Rusi su nam zamijenili Srbe i Jugoslavene i postali krivci za sve. Svakoga tko ne glasa za HDZ proglašava se rusofilom
Vanjska politika koju vodi Hrvatska toliko je crno-bijela da toga nije bilo ni u Hladnom ratu
• Hrvatska je zbog ideologije, uskog nacionalizma i unutarnjih sukoba, odbacila pobjedu u Drugom svjetskom ratu i izabrala stranu gubitnice. Posve neinformirano, neuvjerljivo, uzeli smo narative zemalja iza Željezne zavjese, koji iz svoje prošlosti nisu mogli izabrati ništa drugo osim ruskog, sovjetskog terora
• 03 nov 2024 telegram-hr, Tvrtko Jakovina
Ima već gotovo dvije godine kako su se Rusi vratili u hrvatski politički prostor. Prije toga barem tri desetljeća nije ih bilo skoro nigdje. Samo za znalce i one bliske vlasti i velikom kapitalu, Rusi su bili kupci naših hotela, vlasnici naših top kompanija, bili su u bankama, bili su klijenti za naše PR stručnjake, bili su obožavani od naših desničara, ali u svakodnevnom ih životu nije bilo.
Bivša šefica države i sadašnji šef diplomacije s Rusima su se grlili, pjevale su se pjesmice, nešto zbog nade da će nas podržati u Bosni i Hercegovini, no u pozadini je zapravo bio Putin - idealni desničar. Takav je i Viktor Orbán u Mađarskoj. Orbán je bio, kako je govorio ministar vanjskih poslova "brat", a "Brat uz brata, Hrvat uz Mađara", trebali su nastupati ruku pod ruku.
Obojica su znali jasno reći što misle o LBGT pravima, gdje je mjesto muslimanima i svim emigrantima, onim "škurima", kako ih je opisala Danica Baričević, HDZ-ova saborska zastupnica, obojica su imali poželjan odnos prema crkvi i tradicionalnim vrijednostima, zdrav odnos prema nacionalizmu i bili su onakvi kakav treba biti vrhovni vožd.
Tko ne glasa za HDZ je rusofil
Prethodni šef HDZ-a Tomislav Karamarko, nakon izbora za šefa stranke, još u prvim minutama dok je Jadranka Kosor još bila u Zajednici, na pitanje o svojoj karijeri šefa tajnih službi, usporedio se upravo s Putinom, koji je do tada, očito uspješno, vodio Rusiju.
Ministar vanjskih poslova ovoga premijera, ali u prethodnom sazivu, Goran Grlić Radman Moskvu je posjetio 17. siječnja 2022., samo mjesec dana prije početka druge faze rata u Ukrajini. Kolega iz Poljske, zaposlen u jednom vladinom institutu, posebno se zanimao za pozadinu razloga odlaska šefa hrvatske diplomacije u Rusiju u tako napetoj situaciji. Onda je Rusija napala u Donbasu i sve što je bilo do tada, prestalo je važiti. Promijenila se atmosfera na Zapadu i Istoku.
Google će lako pokazati kako su se naši narativi od toga trenutka okrenuli na glavu. Rusi su do 2024. postali naši "drugi". Ono što su do tada bili Jugoslaveni i Srbi, oni koji su bili protiv hrvatske države, protiv branitelja i 1991., sada su jednim dijelom zamijenjeni Rusima. U takvoj optici, svi koji ne glasaju za HDZ, postali su rusofili.
Zapozorje uvijek istog sukoba
Srbi, od trenutka kada su ušli u vlast, a i sada, sve manje su važni, sve sličniji stranci na vlasti. Sve se, čak i ovako užasni rat, ponovo posložio u skladu s hrvatskim nacionalizmom, a veliki problem i veliki rat, suzio se na prostor usporediv ne s Ukrajinom, već prostorom između dviju stranica slova U.
