STOLAC SE JOŠ NIJE ODMAKAO OD '93. I HERCEG-BOSNE
• Grad nije podijeljen kao Mostar, ali još nije vrijeme za kahvu
Objavljeno: 06. apr 2021 | Almir Bičakčić
Grad nije podijeljen kao Mostar, reći će načelnik Obradović, svakodnevni život je, tvrdi predsjednik SDA Kaplan, normalan i nema međunacionalnih sukoba, ali jedinstveni muzičari ili rukometašice i dalje su izuzeci u politici koju je imamu Šabanoviću župnik Marković objasnio kratkom porukom još nije vrijeme za kahvu
Grad smješten u jugoistočnom dijelu BiH, na krajnjem istoku Hercegovine, Stolac, nastao na obalama rijeke Bregave, a kojeg okružuju planine Hrgud, Vidovo polje, brdo Križevac u središtu grada, Krstac, Križane donio nam je niz zanimljivih životnih priča. To je grad čija su okolna mjesta ispisana perom bogate kulturne prošlosti.
Pri samom ulazu u taj hercegovački gradić, koji je tokom ratnih dejstava pretrpio brojna oštećenja i nad kojim se često naziru sivi politički oblaci, dočekala nas je Dubravska visoravan sa zapadne strane. Stanovnici kažu da je specifična po breskvama i nadasve dubravskom vinogorju od kojeg se prave čuvena stolačka vina. Mediteranski šarm, dobra voda, blago nebo, pitomi krajolici, prirodne ljepote oduvijek su privlačili brojne posjetitelje.
Historija piše da je Stolac prvi put spomenut 7. maja daleke 1420. u pisanim izvorima, a njegov prvi poznati stanovnik je bio izvjesni Gojak Tihosalić. Stariji Stočani nam kažu da je kroz historiju interesovanje za život u tom gradu bilo još od najstarijih vremena, a tome u prilog idu i mjesta koja ga okružuju: pećina Badanj, utvrđeni ilirski grad Daorson, te poznate nekropole stećaka na Radimlji, Boljunima, Rotimlji i Vidoštaku, kao i sama tvrđava Starog grada.
STOČANI KOJI SE NE LIBE reći ono što im je na duši, također nam kažu da je to grad gdje politika HDZ-a diktira sve. Vole reći da je Stolac grad slučaj jer se to i nakon više od 25 godina nakon rata osjeti kroz bošnjačko-hrvatske odnose. Mlade Stoca najviše zanimaju posao i miran život, ali su, ističu, uskraćeni za mnogo toga. Dosadno im je, nemaju nekih kulturnih sadržaja, a najviše pate zbog zaposlenja i gotovo nikakve perspektive.
- "Odnosi među rajom su ok, družimo se, međutim kada je u pitanju posao, tu je najlošije. Idemo u Mostar ili Čapljinu trbuhom za kruhom. Tu nije samo politika kriva, svi smo u neku ruku krivi zbog toga. Mislim da bi se isto ponašali i neki drugi da dođu na vlast", kažu nam Ahmed, Hivzija i Harun koje smo zatekli u jednom od lokalnih kafića.
Na pitanje vole li Stočani načelnika, s obzirom na to da gazi peti mandat, kroz smijeh kažu: "Jedino ga mrtvi vole, oni glasaju za njega".
- "Kad Hrvati skontaju da je on gori za njih nego za Bošnjake, kad to shvate, onda će možda neke stvari promijeniti", kažu ovi mladi ljudi.
Stočani ističu da su u općinskoj upravi zaposlenici mahom Hrvati, dok je od ukupno pedesetak zaposlenih, desetak Bošnjaka. Amer Obradović, zastupnik Nezavisnog bloka u Parlamentu FBiH, rođeni Stočanin i bivši logoraš, kaže nam da je problem Stoca ta zakovanost za matricu nastalu početkom 90-ih godina, u kojoj je osmišljena Herceg-Bosna.
