OTKRIVANJE DRŽAVNIH ARHIVA: OBRAČUN S KOMUNISTIČKOM PROŠLOŠĆU
• MAGISTAR i VEZIR - vojvoda i reis - najzvučnija imena - nama danas najpoznatiji saradnici UDBe - (bili) su četnički vojvoda Vojislav Šešelj i bivši reis Mustafa Cerić
• Koji su motivi i koje se sve opasnosti kriju iza najnovije inicijative u Hrvatskoj da se svi državni arhivi otvore "za sve bez izuzetka" i "pod jednakim uvjetima"
Ima li danas intrigantnije društvene i političke teme od tajnih dosjea i arhiva? Državnih, policijskih, partijskih? Što su društvene i državne transformacije veće, pogotovo kad su revolucionarne, kao ove u našem regionu na prelazu između dva stoljeća i dva milenija, to su veće javna znatiželja i politička opsjednutost ovom temom.
Ali, veće su i manipulacije.
Tajne arhive iz BiH "razgrabljene"
Nema države nastale na temeljima bivše Jugoslavije u kojoj rasprava o tajnim arhivama nije prisutna. Makar povremeno.
U Srbiji su desne političke partije i radikalni krugovi najviše insistirali na skidanju zabrana s određenih dokumenata i na ovaj način stvarali teren za rehabilitaciju četničkih vojvoda.
Sličnih inicijativa je bilo i u Crnoj Gori.
U Hrvatskoj je ova tema prisutna gotovo pred svake izbore, najčešće u obećanjima HDZ-a, da bi kasnije bila zaboravljena. Sada je ponovno obnovljena kroz inicijativu MOSTa.
Ni BiH nije izuzetak, sa svim svojim specifičnostima. Ključna je činjenica da je najveći dio njenih tajnih dokumenata "razgrabljen" na tri strane. Dr. Mirsad Abazović tvrdi da je dio njih završio i u Beogradu i u Zagrebu.
Najveći dio "tajnih arhiva" Službe državne bezbjednosti BiH koji je ostao u Sarajevu ne nalazi se u Državnom arhivu, već u sjedištu Obavještajno-sigurnosne agencije BiH OSA.
Slično je i u Srbiji - tajne arhive i Srbije i bivše Jugoslavije su u posjedu i pod kontrolom Bezbednosno-informativne agencije BIA.
"Čuvari Jugoslavije" i suradnici UDBe
Pažnju javnosti u Bosni i Hercegovini ne izaziva cjelovita državna arhiva, već lični dosjei pripadnika i saradnika Službe državne bezbjednosti. Iako je od tada prošlo skoro 14 godina i u međuvremenu ta tema nestala iz javne upotrebe, ostaće upamćeno izdanje koje je u vlastitoj produkciji objavio Ivan Bešlić iz Posušja, pod imenom Čuvari Jugoslavije - tajni suradnici UDBe.
Očigledno je da su ovi dokumenti preuzeti iz policijskih arhiva koje su 1992. pokradene u Sarajevu i završili u rukama "Herceg-Bosne" u Mostaru. Te 2003. godine odštampana su četiri toma knjige pod simboličnim imenima. Dva toma su tzv. plave knjige, koju čini dokumentacija o saradnicima Udbe iz redova hrvatskog naroda u BiH, uz sve ostale saradnike Udbe bez obzira na nacionalnost koji su, kako autor tvrdi, "bili usmjereni na praćenje Hrvata, uključujući i građana BiH muslimanske vjeroispovijesti koji su se izjašnjavali etničkim Hrvatima".
Treći tom, zeleni, čine dokumenti o saradnicima Udbe iz redova muslimanskog, odnosno bošnjačkog naroda, koji su "bili usmjereni na praćenje sunarodnika ali i Srba". U ovom tomu su i dokumenti o nekoliko Albanaca saradnika Udbe koji su, opet prema autoru "špijunirali prvenstveno svoje sunarodnike ali i bh. muslimane zbog muslimanskog nacionalizma i islamskog fundamentalizma".
U četvrtom, crvenom, tomu su srpski saradnici Udbe. "Njihova je specifičnost da su špijunirali uglavnom sami sebe - zbog velikosrpskog klero-nacionalizma, inform-biroa i podrivanja ekonomske osnovice društva".
