opremu. Sve sam napravio pošteno i najbolje što sam mogao. Bio sam glavni urednik 12 brojeva. To je bila 1992., prestao je rat i moja je intencija bila smirit sve, ratna zbivanja, borba za nezavisnost, bila je linija fronte, teško je bilo dolaziti do informacija s druge strane fronte, trebalo je smirit novinu, kroz 12 brojeva ja sam se borio da prevlada ta moja intencija. Kad ona nije prošla, ja sam otišao. Evo.
:: A dok ste bili odgovorni urednik Pauletiću, jesu li objavljivani popisi ljudi koji su nakon toga stradavali?
U to vrijeme je Božić podijelio tu funkciju na glavnog i na odgovornog urednika. Ja što sam mogao učinit, učinio sam sve. Sad bi trebalo ulazit od teksta do teksta, nemam pojma. Vi znate kad se podijele na glavnog i odgovornog, da je glavni glavni. Ja sam učinio sve što sam mogao. Ja vam samo mogu reć da na tih nekoliko brojeva dok je tako bila podijeljena funkcija, drago mi je da ste tako dobro upućeni o svemu tome, izvrsno, svaka vam čast, za tih nekoliko brojeva nikad nisam dobio tužbu na svoje odgovorno uredništvo. I to nije dugo potrajalo, ta cijela konstrukcija. Bio je eksperiment da se na neki način podijeli odgovornost, nije išlo i to je puklo. A ja vam kažem, šta sam učinio, učinio sam, šta sam pokušao, pokušao sam, nisam dobio nijednu tužbu.
:: Bili ste pomoćnik i zamjenik glavnog urednika.
Pazite, pomoćnik i zamjenik u redakciji od nekoliko ljudi. Vi znate što to znači. Dobijete nekoliko tekstova da ih opremite, redigirate i da pišete cijelo vrijeme. Ja sam pisao cijelo vrijeme, jer ja sam doveden kao ekonomist.
Ja sam pisao o aferama gdje su socijalistički direktori krali poduzeća. Tako je to krenulo. Taj list je prvi uveo da se objavljuju faksimili dokumenata, to dotad nije baš bilo uobičajeno, da se donesu zapisnici radničkih savjeta, ugovori, da se vidi kako je curio novac iz tih socijalističkih poduzeća, ja sam došao kao mladi ekonomist. Onda je zaratilo i sve one okolnosti, dakle, a svi koji smo bili tamo, nije nas bilo puno, svi smo pisali tekstove.
U redakciji od deset ljudi svi smo novinari. Sad, da li će dva-tri pismenija, koji imaju bolju sposobnost da redigiraju, lektoriraju i da napišu suvisao naslov... to je izbor urednika koji je gledao kakav materijal ima novinarski ispred sebe. To je bila njegova odluka, nije naša.
:: Vi ste bili s Pauletićem u Osijeku kad se dogodio lažni atentat na Glavaša?
Jesam, i sve imate u svjedočenju u tom predmetu.
:: Kako danas gledate na takve tekstove u kojima su objavljivana imena i adrese ljudi koji su ostajali u Hrvatskoj i nisu imali nikakve veze s drugom stranom?
Niti jedan takav ja nisam potpisao niti sam ga napisao. Ja vas uvjeravam da nikada nijedan popis nije da je netko sjedio, nabacivao ljude koje ne voli i onda ih objavio. Redakcija je brojila malo ljudi relativno mladih, koji su odmah na početku rata rekli o čemu se radi, da je to rat protiv Hrvatske, mi smo se stavili na stranu za nezavisnost, dok su Večernji list, Vjesnik pisali JNA-tampon zona, mi smo pisali - nema šanse, oni su na drugoj strani, oni sada lažu, varaju i preći će na drugu stranu kad im to bude odgovaralo, cijelo vrijeme su naoružavali pobunjene Srbe.
I kako smo mi to hrabro pisali, išli na sva bojišta prvi, nama su pristupali borci iz raznih jedinica, raznih područja, kako su osvajali pojedine vojarne i donosili su razne kartoteke i popise. Nije se radio popis ljudi protiv Srba, ni protiv koga, mislim, nema šanse. Nitko od nas nije tako zadojen. Vi da vidite redakciju... većina je bila, ne znam, dobar dio ih je došao iz Poleta, ljudi su bili najnormalniji. Vi kad radite iz 2021. perspektivu iz 1991., idete to izjednačit, to su bila druga vremena, druge okolnosti.
:: Kakav je danas vaš stav prema tim popisima? Ne kažem da ste ih vi pisali, ali su objavljivani u momentu kad ste bili u impressumu.
Ja vam samo kažem: u trenutku kad je peta najveća vojska u Europi napadala na Hrvatsku i kada su se domaći Srbi dali instrumentalizirati od vanjskog neprijatelja protiv te države, da se ta država imala pravo branit. Ja mislim da je to za to vrijeme važno. A da se danas piše, vi danas, '21. nakon 30 godina, sad kad o tome razglabate, sada su sasvim...
