Kako su se ponašala dva patrijarha u dvije velike pobune protiv vlasti u Srbiji
• Za većinu pravoslavnih vjernika iz reda srpskog naroda patrijarh Pavle je bio svetac još za života - a Porfirije to nije
• Crkva kao subjekt, iako je ustavnopravno odvojena od države, ima svoje političke, finansijske, ekonomske i druge interese koji bi mogli biti ugroženi ukoliko bi otvoreno podržala studente i sve građane u njihovim zahtjevima za više prava i pravde u društvu
• 25 feb 2025 aljazeera-net, Goran Mišić
Kakav je stav Srpske pravoslavne crkve (SPC) i posebno njenog poglavara, patrijarha Porfirija prema velikoj studentskoj pobuni u Srbiji koja traje već gotovo tri mjeseca uz blokade rada svih državnih fakulteta u toj zemlji? Kako se u sličnoj situaciji prije 28 godina ponio tadašnji patrijarh, blagopočivši Pavle, i otkud tvrdnje kako ni jedan ni drugi nisu podržali studente i njihove uglavnom opravdane zahtjeve?
Polemike o tome ne prestaju pogotovo nakon što je na sajtu najveće vjerske zajednice u Srbiji objavljeno kako studenti koji protestuju "žive u paralelnim univerzumima" u kojima se "izvrgavaju ruglu svetosavske vrednosti" - a ovakva ocjena pripisana patrijarhu Porfiriju.
Bilo je to na Savindan, 27. januara ove godine, u trenutku kada su hiljade ljudi predvođene studentima 24 sata blokirale Autokomandu, najprometniju raskrsnicu u Beogradu, a Porfirije potom javno nazvan "Profitijem" zbog preskupog automobila u kojem se vozi za razliku od patrijarha Pavla koji se vozio - tramvajem.
Sam Porfirije je samo dan kasnije demantovao izjavu objavljenu na zvaničnom sajtu SPC-a, ali je lavina reakcija prepuna oštrih riječi već krenula i to ne samo niz beogradske sokake. I nije zaustavljena ni do danas.
Crkva kao sluškinja vlasti
Osim poređenja dvojice po mnogo čemu različitih patrijarha, ali i društveno-političkih situacija iz 1996. i 2024. kada su krenule studentske pobune, otvorila su se i pitanja uloge crkve u društvu naročito u kriznim situacijama uz izvlačenje zaključaka kako se "matera Crkva" uvijek ponašala u skladu sa onom biblijskom rečenicom o Bogu na nebu i caru na zemlji kao temelju svih, bezbeli pravednih, odnosa u društvu.
Ipak, na osnovu svih dana otkako poslije pada betonske nadstrešnice u Novom Sadu, koja je ubila 15 ljudi, u Srbiji bukvalno sve ključa, Crkva se uglavnom izbjegavala oglasiti, a kamoli otvoreno stati na stranu studenata. To je, naravno, posebno indikativno za tu zajednicu koja se jednom nogom gotovo redovno nalazi izvan vjerskih i religijskih tema koje joj po prirodi stvari pripadaju.
Crkva se izjašnjava i o pitanjima rodno-senzitivnog jezika, i o pitanjima Kosova, i o mnogim drugim prevashodno političkim i društvenim temama, da bi njeni velikodostojnici sve te brojne izlete izvan vjere i religije krunisali onom sada već čuvenom rečenicom, takođe pripisanoj Porfiriju, kako "Predsjedništvo Srbije njihova kuća u kojoj se vodi ispravna politika".
Zbog toga je šutnja vrha Crkve o protestima studenata i građana više nego znakovita.
Zbog toga se i ocjena kako patrijarh kao vinovnike (krize) ne vidi vlast, već studente, čini prilično realnom. Sad, je li se Crkva odrodila od naroda "i umjesto da ide ispred njega - ona se krije iza skuta vlasti", pitanje je koje svakako nije samo retoričko.
A da je Crkva potpuno instrumentalizovana od vlasti i svedena na njenu moćnu sluškinju ni to nije ništa novo i potpuno je u skladu sa već spomenutom krilaticom o Bogu na nebu i caru na zemlji. I to je potpuno suprotno od molitve u kojoj vjernici svakodnevno izgovaraju riječi: "Oče naš, neka bude carstvo Tvoje kako na nebu, tako i na zemlji".
Kako je patrijarh razbio kordone policije
Za većinu pravoslavnih vjernika iz reda srpskog naroda patrijarh Pavle je bio svetac još za života. Prije svega zbog izrazito asketskog i istinski monaškog ponašanja te skromnosti kakva zadugo nije viđena na tronu Srpske crkve, a ne zbog posjeta Palama, naprimjer, gdje je blagosiljao Radovana Karadžića i Ratka Mladića pred odlaske u krvave pohode zbog koji će kasnije biti osuđeni na doživotne robije ili kontroverznih poruka tipa: "Budimo ljudi, iako smo Srbi".