Najzvučnije ime među srpskim saradnicima Udbe je četnički vojvoda Vojislav Šešelj, a među bošnjačkim bivši reis Mustafa Cerić. Najviše javne rasprave u BiH sve donedavno bilo je upravo o tome da li je Cerić bio saradnik Udbe, što je on uporno negirao, iako su takve tvrdnje iznosili i visoki dužnosnici Islamske zajednice - na primjer sarajevski muftija Husein ef. Smajić.
Šta su motivi Bože Petrova i MOSTa?
Početkom februara ove godine Božo Petrov, predsjednik Sabora Hrvatske, digao je na noge politički establišment i javnost susjedne države najavom na FB-u da njegova politička grupacija, Most, ima već spremljen prijedlog zakona koji će otvoriti "sve državne arhive", "svima bez izuzetka" i "pod jednakim uvjetima".
U prvom od brojnih intervjua - pod znakovitim naslovom Objavit ćemo sve komunističke dosjee - Petrov je rekao da arhivi u Hrvatskoj moraju biti dostupni svima pod jednakim uvjetima i da niko ne mora navoditi posebne razloge ili pobude za istraživanje arhiva:
Stručnjaci i povjesničari su ti koji su kompetentni govoriti o temama iz prošlosti, a da bi oni mogli objektivno zaključivati, moramo im omogućiti pristup dokumentima Državnog arhiva te će se ovim zakonom dostupnom učiniti građa nastala prije 22. dec/pro 1990. godine.
Šta su njegovi i Mostovi motivi? "Pomirba", "suočavanje s istinom", "potpuna transparentnost", "spriječiti podjele koje većinom počivaju na iskrivljenim činjenicama" i "manipuliranje podacima u svrhu osobnog interesa"... I dva dodatna argumenta. Prvi, "država čiji su se interesi i sigurnost štitili više ne postoji, pa ne postoji ni razlog zbog kojeg bi ti podaci trebali biti tajni" - i drugi - "iznimku bi činila samo arhivska građa koja sadržava osjetljive osobne podatke".
Arhivisti zaobiđeni - konsultant bivši KOSovac
Iskrivljavanja činjenica i manipulacije podacima zasigurno ne manjka. Ali, kao što tvrdi većina kritičara ovog prijedloga, ključni motiv je "pomirba". Izmirenje ustaša i partizana?! To predlagači ne kažu, ali sve "miriše" na to: način na koji je pripreman zakon, naknadna objašnjenja, podrška, tumačenje...
Hrvatska, naravno, ima zakone o "državnim arhivima" i druge odgovarajuće propise. Ovo bi, dakle, trebalo biti inicijativa za promjene u zakonu, ali već u startu "pretvorila se u brljotinu".
Jedva da je Božo Petrov stigao objaviti da njegova stranka piše novi zakon i pohvaliti se kako će time otvoriti sve komunističke dosjee, a on i Most već su se teško osramotili, piše Sanja Modrić:
Umjesto da se sastanu s brojnim stručnjacima za arhive i čuju što oni predlažu, za glavnog savjetnika odabrali su mutnog Romana Leljaka (bivši KOS-ovac, koji se u demokraciji preobratio u najvećeg mrzitelja jugoslavenskih tajnih službi).
Most i Petrov su izašli sa svojom inicijativom bez ikakvih konsultacija s ljudima u Hrvatskom državnom arhivu, čak bez znanja Ministarstva kulture kojem je to u nadležnosti:
Nije mi jasno, s obzirom da smo mi već započeli raditi na zakonu o arhivima i ne postoji zakon o državnom arhivu nego zakon o arhivima - kaže ministrica kulture Nina Obuljen.
Lustracija partizana, rehabilitacija ustaštva?
Jedna promjena u zakonu pravi se u okviru Ministarstva kulture, pod patronatom HDZ-a, a drugu radi njihov partner u vlasti Most! Ko u klin, ko u ploču. Osim što je to neuobičajeno ponašanje za jednu koaliciju, po svemu to djeluje i kao nadmetanje u trci za najvećeg domoljuba i patriotu.
Tema je sveprisutna u javnom životu, ustaška nostalgija i ponašanje nisu nestali, a ni politika se ne snalazi najbolje. Dokaz tome je informacija da je Vlada RH formirala komisiju za istraživanje prošlosti nakon spomen-ploče u Jasenovcu na kojoj je ispisan ustaški pozdrav "Za dom spremni".
