IZ ARHIVE STARTA Od heroja do optuženika: Ko je "smjestio" Draganu Vikiću
• Sud BiH jutros je izrekao oslobađajuću presudu za legendarnog komandanta, te Jusufa Pušinu, Nermina Uzunovića i Mladena Čovčića. Podsjećamo na tekst Startovog kolumniste koji je još prije više od dvije godine objavljen u magazinu Start BiH. Ko je smjestio Vikiću, ko je zapravio htio nanijeti ljagu specijalcima...
Od marta 2017. u Sudu Bosne i Hercegovine traje suđenje optuženim za ubistvo osmorice zarobljenih vojnika bivše JNA, koje se dogodilo 22. aprila 1992. godine u Velikom parku, u centru Sarajeva. Optužnica tereti bivšeg komandanta Specijalne jedinice MUPBiH Dragana Vikića i bivšeg pomoćnika ministra policije BiH Jusufa Pušinu za nekažnjavanje počinitelja zločina, Nermina Uzunovića za ubistvo, a Mladena Čovčića za zataškavanje i uklanjanje tragova. Ovaj proces je indikativan zbog dvaju razloga: prvo, sudi se za ratni zločin nakon 27 godina, a to je trebalo procesuirati u ratu budući da je tada postojalo vojno pravosuđe i, drugo, na optuženičkoj klupi je legenda odbrane Sarajeva Vikić koji nije naredio da se ovi vojnici pobiju, jer da jeste to bi pisalo u optužnici.
Zarobljavanje vojnika
Kad je pomenutog dana pukla guma gusjenice na transporteru JNA, koji je pucao po Aerodromskom naselju u Sarajevu, vojnike su slobode lišili pripadnici Teritorijalne odbrane BiH. Zarobljena su četvorica vojnika na odsluženju vojnog roka i isto toliko rezervista: Milivoje Lalović, Đorđe Bjelica, Zoran Marković, Dragomir Đerić, Stevan Đokanović, Vlajko Golubović, Nedeljko Vujičić i Miladin Vukmanović. Vjerovatno su se nadali da će se prema njima odnositi sukladno Ženevskoj konvenciji, ali to se, nažalost, nije dogodilo. Najprije ih odvode u Stanicu policije u Švrakinom Selu, gdje su pretučeni, a potom je načelnik stanice Malik Krivić naredio da ih se prebaci u Centralni zatvor, u središtu grada. Zarobljene prema centru grada odvodi lokalni komandant Davor Matić, zvani Mišo ili Žmiro. Matić ih je isprva kanio odvesti u štab lokalnog zapovjednika Jusufa Juke Prazine, koji se nalazio u soliteru u tadašnjoj ulici Hasana Brkića u Sarajevu, ali ih, iz ko zna kojih razloga, dovodi u Dom policije u kojem se tada nalazila baza Specijalne jedinice MUPBiH. Da li je Matić krenuo ka zatvoru, ne zna se. Nije mogao ni svjedočiti nakon rata o tome jer je ubijen u svom stanu 1993. godine.
Juka Prazina
Tog 22. aprila jedinica Jusufa Prazine, kojima su pripadali Matić i Uzunović, faktički bila je izvan kontrole, budući da nije bila pod komandom ni Štaba TOBiH, a ni Ministarstva unutarnjih poslova. Tek krajem maja 1992. godine Prazinina jedinica je stavljena pod komandu i u okvir rezervnog sastava policije, odnosno MUP-a. Istragu o zarobljavanju, a kasnije i o ubistvu vojnika JNA trebala je voditi vojna policija. U tom trenutku u Sarajevu još uvijek djeluju i Vojni sud i Vojno tužiteljstvo i oni su tada bili isključivo odgovorni za istragu. Policija je eventualno mogla osigurati mjesto zločina i sačekati dolazak vojnih istražitelja. To se nije dogodilo.