- "Sve od te '92., '93. kad je bio etnički očišćen od Bošnjaka i Srba koji su ranije otišli, do danas, ta matrica u političkom smislu nije napuštena. Ona i dalje postoji i ogleda se u tome da imate načelnika Stjepana Boškovića koji ne bih rekao da sprovodi politiku jednog naroda, niti politiku koja odgovara jednom narodu, nego, mislim, ne odgovara nikome u Stocu i tjera i Hrvate i Bošnjake i Srbe iz grada. Stolac je sada zapušten grad, komunalno neuredan, jednostavno nema nikakve atribute grada u pravom smislu te riječi", ističe Obradović.
Ta matrica Herceg-Bosne, kaže, dovodi do toga da se Hrvati masovno iseljavaju jer nemaju prosperiteta. Obradović kaže da su ljudi u Stocu zarobljeni u okviru koji je nametnut devedesetih i da ne vidi da Hrvati imaju ikakvu bolju perspektivu od Bošnjaka.
AKTUELNI NAČELNIK OPĆINE Stolac Stjepan Bošković, nasuprot, tvrdi, kaže s pravom, da je Stolac demokratski grad. Ističe da se danas u Stocu puno bolje živi nego prije, ljudski odnosi se grade na pozitivan način i sve to vodi lijepoj sredini ugodnoj za život.
- "Veliku ulogu nam igra razvoj gospodarstva, jer bez radnoga mjesta i adekvatne naknade za rad, teško se možemo obraniti od odlaska i osipanja stanovništva, pogotovo vitalnoga, a još teže se boriti i raditi na povratku. Stolac je prije rata imao jako dobro razvijenu industriju, a sad nemate niti jedan pogon gdje radi jedan od djelatnika koji je radio i prije. Okrenuli smo se ka novim zonama, ulaganjima, privlačenju privatnih investicija, a onim što nam je uradio Zakon o privatizaciji ostavili smo da se bavi zakonodavac koji je takav zakon donio", kaže prvi čovjek grada na Bregavi.
Ponosan je, ističe, na projekat legalizacije naselja, na izgradnju pastoralnog centra biskupije u centru grada, spomenik braniteljima, vodosnabdijevanje Dubrave na koje se, kaže, čekalo više od 30 godina. Tu je i izgradnja magistralne ceste Mostar - Stolac - Neum, gospodarska zona Hodovo i infrastruktura.
Odnosima HDZ-a BiH i SDA načelnik se ne može pohvaliti. Bili su, kaže, jako dobri do polovine 2016., kada su u projekat ušli SBB, SDA i SDP da bi srušili HDZ.
- "Imali smo dosta dobru suradnju, tu ima dosta dobrih mojih bivših suradnika, međutim ti odnosi su prekinuti kad je na čelo SDA došao Salmir Kaplan. Tad su se ruke zavrtale, Zukić je to provodio u Stocu", kaže.
U priči o bošnjačko-hrvatskim sukobima načelnik Bošković nam kaže da su svi narodi tih ratnih godina bili u izgnanstvu.
- "Te 1992. Hrvati su morali bježati pred srpskom vojskom, 15 Hrvata staraca koji nisu uspjeli pobjeći je tada ubijeno, zapaljeno. Tad su u Stocu bili vlast Srbi i Bošnjaci muslimani. Unutar HVO-a bilo je i Bošnjaka koji su branili ove prostore. Proboj Bošnjaka u julu 1993. je završio pogibijom zdravstvenih djelatnika u dijelu gdje su ubijeni civili. Ne želimo se okretati i ulaziti u te povijesne teme. Ako pitate i jedne i druge i treće, svi imaju svoju povijest i razloge, međutim trebamo ostaviti povjesničarima da se bave tim dijelom, a mi se baviti budućnošću", kaže načelnik.
GRAD, TVRDI ON, NIJE podijeljen kao, na primjer, Mostar.
- "Ne možete reći da Bošnjaci ne idu u hrvatske kafiće i obrnuto. To me vraća desetak godina unazad kad su neke TV stanice kad su igrale fudbalske reprezentacije Hrvatske i Turske dolazile da snimaju atmosferu i sukobe. Tih sukoba nema i ne pamtim bilo kakav međunacionalni incident među Stočanima", kaže Bošković.
Nema, tvrdi, ni diskriminacije Bošnjaka u Stocu, jer je sve svima dostupno sa jednakim pravima.
Bošnjačko-hrvatski sukobi na koje se mnogi Stočani vraćaju, teško se ipak zaboravljaju. Obradović je itekako, kaže, osjetio strahote rata na svojoj koži. Sa 17 godina je u logoru bio puna tri mjeseca.