Je li izlaz u "pomirbi"? I lustraciji koja će izbaciti preostale "partizane"? Lustracija ustaša je davno završena; neki bi očito njihovu rehabilitaciju.
Pod izgovorom da "ne postoji država čiju bi sigurnost trebalo štititi", Božo Petrov i Most smatraju da se ne treba držati uobičajenih standarda u arhivistici i da "treba skratiti rokove za objavljivanje", odnosno "neke podatke koji nisu osjetljivi treba učiniti dostupnim bez odgađanja".
Takvom pristupu, prema očekivanju, prvi se pridružio bivši ministar kulture Zlatko Hasanbegović, koji jeste član HDZ-a, ali kad je u pitanju radikalizam, sklon je da podrži i opcije koje, bar javno, ne zagovora njegova politička partija. U intervjuu za televiziju N1, on kaže: "U svim državama se arhivsko gradivo može gledati po pravilima struke, ali ovdje se radi o gradivu komunističke Jugoslavije".
S takvom pravnom logikom zasnovanoj na političkim kriterijima lako je doći do zaključka kakav nudi i dr. Hasanbegović za N1:
Otvaranje gradiva nije samo za povjesničare, nije samo historiografsko pitanje. Ono će dovesti i mora dovesti do određenih društvenih posljedica. Možemo ih nazivati ovako ili onako, ali riječ lustracija ne smije biti prognana iz hrvatskog javnog života
Od frakcija u SKH nastali i HDZ i SDP
Šta kriju "komunistički arhivi" i šta se tu može pronaći? Istoričar Tvrtko Jakovina navodi da se tu može pronaći mnogo zanimljivog, ali ne i spektakularnog. On smatra da se ne smije ograničiti samo na hrvatske arhive i da "treba vidjeti što se čuva u onima u Beogradu".
Istoričar Hrvoje Klasić je istraživao arhiv Centralnog komiteta SKH i obavještajne službe:
Svi mi koji smo radili na tome znamo da se tu nalazi svašta. Ako netko unutra očekuje naredbe za ubojstvo ili slične stvari, toga neće biti - kaže Hrvoje Klasić.
U hrvatskim zakonima o arhivima postoji i jedna specifičnost koja se odnosi na arhiv bivšeg Saveza komunista. Ta je arhiva takođe prenesena u Državni arhiv, ali je na zahtjev Vlade HDZ-a (!) 1997. pristup omogućen istraživačima - uz dozvolu SDP-a.
Te dozvole nemaju opravdanja. Kako kaže poznati advokat Ante Nobilo "to bi mogao biti samo dokaz da je unutar Saveza komunista bujalo višestranačje" i da je od jedne od dvije frakcije stvoren HDZ, a od druge SDP.
On tvrdi i da je "nedvojbeno da je služba državne sigurnosti kontinuirano imala svoje agente u samom vrhu (Katoličke crkve), koji su bili biskupi, pa i pokoji kardinal".
Predvidive i nepredvidive zamke
Poštovanje standarda i rokova u arhivistici ključna je pretpostavka dobrog zakona. Otvaranje arhivske građe opravdano je samo pod tim uvjetima. Politički voluntarizam i politički kriteriji, kakve sugeriše dr. Hasanbegović, doveli bi do neslućenih zloupotreba.
Ali, ako otvaranje arhivske građe "nije samo za povjesničare", za koga je još? I tu dakako postoje standardi koji se moraju poštovati. Može li biti otvorena i za druge zainteresovane naučne istraživače iz bilo koje struke? Zašto da ne. Arhivi ne sadrže samo činjenice vrijedne isključivo za istoriju. Otvaranje arhiva "za sve pod jednakim uvjetima", kako navodi Petrov? Ukoliko "sve" uključuje i građane - u principu, ne. Iznimno samo ako postoji opravdani razlozi i lični motivi kad su u pitanju lične informacije o njima samima, odnosno o njima najbližim srodnicima.
Otvaranje arhivske građe za političare? Ne. Mnogi su i u Hrvatskoj tokom devedesetih ušli u arhive i počistili svoje dosjee. Ipak, nisu sve tragove u svim arhivama.
Za novinare? I da i ne. Za ozbiljna novinarska istraživanja - svakako. Za tabloidno novinarstvo - nikako. Kako to dvoje razlučiti?
Postoji i za to recept: svaki novinarski zahtjev morao bi proći test javnog interesa.
Objavljeno: 18. feb 2017 | analiziraj-ba Mehmed Halilović