Zapovjednik Dragan Vikić je bio iznenađen, pa i ljutit zbog dovođenja vojnika JNA kod njega jer mu to niko prethodno nije najavio, a Specijalna jedinica i onako nije bila nadležna za prihvat ratnih zarobljenika. Tražio je da ih odvedu u Centralni zatvor. Umjesto tamo, zarobljenici su sprovedeni u podrum Doma policije gdje su maltretirani, a potom su odvedeni u Veliki park. U optužnici stoji da su zarobljene vojnike JNA ispod zida u sredini Velikog parka, pucajući iz vatrenog oružja, likvidirali Nedžad Herenda, Davor Matić i Nermin Uzunović, zvani Šok. Da li je Matić sam odlučio da ih likvidira, da li mu je to naredio njegov komandant Jusuf Prazina, bit će teško utvrditi, jer Prazina, koji je još u toku rata pobjegao iz BIH, više nije živ.
Prema optužnici, tijela su odvezena na lokaciju Dariva u Sarajevu i bačena u Miljacku. Kad su vidjeli leševe u rijeci, policajci iz općine Stari Grad su zahtijevali da se ona izvade, što je i urađeno. Dan kasnije tijela su polivena benzinom i zapaljena. Tužiteljica Vesna Ilić je u uvodnoj riječi na početku suđenja rekla da je Vikić kao nadređeni znao ili mogao znati za uklanjanje tijela, ali nije preduzeo nužne mjere da to spriječi, prijavi nadležnim organima i kazni počinioce, a Pušina se složio s uklanjanjem tijela i propustio da učini sve da počinitelji budu kažnjeni.Vikić i Pušina su se na prvom ročištu u Sudu BiH izjasnili da nisu krivi.
Dautbašićev iskaz
Dragan Vikić je u iskazu naveo da je Matiću, nakon što mu je ovaj doveo zarobljene vojnike JNA, rekao da ih vodi u zatvor, misleći da će tako i biti, ali nije. Matić je izišao iz kancelarije i nakon desetak minuta iz smjera Velikog parka čuli su se rafali iz kalašnjikova, a odmah zatim i pucnji iz pištolja. Vikiću saradnici nisu dali da napusti bazu, a neki od njih kazali su mu da je Brko ubio zarobljene vojnike. Vikić je, kako je kazao, brzo saznao da je Brko ustvari Nedžad Herenda. Nakon toga, Vikić je izjavio da je telefonom pozvao Jusufa Pušinu i obavijestio ga o onome što se desilo.
Mjesto zločina
Sa druge strane, Asim Dautbašić, koji je preminuo prije pet godina, u svom ranijem iskazu odgovornost za ubistvo prebacio je na Vikića i Pušinu i izjavio: "U vrijeme kada se desilo ubistvo u Velikom parku bio sam u kancelariji u Domu policije. Zajednička kancelarija sa sekretaricom bila je sa Draganom Vikićem. Čuo sam pucnjeve dok sam bio u kancelariji, ali ne tvrdim da su to pucnjevi sa tog događaja. Nisam nigdje izlazio, prošlo je nekih dvadeset minuta do pola sata kada se Vikić vratio u kancelariju, psovao je i bio uzbuđen. Pitao sam ga o čemu se radi, a on je odgovorio: 'Pobiše ljude!' Ja sam mu rekao da odmah zove Avdu Hebiba i Jusufa Pušinu, oni su za to bili zaduženi. Nakon dva sata, a i sutradan, pitao sam ga da li je to prenio i on je rekao da jeste. Također sam čuo da je, dva-tri sata nakon pucnjave, tražio da mu se javi Juka Prazina. Čuo sam i da su leševi vojnika nošeni na Grbavicu, ali to nisam vidio."
Potom je Dautbašić dodao: "Naveo bih da se ništa bez Vikićevog znanja nije moglo uraditi, vezano za odvoženje leševa, tako da Dragan Vikić najbolje zna šta se sa leševima dalje desilo", ispričao je istražiteljima Dautbašić. Pretpostavlja se da je on svoj iskaz dao kako bi sa sebe skinuo odgovornost zbog sudjelovanja Nedžada Herende u ubistvu budući da je Herenda, u trenutku počinjenja ratnog zločina u Velikom parku, bio pripadnik Službe državne bezbjednosti RBiH.
