Sarajevski Armagedon najtraženija knjiga u BiH
• U knjizi "Sarajevski Armagedon", koja ovih dana burka političku čaršiju, Nedžad Latić na pomenuto pitanje "Gdje je krenulo po zlu u familiji Izetbegović" - odgovara kratko i precizno: sa snahom Sebijom, zvanom Seka, Građević, koju smatra glavnim likom na današnjoj bošnjačkoj političkoj sceni. Odlomak iz knjige prenosim uz odobrenje autora, o čijem zanimljivom, pa i šokantnom "obračunu" sa politikom i ostavštinom Alije Izetbegovića ću sutra objaviti svoj osvrt
Objavljeno: 29. dec 2015 | Vlastimir Mijović
Nikad nisam osuđivao Aliju zbog njegovog brakolomstva. Mislim da je sa šerijatskog stanovišta postupio korektno. Bilo je to vrlo hrabro od njega da se vjenčao šerijatski sa Melikom. Valjda mu je kum bio Omer Behmen, a vjenčanje se odvijalo negdje u Visokom. Vjenčao ga je Šaćir Ćerimagić, čuveni sarajevski ljekar, koji je također živio u braku sa dvije supruge.
Uporedo, saosjećao sam sa Halida-hanumom. Bila je divna supruga i majka koja je odgajala djecu dok joj je muž bio na robiji. Imala je aristokratske manire i htjela je svoje manire prenijeti i na djecu. Kako koje od njih sam upoznavao, tako sam mislio da je Halida-hanuma i uspjela.
I gle čuda, koliko su mi se svidjeli Lejla, Bakir i Sabina, toliko su mi bili odurni zetovi Jasko i Cober, a posebno snaha Seka. Ništa od islamijeta pri sebi nisu imali. Pripisivao sam to Alijinoj toleranciji, a ne Halidinom materinstvu. Danas, kad ozbiljno razmišljam o problemu vlasti sa strogo šerijatskog aspekta, ne libim se čak ni familijarnu intimu ukalkulirati u odluke i događaje koji su proizašli iz toga.
Kad mi je šaka dopao "Divan" od Hafiza Širazija, i kad sam u njemu spoznao šta je pošast munafikluka, posebno među muslimanskim elitama, počeo sam ozbiljnije shvatati razloge mog distanciranja od SDA. A kad sam saznao razlog pisanja "Divana", pao sam u intelektualni zanos/džezbu zbog koje i dan danas šućuram Svevišnjem da me je uputio na susret sa hafizom Halid ef. Hadžimulićem - od kojeg sam shvatio veličinu najvećeg djela kojeg je pisala ljudska ruka.
Knjiga "Sarajevski Armagedon" može se naručiti telefonom: E. Đulović (mob: +387 61 830 153) -- thebosniatimes.ba-1721
Kralj ukupne svjetske lirike Hafiz Širazi
Hafiz Širazi, kojeg je sva književna kritika svijeta (p)ostavila na kraljevskom tronu lirike uopće, motiv za pisanje ovog mističnog epa našao je u najvećoj političkoj drami islamske povijesti i civilizacije. Radi se o drami kad je Muavija, rodonačelnik dinastije Umejevića, odlučio da za svog nasljednika ostavi sina Jezida. Ta drama, koju su preživjeli članovi Šure, Vijeća staraca, u momentu kad su se trebali izjašnjavati o toj odluci, najbriljantnija je priča o ljudskoj borbi sa sobom kad se preživljava strah od moćnika vladara, kao i strah od Boga da se ne ogriješi o istinu i pravdu.
Kako prenose usmene predaje, Muavija je sazvao pobožne, a mudre starce da se s njima konsultira po pitanju svoje namjere. Svi su ga starci pomno slušali i nijedan se nije javio za diskusiju.
- Zašto šutite? - upitao ih je halifa Muavija.
Opet su šutili. Dok halifa nije prozvao najpobožnijeg među njima:
- Zašto ti šutiš? - upitao ga je držeći pogled na njemu.
Starac opet nije direktno odgovorio na pitanje već se poslužio jednom arapskom mudrom poslovicom koja kaže da ako vladaru kažeš istinu "ode glava", a ako ga slažeš - ode duša u džehennem.
Zašto šute Bosanci
Ovu dramu preživljavam i sam dok ovo pišem. Prvo, poput Hafizovog stiha - "Ako sretneš drago lice, ostavi se cijelog dunjaluka" - gledao sam i bio zaljubljen u Aliju. A potom, kako sam mu rahmet duši počeo predavati, sve više i sve češće sam se politički konfrontirao sa njegovim sinom Bakirom. Tako da sam danas, dok ovo pišem, možda najžešči i najubojitiji kritičar njegove politike. Možda će muftije i meni kao i hafizu Širaziju bacati fal da bi odlučili da li će mi klanjati dženazu?!
- Hadž, ti si mi prvi skrenuo pažnju da od Bakira "nema nikakva dobra" - pojadio sam se Mehmedaliji Hadžiću.
- Jesam, a ti si me tad osuđivao. Štitio si Bakira. Danas vidim da si se i sam uvjerio u to što sam ti tad rekao! - smješkao se Mehmedalija.
Hadžić je dugo godina bio u "Preporodu" i smatra se starim prijateljem sa Alijom. Jedan je od rijetkih čitalaca "Islamske deklaracije" dok je bila u nastajanju. On je rukopis te knjige ilegalno iznio iz Jugoslavije i odnio u Tursku gdje ju je predao islamističkim krugovima okupljenim oko Nedžmetina Erbakana. Poznavao je braću Behmene, Rešada Kadića, a najprisnije odnose je imao sa Husejnom Đozom. Iz tih dana poznaje i Rusmira Mahmutćehajića i druži se s njim i danas.
- Rekao sam da su nas izdali stari Mladi muslimani, ali ne mogu vjerovati da nas je Alija izdao - othukivao sam.
- Nije vas izdao Alija, već vi niste bili dovoljno budni pa su vam "ukrali stranku", kako kaže Džemo - uporno se smjehuljio, pun zadovoljstva što sam mu dao za pravo.
- Kako misliš da nas nije izdao Alija? - priupitao sam ga.
Mehmedalija me je uputio na intervju koji je Alija dao Ozrenu Kebi u formi "101 pitanja", koji je objavljen u Startu u posljednjoj godini njegovog života. Sjetio sam se tog intervjua koji je imao snažan eho, posebno zbog lakonskog odgovora gdje je ustvrdio da mu je Abdulah Sidran draži od Džeme Latića. Imao sam sa Džemom na stotine diskusija o Alijinoj politici i njihovom odnosu, u kojima bi Džemo othuknuo:
- I opet mu je Sidran draži od mene!
