Junak našeg doba - Davor Butković i život u skladu s Kultom Plave Kamenice
• Na vrhuncu moći Europapress Holdinga Davor Butković bio je vrhunski plaćen urednik i novinar koji je putovao svjetskim metropolama kao da je zaposlenik New York Timesa a ne neke, u svjetskim razmjerama, posve lokalne medijske kuće. Na vrhuncu moći Butković je mogao ispisivati smrtne medijske osude i presude, prepotentno i bez dokaza blatiti konkurenciju, konkurentne novinare proglašavati špijunima.... Vjerojatno je mislio kako će dani slave potrajati no onda su ga golemi porezni dugovi natjerali na poslovanje u egzilu i život standardom sličniji standardu prosječnih građana Hrvatske
• 31 okt 2024 jergovic-com, Miljenko Jergović
Bilo je to duboko u prošlom stoljeću, na samom kraju osamdesetih, kad smo se u Splitu, pred kolegijem tjednika Nedjeljna Dalmacija, u ulogama najavljenih redakcijskih pojačanja, zatekli nas dvojica. On je stigao iz Zagreba: mlad, glamurozan i pretenciozan, pun ideja i neke čudnovate samouvjerenosti, na kakvu ni prije ni poslije nisam nailazio. Svakom društvu svojim bi prisustvom dao na značaju i većina prisutnih najednom bi pomislila kako sudjeluje u nečemu dobrom, što samo zajedno trebamo projektirati, izgraditi i oposliti. Uvijek je, naravno, tu bila i manjina, koju je hvatao nemoćni bijes. A Nedjeljna Dalmacija, koja je izlazila u uobičajenom novinskom formatu, s crno-bijelim fotografijama, te sa zaglavljem i detaljima u plavoj, nasuprot crvene boje dnevne Slobodne Dalmacije, s briljantnim reportažama, putopisima i komentarima, a uskoro i s Profilom, najmoćnijim kulturnim dodatkom u toj žurnalistički i novinski doista velikoj Jugoslaviji, bila je, viđena iz današnje perspektive, hrvatski i dalmatinski Die Zeit.
Od cijelog tog sastanka, te moje inauguracije u visoko društvo novinskih pisaca, pamtim zapravo samo njega, i taj njegov neobični nastup. Kratko se, međutim, zadržao u Nedjeljnoj, u kojoj ću ja ostati dugo, jer posvuda ostajem dugo. Uskoro je, naime, Nino Pavić s Jurakom (sjeća li se itko tog imena?) pokretao Globus, projekt posve nevjerojatan, borhesovski, fankenštajnovski, novine koje će spajati ono najniže s onim najvišim i koje će, kako je to zamišljala ta ekipa ponikla iz Poleta, Starta i Vjesnika, biti moćnija od države, i to ne samo one upravo raspadajuće, nego i od svake buduće. On je u Globusu postao veliki novinski komentator, posrednik brojnih povjerljivih i povlaštenih informacija, pa urednik i glavni urednik, i netko tko je u neka zla i opasna doba devedesetih godina komunicirao s cjelokupnom političkom i diplomatskom scenom u Zagrebu. U tim je novinama, pored svega drugog, on na neki način bio Pavićev šef diplomacije. I bio je uzorno odan tvrtki i ideji, ali i samom velikom gazdi. Moglo bi se reći da je bio odaniji Paviću, nego što je on bio odan samom sebi.
U Globus sam došao tek na kraju balade, po isteku devedesetih ili po isteku epohe. Bilo je to vrijeme, nakon trećesiječanjskih demokratskih ida, kada je društvo na čas bilo opijeno iluzijama o konačnom oslobođenju od autokratskih vladara, ali i kada su toliki javni intelektualci, selebritiji i utjecajnici bez pokrića tragali za modelima vlastite reafirmacije. I da, bilo je to vrijeme kada je salonska ljevica bila na svojim vrhuncima. Kod nje su, jednako kao i kod desničara, Pavić, EPH i Globus, te poslije Jutarnji list, bili sinonimi najgoreg zla, a Davor Butković bio je sam princ tame. Borba protiv tog, kako su oni to govorili, korporativnog i uslužnog novinarstva, trajala je taman onoliko koliko je trebalo da se Pavić razvlasti, a Butković otpusti. Nakon toga nikad nitko od lijevih aktivista nije izgovorio niti napisao riječ protiv tih nekoć zloglasnih glasila.
Usporedo s političkim novinarstvom, Butković se još u ona davna vremena počeo baviti vinima, gastronomijom i restoranima. Prvi je ozbiljno i sustavno o tome počeo pisati, dražeći i time maštu svojih protimbenika. Pjenušci, kavijar i guščja pašteta u našeg svijeta izazivaju gnjev, pogotovu među onom društveno-politički angažiranom čeljadi, koja ima novca za sve troje, ali drži da se ovakve stvari konzumiraju potajice. On se, međutim, raspričao i raspisao, i s vremenom stvorio je cijeli jedan metajezik hrvatske novinske enologije i gastronomije, koji će, kada za to dođe vrijeme, malo-pomalo preuzeti i njegovi dojučerašnji neprijatelji. U neka doba je s najužim suradničkim klubom - koji je, koliko znam, a mislim da dobro znam, brojao još jednu jedinu osobu - pokrenuo portal Kult Plave Kamenice, u čijem podnaslovu kao moto stoji "Sve što stvarno trebate znati o gastronomiji", pa su njih dvoje sami samcijati stvarali dovoljno glamuroznu platformu, koja će istodobno moći zadovoljiti tri gotovo nemoguće pretpostavke: javnu i žanrovsku, poslovnu i privatnu.
