Od bjelosvjetskih trgovaca oružja do kraljevskih dvorova i predsjedničkih palača, Čengiću su tokom rata u BiH sva vrata bila otvorena!
• Postoji relativno pouzdana priča prema kojoj je jedan veći kontigent oružja, riječ je bilo o pušakama "dobošarama", Čengić dobio na poklon od Vojislava Šešelja u znak zahvalnosti što je spriječio pripadnike RMUP-a BiH 1991.godine da ga uhapse dok se vraćao sa Romanije prema Srbiji. Prema Šešeljevim riječima, njemu je veću količinu tih pušaka donirao ruski desničar Vladimir Žirinovski. U Zvorniku, je, prema tvrdnjama nekih svjedoka, izvršena primo-predaja, oružja pa je kombi pun pušaka "dobošara" prebačen do Sarajeva
Piše: SENAD AVDIĆ
Patriotska liga, njeno političko krilo predvođeno Alijom Izetbegovićem, Rusmirom Mahmutćehajićem i Hasanom Čengićem, kao i vojno koje su sačinjavali bivši "prebjegli" oficiri JNA, poput Sefera Halilovića, Kemala Mehe Karišika, Mustafe Hajrulahovića Talijana... bili su od samog osnivanja predmet obavještajnog rada hrvatskih, jugoslovenskih vojnih (KOS) i srbijanskih civilnih (SDB) obavještajnih službi.
Početkom aprila, nakon što je počela opsada Sarajeva (i prethodni napad na druge gradove, poput Bijeljine) general Aleksandar Vasiljević, šef KOS-a na sastanku sa Alijom Izetbegovićem i nekolicinom policijskih dužnosnika optužio je "muslimansku stranu" za naoružavanje, pripremanje za rat, provociranje JNA.
Nakon što je predsjedavajući Predsjedništva BiH odbacio ove optužbe, Vasiljević odlučio prikazati ilegalno snimani video materijal sa neke od sjednica Patriotske lige BiH.
FAHIRA FEJZIĆ ČENGIĆ VILA
Odbrambene pripreme koje su se bez ostatka isključivo odvijale unutar najužeg vrha Stranke demokratske akcije, vršene su izvan legalnih institucija koje bi u normalnim okolnostima imale ustavnu obavezu da na sebe preuzmu te aktivnosti, poput Ministarstva odbrane BiH, MUP-a, Teritorijalne odbrane BiH. U Ministarstvu odbrane ministar Jerko Doko bio je "opkoljen" oficirima JNA na zamjeničkim i pomoćničkim pozicijama. Kadar SDA bio je Dokin zamjenik Hazim Begović, pukovnik JNA, kojega je Aliji Izetbegoviću na tu dužnost preporučio Savezni sekretarijat za narodnu odbranu.
Istovremeno je Srpska demokratska stranka instalirala pomoćnika ministra odbrane, obavještajnog "teškaša" pukovnika Slavoljuba Beloševića-Belog koji je bio mentor i oficir za vezu čelnika SDS-a sa strukturama JNA.
Nakon izbijanja sukoba u Sarajevu i početka agresije Patriotska liga izlazi iz ilegale i integrira se u jedinstven odbrambeni sistem na čijem je vrhu Predsjedništvo BiH kao civilna komanda i Ministarstvo odbrane na čijem je čelu ostao HDZ-ov kadar Jerko Doko.
U prvim nedjeljama rata Hasan Čengić se pridružuje Ministarstvu odbrane, bez formalne dužnosti, ali sa ogromnim autoritetom i presudnim utjecajem. Ovaj novinar se u to uvjerio u junu-julu 1992. godine. U mjesecima prije rata uređujući "Slobodnu Bosnu" uspostavili smo dragocjenu stručnu suradnju sa inženjerom Berkom Zečevićem, tada zaoposlenom na Mašinskom fakultetu u Sarajevu zahvaljujući su čijem ekspertskom mišljenju i savjetima (anonimna, naravno) nastajali brojni tekstovi i analize vojno-političkih prilika uoči rata.