Ipak, otkud danas Pavle u sličnom kontekstu kao i Porfirije?
Iako je tog 27. januara 1997. poveo litiju studenata i više desetina hiljada građana Kolarčevom ulicom koju su prethodnih sedam dana blokirali kordoni do zuba naoružanih policajaca u opremi za razbijanje demonstracija, čime je sebi utro put za ulazak u srpsku historiju, pojavile su se tvrdnje kako ni on, a pogotovo Porfirije danas, nikad nisu podržali studentske pobune.
Ostalo je, međutim, zabilježeno da Pavle jest stao pred studente "kako se ne bi dogodilo nešto neukusno", a da to Porfiriju ne pada na pamet. Istina je i da su se kordoni povukli već na najavu da će kolonu predvoditi Pavle. Šta bi se desilo kada bi Porfirije, naprimjer, izašao da protestuje sa studentima, može se samo pretpostavljati.
Pomalo je apsurdna tvrdnja koja se može čuti u visokim crkvenim krugovima, kako Pavle onomad navodno nije podržao studente, a Porfirije danas navodno jest.
Studenti podijelili i Crkvu
Duboke podjele u srbijanskom društvu bez sumnje zahvatile su i Crkvu čiji brojni sveštenici podržavaju studentske proteste, ali se iz razumljivih razloga o tome ne izjašnjavaju javno. Činjenica da je u blokadi i sam Pravoslavni bogoslovski fakultet, koji je u sastavu Univerziteta u Beogradu, sama za sebe dosta govori.
Nema sumnje kako se događaji na ulicama gradova pomno prate i u Crkvi, ali se nakon epizode o "paralelnim univerzumima", ova organizacija mnogo obazrivije odnosi čak i prema sasvim očiglednim stvarima. Tako se ponavlja kako se Porfirije, "kao i svaki put do sada, obraća društvu u cjelini i cijelom srpskom narodu".
Beogradski mediji su prenijeli riječi jednog sveštenika koji kaže kako su "potpuno legitimna očekivanja građana da patrijarh Porfirije izađe i podrži jednu stranu, ali da se to neće dogoditi".
Nakon što je hakovan njegov profil na Facebooku, patrijarh je rekao da crkva sa dubokom zabrinutošću prati sve što se dešava u narodu i društvu, kao i da konfrontacija i antagonizmi, ako se prošire, mogu dovesti do velikih žrtava. Kao zvanični stav on je rekao da se SPC ne stavlja ni na jednu stranu u društvu:
Crkva je saborna, što znači da vodi brigu o celini naroda, o svima. Zato se nikada Crkva ne poistovećuje, ne može se poistovetiti samo sa jednim delom. Ona ne pravi razlike, nema selekcije i ako nije tako, onda to nije Crkva - njegove su riječi.
Kriv je i Konstantin Veliki
Pravog odgovora na pitanje ima li studentski protest podršku Crkve definitivno nema, a njen uopšteni stav mnogi vide kao želju da se prije svega ne zamjeri caru, odnosno vlasti.
Ili, kako bi to mnogi ustvrdili, nije to praksa samo u posljednjoj deceniji, što se može pročitati i čuti u današnjoj Srbiji, nego još od vremena kada je prvi rimski car koji je postao hrišćanin, Konstantin Veliki, došao na istok ne samo izgraditi Novi Rim (Konstantinopolis) nego i širiti novu vjeru proklamovanu Milanskim ediktom. Još je tada jedan od temeljnih principa bio upravo: "Bog na nebu, car na zemlji".
Kako god, može biti da upravo tu leži dio odgovora na pitanje zašto Crkva uglavnom šuti o najnovijoj studentskoj pobuni i otkud poređenja uloga dvojice patrijarha - Pavla 1997. i Porfirija 2025. godine.
Veći dio odgovora leži u činjenici da Crkva kao subjekt, iako je ustavno-pravno odvojena od države, ima svoje političke, finansijske, ekonomske i druge interese koji bi mogli biti ugroženi ukoliko bi otvoreno podržala studente i sve građane u njihovim zahtjevima za više prava i pravde u društvu.
Goran Mišić je dugogodišnji novinar i član Nezavisnog udruženja novinara Srbije. Kao urednik, redaktor i novinar radio u Blicu, Našoj Borbi i Borbi, a povremeno ili stalno sarađivao sa više beogradskih i sarajevskih medija. Danas radi kao slobodni novinar.
Objavljeno: 25 feb 2025 aljazeera-net, Goran Mišić