To ga je, ljudski, očito boljelo. Jer njemu nikad Sidran ne bi mogao biti draži od Alije. Tako, dok smo bili u Istanbulu na nekoj konferenciji o Balkanu i uživali u prelijepom hotelu Ciran na Dolma Bahčeu, nazvao me Bakir i pitao za Džemu:
- Baba bi vas želio vidjeti - rekao je.
Mislim da je Džemo zasuzio kad sam mu rekao da je zvao Bakir. Vjerovao je da Alija živi posljednje sahate svog života. Tako je već sutra odletio za Sarajevo, a ja sam boravak produljio još dva dana:
- Halalili smo se kao braća. I ja sam njemu halalio. Ali, bez obzira na naše privatne odnose, on je politički bio bliži njima, nego nama - ljutio bi se Džemo kad bi se prisjetio tih vremena.
- Eto, kako im je mogao prepustiti stranku? Kako?
Nije se mogao načuditi.
- Obračunat ću se ja sa tim njegovim zabludama u svojim memoarima, ako Bog da - prijetio bi Džemo kivan zbog politike koju je vodila SDA poslije Alijine smrti. A ja sam bio oportunist, uvijek sam nalazio razumijevanje za Alijine stavove. Stoga se nisam smirio dok nisam našao intervju kojeg je Alija dao Ozrenu Kebi.
- Kako sam ovo mogao previdjeti?! - čudio sam se sam sebi kad sam čitao intervju.
U tom intervjuu 73. pitanje je glasilo:
- Kada bi Vam sin Bakir kazao da se želi kandiditirati za člana Predsjedništva BiH, ili u nekoj ljepšoj budućnosti za predsjednika BiH, šta biste mu savjetovali?
- Da to ne čini! - bio je eskplicitan Alija.
- Ali, koliko znam, ni Bakirove ambicije ne idu u tom pravcu - iskazao je nadu da mu, ni nakon njegove smrti, tako što neće naum pasti.
Mehmedalija Hadžić savjetnik Mustafe Cerića Hižaslava
Mehmedalija Hadžić je prevodilac knjige o Omeru ibn Abudl Azizu, jednom od unuka Omera Hataba, koji je bio halifa svega tri-četiri godine. Bio je kicoš u mladosti, a potom se preobrazio u vrlo skromnog, darežljivog i pravednog čovjeka da se period njegove vladavine smatra protopitom islamske vlasti i države. On je na svršetku hutbe prakticirao učiti ajet u kojem su iskazane tri naredbe i tri zabrane muslimanima. Prva naredba je pravda. Tako da se taj ajet smatra fundamentalnim principom na kojem treba da počiva islamska vlast.
Kad smo kao mladi studenti čitali - bolje reći gutali tekstove koje je Hadžić feljtonizirao u Preporodu - bili smo zaneseni savršenim poimanjem islamske vlasti. To su bile ujedno i moje prve lekcije iz političkog islama.
U isto vrijeme smo čitali kultnu knjigu "Allah je velik" od Esad Beja. Evo moje jedne zabilješke iz te knjige:
- Da se halifa svrgne sa prijestolja dovoljna je jedna izreka mudrih, to jest uleme. I uistinu, bio je običaj da se, sve do najnovijeg doba, svako zbacivanje halife poprati sudskom izrekom uleme, to jest fetvom. Pomoću priznanja izbornog principa i mogućnosti da se svaki halifa može svrgnuti, islam je uspio da doživotno ujedini apsolutnu teokratsku diktaturu sa širokom republikanskom demokratijom. Svakako da je to bio samo princip koji su političke prilike često odbacivale. Ali je značajno primijetiti da je upravo islam, bar u teoriji, našao sretnu sintezu čvrste ruke i demokratije".
Stoga mi je Mehmedalija skinuo kamen sa srce kad me je uputio na intervju u kojem Alija ne preporučuje Bakira za svog političkog nasljednika. Hvala ti Bože da mogu reći da Alija nije Muavija! A da li je Bakir Jezid? Odgovor može biti kratak, ali obrazloženje će biti veoma dugo. Ako kažem da nije, moram obrazložiti i naći hiljadu isprika zbog čega se morao nametnuti i preuzeti SDA. A, ako kažem da jeste, onda moram kazati ko je stvarno Bakir Izetbegović.
Pa ko je taj čovjek?
Ko je taj čovjek Bakir Izetbegović
- Dobar dan - pozdravio je Timu visok i plav mladić, lijepih crta lica, držeći sako okačen o kažiprst na ramenu, dok smo čekali u holu suda.
- Dobar dan - odgovori stidljivo Tima.
Mi, familije osuđenika, skupljali smo se u grupicama, šaputali i iščekivali da se otvore vrata sudnice. Samo je Tima, Džemina supruga, nosila mahramu na glavi.
- Ko je ovo? - šaputala mi je Tima dok mi se primakla do ramena.
- Bakir Alijin - odgovorio sam joj.
- Kako se ovo pozdravlja, moj Nedžade?! - čudila se Tima.
Tima je rođena Bužimka. Mlada, lijepa i korpulentna, privlačila je pažnju sa svojom mahramom na glavi. Znao sam joj grimase lica kad se srdi, smije ili tuguje. Bio sam joj jedini zaštitnik od kada su Džemu uhapsili. Tad sam vidio na njenom licu razočarenje prouzrokovano duhovnim bolom da ju je Bakir tako pozdravio.
Ni ja do tada nisam primijetio drastičnu razliku između nas naivnih provincijskih muslimana i urbanih sarajevskih. Meni nisu smetali Bakirovi pozdravi sa "vozdra", "šta ima", dok je eskivirao pozdraviti me sa selamom, dok nisam vidio koliko je to povrijedilo Timin muslimanski, a krajiški ponos.
Kasnije će Bakir u jednom intervjuu priznati da se u to vrijeme, dok mu je babo bio u zatvoru, alkoholizirao i da je prestao piti alkohol 1985. godine. Kao kroz maglu sjećam se njegovih ispovijedi kako su ga djeca u školi zadirkivala što je oca zvao baba, ali nisam zapamtio baš puno detalja iz njegove mladosti.