Prvo, javna i žanrovska pretpostavka: govor o hrani, restoranima i vinima morao bi imati jednako glamuroznu platformu kao i ono o čemu se govori. Ako nemaš novca da odeš u najskuplji restoran, ako nikad nisi kušao najbolja vina, onda nemoj pisati o vinima i restoranima, jer će to što napišeš djelovati jadno i bespotrebno. Drugo, poslovna pretpostavka: ako medij posvećen kulturi hrane, pića i ugostiteljstva ne može samog sebe financirati, onda je bolje da ne postoji, kao što bi bolje bilo da ne postoji većina novinskih i televizijskih privjesaka, da ne kažemo papiloma, gastronomskih i enoloških priloga u hrvatskim medijima, redom zasnovanih na jadu i bijedi jeftinog prikrivenog reklamiranja. I, na koncu, privatna pretpostavka: pogled na svijet Davora Butkovića, pa tako i pogled na hranu, piće, hotele i restorane, obilježen je vječitom čežnjom za himalajskim visinama, za najboljim, najsenzacionalnijim, najmoćnijim. Za onim što je, kako su nas učili, nedostižno, ukoliko si iz male, siromašne i korumpirane Hrvatske. Postojalo je vjerovanje, kod lijevih salonskih ljevičara, kao i kod ljute nacionalne desnice (složnih oko Butkovića i oko janjetine na Boraji) da je taj pogled s himalajskih visina Butkoviću omogućavao Pavić sa svojim novcem. Iza Kulta Plave Kamenice nije, međutim, bilo novca. A svejedno, ta je stranica primjer prvorazredne žanrovske, sadržajne i kulturne raskoši. I bez ikakve konkurencije, to je najvažnija i najutjecajnija gastronomska i enološka medijska platforma u Hrvatskoj.
Gulaš, pivo, pašticada, vino, čokolada i rakija nikako nisu, niti mogu biti, sonet, esej, grafika, književna rasprava, roman, simfonija. Nisu, dakle, niti mogu biti umjetnost. Ali, kao i umjetnost, gastronomija i enologija zasnovani su na pripovijesti, doživljaju, kritici. Jedna fritula nije svoje samoostvarenje dočekala čim je izvađena iz vrelog ulja. Ali ni u trenutku kada je pojedena. Jedna je fritula dočekala samoostvarenje kada je njezin jelac o njoj iznio svoju komparativnu pripovijest. Propast žive hrvatske književnosti ne tiče se toga što hrvatski pisci i spisateljice loše pišu - ne, jer Damir Karakaš, Monika Herceg, Ena Katarina Haler (njih troje mi prvi na um pali) pišu izvrsno - živa hrvatska književnost propala je kao stari kauč zato što se o njoj ne pripovijeda i ne raspravlja, mimo turalija kuralija i mimo kokošinjaca na trećim programima HRT-a, i što ne postoji baš nikakva književna kritika, niti u dnevnim novinama postoje rubrike kulture. U tom smislu je, zahvaljujući Davoru Butkoviću i njegovoj sada već malo brojnijoj ekipi na Kultu Plave Kamenice, jedna fritula u boljem položaju nego cjelokupna živa hrvatska književnost.
Pritom, on doista, kada je o hrani i piću riječ, nije ni sektaš, ni elitist. Na Kultu Plave Kamenice, tom jednom od najugodnijih i kulturno najinstruktivnijih mjesta na ukupnom hrvatskom elektronskom premrežju, čitat ćete, možda, mitove i legende kako se nekad jelo u Nomi, kod Renéa Redzepija ili, u zagrebačkoj mitološkoj interpretaciji, u Marcellinu, kod Marija Čerhaka, ali će vam u istom tonu, uz jednako poštovanje, biti iznesena pripovijest o Tvornici pljeskavica kod Koste. Sa socijalnog stanovišta, između Nome i Tvornice pljeskavica provalija je klasnih razlika, koja nikad i nikako ne može biti premošćena, ali uvijek mora postojati netko tko će imati pojam o tome što se zbiva s jedne i s druge strane, i tko će čuvati svijest o cjelini svijeta. Davor Butković, što mu njegovi neprijatelji nikad neće priznati, čuvar je cjeline svijeta, ne samo po pitanjima hrane, vina i restorana. Jer nije štos u tome da saznate gdje se u Zagrebu kupuje kavijar (kod Bonkulovića, uglavnom), nego je štos u tome da istovremeno znate gdje se u Zagrebu kupuje najbolji kečap (u Harissi, Australian Style Tomato Ketchup) ili koje je najbolje maslinovo ulje od onih koja se za nevelike novce mogu kupiti u samoposluzi (to ne znam, ali zna Butković...).
Učini li vam se da u Zagrebu danas postoji više internacionalnih restorana nego što ih je nekoć bilo, ili da u zamrzivačima po samoposlugama postoje i neki dobri sladoledi, a ne samo notorni, iz godine u godinu i sve lošiji, onaj jedan domaći, možete biti poprilično sigurni da iza toga stoji dugo i marljivo Butkovićevo pripovijedanje. Također, ako vas iznenadi što te sladolede više ne drže u istoj škrinji s lignjama i morskim plodovima, jedino objašnjenje je - Butković. Ako vam se, pak, učini da je sve to gore nego što je bilo, samo pomislite kako bi to izgledalo da nije njega i njegovoga stalnog prigovaranja. Život u skladu s Kultom Plave Kamenice naprosto je bolji. Makar i zato što je to život prema kriterijima jednog čovjeka.
Objavljeno: 29 okt 2024 jergovic-com, Miljenko Jergović
