Porodica Pozderac ponosna na izraelsko priznanje za pretke
• Srpski ministar spoljnih poslova Vuk Jeremić direktni je potomak jedne od najmoćnijih bošnjačkih, muslimanskih familija – Pozderac. Jeremić je čukununuk Murat-age Pozderca, vladara Cazinske krajine iz vremena kraja Otomanskog carstva, i praunuk Nurije Pozderca, potpredsjednika Prvog zasijedanja AVNOJ, koji je poginuo u bitki na Sutjesci.
Objavljeno: 19. mar 2013 | Dženana Karabegović
Nurija i Devleta Pozderac posthumno su dobili priznanje izraelske Vlade Pravednik među nacijama, što je najveća nagrada koju Izrael dodjeljuje ljudima koji nisu Jevreji. Zahvaljujući porodici Pozderac, veliki broj Jevreja preživio je holokaust tokom Drugog Svjetskog rata. Priznanje je, u ime porodice, u ponedjeljak navečer u Beogradu, primila Sadeta Pozderac, njihova kćerka.
Ceremoniji dodjele prisustvovao je i Vuk Jeremić, predsjedavajući Generalne skupštine UN, inače potomak Nurije Pozderca koji je u javnosti rijetko govorio o bosanskim korjenima. Dio porodice negoduje što je Jeremiću data prilika da održi govor – ali i zbog toga što dodjela nagrade nije upriličena u Sarajevu ili Cazinu, gdje su Pozderci živjeli.
Izvršni odbor AVNOJ 1943. godine
Izvršni odbor AVNOJ, izabran u Bihaću 26. nov. 1942. godine – predstavljao je začetak buduće jugoslavenske vlade – Antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Jugoslavije, snimljeni 1943. godine negdje u Crnoj Gori.
Sjede (s lijeva na desno): Nurija Pozderac, Ivan Ribar i Pavle Savić.
Stoje (s lijeva na desno): Mladen Iveković, Veselin Masleša, Vlada Zečević, Ivan Milutinović i Mile Pruničić.
Porodica Pozderac pomogla je grupi Jevreja odbjegloj iz transporta za Jasenovac, koja je u jeku Drugog svjetskog rata pokucala na njihova vrata u Cazinu. Zahvaljujući Pozdercima, preživjeli su okupaciju tadašnje Jugoslavije i holokaust.
Upravo ta činjenica bila je dovoljna da Ambasada Izraela u Srbiji toj porodici dodijeli visoko odlikovanje za hrabrost i plemenitost koju su iskazali spašavajući Jevreje upućene u logor Jasenovac.
Mi smo sada ovdje jer smo preživjeli. Želimo da zahvalimo onim malobrojnim koji su nam pomogli u danima mraka i zla, u danima velike tragedije i beznađa. Izuzetni ljudi su, gledajući smrt u oči, pomogli svojim jevrejskim prijateljima ili potpuno nepoznatim ljudima koji su se skrivali u šumi i kojima je prijetila opasnost samo zato što su Jevreji – kazao je ambasador Josef Levy.
O tome koliko je značaj ove nagrade, govori Eli Tauber, član Jevrejske zajednice u Bosni i Hercegovini i viši stručni saradnik u Institutu za istraživanje zločina protiv čovječnosti BiH.
Kako je to važno priznanje, kako je to teško dobiti, može se razumjeti ako se zna da postoji jedna specijalna komisija koja djeluje kao neko sudsko vijeće, koje gleda svaki detalj i vrijednost čovjeka i njegove moralne kvalitete, da bi on mogao da dobije ovo visoko priznanje.
Posthumno priznanje “Pravednik među nacijama” dodijeljeno je Nuriji i Devleti Pozderac. Njihova kćerka Emina, koja danas živi u Tuzli, imala je deset godina početkom Drugog svjetskog rata, ali se dobro sjeća porodice Levi koja je bila u njihovoj kući, ali i ostalih porodica koje su bile smještene u drugim dijelovima Cazina.
