Mustafa Cerić Muška Namiguša

Mustafa Cerić piše ljubavna pisma talibanima

Neki, kao ex-reis Cerić, pišu "ljubavna" pisma talibanima

Objavljeno: 26. avg 2021 | Ivan Markešić

Ovih dana suočeni smo s nimalo lijepim vijestima o sramotnome povlačenju američkih vojnika i njihovih saveznika iz Afganistana, spašavanju preostalih članova međunarodnih humanitarnih i drugih organizacija kao i onih afganskih ljudi koji su bili voljni raditi s njima.

Obične promatrače ovotjednih izvlačenja civila i vojnika iz talibanskoga pakla iznenađuje i pogađa neodgovornost odgovornih za ovu situaciju i činjenica da je sve ovo "izvlačenje" urađeno iznenada, na brzinu, nepromišljeno.

I što je još gore: iznenađuje činjenica da su pronositelji zapadnoeuropske civilizacije i kulture na cjedilu ostavili one koji su bili spremni žrtvovati sebe i sve svoje kako bi pomogli oko uspostave nekog boljeg i demokratskijeg afganskog društva, onakvog društva kakvo su zamišljali da postoji na Zapadu, u zemljama iz kojih dolaze njihovi demokratizatori.

Svi ti obični afganski ljudi ostali su i ovaj put razočarani, i s velikom nevjericom: izdali su ih oni kojima su vjerovali, u koje su polagali sve svoje nade, u kojima su gledali predvodnike u izgradnji nekoga novog svijeta oslobođenog rigidnih religijskih stega.

Ostali su ne samo u nevjerici nego i u strahu što im se sve može dogoditi nakon američkog povlačenja iz njihove zemlje, kada ostanu sami "oči u oči" s Talibanima, kada ostanu s onima koji svoju pobjedu nad mnogo moćnijim neprijateljem neće željeti proslaviti u pjesmi i plesu, nego u nimalo poželjnom prokazivanju i kažnjavanju onih koje drže izdajnicima, suradnicima i pomagačima okupatora.

Od trenutnoga raspoloženja tih novih osloboditelja zavisit će, hoće li netko od tih novih "narodnih neprijatelja" ostati živ. Stoga će, nakon isteka dogovorenoga termina za američko napuštanje Afganistana, svaki sljedeći novi dan dobivati i imati uvijek neke druge obrise. Ponekad, i krvave.

A događat će se Afgancima nešto slično što su tzv. narodni neprijatelji i suradnici okupatora već više puta, i ne tako davno, doživljavali na ovim našim balkanskim prostorima: kao, na primjer, vojnici NDH i civili na Bleiburgu kada su ih Englezi, umjesto da ih zaštite kako je bilo dogovoreno, izdali i predali partizanima da ovi na njima bez suđenja istjeruju pravdu, ili kao što je, pak, cijela međunarodna zajednica na čelu s Nizozemcima ostavila Bošnjake u Srebrenici na milost i nemilost Ratku Mladiću i njegovim vojnicima.

Svi oni koji su se kroz povijest predavali pobjedničkim osloboditeljima, uzdali su se u njihovu humanost i ljudskost. Međutim, u većini slučajeva na vlastitoj koži iskusili su njihovu bešćutnost i svirepost, njihovu odmazdu.

Ne čudi stoga što se ovih dana slična nevjerica da bi im se nešto slično moglo dogoditi kao i Afgancima, javlja kod Ukrajinaca, Crnogoraca ili, pak, kod mnogih građana Bosne i Hercegovine.

Husein ef Kavazović i društvance
Husein ef Kavazović i društvance

S druge strane, postoje i oni koji nisu zabrinuti zbog talibanskog preuzimanja vlasti, oni koji Talibanima pišu "ljubavna" pisma kao, primjerice, Mustafa ef. Cerić, reisu-l-ulema Islamske zajednice u BiH (1993.-2012.) i savjetnik aktuelnog reisu-l-uleme dr. Huseina ef. Kavazovića.

Cerić je uputio otvoreno pismo vođi i suosnivaču talibana Abdulu Ganiju Baradaru, savjetujući ga kako bi se Talibani trebali ponašati u novonastaloj pobjedničko-osloboditeljskoj situaciji e da ih svijet ne bi zamrzio, nego prihvatio kao prave osloboditelje i nove svoje suradnike.

Svi koji na takav način promatraju talibansko preuzimanje vlasti, postojeće stanje u Afganistanu nazivaju "pravim imenom": Kabul nije pao, Kabul je oslobođen.

Oslobodili su ga borci imenom Talibani, po vjeri muslimani, po naciji Afganci. Oslobodili su ga od stranih upravitelja i okupatora, od najvećih islamskih neprijatelja - ne samo Amerikanaca, nego i njihovih saveznika, kojih je bilo iz različitih europskih zemalja pa tako i iz Hrvatske.

Svi oni su, smatraju, poraženi. Do nogu. Napuštaju Afganistan u bijegu, "s prljavim gaćama na štapu", predvođeni američkim predsjednikom Bidenom, predsjednikom najmoćnije svjetske vojne sile.