- "Bio sam zarobljen samo zato što se zovem Amer Obradović. Otac je bio također zarobljen pet mjeseci, a amidžu su mi ubili u jednom logoru u Čapljini. Na stotine moje rodbine je bilo u logorima. Bilo je i mojih vršnjaka koji su tad boravili po devet mjeseci u zatvoru, prošli pet logora. Sve dok mi to ne raščistimo na pravi način, ne možemo dalje. Imate potrebu da vas stalno neko guši i da vas vraća u prošlost", navodi Obradović.
Stolac, kaže nam, nema obilježja grada.
- "Onog momenta kad je HDZ došao na vlast, Stocu su ukinuta sva ta obilježja. Prije rata imao je gruntovnicu, sud, danas nema ničega. Bio je moderan, jedan od najljepše uređenih gradova, a nakon '90. je jednostavno zapušten. Upropastili su srednjovjekovnu tvrđavu Vidoški koja je nacionalni spomenik BiH, od nje su napravili križni put. Pored nekropole stećaka Badanj su postavili građevine koje odudaraju od ambijenta nekropole. U krugu nekropole su postavili i spomenik blajburškim žrtvama, što uopšte nije povezano sa srednjovjekovljem. Kod arheološkog nalazišta Badanj, tik uz korito Bregave, napravljena je i deponija. Svaki spomenik su uništili. Stolac ne zaslužuje da bude grad", kaže Obradović.
STOČANI NAM KAŽU da je prije rata u tom gradu svako jutro pet hiljada radnika išlo na posao. Grad je imao čuveni Metal - fabriku metalnog namještaja u kojoj je bilo zaposleno 600 ljudi, Željezaru koja je bila u sklopu Željezare Zenica (800 ljudi), Inkos konfekciju (500 do 600 žena), otkupnu stanicu duhana, fabriku namještaja Enterijer, kartonažu...
Onog trenutka kada većinski Hrvati, Bošnjaci i Srbi budu vjerovali da je Stolac moguć kao zajednički grad u kojem neće biti nametanja, u kojem će se uz dogovor okrenuti životnim stvarima, da imaju bolju infrastrukturu, bolji vodovod, puteve, čisti grad, tada će ljudi u Stocu bolje živjeti, poručuju stanovnici ovog grada.
Nijedan putnik namjernik ne može proći kroz Stolac a da ne primijeti prelijepi ambijent Provalije, vodopada koji mnogi nazivaju stolačka Nijagara. Grad krase i čarobna ljetna kupališta, sama Bregava je mjesto oko kojeg Stočani žive svoju svakodnevnicu, uživaju u šetnjama, ljetnim kupanjima, okupljanjima na brojnim mostovima, plažama. Prije samog ulaza u grad nalazi se grob rav Moshe Danona, koji je 1815. postao vrhovni rabin BiH. Važno je napomenuti da je blizu 30 stolačkih spomenika kulture uvršteno na listu nacionalnih spomenika BiH, međutim tokom posljednjeg rata ostaci materijalne kulture i spomenika u velikoj mjeri su devastirani, neki potpuno i uništeni.
Ljubiteljima poezije, umjetnosti, te lika i djela Maka Dizdara, Makova hiža je nezaobilazno mjesto.
- "Za život u Stocu, što se tiče nekih svakodnevnih situacija, možemo reći da je normalan i nema međunacionalnih sukoba", kaže nam Stočanin Salmir Kaplan, zastupnik u Parlamentu FBiH i predsjednik OO SDA Stolac.
Međutim, kaže on, Stolac vode ljudi koji ga ne vole, koji pripadaju istom onom miljeu koji ga je rušio 1993. Iz rodnog grada Kaplan je kao 12-godišnjak zajedno s porodicom protjeran početkom augusta 1993.
- "SVI BOŠNJACI SU tad protjerani iz grada i cijele općine, a onda su poslije počeli s rušenjem, ravnanjem sa zemljom džamija, vakufskih objekata u čaršiji, svega što je podsjećalo na arhitekturu iz osmanskog perioda. Sve je sravnjeno sa zemljom, natovareno na kamione i na tim mjestima su poslije napravljeni parking placevi. Kao dijete sam znao za te neke ljude koji su spominjani - Marijana Prcea, Vidu Palametu, zvanog Dugi, koji su bili na zlu glasu, a sad se kriju u Hrvatskoj. Takvih ima puno", kaže nam Kaplan.
