Dragan Čović, predsjednik HDZ-a BiH i zamjenik predsjedavajućeg u Domu naroda Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine, sasvim je privatizirao ono što se naziva hrvatskom politikom u Bosni i Hercegovini: ta privatizacija ne podrazumijeva samo odbacivanje principa, skrupula i šire političke slike u korist vlastitih interesa, već i obračun s dobrim ukusom te bezdušno ruganje ekonomskim i socijalnim okolnostima u kojima živi preostalih tristotinjak tisuća bosanskohercegovačkih Hrvata, odnosno četiri milijuna građana BiH.
Prošlotjedna proslava Čovićevog šezdeset petog rođendana u luksuznom ljetnikovcu kod Mostara utoliko je bila manifestacija političke autarkičnosti te osjećaja nedodirljivosti i nezamjenjivosti, uza sve prateće izljeve malograđanštine i kiča, uključujući i javno pokazivanje novoizrađenog grba obitelji Čović, heraldičke sklepotine koja ne svjedoči ni o čemu drugom doli o tome da je naručitelj tog rada pogubio veze s realnošću, sa svojom biografijom i s elementarnom ljudskom pristojnošću.
Centralna zvijezda proslave bio je, naravno, Milorad Dodik, srpski član Predsjedništva BiH i gazda entiteta koji se zove Republika Srpska: lišen srama, sletio je u Mostar helikopterom, mada je nekoliko dana ranije - u sklopu svog demonstrativnog bojkota državnih tijela - uskratio suglasnost za uključivanje jednog vojnog helikoptera u gašenje velikih požara u Hercegovini, u općinama gdje su Hrvati uvjerljiva većina stanovništva. Dodiku je, inače, društvo u Mostaru pravio hrvatski ministar vanjskih i europskih poslova Gordan Grlić Radman, ministar države čiji su kanaderi - na pozive lokalnih vlasti - danima gasili hercegovačke požare.
Čović, koji je ušao u sedamnaestu godinu vladanja HDZ-om BiH, počeo je vjerovati da je njegova pozicija neupitna, a da on ne mora ama baš ništa osim neprestano ponavljati da su Hrvati u Bosni i Hercegovini politički obespravljeni, jer ih u državnom Predsjedništvu trenutačno zastupa čovjek kojeg su dominantno izabrali Bošnjaci, te da im Bošnjaci - pod lažnom firmom moderne i europski kompatibilne europske države - nastoje oteti konstitutivnost. Pritom Čović ne mora raditi doslovno ništa osim govoriti, to jest javno zapomagati, budući da je Republika Hrvatska preuzela više-manje sve operativne političko-diplomatske poslove u pogledu zaštite političkih prava Hrvata u BiH i obrane Daytonskog sporazuma kojim je Hrvatima zagarantiran status konstitutivnog naroda.
Sva politika HDZ-a BiH svodi se na verbalnu obranu od bošnjačke majorizacije i na navijanje za destruktivne akcije Milorada Dodika, odnosno na prakticiranje devize po kojoj je "neprijatelj mog neprijatelja moj - prijatelj", i na pretvaranje Dodika u omiljenu ličnost i političkog junaka među hercegovačkim Hrvatima. Čovića ni u kojem smislu ne zanima bilo što izuzev te visoke razine i utoliko je njegovo savezništvo s kabadahijom iz Banje Luke žilavije od svakog izazova i svakog ispada: i od uskraćivanja helikoptera za gašenje požara, i od prkosnog i besramnog poricanja genocida u Srebrenici, i od obijesnog preuveličavanja broja ubijenih u ustaškom koncentracijskom logoru Jasenovac, i od poimanja "Oluje" isključivo kao zločina nad Srbima, i od stalnog sijanja mržnje prema Bošnjacima, Sarajevu i međunarodnim političkim faktorima...
Savezništvo s Miloradom Dodikom i politikom koju predstavlja Dodik jedan je od krupnijih moralnih padova hrvatske politike, u oštroj konkurenciji, unatrag trideset godina. Neki će reći da je riječ samo o političkoj pragmi, o paktu iz političke nužde, o kompromisu zarad viših nacionalnih interesa i spašavanja opstojnosti Hrvata u Bosni i Hercegovini, no to su tanka opravdanja: pragmatičnost i kompromisi, pa i u politici, razumljivi su i prihvatljivi do određene granice, a ismijavanje srebreničkog genocida, na primjer, nalazi se s one strane te granice, s one strane ljudskosti i civiliziranosti. Dodik bi, uostalom, radio ono što radi neovisno o hrvatskoj poziciji i hrvatskim interesima. Čovića, međutim, to ne zanima, za nj je politika ionako područje bez morala. On ne želi vidjeti ništa što bi moglo biti prepreka njegovim interesima i interesima njegove klike koja se godinama trudi da ni jednim svojim potezom ili riječju ne naljuti Dodika, jer Dodik je jamac opstrukcije svakog pokušaja da se u Bosni i Hercegovini barem zaustave dezintegracijski procesi, pri čemu bošnjačko inzistiranje na "građanskoj" državi i na odustajanju od koncepta etničke konstitutivnosti nije ni zdrava ni realna alternativa onome što rade Dodik i Čović. "Bosna i Hercegovina jest i ostaje jedinstvena zemlja s dva entiteta i tri konstitutivna naroda", izjavio je ovih dana američki brigadni general Eric Folkestad, zapovjednik snaga NATO-a u BiH.