Sjećam se jevrejskih porodica koje su bile kod nas, jedna je bila mojih godina. Sjećam se oca, kad je izašao pred jednu grupu ustaša i rekao je: “Samo preko mene mrtvog”.
Eminina sestra Sadeta u Beogradu je, u ime porodice Pozderac, primila nagradu izraelske ambasade. I ona se prisjeća hrabrosti svojih roditelja:
Kada su došli i insistirali razni emisari, nudili su mome ocu, pošto je bio senator, da bira ministarstvo koje hoće, on je rekao: “Vlast koja ubija nevine ljude nije naša vlast”.
Kritike zbog mjesta dodjele
Hamdija Pozderac
Ceremoniji dodjele nagrade u Beogradu prisustvovao je i Vuk Jeremić, predsjedavajući Generalne skupštine UN, koji je, inače, potomak Nurije Pozderca i čovjek koji je u javnosti rijetko govorio o bosanskim korijenima. No, u ponedjeljak navečer, pored jednog dijela političkog govora, kazao je nešto i o svom pradjedu.
Neizmerno sam ponosan na svoje poreklo, na svoje pretke koji su u Drugom svetskom ratu hrabro ustali protiv zločina nad svojim jevrejskim i srpskim sugrađanima.
Hamdija Lipovača, također jedan od potomaka Nurije Pozderca, inače predsjednik Vlade Unsko-sanskog kantona i bivši bihaćki načelnik to komentariše:
Ja lično nisam zadovoljan s njegovim političkim ponašanjem, koliko kao šefa srpske diplomacije, toliko i kao šefa Skupštine UN, pogotovo nakon zadnjih događanja sa dovođenjem i intoniranjem Marša na Drinu, jer mislim da se naš djed Nurija Pozderac nije borio za ono što Vuk Jeremić danas zagovara i ono što Vuk Jeremić danas u svjetskoj diplomaciji prezentira kao stavove i nas, svoje porodice, a i zemlje koju predstavlja.
Lipovača za RSE kaže kako nije pravedno to što je izraelska vlada odlučila da nagradu porodici Pozderac uruči u Beogradu, a ne Sarajevu ili Cazinu, gdje su Pozderci živjeli.
Sa tim se slaže i Amir Pozderac, Nurijin unuk, koji je u Beogradu prisustvovao dodjeli.
Mislim da bi možda to mjesto Cazin za dodjelu jednog ovakvog priznanja bilo realno za očekivati, mada, u principu, nije bitno gdje je nekome nešto uručeno, ako se zna zašto je uručeno.
Evo šta Cazinjani kažu o nagradi koju je dobila porodica Pozderac.
Nurija i Devleta Pozderac, oni su inače poznati antifašisti. Samo mi je žao što nije to u Cazinu dodijeljeno, jer je Nurija naš, iz Cazina, ne iz Beograda – kazao nam je jedan od sugrađana, dok drugi dodaje – “Svaka čast na tome, ko je to već dao, ali trebalo je biti ranije, puno ranije!”
Nurija Pozderac, inače učitelj, u NOB je učestvovao od 1941., a godinu kasnije izabran je za predsjednika Narodnog oslobođenja u Cazinu i Narodnooslobodilačkog odbora. Bio je potpredsjednik Izvršnog odbora AVNOJ. Ranjen je u toku Pete ofanzive 1943. godine u blizini Sutjeske, a od posljedica ranjavanja preminuo je četiri dana kasnije.
Rodna kuća Nurije Pozderca u Cazinu proglašena je nacionalnim spomenikom u Bosni i Hercegovini i trebala bi biti preuređena u muzej.