Vi znate da sud za ratne zločine gleda drukčije nego na mirnodopski zločin kada se hladnokrvno nekog ubije. Vi sada želite iz mirnodopske perspektive promatrati rat. Ja sam radio noć kad se očekivao puč JNA, ja sam bio u redakciji. Da je izvršen puč, ja bih bio uhapšen. Ja vam samo govorim da je to bila redakcija koja je jasno, za čitatelje, za publiku, stala na kojoj strani jest, na kojoj će bit. Vi znate kakvi su izvori i vi radite u redakciji, odakle su izvori. Dolaze ljudi, donose razne stvari, pa se to pronosi. A tad je bilo ratno vrijeme, tad su se osvajale vojarne, upadalo se u razne institucije bivše Jugoslavije, JNA, udbe i tako dalje, te kartoteke su postojale i donosile su se. Tko je donio odluku da će se objavit? Ja nikad nisam donio odluku o tome, nisam napisao nijedan tekst o tome. Ja sam ekonomist i pisao sam druge teme.
Šta ja mislim danas o tome, nema više nikakve veze. To je prošlo svršeno vrijeme. Drukčije se radi. Više nismo okruženi unutarnjim i vanjskim neprijateljem i ne prijeti neposredna opasnost opstanku ove zemlje. Pa to su druge okolnosti, automatski. Sada gledat nakon 30 godina ovim očalama te mjesece, pa možda... Vjerojatno postoje ljudi koji bi voljeli da je JNA umarširala nakon što je probila istočnu frontu ili zapadnu Slavoniju u Zagreb.
:: Mislite da JNA nije umarširala zato što je ST objavljivao tjeralice za ljudima?
Ja vam govorim da su postojali ljudi koji bi to voljeli. Sad vi opet povezujete dvije stvari koje ja ne povezujem. Ja vam govorim koja su vremena bila, ocrtavam vam dramatiku onih vremena koju vi tu izbjegavate i gledate mirnodopskim očalama iz 2021...
:: Pitam vas je li to bila greška i kako danas gledate na to?
Ja vam govorim da je to odraz onoga vremena i da je odraz ljudi koji su...
:: Nije odraz onog vremena, jer to nisu radile sve redakcije. Sve su redakcije bile u ratnim uvjetima...
To je vaše mišljenje, moje mišljenje je ovo. Vi niste novinar, vi sada govorite svoje mišljenje. Ja sam vam rekao svoje mišljenje, vi ga prihvatite. Izvol'te ga zabilježit. Vi govorite, vi namećete svoje mišljenje. Da smo svi mislili kao vi, gdje bi bilo? Ko bi branio ovu zemlju? Niko.
:: Znači, vi mislite da ste na taj način branili ovu zemlju?
Ja vam govorim da je novina samo ogledalo vremena o kojem se govori. Da je novina reagirala na to vrijeme. Netko je reagirao više, netko manje. U duhu tog vremena.
Toliko o Rajkovićevoj ratnoj borbi za slobodnu Hrvatsku.
U jednom od starijih tekstova o njegovoj neobičnoj i bogatoj karijeri stoji da je ostao u ST-u do lipnja 1992. godine, kad se vratio u Opuzen i priključio Hrvatskoj seljačkoj stranci. Tamo se, veli, suprotstavljao HDZ-u koji je preko udruge Tomislava Merčepa htio dijeliti zemlju mimo odluka HSS-ovske općinske vlasti, a progovorio je i o župnikovoj aferi s prikupljanjem i nestankom novca za naoružavanje. Nakon što mu je pod automobil postavljena bomba, vratio se u Zagreb.
Sjedio u više nadzornih odbora, pisao o korupciji, prijavljivao bivše HRT-ove direktore
Radio je za Nacional i Globus, predsjedao Hrvatskim helsinškim odborom, kao slobodni novinar pisao je ekonomske komentare u Globusu, Jutarnjem listu, Večernjem listu i u 24 sata. Bio je direktor komercijalnih poslova u foto-agenciji Pixsell Media, istraživao je modele pljačke Republike Hrvatske, objavio knjigu o Ivi Sanaderu "Čovjek koji je ukrao Hrvatsku", magistrirao o temi "Hrvatski model financiranja Domovinskog rata".
Do kraja kolovoza 2005. godine sjedio je u nadzornom odboru Slobodne Dalmacije. Bio je i u nadzornom odboru Hrvatske radio-televizije, a kad ga je napustio, podnosio je kaznene prijave protiv čelnika te kuće. Danas je rukovoditelj Janafove "Službe za razvoj i planiranje", specijaliziran za ekonomsko-tehničke analize.
Na nedavnom predstavljanju kandidata za glavnog ravnatelja HRT-a pred saborskim Odborom za medije, nije tematizirana Rajkovićeva ST-ovka prošlost. On se, pak, zalagao za vraćanje vjerodostojnosti i povjerenja u vijesti i informativni program HRT-a te ukazivao na potrebu stvaranja vlastitog kvalitetnog dokumentarnog i dramskog programa.
Smatra da najveći dio pretplatničkog novca treba ulagati u program, a kani i gotovo za polovicu smanjiti broj zaposlenih na HRT-u. Sada ih je nešto manje od 2900. Nadamo se da ni u novinarskom radu, ni u rješavanju prekobrojnih, neće primjenjivati metode Slobodnog tjednika. Bivšeg šefa Marinka Božića Rajković se prisjetio nedavno u nekrologu Denisu Kuljišu:
Denis nije otac suvremenog hrvatskog senzacionalizma, jer je to u njegovoj sirovijoj varijanti bio pokojni Marinko Božić...
Uspomene, uspomene...
Objavljeno: 10. okt 2021 | Vladimir Matijanić