Hrvatska politika u Bosni i Hercegovini ne zna dalje od konfrontacije i nepovjerenja prema Bošnjacima - što je najvećim dijelom posljedica zatvaranja očiju pred tragičnim ratnim promašajima i zabludama iz prve polovine devedesetih godina, a u posljednje vrijeme i nerazumnog i generalno štetnog bošnjačkog političkog pritiska - te od bratimljenja s onima koji streme Bosni i Hercegovini još jasnije podijeljenoj po nacionalnom principu, s onima koji smatraju pozitivnim to što se bosanskohercegovački građani srpske i hrvatske nacionalnosti sve više - što fizički, što mentalno - udaljuju od svoje zemlje Bosne i Hercegovine. Ako i zanemarimo apriorne nacionalističke motive, nema sumnje da je teško razviti privrženost državi koje nema kad bukte požari i haraju poplave, kad koronavirus kosi ljude, kad se do cjepiva dolazi ponajviše zahvaljujući donacijama Hrvatske, Srbije, Austrije i drugih država...
Disfunkcionalna država idealno je političko stanište za tipove poput Dodika i Čovića: najdublji smisao njihovog savezništva i jest u održavanju disfunkcionalnosti BiH kao poligona za korupciju i klijentelizam dramatičnih razmjera, ali i za tvrdnje o besmislenosti države Bosne i Hercegovine. Prvo, dakle, na svakom koraku opstruiraš, blokiraš i destruiraš, a onda upireš prstom u nefunkcionalnost kao dokaz da je Bosna i Hercegovina bespotrebna i neodrživa. Bošnjačka politika elita, što uključuje i člana Predsjedništva Željka Komšića, pritom je sve više važan dio problema, jer hvatanje za kratkoročne obmane i iluzije političkih mufljuza provincijskog formata nije rješenje i neće usrećiti ni Bošnjake ni ikoga u BiH.
Za razliku od bosanskohercegovačkih Hrvata, samoubilački odanih HDZ-u, Dragan Čović na krilima svoje nakaradne politike dospio je u win-win poziciju. Ako se dogodi da se izborno zakonodavstvo izmijeni na način da se Hrvatima omogući da ih u Predsjedništvu BiH zastupa onaj kojeg će sami izabrati, i ako bošnjačka politika shvati da ukidanje političkog predstavljanja po etničkom načelu još dugo neće biti izgledna opcija, a moglo bi se dogoditi i jedno i drugo, Čović će sebi pripisati zasluge za ta postignuća i vjerojatno se zatim opet smjestiti u Predsjedništvo BiH. Zasluge za taj eventualni političko-diplomatski uspjeh pripadat će, prije svega, državnim mehanizmima Republike Hrvatske, ali nitko iz Zagreba to neće reći Čoviću i neće staviti njegov doprinos u realne okvire. Nitko mu neće saopćiti da je od njega više štete i dugoročne kompromitacije nego koristi i napretka. Zagreb, a to znači HDZ i hrvatsku vlast kad HDZ upravlja Hrvatskom, odavno je odustao od pokušaja da detronizira Čovića s čelnog mjesta u HDZ-u BiH. Ivo Sanader pokušao ga je srušiti prije petnaestak godina forsiranjem alternative u vidu HDZ-a BiH 1990., ali taj pokušaj neslavno je završio, pa kasnije čak ni Tomislavu Karamarku, koji nije bio Čovićev istomišljenik i simpatizer, nije palo na pamet da intervenira u kadrovsku strukturu sestrinske partije u Mostaru.
Ako se pak dogodi da ne prođe hrvatska inicijativa i da Bošnjacima ostane mogućnost biranja hrvatskog člana Predsjedništva BiH, ali i hrvatskih predstavnika na nižim razinama vlasti, Čović će naprosto nastaviti činiti ono što čini u protekle tri godine: sebe i bosanskohercegovačke Hrvate oglašavat će žrtvama bošnjačkog političkog terora, a ta vrsta ugroženosti - vidjeli smo i u prošle tri godine - rezultirat će homogenizacijom devastiranog hrvatskog biračkog tijela u BiH oko HDZ-a, jer je HDZ stvorio snažnu korupcijsko-klijentelističku mrežu u Hercegovini i nema ozbiljnu konkurenciju među tamošnjim Hrvatima. Čoviću opet dobro.
Postoje stoga mišljenja da bi udovoljavanje hrvatskim zahtjevima u pogledu političke ravnopravnosti i legitimnog predstavljanja pogodovalo i razvoju političkog pluralizma među bosanskohercegovačkim Hrvatima, no ta predviđanja ili očekivanja funkcioniraju samo na teoretskom nivou. U praksi, sve ili gotovo sve postojeće hrvatske opcije u Bosni i Hercegovini još su nazadnije, destruktivnije i politički nepismenije od HDZ-a, a rečeno biračko tijelo sad je već toliko malobrojno, i bit će još malobrojnije, te velikim dijelom uvezano HDZ-ovim interesnim lancima da nije sposobno iznjedriti političku organizaciju koja bi mogla ugroziti HDZ-ovu dominaciju. Dragan Čović, dakle, itekako ima razloga za slavlje.
Objavljeno: 27. avg 2021 | Ivica Đikić