Tek kad sam gradio džamiju na Pajama postao sam prisniji s Bakirom. Bio je projektant te džamije. Često je dolazio na radilište i nadgledao radove. Sa njim bi dolazila i kćerkica.
- Tata, tata! - odzvanjao je dječiji glas njegove kćerkice u džamiji.
To je bilo sve što je bilo ostalo iz vremena Bakirovog džahilijeta, kako se u islamu tretira predislamski period. Inače, Bakir je bio gorljiv vjernik. Klanjao je skrušeno i prisebno.
To naše prijateljstvo nije bilo zahtjevno. Tek mi je jednom svratio u kuću zbog presnimavanja nekih kaseta za Adila Zulfikarpašića. Bili smo relaksirani i nikad nije bilo nesporazuma između nas.
U pozadini života tog naizgled mirnog i prisebnog čovjeka odvijala se prava familijarna bura. Samo veliki Tolstoj je uspio izreći misao koja bi se odnosila i na familiju Izetbegovića da su "sve sretne familije nalik jedna na drugu, a da je svaka nesretna, nesretna na svoj način".
Halida-hanuma, nek Svevišnji ovu uzgoritu hanumu uzdigne na prestižno mjesto u džennetu, već je bila dobro narušenog psihičkog zdravlja. Haman da je bila u fokusu pažnje gradskih muslimanskih krugova nakon što su svi sužnji iz Procesa '83 pušteni na slobodu. Jer, dok je bila sama, a Alija u zatvoru, Halida-hanuma se jadala konama na svoju tešku sudbinu. Kao ponosna i uzgorita hanuma nije trpjela sažaljenje. Hvalila se kako je voljela i Aliju i Bakira. Možda sina više nego muža.
Brakolomstvo za ženu najveća je nesreća koja je može zadesiti na dunjaluku, posebno za muslimanku Halidinog kova. Pričali su ljudi, kao što je pričao i Mehmedalija Hadžić, da su u Aliji i Halidi vidjeli savršeni muslimanski par koji je mamio uzdahe dok bi šetali ulicom Ferhadijom. Šta se desilo? Kad se desilo? Gdje je krenulo po zlu u familiji Izetbegović?
Kad je riječ o Alijinom nevjerstvu sa Melikom Salihbegović Bosnevi, mnoge činjenice su obznanjene. Njih dvoje su se upoznali početkom osamdesetih kad se Melika, kao vrlo afirmisana pjesnikinja i intelektualka, naglo preobratila i vratila islamu. Do tada je živjela u braku sa nemuslimanom Ivom Kneževićem. Svi koji pamte Meliku sa studija, a posebno kao kulturnog djelatnika, pričaju o njoj kao o fatalnoj ljepotici.
Kako su tvrdili Alijini prijatelji, njih dvoje su počeli surađivati kao intelektualci sa ciljem da pišu i objavljuju svoja djela u emigraciji. Tako je ona lektorirala Alijinu knjigu "Islam između Istoka i Zapada" i tad je kontaktirala i sa Mehmedalijom Hadžićem.
- Čuvaj je se, ona je sad ranjena lavica - savjetovao je Rešad Mehmedaliju kad ga je jednog petka posjetila u kancelarijama "Preporoda".
- Mehmedalija, imate pogrešno mišljanje o Aliji - rikala je "ranjena lavica" nakon što se razišla sa Alijom. Nije se libila govoriti o njihovoj intimi kazujući kako ju je povrijedio. Pravdala se kako ona i nije formalno preuzela Aliju od Halide. Jer, u to vrijeme je živio sam, kao podstanar?
A šta je to prouzročilo da Alija bude istjeran iz stana i da Halida živi sama?
Kako tvrde sarajevske hanume, dojučerašnje Halidine vjerne druge, nemir u familiju Izetbegović je unijela snaha Sebija, zvana Seka, Građević.
Roxelana - Sarajevska sultanija Hurrem
U dva intervjua koje su kao "predsjednički bračni par" Bakir i Sebija dali medijima, osvrnuli su se i na svoju mladost, odnosno poznanstvo. Sebija je bila suzdržana i nije su uopće očitovala kako i gdje je upoznala Bakira, dok je Bakir ispričao vrlo simpatičnu, nonšalantnu, pravu mladalačku priču. Navodno je Bakir sreo Sebiju u šetnji na korzu, valjda negdje od Titove ulice do današnje Ferhadije, i upitao da li bi napustila svoju drugaricu i prošetala s njim. Sebija je pristala i od tada se više nisu razdvajali u životu.
Svemu tome Bakir je dodao sekvencu kako je Alija isprosio snahu. To je, navodno, bilo tako dirljivo i emotivno da su se žene rasplakale.
Ali, Bakirovi drugovi poznaju Bakira dok je pio u "Olomanki" ili "Liscu". Navodno se bio zaljubio u jednu djevojku koja ga je prevarila sa sinom čuvenog komunističkog direktora. Tad je bio razočaran i depresivan. Priče iza sarajevskih kanata su najpouzdanije. Sarajevske hanume su toliko visprene u ogovaranju da im je UDBa mogla pozavidjeti. Vrlo lucidno su razabirale tračeve. Haman da nisu htjele svašta ni o svakome tračati. Samo provjerena ekskluziva se mogla pričati iz kanata. Trebalo je zaslužiti pa biti predmetom jordamli sarajevskih hanuma u tračevima uz kahvu na avliji iza specijalno zahreženih kanata. One su odvajkada znale i pamtile da zidovi imaju uši.
Jedan od ekskluzivnih tračeva bio je i ženidba Halidinog sina jedinca sa "nakom nepoznatom Crnogorkom". Pošto je zbog UDBe, to su hanume odlično znale, nad familijom Izetbegović bila fama tajnovitosti, sve ih je šokirala vijest da je Halida dobila snahu i da uopće nije oduševljena s njom. I istraga je krenula...
Saznalo se da je Bakir upoznao Sebiju dok je bio na vojnom odsustvu i da je u to vrijeme bio sklon opijanju. Sumnjivo im je bilo da im je kum bio Srbin, pa su se čak izvlačile crne slutnje da je Bakira "ulovila" neka opaka Crnogorka dok je bio na vojnom odsustvu.
Kad se saznalo da je Halidina snaha još kćerka oficira JNA, sarajevske hanume su zanijemile. Tako je njen nam, kojeg je Halida-hanuma nosila zbog toga što potječe od vrlo ugledne porodice Repovac, bio srozan.