Zvanična politika HDZ-a koja vlada u Stocu, ističe, stoji iza tih zločinaca koji su za njih heroji.
- "Kad se presudi čovjeku za ratne zločine zato što je stavljao civile u konclogore, zlostavljao ih i dobije tri godine zatvora, ta politika ekspresno njegovu ženu zapošljava na državne poslove, jer su ti koji su bili komandanti i izdavali naredbe za rušenje Stoca kod tih ljudi zaslužnici, velikodostojnici. Ne kažem da je načelnik Stoca rušio džamiju, ali on podržava ljude koji su to radili, jer su oni za njega heroji", kaže Kaplan.
On sam je osuđivan zbog nereda u Stocu tokom lokalnih izbora 2016. Tu presudu naziva nakaradnom.
- "Otišao sam u Općinsku izbornu komisiju i povišenim tonom nastupio prema predsjedniku. Apsolutno nije bilo nikakvog fizičkog kontakta, to je potvrdio i policajac srpske nacionalnosti. To je čak potvrdila i druga članica Općinske izborne komisije u ime HDZ-a, međutim u optužnici piše da sam ga udario šakom u vrat", pojašnjava.
Kaplan kaže da odnos HDZ-a i SDA u posljednjih pet godina ne postoji, jer 2016. nisu željeli komunikaciju s ljudima koji su, kako navodi, brutalno pokrali izbore, pobjedu i demokratiju.
- "SAD SMO PRUŽILI RUKU i hoćemo da ponovo stupimo u odnos. Predložili smo predsjedavajućeg Općinskog vijeća, jer četiri godine nismo predlagali nikoga, međutim HDZ radi po matrici koju su ustanovili 2016. u Stocu, Čapljini i Kiseljaku. Godinama u ime nekih dobrih odnosa, kvalitetnijeg i ljepšeg života u Stocu, politički predstavnici Bošnjaka iz najboljih namjera nisu htjeli da nazivaju stvari pravim imenom. Kad dolaziš u Stolac, u centru te dočeka toranj, pored njega Careva džamija, a ne znate da je toranj sagrađen 2013., a Careva džamija 1519.", kaže Kaplan, koji i dalje vjeruje u budućnost rodnog grada.
Stolac je lijepa čaršija, ugodna za život, nema kriminala, droge, mjesto je pitomo za porodični ambijent, započinje nam svoju stolačku priču Mersed ef. Šabanović, glavni imam u Medžlisu Islamske zajednice Stolac. Iako nije rođen u Stocu, kaže da se srodio sa svim tim ljudima koji ga okružuju, ali mu smeta diskriminacija.
- "Ako znamo da je demokratija poštivanje ljudskih prava, onda se tu vidi velika razlika, diskriminacija svih onih koji nisu hrvatske nacionalnosti. Kakva je to demokratija kad svi zajedno punimo budžet općine, a samo jedan narod uživa korist od toga? Primjera je mnogo, od zapošljavanja, stipendija, pripravničkog rada do podrške i pomoći vjerskim zajednicama. Općinska administracija se nije udostojila da nam obezbijedi mjesto za ukop, jer su naša dva harema popunjena, to je goruće pitanje. Načelnik predlaže neke lokacije koje su neprihvatljive i s moralne strane ili lokaciju koja nije bila riješena imovinskopravno", kaže efendija Šabanović.
Medžlis IZ-a Stolac obuhvata četiri općine - Stolac, Neum, Ljubinje i Berkoviće. Prije rata na tom prostoru je bilo ukupno 13 džamija, većina je porušena, a neke su zapaljene. Na temeljima džamija su bili napravljeni parkinzi, a bilo je pokušaja da se napravi i crkva.
- "Poslije rata sve džamije su obnovljene, nikakve dozvole nismo trebali od Općine, jer ih ne bismo ni dobili, kao ni sve ostale dozvole koje tražimo. Sve je išlo sa viših instanci Medžlisa", kaže Šabanović.