Zečević nam je, pored ostalog, skretao pažnju na izvlačenje vojnih tehnologija, naoružanja, planova... iz tvornica namjenske industrije. To smo tih predratnih mjeseci prosljeđivali nekim od čelnih ljudi u državi, no sve je prošlo bez ikakve ozbiljne njihove reakcije.
Nakon dva-tri mjeseca rata, tokom kojih niko, inače samozatajnog, nenametljivog inženjera Zečevića nije pozvao na suradnju, ovaj ga je novinar odveo u Ministarstvo odbrane BiH, namjeravajući ga predstaviti i preporučiti nekom od čelnih ljudi. U kabinetu zamjenika ministra primila nas je, ne znam u kojoj funkciji, ali se ponašala kao da je tu "domaća", već pomenuta Fahira Fejzić-Čengić, supruga Hasana Čengića. Nakon što se Zečević predstavio i predočio neke od ideja koje bi mogao realizirati u tako oskudnim ratnim uvjetima (sjećam se da je pominjao izradu improviziranih metalnih eksplozivnih kuglica kojima bi se efikasno mogla zaustaviti neprijateljska pješadija na kritičnim linijama fronta), gospođa Fejzić-Čengić je od njega uzela podatke, broj telefona i kazala da će mu se "uskoro neko javiti". Meni je rekla da ostanem još trenutak nakon što Zečević izađe iz kancelarije:
- "Šta je ovaj čovjek kojeg si doveo?", pitala me.
- "Inženjer, naučnik, profesor".
- "Ama ne pitam te to, nego mi reci šta je po nacionalnosti", instistirala je neformalna gospođ-hanuma ministarka.
Rekao sam da nemam pojma, da Berka poznajem desetak mjeseci, da smo sjajno surađivali i da me je sramota pitati ga takve privatne stvari.
Berku Zečevića nikad niko nije pozvao, nego se, kako sam kasnije saznao sam prijavio i uskoro počeo raditi neke od najdelikatnijih i najkorisnijih poslova u namjenskoj industriji.
Tri godine nakon onog susreta u Ministarstvu odbrane sam saznao od njega da je po nacionalnosti Bošnjak; nisam ga pitao, nego je nakon pada Srebrenice rekao da mu je u genocidu stradalo mnogo rođaka...
Hasan Čengić (sa suprugom Fahirom) napustio je Bosnu i Hercegovinu i smjestio se u Zagrebu u ljeto 1992.godine. Fatih Ali Hassanein, Sudanac kojeg smo već pominjali kao ključnog logističara i u više decenija prisutnog misionara/agenta Muslimanskog bratstva u Jugoslaviji i drugim, uglavnom socijalisitčkim državama u svojoj knjizi piše kako su on i Salim Šabić u Zagrebu već formirali štab za pomoć BiH, te da im se naknadno pridružio Čengić.
U Beču, gdje je bilo sjedište Hassaneinove Agencije za pomoć muslimanima Trećeg svijeta TWRA, oko novouspostavljene ambasade BiH okupljaju se Husein Živalj i Derviš Đurđević, osuđenici u sarajevskom procesu 1983. godine. Živalj je odmah nakon izlaska iz zatvora uz obećanje da se više nikada neće vraćati u tadašnju SFRJ odselio u Sjedinjene Američke Države gdje je imao rodbinu. No, odmah na početku agresije stavio se na raspolaganje logisitičkom stožeru na čijem je čelu bio Hassaenein sa Šabićem i Čengićem kao prvim suradnicima.
U Hrvatsku se na početku rata izmjestio i Džemaludin Latić, također osuđenik iz 1983.godine, i pokreće list "Ljiljan" namijenjen informiranju bosansko-hercegovačke dijaspore. Novac za pokretanje lista, kako je nedavno sam potvrdio, dobio je od savjetnika predsjednika Irana Hašemi Rafsandžanija. Koliko novca, nije otkrio.