Sa strane, onako "u prolazu", pak, s pravom neki kažu: možda su ovi novi pobjednici i u pravu. Zar svjetske sile ne vide u ovome izvlačenju i bijegu sramotu za SAD i njenu vojsku! Ali ne zbog poraza koji su doživjeli, nego zbog beskrupuloznosti vodeće svjetske sile i izdaje onih koji su im vjerovali, koji su svoju i budućnost svojih najbližih stavili u njihove ruke.

Rijetki su oni u politici kao i oni koji su u NATO paktu koji kritiziraju američki "poučak" u ponašanju prema svojim saveznicima. Oni i dalje slijepo slijede Vođu. Kao u religijsko-redovničkim zajednicama, s tom razlikom što je novo i nepogrešivo božanstvo sada na zemlji.

Među prvima koji je postojećim stanjem bio osupnut i zgrožen, bio je papa Franjo. Javno je iskazao ne samo svoju nevjericu što se sve tako iznenada dogodilo da su saveznici ostavili na cjedilu svoje dojučerašnje suradnike i pomagače nego je u takvim okolnostima iskazao i nadu i želju da se cijela situacija završi na dobrobit svih, posebno onih najosjetljivijih, žena i djece.

Oglasio se i mješoviti kršćansko-islamski Visoki odbor za ljudsko bratstvo i sestrinstvo, čije su osnivanje potaknuli papa Franjo i veliki imam rektor kairskog sveučilišta Al-Azhara, Ahmed Al-Tayyeb.

Odbor je podsjetio međunarodnu zajednicu "na njenu humanitarnu odgovornost prema afganskome narodu" te zatražio "zaštitu ljudskih prava i ljudskih sloboda", posebno - zaštitu prava afganskih žena, očekujući od novih vlastodržaca da će respektirati "etničku, jezičnu i religijsku raznolikost u afganskome društvu i da ni jednu skupinu neće izolirati i ostaviti po strani te da će zajamčiti jednakost svih ljudi".

Javnu podršku Proglasu o stanju u Afganistanu Lige muslimanskoga svijeta i Vijeća muslimanskih učenjaka i nastojanjima te organizacije u pomoći i "zaštiti najosjetljivijih skupina u tome napaćenom društvu" dao je bez ikakve zadrške i predsjednik Mešihata Islamske zajednice u Zagrebu, prof. dr. sc. Aziz ef. Hasanović, preporučujući najvišem gremiju Lige muslimanskog svijeta na čelu sa šejhom prof. dr. Muhamedom bin Abdulkerimom Al-Issom da nastave s aktivnostima u pomaganju napaćenog afganskoga naroda.

No, kao i obično, najizravniji u svojoj kritici saveznika bio je predsjednik Njemačke biskupske konferencije i biskup Limburga, Georg Bätzing, koji je sasvim jasno i bez uvijanja izrekao svoju ogorčenost neizmjernom patnjom i potpunom bespomoćnošću onih kojima se želi oteti budućnost.

Prema njegovim riječima preuzimanje vlasti u Afganistanu predstavlja "katastrofalan poraz ne samo Sjedinjenih Američkih Država i zemalja koje su s njima zajedno sudjelovali u toj zemlji" nego također i Njemačke, zbog čega je od njemačkih katolika zatražio "velikodušne ponude za prijem izbjeglica".

Uz njega, oglasili su se i Središnji odbor njemačkih katolika (ZdK) i Vijeće evanđeoskih crkava u Njemačkoj. Svi oni pozvali su vlasti i građane da prihvate afganske izbjeglice - bez obzira na to jesu li bili pomagači saveznika ili ne.

Očekivao sam očitovanje Islamske zajednice u BiH i u Hrvatskoj o stanju u Afganistanu i njihovu viđenju rješavanja toga gorućeg humanitarnog problema, ako ne i očitovanje Hrvatske biskupske konferencije. To govorim stoga jer su hrvatski vojnici sudjelovali u mirovnim operacijama u toj zemlji.

I to je uglavnom sve! Na Zapadu, dakle, ništa novo!

Izrečena je uglavnom samo zabrinutost za stanje koje su skrivili najvećim dijelom oni koji su došli da bi uspostavili demokratski ustroj u zemlji u kojoj vladaju neki drugi običaji i adeti negoli u zapadnim zemljama i da bi mijenjali stanje duha u društvu čiju kulturu i religiju ne poznaju kao ni način organizacije svakodnevnoga života.

Nakon dvadeset godina doživjeli su "katastrofalan", ali i, mnogi će reći, zaslužen poraz. Poraz koji neće donijeti nove ljudskije vrijednosti, nego strah, nevolju, odmazdu, novo društveno raslojavanje, nove progone, ubijanja, nove ratove. A što se već i najavljuje. Na čemu će zarađivati isti oni koji su ih izdali i ostavili da se sami brinu za svoju sudbinu.

I što na kraju možemo očekivati?

Ponovit će se ovdje kao i u nekim drugim, nama dobro poznatim okolnostima: postignuti mirovni sporazum neće biti jamac uspostave trajnoga mira, već začetnik novih sukoba.

izvor: autograf.hr