Prijatelj Atif Purivatra
Uopće im nije bilo zanimljivo da se Sebijina sestra, rođena Izeta Građević, udala za sina drugog uglednog muslimana Atifa Purivatre - Mirsada zvanog Miro, prijeratni sitni referent u "Olimpik tursu". Jer, Purivatra je bio svakako komunista i takva familija im je i bastala.
Od svega je tačno jedno: Bakirov punac jeste bio major JNA iz okoline Podgorice, i na nagovor Atifa Purivatre i Šefkije Čekića pristupio je Armiji BiH...
Bakir danas rijetko spominje majku. U prvi plan je izbila njegova supruga Sebija, poznata kao Seka, danas direktorica Vojne bolnice u Sarajevu, zbog njenih karijerističkih ambicija. Sve češće i sve glasnije je kuloari spominju kao najmoćniju Bošnjakinju, jer ima toliki utjecaj na svog muža da naprosto dirigira kadrovskom politikom u SDA.
Hurem na dvoru u Sarajevu - demokratija ili dinastija
Po biografiji, moći i poziciji trebala bi biti bošnjačka Evita Peron, a po tračevima u sarajevskim mahalama, koje nisu zaboravile Halida-hanumu, sličnija je drugoj - sultaniji Sulejmana Veličanstvenog, Roksandi, naturaliziranoj Ukrajinki, koja je predjenula ime u Hurem.
Ona je, prema vrlo provjerenim mahalskim informacijama, unijela nemir u harmonični dom Izetbegovića, da bi kao snaha izazvala konflikte i cijepanje familije, a danas maestralno spletkarila u samom političkom vrhu nacije.
Iako više nema tako visprenih i inteligentnih, a besposlenih sarajevskih hanuma, još uvijek je trač o Alijinoj snahi Seki jednako interesantan ženama iza mahalskih kanata kao i serija o Sulejmanu Veličanstvenom, odnosno njegovoj Hurem.
Zašto se pred čitaocima pozivam na sarajevske mahalske priče? Trebam biti pošten, a Boga mi više hrabar, i sam se očitovati šta ja mislim o toj osobi.
Haman da Sebiju i ne poznajem. Imao sam vrlo rijetke kontakte s njom. Tek bi se pozdravili na ulici dok je šetala sa Bakirom. Po njenoj ljubaznosti prilikom pozdrava nikad ne bih primijetio da ima animozitet prema meni. A znao sam, i u to sam se uvjerio, da prezire nas provincijalce koji se upinjemo kroz medije da se nešto naša riječ pika, posebno kad je bila u pitanju politika njenog svekra Alije Izetbegovića.
Smatrali smo kako ima kompleks što se njena sestra, kao supruga Mirsada Mire Purivatre, može družiti sa svjetskim džet-setom, a ona se mora iftarivati i družiti sa provincijalcima. Imala je tipičnu malograđansku svijest da su joj dragi seljački glasovi, a prezirala je provincijalce koji donose te glasove da bi njen svekar, a potom i muž stolovali u Sarajevu. Tako je to od vajkada bilo da su malograđanima bili dragi seljački pokloni: pekmez, kajmak i pršuta, ali su se stidjeli njihovih opanaka i suknenih gunjeva.
Možda će se moji pogledi nekom učiniti mizogeničnim, ali koliko god islamska tradicija upozoravala da se čuvamo ženskog šera, posebno u vlasti, lik sultanije Hurem je dominantan na muslimanskim dvorovima, pa i kod suvremenih vlastodržaca. Islamska tradicija opominje kako su Izraelćani kao narod stradali zbog ginekokratije.
Moje problematiziranje Sebije kao osobe, na ovakav način, ima za cilj problematiziranja izvorišta bošnjačke političke moći. Bože, ako smo nekad lomili koplja oko neke odluke ili političkog poteza, te se sikirali pri pomisli šta će na to reći neki intelektulac i utjecajan čovjek, zar da se danas koplja bošnjačke politike lome oko toga koga "gotivi" Seka i sa čijom se suprugom ona druži?! Zar to nije brutalna banalizacija Alije personalno i njegove ideje generalno?! Zar to ne zaslužuje svako moguće seciranje i istraživanje? Zar Bošnjaci nisu pred dramatičnim izborom: demokratija ili dinastija!
Ili je sve već gotovo. Jer je tronom novog Pijemonta bošnjaštva ovladala Crnogorka Sebija Seka Građević.
izvor: mijovic.net
Hoće li Sarajevski Armagedon biti BH Big Beng
ZAŠTO JE NEDŽAD LATIĆ OTKRIO NAJVEĆE TAJNE SDA I HOĆE LI SARAJEVSKI ARMAGEDON BITI BH BIG BENG
• Knjiga "Sarajevski armagedon" publiciste Nedžada Latića izašla je prije nekoliko dana i odmah je izazvala veliko zanimanje javnosti, ali i zbunjenost, opasne tračeve i pravu političku buru prije svega u Stranci demokratske akcije SDA. Knjiga otkriva velike tajne SDA i čelnih ljudi na bošnjačkoj političkoj i javnoj sceni. Latić iznimno dobro poznaje situacije i odnose u SDA i Islamskoj zajednici u BiH, sjajno je informiran o onome što se dešava iza zatvorenih vrata političke scene i nisu mu jednom "glavu stavljali na panj". Hoće li je i kako sačuvati nakon "Sarajevskog armagedona" - ni on sam ne zna
Objavljeno: 31. dec 2015 | M. Osmović
Jedna i jedina velika akcija koju je SDA bila pokrenula da se suoči s korupcijom desila se oko 2000. godine. Razne komisije obišle su teren i sagledavale problem korupcije u općinama. Niti jedan načelnik nije stavljen na spisak osumnjičenih. Stoga je neko dao šaljiv prijedlog da se nađu dva dobrovoljca kojima je dosadila vlast i da ih se iskritizira, a da će dobiti "prekomandu" na neku ugodniju funkciju. Naravno, nije bilo ni dobrovoljaca.
Tek kada su američki mediji optužili Bakira Izetbegovića da je odgovoran za pronevjeru oko dvije milijarde dolara od donacija za Bosnu, upalili su se alarmi za uzbunu. Unajmljeni su skupi odvjetnici i pokrenuta je tužba protiv američkog lista koji je to objavio. Tada je Bakir, kako je sam priznao u jednom intervjuu, razmišljao o samoubojstvu. Doslovno se požalio kako mu je teži život bio tada nego kad mu je otac bio u zatvoru.