Pored Dautbašića, Herendi je pretpostavljeni bio i Nedžad Ugljen, ali ni on više nije živ. Nakon burnog ratnog i poratnog puta, u kojem je njegovo ime bilo umiješano u nekoliko zločina, Herenda je pobjegao iz BiH i, kako se tvrdi, živi u holandskom gradu Groningenu. U sklopu istrage o zločinu u Velikom parku Herenda je u Holandiji navodno saslušan, ali se on, valjda što nije u BiH, nije našao na listi optuženih za Veliki park. Baš kao što se na optužnici nije našao ni Alija Delimustafić, niti bilo ko od osoba koje su po činu, nadležnosti i hijerarhiji bili iznad Vikića i Pušine. Kako je to moguće, to zna samo Tužiteljstvo BiH, kao i to da li će Herenda, uživo ili videolinkom, dati iskaz tokom ovog suđenja.
Herenda priznao ubistvo
Zaštićeni svjedok Tužiteljstva BiH, pod šifrom "L", na suđenju Vikiću i drugima, rekao je da je tonski snimio priznanje Nedžada Herende da je 1992. ubio zarobljene vojnike JNA u Velikom parku u Sarajevu. Objasnio je da je, kao tehnički službenik u Agenciji za istraživanje i dokumentaciju, 1996. godine snimao saslušavanje Herende koji je iz više razloga priveden po naređenju tadašnjeg direktora Agencije Kemala Ademovića.
Nedžad Herenda
Saslušavao ga je Edin Garaplija o aktivnostima grupe Ševe čiji vođa je, navodno, bio Herenda, a što nije bilo na Ademovićevom spisku. Herenda je tada rekao da je ubio 10 do 13 četnika, ali da nije bio sam. Dodao je da je to uradio u afektu i da je to bila reakcija na stradanje njegove porodice - izjavio je svjedok "L". On je potvrdio da je čuo za Davora Matića ili Miru Žmiru, ali da nije siguran da ga je tada Herenda pomenuo, te da se poslije toga nije interesirao o tome šta je dalje bilo. Tužiteljica mu je predočila iskaze koje je 2015. i 2001. godine dao u Tužiteljstvu BiH i Kantonalnom sudu u Sarajevu u kojima je izjavio da je Herenda rekao da je sudjelovao u ubistvu srpskih vojnika koje je doveo Miro Žmiro. Pročitala je dio iskaza u kojem je navedeno da je Matić / Žmiro bio u Vikićevoj kancelariji kada je Herenda ubio vojnike. Svjedok je na ročištu rekao da je "vjerovatno bilo kao u zapisniku".
Svjedok je Vikićevoj braniteljici Adni Dobojlić rekao da je Herenda imao službenu iskaznicu, ali da nije znao šta je na njoj pisalo. Naveo je da je tokom prva 24 sata ispitivanja Herenda sve negirao, osim ubistva vojnika JNA. Teretili su ga da je rukovodio "Ševama", ali, kako je rekao, to nisu uspjeli dokazati. Svjedok "L" je izjavio da ne zna da li je iko rekao da se ubistvo vojnika JNA mora procesuirati, te dodao da je dokumentacija o ovom slučaju u AID-u nestala. On je, također, rekao da se ne sjeća da je Herenda, osim lokacije, ikada spomenuo da su u ovom zločinu sudjelovali pripadnici Specijalne jedinice i njen komandant Vikić.