U "Ljiljanu" se angažirala i Fahira Fejzić-Čengić. Redakcija je bila smještena i list štampan u Zagrebu, sve do sukoba Armije BiH i HVO-a nakon čega su se izmjestili u Ljubljanu.
Kao što smo već naveli, Hasan Čengić je tokom formiranja Patriotske lige i rada na terenu na njenom organicijskom ustrojstvu stekao određena iskustva u ilegalnom nabavljanju oružja na crnom tržištu. U tom je najveću pomoć i suradnju imao u Senadu Šahinpašiću Šaji. U Zagrebu se Čengiću priključuje i Senaid Memić, njegov čovjek od povjerenja, istaknuti SDA-ovac sa Ilidže, također sa mladomuslimanskim familijarnim backgroundom, uključen u nabavku naoružanja prije rata.
Memić je na samom početku rata zarobljen sa većim kontigentom oružja u okolini Igmana od pripadnika srpske policije. Odveden je na Pale gdje je nakon fizičkog zlostavljanja i prijetnji likvidacijom dao iscrpan intervju tamošnjoj Televiziji u kojem je detaljno ispričao sve što je znao (a znao je mnogo) o organiziranju Patriotske lige, njenim vođama, političarima, policajcima, vojnicima. Nakon toga je razmijenjen i vrlo brzo otputovao u Hrvatsku gdje se pridružio Čengićevom logističkom štabu.
ŠEŠELJEV PEŠKEŠ - "DOBOŠARE"
Postoji relativno pouzdana priča prema kojoj je jedan veći kontigent oružja, riječ je bilo o pušakama "dobošarama", Čengić dobio na poklon od Vojislava Šešelja u znak zahvalnosti što je spriječio pripadnike RMUP BiH 1991.godine da ga uhapse dok se vraćao sa Romanije prema Srbiji.
Prema Šešeljevim riječima, njemu je veću količinu tih pušaka donirao ruski desničar Vladimir Žirinovski. U Zvorniku, je, prema tvrdnjama nekih svjedoka, izvršena primo-predaja, oružja pa je kombi pun pušaka "dobošara" prebačen do Sarajeva.
No, nabavka i distribucija oružja na početku agresije na BiH bila je neuoporedivo složeniji, zahtjevniji i rizičniji posao i izgledalo je prilično nevjerovatno da se Hasan Čengić, kao vjerski službenik i teolog bez iskustva u tim poslovima prihvatio tog posla.
Bosni i Hercegovini, kao i drugim državama nastalim raspadom SFR Jugoslavije, Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda je na početku sukoba u Hrvatskoj nametnulo embargo na uvoz nauružanja kako bi, tobože, spriječio eskalaciju ratnih sukoba. Takva mjera samo je pogodovala srpskoj strani, u Beogradu, Kninu i na Palama, koja je praktično preuzela kompletno naoružanje, opremu, logističke zalihe u međuvremnu "srbizirane" Jugoslovenske Narodne Armije.
Jedini izlaz za naoružavanje i suprotstavaljnje oružano nadmoćnom agresoru napadnute nove države, Hrvatska i BiH, mogle su pronaći na svjetskoj pijaci ilegalnog naoružanja.
Početkom 1990-ih godina prošlog vijeka okončan je proces raspada Sovjetskog saveza i Varšavskog vojnog bloka, stvaranja velikog broja novih država u kojima su se zatekle enormne količine naoružanja i druge vojne opreme koje su ostavile za sobom sovjetske snage. Bio je to pravi eldorado za armiju međunarodnih švercera oružja, među kojima su se našli i dojučerašnji visoki oficiri vojske Sovjetskog Saveza. Nove države koje su odmah iskazale ambiciju za učlanjenjenje u NATO Savez nastojale su se žurno osloboditi svakog vida sovjetskog naslijeđa, pa i enormnih količina naoružanja.