Od tada korupcija cvjeta...
U SDA danas vladaju tajkuni s bogatstvom čija se vrijednost računa sedmoznamenkastim brojevima na računima.
Latić postavlja pitanje - kakav bi komentar dao Omer Behmen da pročita tekstove o bogatstvu potomaka njegovih prijatelja iz organizacije "Mladi muslimani" i podvlači:
- Ja sam taj koji je i Bakira branio od njegovih sumnji i javno ga nazvao princem.
Vehabijski pokret
Latić u knjizi piše da poznaje dvadesetak prvih studenata, odnosno alima koji su svoje znanje sticali u Saudijskoj Arabiji, u zemlji Abdulvehabovoj:
- Neću ih poimenično prozivati, ali ću im "proučiti ezan" kao opomenu da se suoče s ovom pojavom čije su sjemene oni donijeli u Bosnu i posijali među dobre Bošnjane.
Danas se pitam kakvi su to mladi umovi koji su boravili tolike godine u toj zemlji, a nikad se nisu upitali kako je moguće, na primjer da se u vremenu od 1900. do 1925. Ibn Suad, utemeljitelj Saudijske Arabije, oženi sa 165 žena?! Jasno nam je kakvi su monarsi, a kakav je to šerijatski pogled na ženu?
Jesu li bosanski studenti koji su studirali u arapskim zemljama ikad pročitali išta iz novije historije islama? Da su čitali jasno bi im bilo da pojava ISIL ima povijesno uporište u strategiji vehabijske ideologije za stvaranje "Božje države". Evo šta su povjesničari zabilježili na Kongresu svih islamskih naroda 6. srpnja 1926. u Meki koji je sazvao Ibn Suad:
- "Božija država" treba da je iznad pojedinih nacija, treba da prožme sve islamske narode (to je ideja Ibn Suada) koju propovijedaju stotine oduševljenih misionara širom zemalja sredozemne kotline i duž Crvenog mora. Ova "Božija država" za sada se zadovoljava samo imenom "Svearapskog saveza"; njen najbliži cilj jeste da se združe Irak, Transjordanija, Sirija i Palestina, kako bi te zemlje sa Kraljevinom Saudijom, a možda ne isključuju iz toga saveza ni Jemen, obrazovale "Islamsku federaciju pod političkim vodstvom Ibn Suada". Sutra će se možda već pojaviti glasovi koji će tražiti da se u tu Saveznu državu primi i Egipat koji je, također, zemlja arapskog maternjeg jezika. U tom slučaju, s jedne strane Sueckog kanala i Crvenog mora, nasred puta između Europe i Indije, ponići će velika islamska državna tvorevina sa 95 milijuna stanovnika.
Latić u knjizi kaže "otkako se vratio u Sarajevo sa hadža u Meki svakim danom je sam sve više bivao "bihuzur" od ljudi koji su prihvatili učenje Abdulvehaba:
- Valjda osokoljeni zbog slabosti zaif-mišljenja službene uleme i indolentnosti medija islamske zajednice, a podržani autoritetom islamske velesile Saudijske Arabije, propagatori vehabizma postali su svakim danom sve ubojitiji i nesnosniji.
Arapi kupuju zemlju
U konkretnoj geopolitičkoj viziji Sarajevo je međaš između:
- Europske unije od Vatikana do Latinske ćuprije i
- Putinovog pravoslavnog carstva od Vladivostoka do Trebevića
Bosanski Srbi pokušali su izgraditi krst na Zlatištu kao međnik Putinovom pravoslavnom carstvu, a spomenik papi Ivanu Pavlu ispred sarajevske Katedrale smatra se međnikom katoličanstva. U civilizacijskom smislu međnik zapadne civilizacije je na Latinskoj ćupriji u Sarajevu gdje je ubijen Franc Ferdinand.
Kakav odgovor daju muslimani na ovaj sukob balkanskih civilizacija po Tuđmanovoj salveti? Nema odgovora osim ako nije taj što masovno prodaju zemlju oko Sarajeva Arapima što me podsjeća na dolazak prvog Jevreja iz Francuske 1878. godine koji je kupio zemlju u Palestini. Arapi su na sve to gledali bezazleno. A kasnije kad je naseljavanje Jevreja postalo masovno, u svemu su vidjeli unosan pazar i dobar šićar.
Bošnjaci nisu mogli ponuditi lošiji odgovor od ovog - piše Latić i ističe da je bošnjačka elita zbog pohlepe i šićara prodala krvlju natopljenu zemlju u Sarajevu i oko njega:
- Sudeći prema "pomračenju sunca" nad zemljama Zaljeva odakle i dolaze ti novci i ti ljudi u Sarajevo, ova vlast (SDA) će od njega praviti novu Lampeduzu.
Jeste Milić Vukašinović bio sin UDBaša iz Crne Gore, braća Fadil i Zoran bili su sinovi komunističkog akademika Envera Redžića, pa i Goran Bregović je bio oficirsko dijete, ali njihov naivni poklič koji su artikulirali kroz pjesmu "Tako ti je mala moja kad ljubi Bosanac" - doprinio je više u afirmaciji bosanskog identiteta od svih akademskih rasprava, političkih odluka i tomova knjiga napisanih od Krfske deklaracije do danas!
I samo takav bezazlen i simpatičan imidž čovjeka koji je živio i obitavao u političkoj anonimnosti pored Srba i Hrvata mogao je biti prihvaćen i priznat od svih drugih naroda i narodnosti. Kako je "Bijelo dugme" postalo najpopularnija rok - grupa u Jugoslaviji, isto tako je Bosanac postao najsimpatičniji lik u zajednici jugoslavenskih naroda.
Pohlepa i spletke
Ovo zaključuje publicista Nedžad Latić u svojoj novoj knjizi "Sarajevski armagedon" koja je, samo što je prije nekoliko dana izašla, izazvala zbunjenost i opasne tračeve, tek će se pokazati i pravu političku buru prije svega u Stranci demokratske akcije SDA.
Latić je inače stalna meta zbog svojih stavova koji odudaraju od onih koje promovira politička elita, iznimno dobro poznaje situacije i odnose u SDA i Islamskoj zajednici u BiH, sjajno je informiran o onome što se dešava iza zatvorenih vrata političke scene i nisu mu jednom "glavu stavljali na panj". Hoće li je i kako sačuvati nakon "Sarajevskog armagedona" - ni on sam ne zna.