Spaljivanje leševa
Bivši komandant borbene grupe "Zelenih beretki" Faik Višić 1992. godine raspoređen je u jedinicu Juke Prazine da bi ga kontrolirao. Tužiteljica Ilić ga je pozvala da svjedoči u predmetu protiv Vikića i ostalih. Potvrdio je da je zarobljene vojnike u Dom policije doveo pokojni Mišo Žmiro (Davor Matić), čija je jedinica ubrzo sa vojnicima i istjerana: "Pitao sam Mišu šta je bilo, a on je rekao: Priveli smo ih jer su pucali na djevojčicu iz transportera. Predložio sam mu da ih razmijenimo. On je psovao mene i Vikića: 'Vi samo razmjenjujete, a oni opet sjednu u transporter i pucaju'", ispričao je Višić. On je vidio vojnike poredane na ulici uz zid ispred Doma policije i, kada je krenuo da Prazinu obavijesti o tome, došlo je do ranjavanja jednog mladića, a potom je začuo rafale. Među ljudima koji su bili pored tijela, osim Žmire, bio je i čovjek s heklerom i bradicom kojeg nije poznavao.
Višić je rekao da je Prazina naredio Šoku (Uzunoviću) i još jednom mladiću da utovare tijela u kombi, te da je on dobio zadatak da ih odveze do Bentbaše. Dok su tijela utovarana, kako je ispričao, niko od njih nije smio ući u Specijalnu jedinicu. Kazao je da su transporteri bili upaljeni, a cijevi okrenute prema njima. Ispričao je da je povezao kombi do Vijećnice, ali da je odustao i izašao iz vozila, jer nije htio da u tome sudjeluje, a da ga je Šok upozoravao da će ga Prazina ubiti. Svjedok je kazao da se vratio pješke. Dodao je da je čuo da su tijela bačena na stijene, ali da su se vidjela i da se policija iz Starog Grada bunila, te da je Prazina naredio da se sklone. Kasnije je čuo da su tijela zapaljena.
Na pitanje Uzunovićevog branioca Fadila Abaza, svjedok je kazao da mu je Šok rekao da su tijela zapaljena, a ne da ih je on zapalio. Tužiteljica ga je podsjetila da je u iskazu naveo da je Juka rekao da mu je Vikić naredio da sklone tijela ispred Specijalne policije. Svjedok je potvrdio da je tako čuo. Na pitanje Vikićeve braniteljice Adne Dobojlić, svjedok je kazao da Vikić nije bio nadređen Prazini i da niko od Vikićevih specijalaca nema veze s ubistvima zarobljenika. "Dragan da je htio sudjelovati ne bi kroz minut-dva uperio cijevi prema Juki i ulici", rekao je Višić.
Zaštićeni svjedok označen kao "F" na suđenju je rekao da je vidio da optuženi Nermin Uzunović i Mladen Čovčić utovaraju tijela ubijenih vojnika JNA u kombi, koji je pripadao jedinici Juke Prazine, čiji je pripadnik i sam bio. Ponovio da je ranije iskaze 2005. i 2006. godine dao pod pritiskom, jer je mislio da će biti uhapšen i sproveden u Banju Luku ili Beograd. U sudnici su pročitani i raniji iskazi nekolicine svjedoka koji više nisu živi. S obzirom na veliki broj predviđenh svjedoka ovo suđenje bi moglo potrajati. Dajući prikaz dosadašnjeg toka suđenja u ovom krivičnom predmetu, nismo imali namjeru prejuducirati ishod nego nam je cilj da sudsko vijeće bez pritisaka donese presudu na temelju čvrstih dokaza.
Smišljeno nanošenje ljage specijalcima
U toku rata i poslije kao novinar "Oslobođenja" imao sam više intervjua sa Draganom Vikićem i tom prilikom razgovarali smo o mnogim pitanjima, ali zvanično nikad o događajima u Velikom parku iz aprila 1992. kad su ubijena osmorica vojnika JNA. Jednom prilikom, kad smo završili zvanični dijalog, bez tonskog snimanja, više da mene osobno informira, rekao je da su oni, misleći na pripadnike jedinice Juke Prazine, koji su zarobljene vojnike dovezli u Dom policije i ubili ih u Velikom parku u Sarajevu, željeli nanijeti ljagu njegovim specijalcima.
Namjera zločinaca koji su kod naše baze ubili zarobljene i svezane vojnike JNA bila je da taj ratni zločin pripišu Specijalnoj jedinici kojom sam komandovao, a moji ljudi nisu ni doveli te vojnike, ni pucali u njih, niti su njihova tijela negdje odvukli i spalili - kazao je.