Pitali smo ga i kakav je njegov odnos sa ostalim vjerskim zajednicama. Ne može se, kaže, pohvaliti. Posljednji odgovor koji je na poziv da se sjedne, da se razgovara dobio od glavnog župnika u Stocu don Rajka Markovića bio je: "Nije još vrijeme za kahvu".
- "NIJE VRIJEME ZA KAHVU, a kamoli neki dijalog, saradnju. I to nije prvi put da me je odbio, bilo je poziva na naše događaje, otvorenje džamije, on je sve to odbijao. I prije korone poslao sam mu poruku na telefon, odbio me je. Ako nije vrijeme za kahvu, o kakvoj saradnji i dijalogu možemo pričati? Mi smo bez njegovog znanja i dozvole imali saradnju s katolicima, Hrvatima, naša omladina organizovala je turnir mahala povodom Dana nezavisnosti BiH", kaže Šabanović.
On nije jedini kojeg je don Rajko odbio. Doživjela je to i ekipa Dana : "Žao mi je, ne dajem nikakve izjave i ne sudjelujem u bilo kakvim razgovorima za medije. Imamo mi Biskupiju u Mostaru i Ured za komunikacije s javnošću koji to obavljaju. Mi se na terenu molimo Bogu, učimo narod da u Boga vjeruje, da čini dobro i obavljamo vjerske dužnosti", napisao nam je u poruci don Rajko Marković.
I Kaplan nam je spomenuo glavnog župnika kojeg, kako kaže, građani Stoca oslovljavaju sa Dumo.
- "Taj stolački Dumo je čovjek koji podstiče na razdvajanje. Kad pogledate na YouTubeu njegove izjave, vidjet ćete da on otvoreno priča da su tu prije 500 godina sve bile crkve i katolici, da su došli Turci, sve sravnili sa zemljom i na tome napravili muslimansku čaršiju. Međutim, postoji istorija, dokazi, izvori. Vjerovatno je u njihovim glavama ova kristijanizacija koju rade opravdana činjenicom da, ustvari, vraćaju stvari na neke početne postavke", kaže Kaplan.
U gradu na Bregavi zatekli smo i Amera Đulića, rođenog Stočanina, predsjednika Udruženja logoraša Stolac, autora dvije knjige Bili smo samo brojke - 233 dana u logorima i Istina o Dretelju u kojima je opisao sve strahote koje je doživio u logorima kao 17-godišnjak.
- "Od aprila 1993. počela su velika hapšenja Bošnjaka Stoca koji su odvođeni na neka ispitivanja. Naravno, ti ljudi su zatvoreni i dočekali su april 1994., čak godinu u logoru. Mene boli što u to vrijeme naš narod nije vjerovao da će se takav scenarij desiti, kao što je bio i sličan scenarij sa Srbima 1992. kad su protjerani s područja opštine Stolac. Nismo vjerovali da ćemo i mi doći na red, živjeli smo u nekoj zabludi, zato što je tada političko Sarajevo vjerovalo da je HVO prijateljska vojska, da Bošnjaci u Stocu treba da budu u HVO-u, da nema potrebe da idu u Mostar u Armiju. Ispostavilo se da je to velika greška", priča Đulić.
NJEGA ODVODE POČETKOM augusta 1993. Majka i sestra su, kaže, plakale, ali to nije pomagalo.
- "Odveli su me zajedno sa još desetak maloljetnih od 15 do 17 godina u Koštanu bolnicu, koja je bila sjedište Vojne policije HVO-a. Bio sam 233 dana u logoru, ali tri dana i dvije noći koje sam tu proveo ostavili su mi neizbrisiv trag zato što sam tad prvi put osjetio nečije ruke na sebi, osjetio da me udaraju a da se ne mogu braniti. Prvi put sam vidio smrt, ubili su moja dva rođaka. Igrom slučaja smo ja i moji drugi rođaci preživjeli, ali njihova smrt je bila toliko okrutna i teška, to je bilo udaranje i patnja dok ne izdahneš. Najgore od svega što su svi ti ljudi koji su činili zločine bile naše komšije koje su bile u HVO-u. Prvi koji je digao ruku na mene je bio Milenko Perić, zvani Mile, koji je sad ugledni građanin Stoca i drži poznati kafić u gradu. Ostale komšije koje su me maltretirale, učestvovale u mom premlaćivanju su Marinko Šutalo, Nikica Bošković, Nikica Obradović, zvani Hegilo, i Marinko Rajić, zvani Migo. Ni dan-danas ne znam zašto sam prošao sve te torture", priča Đulić.