Knjiga počinje pričom o njegovom druženju s djevojkom koju naziva Mala Du i koja sada živi negdje na zapadu, pa slijede njegova sjećanje na čudesnu noć u nekada popularnom sarajevskom kafiću "Lisac" koju je proveo s dvije prelijepe manekenke...
Ne krije oduševljenje, ne krije da je to bio događaj za njega, mladića iz sela Pridvorci kod Gornjeg Vakufa koji je došao u Sarajevo na školovanje. A onda svojom ispoviješću ulazi u politički okršaj - pripovijeda o raskolima, spletkama, pohlepi za novcem, borbi za vlast u utjecaj, prevarama, sunovratu moralnih vrijednosti u najjačoj bošnjačkoj političkoj stranci u kojoj je od njenog osnivanja.
Latić je završio Medresu i službovao je kao imam u jednoj sarajevskoj džamiji. Zajedno s bratom Džemaludinom bio je među najbližim suradnicima i prijateljima Alije Izetbegovića, i uvijek ističe:
- Jesam musliman, ali ništa manje od Tolstoja ne tragam za istinom u vjeri".
Kaže da je "Sarajevski armagedon" morao napisati i po cijenu života:
- Ovo što pričam u knjizi suha je istina, a vjerujem da je istina samo da nema boga osim Boga".
Da, moja je teza da je SDA nastala kao emocionalni pokret. Isticanjem te teze više želim reći kako to nije bio intelektualni pokret i da stoga nije imao svoj politički program niti viziju. Njegova intelektualna ishodišta možda jesu bila djela Alije Izetbegovića "Islam između Istoka i Zapada" i "Islamska deklaracija", ali svojim sadržajem i porukama sasvim malo ili skoro nimalo se nisu ticala bosanskih muslimana. Nije to bio pusti trik kad se Izetbegović na sudu branio izjavivši da se "Islamska deklaracija" uopće ne odnosi na Bosnu.
Ako bismo cijenili taj pokret po njegovom ideologu Aliji Izetbegoviću i pripisali mu osobne vizije iz tih djela kao političku vodilju, samo jednu deceniju poslije njegove smrti - njegove vizije islamskog svijeta potpuno su deplasirane, pa čak dobrim dijelom i demantirane - piše Latić.
Financijske malverzacije
On u knjizi govori i o teškim financijskim malverzacijama u listu "Ljiljan" čija se vrijednost mjeri milijunima maraka - čiji je bio jedan od osnivača i vodećih novinara. Upravo zbog tih malverzacija "Ljiljan" je ugašen, a kada je o njima, korupciji i kriminalu počeo javno da govori dok je list još izlazio, uručena mu je zelena koverta u kojoj je bio otkaz.
- Ako bi se jednog dana, a ja vjerujem da hoće, pokrenula istraga o "tajnoj muslimanskoj ruci u BiH" - sigurno bi to bila afera ravna aferi koja je potresala Tursku kada je otkrivena tajna grupa "Ergenekon" koju su sačinjavali bivši visoki oficiri koji su spremali državni prevrat. Taj "bošnjački Ergenekon" ne bi obuhvatio toliki broj oficira, ali bi imao iste posljedice po (geo)politiku na Balkanu i BiH. Jezgro tog "bošnjačkog Ergenekona" sačinjavali bi: Hasan Čengić, Sefer Halilović, Sulejman Ugljanin i dvojica naturaliziranih Sandžaklija koji su bili oficiri turske vojske, Mustafa Kahrimanolu i Refik Akova.
Na njima se isprepliću obavještajne službe JNA (KOS) i MIT, odnosno turska vojna obavještajna služba. Koliko su ove dvije službe surađivale, najbolje pokazuje osnovana sumnja da su oni postavili Sefera Halilovića za komandanta. Sve ostalo se samo kaže iz njihovih biografija, samo im nedostaju mali detalji koji bi se uklopili u mozaik "Ergenekona".
Recimo da je Ugljanin služio JNA 1983. baš u Sarajevu, da je Akova porijeklom iz Bijelog Polja, dolazio iz Turske i ostvario poznanstvo sa aktivistima iz Tabačkog mesdžida početkom osamdesetih; da je Halilović prilikom "bijega" iz JNA kontaktirao baš Ugljanina kao predsjednika SDA i poslao poruku Aci Vasiljeviću, šefu KOS, kako će se vratiti u JNA...
General Kahrimanolu, porijeklom iz Sjenice, velika je zvjerka samim tim što je bio akter afere u Turskoj, preko kojeg su se odvijale sve bitne vojne odluke i akcije turske politike prema Balkanu u vrijeme agresije na BiH. On je osobno doveo Sefera Halilovića u Generalštab turske vojske da izlaže ratno stanje u BiH - otkriva "Sarajevski armagedon".
- Te noći, tamo iza ponoći, dok je spavao u hotelskoj sobi Džemu (dr. Džemaludin Latić, profesor na Fakultetu islamskih nauka u Sarajevu, književnik, brat Nedžada Latića, op.a.) je probudio telefon. Neko mu je rekao da treba doći u restoran. Zatekao je Aliju Izetbegovića i Harisa Silajdžića kako razgovaraju. Tema je bila socijaldemokratija u BiH. Kako je Džemo shvatio, obojica su bila sklona mišljenju da treba prepustiti inicijativu strankama građanske, odnosno socijalističke provenijencije. Bolan, Alija, kako ćeš ti tako razmišljati, čudio se Džemo Aliji, a ne Harisu. Naime, cijenio je Harisovu diplomatsku visprenost, ali ga je smatrao neobrazovanim političarom. "Šta mi zamjeraš", provocirao je Alija Džemu. "Pa mi nismo još porazili komunizam u BiH. Naši socijaldemokrati, za razliku od europskih, još su komunisti. A mi se još nismo afirmirali kao nacija" - branio je Džemo ideologiju na kojoj je nastala SDA.
- Nitko me ne može uvjeriti da njih dvojica nisu namjerno pustili Alijansu za promjene da pobijedi na tim izborima. Ovaj razgovor je dokaz za to - bio je kasnije sumnjičav Džemo prema Alijinoj politici poslije rata - piše Latić u svojoj knjizi.