Na moje insistiranje, o tome zašto je Prazina želio napakostiti specijalcima Vikić je rekao: "Zato što se njegova skupina bavila kriminalom u ratu, a mi smo se borili i protiv kriminalaca u gradu i protiv agresora na prvim borbenim linijama." Ovaj razgovor bio je mnogo prije nego što je bilo ikakvih nagovještaja da bi Dragan Vikić mogao biti optužen.
Svjedočenje Fikreta Muslimovića
Svjedok Fikret Muslimović potvrdio je da je Uprava vojne bezbjednosti Štaba Vrhovne komande BiH u maju 1993. sačinila specijalnu informaciju u kojoj se spominju i ubistva u Velikom parku u Sarajevu. Svjedočeći na poziv Tužiteljstva BiH, Muslimović je rekao da je, kao načelnik Uprave, potpisao informaciju koju su sačinili analitičari i da je ona proslijeđena predsjedniku Predsjedništva BiH, načelniku Štaba Vrhovne komande, a moguće i Službi državne bezbjednosti. Na pitanje da li je podnijeta krivična prijava, on je odgovorio da pretpostavlja da se išlo na provjeru informacija: "U Sarajevu je tada bila katastrofalno teška situacija i bilo je prioritetnijih problema", kazao je Muslimović, napomenuvši da su ubistva bila godinu prije te informacije i da je bilo aktuelnih problema. On je rekao da u aprilu 1992. godine nije imao informaciju o ubistvima osmorice srpskih vojnika u Velikom parku. "Da sam znao '92, niko me ne bi spriječio da podnesem izvještaj", istakao je Muslimović.
Divjak o Vikiću
General Jovan Divjak, jedan od bivših zamjenika komandanta Štaba Teritorijalne odbrane BiH, rekao je da tokom rata nije bio upoznat da su na području Dobrinje zarobljeni vojnici JNA te da je nakon rata iz štampe saznao za događaj u Velikom parku u Sarajevu. Tvrdio je da se ne sjeća dokumenata koji su mu, kao svjedoku Tužilaštva BiH, prezentirani u sudnici. Riječ je o aktu Ministarstva odbrane i Štaba TO-a od 21. maja 1992. godine, koji su potpisali komandant Štaba Hasan Efendić i ministar odbrane Jerko Doko. U aktu, koji je pročitala tužiteljica Vesna Ilić, navodi se da je za vrijeme oružane borbe zarobljeno osam vojnika JNA na području Dobrinje, te da su pušteni, a o njihovoj sudbini se ništa ne zna.
Divjak je kazao da se ne vidi ko je sačinio dokument koji mu je predočen i dodao "da su s ovim dokumentom trebali biti upoznati on i Stjepan Šiber", koji je također bio zamjenik komandanta: "Trebalo je, ne znam da se o tome razgovaralo. Nažalost, mnoge stvari nismo znali", rekao je Divjak. Divjak je kazao da se divio Vikićevim istupima tokom rata, da su često komunicirali i da su čak zajedno formirali jednu diverzantsku jedinicu.
Večernjak: Sude mu za odbranu Sarajeva
Hrvat Dragan Vikić (61), poznati karatist u vrijeme Jugoslavije, zapovjednik Specijalne jedinice MUPBiH početkom rata, čovjek koji se suprotstavio napadima velikosrpske JNA na Sarajevo, danas je na optuženičkoj klupi.
Ironično, sude mu jer je obranio Sarajevo. Leđa mu je okrenula sarajevska čaršija, bačen je u ralje pravosuđa bez obzira na to što se u Sarajevu dobro zna da nije kriv za zločine iz aprila 1992. za koje ga terete, piše zagrebački Večernjak - i poentira: A da nije bilo Dragana Vikića, ratna sudbina Sarajeva vjerojatno bi bila posve drukčija. Grad bi pao u ruke Karadžićevih Srba.
Objavljeno: 21. apr 2022 | startbih-ba Đuro Kozar
