Tužni igrokaz u Vatikanu: Što je to jasno papi Franji, a naš ministar Radman očito ne može shvatiti
• Iz tog tužnog igrokaza s brevijarom i maslinom izviruje portret jedne komično licemjerne zemlje
Otkad je 2019. preuzeo funkciju hrvatskog ministra vanjskih poslova, Gordan Grlić Radman predano i ustrajno zida reputaciju jedne od najvećih konzervativnih šantoča visoke hrvatske politike. Hrvatskom šefu diplomacije usta su redovno puna konzervativnih i tradicijskih vrijednosti. Viđa ga se sveudilj po koncelebriranim i inim misama i vjerskim svetkovinama. Kolega Robert Bajruši pred koju je godinu izračunao da se hrvatski šef diplomacije u danom tromjesecu nije sastao ni s jednim stranim državnikom, ali je pohodio sedam vjerskih manifestacija.
Godan Grlić Radman je - k tomu - čovjek koji izrijekom ne krije konzervativni pogled na povijest. Hrvati su tako po Grlić Radmanu u Jugoslaviji "živjeli u stanovitom ropstvu". Oni nisu "mogli izgovarati svoju riječ, jer je izgovaranje riječi "Hrvat" značilo opasnost." Čak su i našeg nadbiskupa blaženika Stepinca osudili na "montiranom jugokomunističkom procesu."
Hrvatski su građani živjeli tako u uvjerenju da na čelu MVP imaju autentičnog konzervativca s pravim katoličkim kinderštubeom. Ali onda se dogodio belaj koji se u naše vrijeme Google-lijenosti sve rjeđe događa - a taj se belaj zove arhiva. Zagrebački portal "forum-tm" otkrio je 2021. da iza Plenkovićeva konzervativnog šefa diplomacije stoji obiteljska povijest koja je malo nezgodno crvene boje.
Ispostavilo se da je ministrov otac bio predsjednik komiteta Saveza komunista Prisoje, član Sekretarijata kotarskog komiteta omladine za Livno i Mostar, član općinskog komiteta Saveza komunista u Duvnu i odbornik Skupštine općine Duvno. Bio je član Kotarskog odbora u Mostaru, član općinskog komiteta SK Sesveta, predsjednik SIZ-a za stanovanje Sesveta, član Konferencije saveza socijalističkog radnog naroda Zajednice općina Zagreb. Bio je - konačno - i predsjednik zbora radnika OOUR Svinjogojska farma Sesvete, sekretar osnovne partijske organizacije u kombinatu Sljeme, te delegat u vijećima Sesveta i Zajednice općina Zagreb.
Suvišno je i reći, Grlić je stariji bio i direktor. Bio je direktor kafilerije Sljeme koju je nakon 90-ih i privatizirao. Radmanov je ćaća - da ne duljimo - ona vrsta ljudi koju Hrvati obožavaju mrziti: "komunjara koji je ušo u adeze", odnosno "partijski direktor koji je sudjelovao u privatizaciji".
Sve se to već zna, o svemu smo tome već pisali, pa se ne bi vrijedilo na to uopće vraćati da nije neposrednog povoda. Ovog je tjedna, naime, orni katolik, santo-subito Radman dodirnuo plafon svoje nabožnjačke karijere. Dospio je najviše gdje hodočasnik duha može dospjeti. Sastao se - zapravo i uživo - osobno sa Svetim Ocem Papom.
Ovog tjedna katolička je agencija IKA objavila da se hrvatski ministar vanjskih poslova tijekom opće audijencije nakratko susreo s papom Franom. Hrvatski šef diplomacije tom je prilikom Papi poklonio brevijar i maslinovo drvce s Brača.
Tijekom opće audijencije - eto - ministar nije baš stigao s Papom prodiskutirati globalne svjetske probleme i vanjskopolitičke izazove. O tim je nevoljama kasnije razgovarao s jednim od vatikanskih državnih tajnika. S Papom je - međutim - stigao razmijeniti tri-četiri riječi. Stigao mu je izručiti pozdrave od premijera Andreja Plenkovića.
Dospio mu je poručiti kako Hrvatska dogodine "očekuje" "susret u Vatikanu u prigodi dviju obljetnica: 70. godišnjice proglašenja Alojzija Stepinca kardinalom (12. siječnja 1953.) te 25. obljetnice beatifikacije Alojzija Stepinca (3. listopada 1998.)." IKA nije navela je li Grlić Radman to izrijekom sročio, ali pretpostavljamo da je Papi barem natuknuo. Hrvatski bi ministar vanjskih poslova eto Papi čvrsto sugerirao da bi "u prigodi dviju obljetnica" tog Stepinca - bemu miša - napokon trebao prekomandirati u sveca.
Ukratko: hrvatski ministar vanjskih poslova u jeku svjetske multilateralne krize nije se bavio ni Ukrajinom, ni OPEC-om, ni lažnim šeikom iz Emirata, ni Allianzom i Fortenovom. Nije gubio vrijeme na LNG terminale, pošiljke oružja, Schengen, odnose s MOL-om, na novu srpsku i novu talijansku vladu. Nije se u Rimu sastao ni s Giorgiom Meloni, ni s njezinim šefom diplomacije. Ali je zato imao vremena cupkati u Vječnom Gradu u redu na općoj audijenciji samo zato da bi kod Pape lobirao za unutarcrkveno pitanje koje s hrvatskom državom kao takvom nema baš nikakve veze.