Pitamo ga kako se osjeća kad ih sretne sad u civilu i da li može oprostiti.
- "Obore glavu i ne mogu me pogledati u oči. Pozdrav s njima mi ne treba, jer bi u meni probudio nešto neprirodno. Nije dokazivanje hrabrosti kad čovjek od 35 godina udara dijete od 15, 16. Zaboraviti se ne može i neće, a na neki način smo svi oprostili čim smo se vratili", kaže Đulić.
U Stocu, priča nam on, i dalje živi Herceg-Bosna.
- "Nema nekih razlika od 1993. do danas. Gdje god se okreneš, prikazuje se život jednog naroda. To su ljudi koji na svakom ćošku stavljaju svoje križeve, spomenike, koji veličaju zločin. I dalje se ponose šahovnicama i zločinima", kaže Đulić, čiji je životni moto istina.
Kaže da je krenuo sa pisanjem i treće knjige koja se tiče također logora Grabovina, Gabela, Silos i Ljubuški, a da prethodne dvije jedino nisu doživjele promociju u Hrvatskoj, jer im nije dozvoljeno. Za zločine (i) u Stocu Haški tribunal osudio je Jadranka Prlića, Valentina Ćorića, Slobodana Praljka, Milivoja Petkovića, Berislava Pušića i Brunu Stojića.
DUH ZAJEDNIŠTVA i jedan od svjetlijih primjera grada muzeja, kako ga nazivaju mnogi, jeste Gradski orkestar Stolac pod rukovodstvom Džemala Tucakovića, člana Upravnog odbora i basiste. Limena glazba ili Gradski orkestar je, inače, najstarija stolačka institucija osnovana još 1931., a svoje umijeće predstavlja širom zemlje i svijeta, organizuje malu školu muzike i podmlađuje sastav novostasalim muzičarima.
- "Kod nas su sve nacije zastupljene, nas ne zanima politika, jedino muzika. Od osnivanja orkestar čine lijepa druženja, svirke, učenje muzike. Uživamo u probama, sviramo repertoar koji nama odgovara, nikoga ne vrijeđamo, ne ulijećemo u političke zamke, politika je daleko od nas, a mi od nje još dalje", kaže Tucaković.
On se ponosi vrhunskim nastupima u Sarajevu za članove diplomatskog kora, na Baščaršijskim noćima, u Zenici na stadionu Bilino polje na utakmici BiH - Grčka. Kad su počeli, išli su na klasične koračnice, da bi poslije počeli svirati malo ozbiljniju muziku, potom pop-rock, sevdah... Jednostavno, za sve ukuse.
- "Nemamo izvor prihoda, nismo na općinskom budžetu i zato apliciramo na brojne projekte, kao i prema međunarodnim organizacijama", kaže Tucaković.
Ovi umjetnici uspijevaju osvojiti srca mnogih i uz zvuke brojnih instrumenata brišu podjele među ljudima svoga grada.
Pozitivna priča i druženje među mladima Stoca je i u Omladinskom ženskom rukometnom klubu Iskra. Predsjednik kluba i trener Deniel Vojinović kaže da je u klubu pedesetak djevojaka svih nacionalnosti jer od prvog dana teže ka multietničkoj ekipi. Bilježe brojne uspjehe - treće mjesto u mlađem kadetskom uzrastu 2015., drugo mjesto seniorke u Prvoj ligi FBiH i prvo mjesto na Međunarodnom rukometnom turniru Stanko Sivrić u Međugorju za igračice do 12 godina. Njihov glavni problem je nedostatak gradske dvorane, pa su službene utakmice primorane igrati u Berkovićima, Čapljini, Mostaru. Ohrabruje informacija, koju nam je potvrdio i sam načelnik, da je u planu izgradnja sportske dvorane, za koju je urađen glavni projekat..
izvor: bhdani.oslobodjenje.ba-631975