Hasan Čengić, kao glavni logističar Armije BiH je u "čarobni svijet" međunarodne (ilegalne) trgovine oružja ušao uz pomoć nekolicine ljudi koji su u tom delikatnom, ali fantastično unosnom poslu imali bogato iskustvo i saradničku mrežu. Najvažniji je svakako bio Adil Zulfikarpašić, više puta pominjan u ovom feljtonu kao emigrant i političar, koji je svoje enormno bogatstvo kojim je raspolagao u Švicarskoj i nizu drugih država stekao prodajom oružja u ratom zahvaćenim dijelovima svijeta. Posebno su mu "od ruke išla" tržišta Bliskog Istoka, pa je unutar međunarodnog vojno-obavještajnog establišmenta vladalo uvjerenje da se neki ratovi na Bliskom istok, poput dugogodišnjeg građanskog rata u Libanu, vode "Adilovim oružjem".
Uz Zulfikarpašića se vezivala jedna od najvećih misterija vezana za šverc oružja neposredno pred početak raspada Jugoslavije. Riječ je o teretnom brodu kojeg su sredinom 1991. zaplijenile tadašnje jugoslovenske vlasti u crnogorskoj luci Bar na kojem se nalazilo nekoliko hiljada tona najsavremenijeg naoružanja. Nikada nije utvrđeno čije je oružje, niti kome je bilo upućeno. Zna se samo da je završilo u rukama vojnih i policijskih snaga pod komandom Slobodana Miloševića. Nekoliko borbenih helikoptera koji su zaplijenjeni na spornom brodu odmah je stavljeno na raspolaganje Specijalnoj jedinici srbijanske Službe državne bezbjednosti koja ih je koristila i tokom zločinačkih operacija "Crvenih beretki" u BiH.
Neki beogradski novinari, poput nedavno preminulog novinara "Vremena" Miloša Vasića dovodili su Zulfikarpašića u vezu sa ovim (ne)očekivanim poklonom Miloševićevom režimu. Iako su nakon Zulfikarpašićevog napuštanja SDA on i Hasan Čengić našli na suprotnim stranama, bogati biznismen iz Švicarske je na počtku rata stavio svom zemljaku i rođaku Hasanu vlastito bogato iskustvo, veze i konekcije sa nepovjerljivim svijetom trgovine oružjem.
Drugi važan čovjek preko kojeg je Hasan Čengić "pohvatao veze" sa švercerskom "internacionalom" bio je Gojko Šušak, ministar odbrane Hrvatske, koji je u tamošnjoj vojsci obnašao sličnu dužnost kakvu je Čengić imao u Armiji BiH. U prvim mjesecima rata, prije otvaranja fronta HVO-Armije BiH, ministar Šušak sa svojom mrežom logističara/švercera oružjem, bio je kooperativan sa Hasanom Čengićem i Senadom Šahinpašićem Šajom. Prema dokumentima koji su objavljeni tokom rata, Šušak je za tu kooperativnost nagrađen sa nešto više od dva miliona maraka koliko mu je preko "Privredne banke Sarajevo" uplaćeno na privatni račun u Beču.
JANŠINA IZDAJA I ČENGIĆEVO SVJEDOČENJE
Treći, najvažniji oslonac u trgovini i prometu oružja i zaobilaženju embarga UN-a Hasanu Čengiću kao glavnom logističaru bio je famozni Fatih Ali Hassanein koji je od svoga dolaska u Evropu i Jugoslaviju iz rodnog Sudana sredinom 60-ih godina prošlog vijeka do savršenstva razradio konspirativne tehnike i metode ilegalnog djelovanja vjerskog misionarstva, prikupljanja novca i humanitarnog rada. Hassanein je bio zadužen da u islamskom svijetu osigura svaku vrstu pomoći, osobito financijske, "bosanskohercegovačkim muslimanima", kako je napisao u svojoj autobiografskoj knjizi.