Da bi se razumjela potpuna farsičnost te vatikanske scene, potrebno je još jednom podsjetiti tko su glavni likovi u toj commediji dell'arte.
Prvi je od njih argentinski Papa, simpatični lijevi populist kojega hrvatski katolički opinion-makeri redovno ocrnjuju kao "marksista" i "komunjaru". Imate Papu koji iz mnogo (meni osobno shvatljivih) razloga ne vjeruje i ne drži mnogo do istočnoeuropskih katoličkih hijerarhija.
Imate Papu koji je operaciju posvećenja Stepinca stavio u frižider iz istih razloga iz kojih bi to napravio svaki papa sa zrnom soli u glavi. Učinio je to jer shvaća da je Stepinac krajnje kontroverzna figura. Jer razumije da je zapovjedno odgovoran za sustavna prekrštavanja pravoslavaca. Jer zna da je Stepinac u složenim okolnostima fašizma učinio premalo i prekasno.
Papa je iz spisa jasno shvatio da je Stepinac NDH branio i podržavao do samog kraja, vjerujući da se njena - držao je - zdrava ovojnica dade odvojiti od genocidne i kriminalne srčike. Konačno, Papa je tu kanonizaciju stavio na "hold" iz jednog jednostavnog, pragmatičnog razloga. To je razlog koji - čini se - nitko u hrvatskoj crkvi ne shvaća, ali shvaća Papa. Naime - zato što zna da bi kanonizacija Stepinca bila skandal za prvu stranicu New York Timesa.
To je prvi akter u ovom igrokazu. No - razmotrimo sada drugog. Drugi je hrvatski šef diplomacije. Dakle, dijete sa zlatnom žlicom poniklo u obitelji koja komunizmu duguje sve, koju je komunizam izvukao iz Prisoja kod Duvna i doveo u prostrani stan i direktorski kabinet velike zagrebačke industrije. Imate čovjeka koji je do 32. godine živio kao dijete crvene buržoazije - upravo one koja je Stepinca "osudila na montiranom jugoslavenskom procesu". Imate čovjeka koji je od oca partijskog direktora naslijedio nemali imetak.
Čovjeka koji je u četvrtom desetljeću - nel mezzo del cammin, rek'o bi Dante - naglo otkrio novu ideologiju te s njom otkrio ne vjeru - nego crkvu. Crkva je postala novi marksizam-lenjinizam. Papa je sad novi Leonid Brežnjev. Stepinac, naravno, sad nije više "ono", nego je postao "ovo".
I - konačno - imate premijera Andreja Plenkovića. Plenkovića, koji je u mnogočemu Grlić Radman - light. Light zato što je pametniji i promišljeniji, što je dovoljno inteligentan da zna da postoje Google i arhivi. Te da će mu, ako počne govoriti o "stanovitom ropstvu", netko iz arhive izvaditi maturski rad o marksističkoj teoriji medija i samoupravnim načelima masovnog komuniciranja.
Kad ste konačno na scenu postavili sve likove, razabiru se obrisi farse. Imate hrvatskog premijera - dijete crvene buržoazije - koji se pretvara da o Stepincu vjeruje ono što ne vjeruje. Imate hrvatskog ministra vanjskih poslova koji nije tako pametan, pa možda sada i vjeruje u ono što nije vjerovao do trideset i druge. Imate vrh hrvatske politike koji odlazi na poklon Papi, pravi se da vjeruje da Stepinac zaslužuje svetaštvo, pravi se da ih to stvarno zanima i hine da na to imate utjecaja. I imate - na koncu - Papu koji se pravi da ih sluša i pravi se da to može na njega imati utjecaja. Sve to, cijeli taj igrokaz, služi međutim samo jednom: da bi to IKA objavila, a hrvatski mediji prenijeli.
A cijeli taj dramolet - nažalost - o današnjoj Hrvatskoj govori puno više nego službeni podaci ili analize visoke politike. Iz tog tužnog igrokaza s brevijarom i maslinom izviruje portret jedne komično licemjerne zemlje. To je zemlja kojom vladaju djeca komunističke intelektualne i/ili poslovne elite. Ta djeca apsorbirala su pragmatično novu ideologiju onako kako bi (ili: kako jesu) i staru. Ta nova zlatna (sad-već-ne) mladež zna da je srž te ideologije u tome da se ne propituju crkva i crkvena interpretacija povijesti. Stoga glume da u to vjeruju, ili su nakon tolikog glumljenja naposljetku i povjerovali. Pa sad od te vjere prave PR šou s bračkim maslinama, brevijarima, pa čak i Papom.
Ako niste znali, sad znate. Za to Republici Hrvatskoj služi diplomacija.
Objavljeno: 11. nov 2022 | jutarnji-hr Jurica Pavičić