On otkriva da je "polupao lončiće" sa turskim predsjednikom Taipom Erdoganom i premijerom Ahmetom Davotogluom s kojima je bio veliki prijatelj još prije nego što su oni došli na te dužnosti. Desilo se to nakon što je u jednom tekstu Davutoglua opisao kao "Don Kihota na balkanskim vjetrenjačama" - a povod je bila njegova podrška Borisu Tadiću na izborima u Srbiji koje je Tadić izgubio, prognozirajući krah turske politike na Balkanu:
- S tekstom "Al-Ane, Erdogane" definitivno sam izgubio sve prijatelje među turskom vjerskom inteligencijom, pa čak i dijelom novinara u Turskoj. Svjesno sam stavio u naslovu teksta asocijaciju na profil faraonskog vladara.
Obračun s braćom Hadžiosmanović iz Mostara
U svojoj ispovijesti Latić ne zaobilazi, kako kaže po mladomuslimanoskoj liniji u SDA, perfidan i surov obračun s braćom Hadžiosmanović iz Mostara. Ističe da su Hadžiosmanovići kao obitelj imali najveći robijaški staž u odnosu na sve druge pripadnike organizacije "Mladi muslimani", a najeksponiraniji bio je Ismet Hadžiosmanović koji je umro koncem 2014. godine. Bio je predsjednik SDA u Mostaru i faktički bošnjački lider u Hercegovini.
Slučaj Hadžiosmanović ostao je politička tabu tema, neinteresantna medijima, a stranački završena onog trenutka kad ga je Alija Izetbegović otpisao. Od tada su se imali smatrati izdajnicima u Hercegovini, poput Fikreta Abdića u Krajini. Ismet je bio povrijeđen kad nijedan hodža nije htio klanjati dženazu njegovom starijem bratu Osmanu. Još su malobrojnu rodbinu koja je nosila tabut provocirali prolaznici - piše Latić i otkriva da mu je Ismet dolazio i ponudio da mu objavi knjigu:
- Bili su to njegovi memoari, a zapravo se radilo o zbirci dokumenata s popratnim objašnjenima zbog čega je politički postupao onako kako je postupao. On se pravdao da je po zadatku Alije Izetbegovića ostao da održava kontakte i s Franjom Tuđmanom te da je jednog trenutka ostavljen u nemilosti.
Među dokumentima nalazile su se i neke priznanice da je predao dva puta po dva milijuna njemačkih maraka Mati Bobanu. Kako mi je Ismet pojasnio, novac koji mu je osobno davao Bakir Izetbegović bio je namijenjen da se podmiti Boban kao lider Hrvata i da ne pravi smetnje da Alija Izetbegović ostane predsjednik Predsjedništva BiH.
Nisam htio niti smio tiskati te knjige - pa su tako sve njegove tajne otišle s njim u grob.
izvor: bum.ba
Obračun Nedžada Latića sa Izetbegovićima
• U Latićevoj knjizi "Sarajevski Armagedon" mnoštvo je teških optužbi, pikanterija, mahalskih tračeva, ogovaranja unutar Alijinog kruga, opisivanja i činjenica o bahatosti s kojom je trošen i otuđivan donatorski novac, grubih ocjena o akterima tog dijela bošnjačke političke scene, uključujući Aliju Izetbegovića, njegovog sina Bakira i snahu Sebiju-Seku
Objavljeno: 30. dec 2015 | Vlastimir Mijović
Knjiga Mustafe Čengića "Alija Izetbegović - jahač apokalipse ili anđeo mira" već dva mjeseca je čitalački, politički i mahalski hit. Prva dva izdanja rasprodata su za samo dva mjeseca, u pripremi je već treće izdanje. Zanimanju javnosti i brzoj prodaji ove knjige svakako su pomogle i burne reakcije iz krugova bliskih osnivaču SDA i prvom predsjedniku Predsjedništva BiH, pogotovo iz vodeće bošnjačke stranke i medija pod njenom kontrolom. Oni su se osuli drvljem i kamenjem na Čengićev uradak, proglašavajući ga osvetničkom podvalom iz kuhinje jugoslovenskih tajnih službi i izdavača knjige, Mustafe Kapidžića. Poručeno je da o Aliji Izetbegoviću ne mogu suditi nikakvi pojedinci nego samo istorija.
Ako uporedimo ovu knjigu sa onom koja tek traži kontakt sa publikom, koju je novinar, književnik i publicista Nedžad Latić napisao i objavio pod naslovom "Sarajevski Armagedon" - prva razlika koja se nameće je da su izostala brza i žestoka reagovanja. Praktično ih još ni nema od osoba i iz krugova koje je Latić u svom uratku gotovo sravnio sa zemljom, iznoseći teške ocjene, optužbe i zaključke - od Alije Izetbegovića, njegovog sina Bakira i snahe Sebije-Seke, preko Hasana Čengića, Mensura Brdara, Huseina Živalja, Edhema Bičakčića, Harisa Siladžića i drugih "izvođača korupcijskih i drugih nakaradnih radova" - sve do turskog lidera Taipa Erdogana i premijera Davutoglua, a najviše protiv ekipe koja trenutno drma Strankom demokratske akcije SDA.
Mislim da je ova ćutnja, koja obavija Latićevu knjigu, plod spoznaje da Aliju Izetbegovića i SDA ovaj put ne pokušava da "razobliči" neko sa strane, neki socijalistički uljezi, nostalgičari, osvetnici ili urotnici, nego čovjek iz njihovog "safa".
Latić je osoba koja je dio "Alijinog zatvoreničkog kruga" još od hapšenja i suđenja 1983. godine, jedan od onih koji su privatno bili vrlo bliski Izetbegoviću, koji su s njim sarađivali, koje je na samrtnoj postelji pozivao "da se s njima halali".
Latić je obavljao i mnoge povjerljive zadatke za osnivača SDA, pomagao mu je oko pisanja "Sjećanja", sjedio s njim dok je pokušavao da raspetlja neke finansijske kurcšluse iz rata i u prvim poratnim godinama.
Brat je Džemaludina Latića, jednog od najvažnijih ljudi iz okruženja Alije Izetbegovića. U svakom slučaju, mnogo zna i javnost zna da zna. Stoga je njegovo svjedočenje kroz knjigu "Sarajevski Armagedon" svojevrsna diverzija iznutra - glas čovjeka za kojeg se ne može reći da ljude i događaje zna iz druge ruke.
Zbog toga se "odgovor Latiću" u krugovima SDA pomno smišlja i planira, sa neuporedivo težim zadatkom nego što je bilo "blaćenje" Čengićeve knjige.