Uz pomoć svih pobrojanih, kao i nekih drugih osoba mutne biografije koji su se prve ratne godine vrtile oko logističkog centra BiH u Zagrebu (takozvane "Zelene kuće"), poput dvojice Albanaca Florima Malokua i Gzima Krasničija, Čengić ostvaruje kontakt i poslovne veze sa globalnim trgovcima oružja, poput izvjesnog Nijemca Hofmanna i ruskog trgovca, bivšeg oficira KGB-a Nikolaja Kuzina.
Oružje je uglavnom nabavljano iz skladišta u Rusiji i bivšoj Istočnoj Njemačkoj, ali se radi "zametanja" tragova ono najprije transportiralo u neku od islamskih zemalja, pa nastavljalo dalje put prema lukama i aerodromima i Hrvatskoj i Sloveniji.
Jedna od takvih pošiljki sa naoružanjem i municijom proizvedenim u Kini najprije stigla u Sudan, pa potom, uz suglasnost vlasti u Sloveniji sletjela na Aerodrom u Mariboru bila je predmet jednog od najvećih skandala tih godina u ovoj bivšoj jugoslavenskoj republici. Tadašnji ministar odbrane Slovenije, a današnji premijer, Janez Janša, "otkrio" je u ljeto 1993.godine na mariborskom aerodromu pošiljku oružja koja je tamo bila uskladištena nekoliko mjeseci ranije, ali zbog sukoba Armije BiH i HVO nije mogla biti transportovana u BiH. Janša je optužio tadašnjeg predsjednika Slovenija Milana Kučana da je uz pomoć oružja iz Maribora planirao izvesti vojni udar ("komunistički puč") i preuzeti cjelokupnu vlast u tom zemlji.
Kontigent oružja koje nikada nije stiglo u BiH bio je težak 120 tona, sadržavao je 11 hiljada kalašnjikova, 750 hiljada komada municije, 25 raketnih bacača, 210 raketa, oko hiljadu mina. Slovenački novinar istraživač Matej Šurc, koji je sa kolegom Blažom Zgagom autori trilogije "U ime države" tvrdio je da je ovaj transport organiziran uz suglasnost američke obavještajne zajednice (CIA) koja je na taj način željela pomoći zaustavljanju srpske agresije i zločina počinjenih tokom njenog trajanja.
Godinu dana kasnije, Hasan Čengić je na zatvorenoj sjednici Skupštine Slovenije svjedočio o ovoj aferi, objašnjavajući poslanicima da se radila u ranije dogovorenoj međudržavnoj pomoći napadnutoj zemlji, a ne zavjeri slovenačkih komunista, ili privatnom krijumčarenju oružja. Čengić je tom prilikom rekao i sljedeće:
Ova afera je Sloveniju koštala nekoliko stotina miliona dolara, možda i milijardu. To su izgubljeni poslovi. Predstavnici najodgovorniji u nekim državama, Saudijskoj Arabiji, Turskoj, Pakistanu, Iranu, pitali su me da li se Slovenija uopće može smatrati ozbiljnom državom.
Hasan Čengić tom prilikom nije blefirao: on je istinski bio jedan od rijetkih ljudi na svijetu (uz Aliju Izetbegovića) kome su bila širom otvorena vrata lidera i vlada najutjecajnijih islamskih država, on je bio čest gost na saudijskom dvoru, kao i među najvećim vjerskim i državnim autoritetima u Iranu, Pakistanu, Maleziji, Kataru.
KO U VISOKO LETI, NISKO PADA
Krajem prve ratne godine, nakon što je usljed sukoba Armije BiH i HVO u srednjoj Bosni i Hercegovini (Novi Travnik, Gornji Vakuf, Prozor) došlo do prometne blokade od strane Hrvatske i zaustavljanja konvoja sa oružjem i drugim robama, Hasan Čengić i ekipa logističara iz Zagreba zadužuju njegovog oca Halida Čengića Hadžiju, šefa Glavnog logističkog centra Armije BiH sa sjedištem u Visokom da organizira radove na izgradnji aerodroma u ovoj općini na koje će ubuduće slijetati, vojni i civilni avioni sa svakom vrstom pomoći.