Rat u Ukrajini hrvatsko je hrvatski sukob i obračun. Ukrajina, koja je kod nas trebala biti prisutnija zbog brojnih Ukrajinaca, koji nisu došli, onih koji su trebali napuniti naše škole i fakultete, prisutna je kao "zapozorje" našeg jednog i stalno istog, trajnog sukoba, s uvijek istim pogledom na prošlost. Problem je samo što prošlost nudi toliko složeniju sliku, gdje su Rusi bili prisutni na sasvim drukčiji način u našim igrama.
Hrvatska je zbog ideologije, uskog nacionalizma i unutarnjih sukoba, odbacila pobjedu u Drugom svjetskom ratu i izabrala stranu gubitnice. Odbacila je potom bilo kakvo pozitivno naslijeđe iz vremena Titove Jugoslavije, čak i kada bi joj moglo biti korisno.
Veze s afričkom elitom
Više, doduše, nemamo brodogradilišta, tvornice i stručnjake koji bi mogli liječiti, urbano planirati ili graditi, ali mogli bismo možda povremeno podsjetiti Egipćane da su naši umjetnici pomagali da osnuju filharmoniju ili Etiopljane da su naši liječnici tamo liječili, umjetnici tamo gradili spomenike. Za to bismo možda imali snage.
Mogli bismo izvući i činjenicu da su djedovi današnje elite niza afričkih i azijskih zemalja studirali kod nas; takvi bi možda mogli poboljšati materijalno stanje naših sveučilišta, podići raznolikost, dovesti brojeve stranaca na naše visokoškolske ustanove.
Možda bismo mogli, da još uvijek ne živimo u strahu od Jugoslavije, mogli iskoristiti činjenicu da je na primjer prvi prorektor i drugi rektor Sveučilišta u Skopju bio iz Trogira, fizičar. Možda smo mogli nazvati stipendiju po Marinu Kataliniću i dati je svake godine najboljem skopskom studentu fizike. Neki bi možda i ostali, ali svi bi bili vezani za Zagreb i Hrvatsku.
Preuzimanje tuđih narativa
Međutim, mi smo izabrali ostati sami. Nismo privukli Slovake ili Nijemce, odmaknuli smo se od svih drugih. Mogli smo već davno relaksirati i razviti odnose s našim susjedima, koji će nam sutra, za pretpostaviti je, trebati biti saveznici u Europskoj Uniji. Takav se odnos reflektira i prema našoj prošlosti: neistinito i nepragmatično.
Posve neinformirano, neuvjerljivo, uzeli smo narative zemalja iza Željezne zavjese, koji iz svoje prošlosti nisu mogli izabrati ništa drugo, osim ruskog, sovjetskog terora. Već ranije, HDZ-ova Kolinda Grabar Kitarović govorila je na sličan način o "željeznoj zavjesi", kao da je odrasla u Rigi, kao da nikada ništa u školi ili iz života nije naučeno, pročitano, kao da su svi prošli obuku poljskih PiS-ovih stručnjaka za komunizam u - Poljskoj.
Na takve je argumente uvijek bilo lako odgovarati - bilo je dovoljno pogledati u dokumente, ili knjige, ili filmove, ili razgovarati sa starijima. Primjerice, u listopadu 1981. u meksičkom Cancúnu održan je sastanak zemalja Sjevera i Juga, Međunarodna konferencija o suradnji i razvoju 1981.
Kriva strana Željezne zavjese
U novoj administraciji Ronalda Reagana general Alexander Haig bio je prvi državni tajnik. Tada je, kako su javljali razmjerno uspaničeni jugoslavenski diplomati "pogrešno svrstao Jugoslaviju u zemlje gvozdene zavese", što je prenio TANJUG, pa su slijedile intervencije, ispravke.
Haig je potom na konferenciji za medije 24. listopada 1981. dao ispravku: "Ne smatram da se Jugoslavija na bilo koji način nalazi iza gvozdene zavese. Njena nezavisnost i suverenitet su istorijski poznati svima".