Otud i nedostatak reakcija u prvim danima života ove knjige, odgovora kojeg se, kako je javno priznao na promociji - Latić plaši:
- Mnogo, zaista mnogo ljudi mi govori da se "čuvam". Šapću mi i ukazuju da sam "dirnuo u rabote opakih ljudi" itd. Koga se to danas tako boje Bošnjaci? Posebno mladi ljudi iskazuju ovaj strah. Valjda "bošnjačkog režima". Stoga mislim da sam "pogodio temu" jer sam knjigom isprovocirao krucijalni problem čega se ja plašim. A plašim se da je ova ideja, koju sam ja definirao kao "nacionalna bošnjačka politička ideja" - evoluirala u svoju suprotnost.
Mi smo SDA osnovali radi rušenja totalitarizma koji je svojim "verbalnim deliktom" ulijevao strah u kosti bosanskim muslimanima. Kakav je ovo novi "verbalni delikt" zbog kojeg Bošnjaci ne smiju misliti ni govoriti što nije po volji režima? Ko ga sprovodi? To su pitanja kojima ću se baviti sve dok, ako Bog da, ne otklonim strah iz očiju svojih čitalaca - poručio je Latić u vrlo emotivnom obraćanju publici koja se okupila na zvaničnoj promociji knjige.
Naravno da se autor ne plaši polemika, demantija i drugih javnih reagovanja. On se plaši spletkarenja i pokušaja neke surove, prljave odmazde, svjestan da je dirnuo u "osinje gnijezdo". I sam je u njemu bio, zna kako se tu svode neki računi.
A Latić je, ovom knjigom, na sebe natovario sepet "aferima". Prvo, iznio je u javnost sadržinu mnogih događaja i razgovora za koje se mislilo da nikad neće izaći na vidjelo dana. Drugo, nije izbjegavao da prave stvari naziva pravim imenima, ne štedeći ni samog sebe. Ono što mu može ozbiljno pomoći da za svoje tvrdjne "kupi" povjerenje čitaoca, to je svakako i niz samokritičkih opaski koje je Latić iznio na svoj račun, dok je još kusao sa istog kazana kao i oni na koje se sada obrušio. A da je svašta ustvrdio, stvarno jeste.
Dobro je primijetio i na Facebooku to objavio jedan čovjek koji je, nakon čitanja poglavlja iz knjige koje sam prethodno ovdje objavio, ovako sažeo Latićevu poruku:
- Bakiru UDBa ili KOS namjestili Sebiju i sad vode politiku SDA pomoću nje i je*u nas sviju uzduž i poprijeko.
Latić i na druge načine dovodi Bakira Izetbegovića u kontekst iz kojeg se može zaključiti da je bio pod pritiskom ili "u šemi" sa zloglasnim obavještajnim službama. Spočitava mu i to što nije poslušao amanet svog "babe", koji je u svom posljednjem intervjuu javno obznanio da ne želi da mu sin postane politički nasljednik niti da se uopšte bavi politikom. Zamjera mu Latić i što žmuri na korupciju i lopovluk pripadnika SDA, a za samog Bakira kaže da je žrtva "bijele korupcije", da ne traži otvoreno hljeba preko pogače, ali da se okorištava brojnim finansijskim i drugim pogodnostima koje navodno ne traži.
Ne skrivajući da je bio obožavatelj Alije Izetbegovića, Latić pokušava da objasni genezu svog "osvještavanja" i spoznaje da je upravo osnivač SDA kriv što "su nam ukrali stranku". Jako mu zamjera što je zataškavao brojne finansijske malverzacije, posebno iz perioda kada je on birao ljude za potrošnju visokih donatorskih iznosa iz inostranstva:
- Bila bi to još jedna muslimanska sramota" - prošaputao je Alija.
Tako u knjizi Latić prenosi riječi koje mu je Predsjednik rekao nakon sastanka u njegovom kabinetu, gdje su bili prisutni svi akteri afera sa listom "Ljiljan" i Bošnjačkom televizijom. Za ćutnju o tome kako su "isparile" velike pare, Izetbegović je zamolio Nedžada i njegovog brata Džemaludina, koji su, kako piše autor, iz ovih malverzcija izašli čistih ruku.
I za dovođenje mudžahedina i tolerisanje pripadnika vehabijskog pokreta Latić krivi Predsjednika. Tu je još niz zamjerki na račun Alije Izetbegovića, uz navođenje sijaset detalja iz njegovog privatnog i emotivnog života, koje mogu zasmetati mnogim čitaocima, poput jednog koji je na Facebooku napisao:
- Sve je grozno: i tekst, i trač, i da takvi ljudi dominiraju bosanskom političkom scenom.
I da pojedinačno ne nižem, u Latićevoj knjizi mnoštvo je pikanterija, mahalskih tračeva, ogovaranja unutar Alijinog kruga, opisivanja bahatosti s kojom je trošen i otuđivan donatorski novac, teških ocjena o akterima tog dijela bošnjačke političke scene.
Osobito je Latić kivan na Bakira Izetbegovića, zbog kojeg se - kako kaže - definitivno odmakao od SDA.
Latić u knjizi pojašnjava i okolnosti prekida svojih veza i prijateljstva sa Taipom Erdoganom i AK partijom, vehabijski pokret ocjenjuje kao zlo koje je podmetnuto Bošnjacima, protivi se ideji hilafeta (kalifata), opisuje kako se othrvao negativnom stavu koji je, pod uticajem Alije Izetbegovića, imao o Kemalu Ataturku...
Knjiga "Sarajevski Armagedon" svojevrsni je politički triler u kojem ne manjkaju ni epizode nalik na televizijske "sapunice", sočno i strasno pisan "njegov" obračun "s njima" - sa onima koji su, po Latićevom mišljenju, obrukali ideju s kojom je stvorena SDA i koji su, umjesto bošnjačkog naroda, kajmak mazali po svom privatnom kruhu.
Činjenica da u teškim riječima nije štedio ni oca ni sina Izetbegovića - ovo štivo čini značajnim za objektivno i svestrano izučavanje stvarne uloge koju je u jednom burnom vremenu odigrao čovjek za kojeg SDA smatra da o njemu može suditi samo istorija.
Latiću se ipak žurilo. Mislim da je, u interesu javnosti, dobro da ga je pero zasvrbilo dok je sve još friško i dok su mnogi likovi iz njegove knjige još politički i na druge načine aktivni na našoj sceni.
Uostalom, eto im javnosti, neka kažu svoju verziju onoga čime ih je Latić šokirao ili možda nepravedno optužio.
izvor: mijovic.net