Svakom ko se imalo razumije u ovu vrstu posla poznato je o kakvom se zahtjevnom, megalomanskom građevinskom poduhvatu radilo, međutim nijedan od argumenta, sugestija nije mogla pokolebati tvrdoglavog, samouvjerenog Hadžiju Čengića, koji je naišao na podršku lokalnih struktura u Visokom:
Govorio sam da ako se već gradi Aerodrom, onda je Zenica mnogo bolja lokacija za to, udaljena je od dometa agresorskih protivazdušnih oruđa, za razliku od Visokog u kojem su srpske snage bila raspoređene kilometar-dva od centra grada - govorio je u vrijeme izvođenja radova na visočkom aerodromu ovom novinaru jedan ugledni industrijalac iz Zenice.
Stotine građevinskih mašina od državniih i privatnih preduzeća su "izuzete", konfiskovane za masovne građevinske radove koji su uključivali i sravnjivanje sa zemljom cijelog jednog brda koje se ispriječilo pred graditeljima. Otimana je bahato i bez naknade zemlja od visočkih seoskih porodica, među kojima je bio znatan broj srpskih familija koji će nakon rata tužiti državu zbog te hajdučije.
Kada je ovaj novinar u ljeto 1993. godine pitao jednog od najviših komandanata Armije BiH šta zna o aerodromu u Visokom, ko je donio odluku o njegovoj izgradnji, postoji li pisani trag, naredba, ili nešto slično za taj projekat, ovaj je slegnuo ramenima, nije imao odgovora. Rekao je da je i on za to "čudo" čuo privatnim, a ne službenim kanalima, iako su u to vrijeme najbliži suradnici Halida Čengića u Visokom bili Rasim Delić i Sulejman Vranj (rođak familije Čengić) koji su o tom poduhvatu trebali informirati Glavni štab Armije BiH.
Niko nikada nije vidio elaborat tog složenog projekta, niti je bilo poznato da je u tom poslu sudjelovao iko ko ima bilo kakve stručne reference i iskustvo, sve je rađeno na "ho-ruk" na amatersko-diletantskim "nacrtima" oca i sina Čengića.
Da nije imao nikakve informacije o izgradnji tog "čardaka ni na nebu ni na zemlji" napisao je u svojoj biografskoj knjizi Hamdija Hadžihasanović, ratni ministar odbrane BiH koji je nakon pola godine mandata podnio ostavku upravo zbog nemogućnosti da u sistem rukovođenja i zapovijedanja integrira otuđeni centar lične moći Halida Čengića u Visokom.
Više stotina radnika mjesecima je bilo angažirano na radovima tokom izgradnje budućeg aerodroma, milioni radnih sati su bez ikakve naknade utrošeni (smatralo se tada velikom privilegijom raditi za "Hadžiju" što je bilo neuporedivo komotnije od odlaska na linije fronta). Utrošene su stotine i hiljade tona nafte, u vrijeme kada je njena cijena na divljem tržištu prelazila 20-ak maraka. Pa, ipak, nekoliko godina nakon rata, Hasan Čengić kao osnivač i vlasnik Bosanske-investicione organizacije (BIO) pravno će dokazivati da je ta firma (koja je osnovana tek nakon rata!) u izgradnju aerodroma uložila 37,5 miliona maraka, te da se on smatra većinskim vlasnikom nad ukupno 816. 367 kvadratnih metara na kojem je bio planiran najprije vojni, a potom civilni aerodrom.
U sljedećem, nastavku: Zašto su propale sve istrage i optužnice protiv Hasana Čengića; Čega je sve vlasnik Čengić i zašto nigdje ne postoje njegovi "otisci prstiju"; Razlaz sa SDA i Islamskom zajednicom i uloga u karijeri Elmedina Konakovića, Semira Efendića...
Objavljeno: 25. dec 2021 | slobodna-bosna-ba