"Nameravaju da ovu ispravku objave i u svom biltenu", javljali su jugoslavenski diplomati u Washingtonu. Međutim, Hrvatska je u borbi s Titom, glavnim političkim oponentom, odbacila ono što ju je činilo sretnijom i naprednijom od ostalih socijalističkih država.
Neovisna sovjetska Hrvatska
Ruski utjecaj u Hrvatskoj posve je marginalan ili ga nema od 1948. Ako je postojao, postojao je jer su to komunisti na vlasti željeli od 1945. do 1948. Nakon ljeta 1948. Rusi su uglavnom oni kojih se boji i prema kojima treba biti iznimno obazriv. Prvo su 1948. zagovornici ruske, a ne Titove politike, bili zatvoreni.
Dovoljno je bilo biti neodlučan, pomisliti da su Rusi, odnosno Sovjeti dobri, da se završi na Golom Otoku. U UDB-i, o kojoj toliko oduševljeno i sa strahopoštovanjem i tako često, pričaju hrvatski (i srpski) desničari, postojao je poseban odjel za IB-ovsku emigraciju i djelovanje sa Istoka.
Odredi "križara", ubačenih hrvatskih nacionalista, ulazili su u Jugoslaviju iz Mađarske, koja je bila sovjetska. Tijekom 1971. čitava afera stvorila se oko Branimira Jelića i osjećaja hrvatskih emigranata da od Zapada, očito, ništa ne mogu očekivati. No, Sovjeti su možda bili spremni na rekomponiranje Jugoslavije, pa je mogla nastati neovisna Hrvatska, zahvaljujući sovjetskom pokroviteljstvu.
Osovina Moskva-Vatikan
Da je slučajno Ministarstvo kulture otkupilo dnevničke zapise Ivana Bukovića Ćire, političara socijalističke Hrvatske, više bi čitatelja moglo vidjeti kako je visoki partijski dužnosnik, partizan neprestano strahovao od Rusa i ruskog utjecaja. Još 1952., na Šestom kongresu KP Jugoslavije u Zagrebu, Tito je optužio Sovjetski Savez (i Svetu Stolicu) kao glavne neprijatelje svoje zemlje. Bili su to oni koji su se miješali u "socijalistički razvoj", "imperijalne države" koje su željele podjariti njegovu neovisnu zemlju.
"Sovjetska politika nije drukčija od politike ruskih careva", a državni socijalizam i birokratizam u Sovjetskom Savezu, nastavljao je Tito, nije socijalizam. Dapače, radnici se u Sovjetskom Savezu izrabljuju više no na kapitalističkom zapadu. Kasnije je bilo i drugih i različitih izjava, no strah od Sovjeta bio je trajan i stalan, ali njih su se bojali oni koje se danas obično stavlja u skupinu "rusofila".
U Beogradu je prošlih dana tiskana knjiga Petra Žarkovića o Marku Nikeziću, nekadašnjem saveznom sekretaru za vanjske poslove SFRJ, jednom od Liberala u srpskom partijskom vrhu. Žarkovićeva istraživanja pokazala su kako je unutar vodstva Saveznog sekretarijata strah od Rusa bio stalan, to neprestano naglašavaju u partijskim krugovima, kada tumače.
Duboko nepoznavanje povjesnice
Američki analitičari SFRJ pišu 1972. kako bi destabilizacija SFRJ pomogla Moskvi, jer bi se mogli odazvati na poziv "bratskih snaga" u zemlji. Promjena položaja SFRJ u tome bi smislu bila dramatična promjena u strateškom odnosu u Europi.
U jednoj od brojnih izjava koje su izmijenjene između Ministarstva obrane i vrhovnog zapovjednika Zorana Milanovića, ministar Anušić je na Hrvatskom radiju u srijedu 23. listopada govorio kako je Hrvatska 1991. izabrala zapadne integracije nasuprot istočnih vojnih i političkih integracija.
Ovoga se puta to nije odnosilo na "Srbe", koji se bore s Miloševićem, već su oni koji su protiv Zapada postali svi ostali Hrvati i građani Hrvatske, svi saborski zastupnici, koji ne glasaju kao HDZ, svi koji nisu HDZ-ovci. Uvesti Ruse kao metaforu, pokazuje duboko nepoznavanje "povjesnice". Opterećuje to stanje u društvu, veže nas uz Istočnu Europu u hladnoratovskom smislu.
Crno-bijela vanjska politika
Hrvatska živi nikada ideologiziraniju vanjsku politiku, jer takva je naša unutrašnjopolitička stvarnost. Tako je lakše, tako ne treba misliti, ne treba tražiti finese i nijanse, tako se posložimo. Tako nije bilo u vrijeme Hladnog rata niti u Poljskoj, a sigurno nije u Jugoslaviji. Crno-bijelo ne pruža alate da tako svijetu pristupimo, pa onda niti ne pristupamo.
Ove se 2024. godine nitko neće prisjetiti, službeno barem, kako je točno 70 godina prošlo od sklapanja vojnog saveza s dvije zemlje članice NATO-a. Balkanski pakt potpisale su Jugoslavija, Grčka i Turska. Samo će Hrvatsko-turska udruga prijateljstva u Gradskoj skupštini u Zagrebu otvorit izložbu fotografija Milana Pavića, koji je Tita na putu u Istanbul 1954. pratio.
Tada sklopljen vojni ugovor pomogao je da 1954. ispregovaramo granicu s Italijom i to tako da smo s njom uglavnom posve zadovoljni. Taj sporazum također je zaboravljen, osim na lokalnoj razini. Da se prisjećamo onog što nam je u prošlosti važno, bez ideologije, mogli bismo jasnije svima demonstrirati da nam je do naše cjelovitosti stalo.
Uprezanje hrvatskog nacionalizma
Onda ne bi trebalo šutjeti na zbunjujuće izjave ministra Grlić Radmana o prijateljima Mađarima i napade ministra Anušića o Mađarima koji, doduše već desetljeće, otvoreno govore o Velikoj Mađarskoj. Matica hrvatska bila je spremna još u vrijeme Igora Zidića ugostiti u svojim prostorijama zagovornike Velike Mađarske, odmahujući rukom da se oni koji presižu na hrvatski teritorij zapravo šale. Ako igdje, tu je trebalo upregnuti hrvatski nacionalizam i biti jasan i odlučan, ali mi smo svugdje radije ideologizirani.
Nakon 1949. jugoslavenska diplomacija bila je nemjerljivo manje ideologizirana no što je to HDZ-ova danas. Umjesto da se kaže: hej, pa mi smo još 1954. imali vezu s NATO-om, idemo to iskoristiti, o tome ćemo šutjeti jer ne možemo niti na koji način povezati s našom standardnom pričom. Umjesto da se prošlost prestane navlačiti i pretvarati u sredstvo za politički obračun bez ikakve veze sa stvarnim događajima, mi smo uveli ideologiju tamo gdje bi trebala biti barem slabašna znanost i logika.
Rezultat je pustopoljina i šutnja: hrvatski muzeji ne govore o 20. stoljeću uopće, a hrvatske škole više neće imati djece kojoj će iskrivljenu priču prodavati. Milijun i pol staraca i političara, tako je jedan zapadni veleposlanik opisao Bosnu i Hercegovinu 2050. ne promijene li se trendovi. Hoće li kod nas biti drukčije? Zašto se ne shvati da su neke bitke zajedničke, neki interesi opći, naša prošlost zajednička i da smo se uglavnom svi jako dugo bojali Rusa?
Objavljeno: 03 nov 2024 telegram-hr, Tvrtko Jakovina