• Vuk Jeremić je čukununuk Murat-age Pozderca i praunuk potpredsjednika AVNOJ-a Nurije Pozderca, njegova baba Sadeta Pozderac bila je direktorka Prve beogradske gimnazije
Objavljeno: 14. sep 2016
Srpski ministar spoljnih poslova Vuk Jeremić direktni je potomak jedne od najmoćnijih bošnjačkih, muslimanskih familija – Pozderac. Jeremić je čukununuk Murat-age Pozderca, vladara Cazinske krajine iz vremena kraja Otomanskog carstva, i praunuk Nurije Pozderca, potpredsjednika Prvog zasijedanja AVNOJ, koji je poginuo u bitki na Sutjesci.
Jeremićeva baba Sadeta Pozderac bila je direktorka Prve beogradske gimnazije koja se udala za diplomatu Šerifa Buljubašića. Sadeta i Šerif su izrodili dvoje djece – Senu i Seada. Sead je postao operski pevač i danas kao penzioner živi u Beogradu, a Sena se udala za direktora “Jugopetrola” Miška Jeremića – i dobila sina Vuka.
Porodično stablo šefa diplomatije Vuka Jeremića u posljednjem broju detaljno analizira sarajevski nedeljnik “Slobodna Bosna”. U tekstu koji se najavljuje preko cijele naslovne strane, list piše o familiji Pozderac kao o “bošnjačkim Kenedijevima” i ministra Jeremića ubraja u najmoćnije članove ove familije u kojoj značajno mjesto zauzima Hamdija Pozderac, bivši predsjednik Predsjedništva BiH i svojevremeno jedan od najviših funkcionera u SFRJ.
Sarajevski nedeljnik najavljuje da će narednog ljeta u Cazinu biti održana proslava povodom 150 godina od rođenja Murat-age, rodonačelnika familije Pozderac. Na ovoj proslavi će se, kako se očekuje, pojaviti i ministar Vuk Jeremić.
Press prenosi dio ovog opširnog teksta u kome se govori o šefu srpske diplomatije:
Sadeta Pozderac bila je direktorka najpoznatije beogradske Prve gimnazije, a njen muž Šerif Buljubašić funkcioner u ministarstvu inostranih poslova SFRJ. Imali su dvoje djece: Senu i Seada. Sead je postao operski pevač, a Sena se udala za direktora naftne kompanije “Jugopetrol” Miška Jeremića. Dobili su sina Vuka.
Vuk je pohađao Prvu beogradsku gimnaziju u kojoj mu je sadašnji predsjednik Srbije predavao psihologiju i gdje je, kažu, pridobio sve simpatije svog tadašnjeg profesora. Kasnije je nastavio školovanje u Engleskoj (Kembridž) i SAD-u (Harvard). Diplomirao je teorijsku fiziku na Univerzitetu u Kembridžu, a za vrijeme doktorskih studija iz primijenjene matematike na Univerzitetu u Londonu radio je i u finansijskim institucijama, među kojima je i Dojče banka.
Kao student i mlad stručnjak, tokom Miloševićeve vladavine bavio se organizovanjem srpskih studenata i iseljenika radi kampanje za bolje informisanje o događanjima u Srbiji. Kada je 1997. održana Osnivačka skupština Organizacije srpskih studenata u inostranstvu, Jeremić je postao njen finansijski menadžer.
U svojoj biografiji tada je naveo: “Do 35. godine života namjeravam doktorat naplatiti u Londonu, Njujorku, Tokiju ili Hongkongu, vršeći surovo kapitalističko izrabljivanje na berzi, a poslije toga se baviti humanitarnim radom, posmatranjem ptica i filatelijom, paralelno sa držanjem značajnog dijela akcija “Plejboja” i portfeljom ministra za istraživanje ruda i gubljenje vremena u Vladi Srbije”.
Poslije demokratskih promijena u Srbiji, od oktobra 2000. radio je kao savjetnik ministra za telekomunikacije Jugoslavije, dakle Borisa Tadića, a potom od jula 2004. i kao njegov savjetnik, kada je Tadić imenovan za predsjednika Srbije. Od novinara tada najčešće pitan šta sa 29 godina, koliko ima, može savjetovati Tadića, nonšalantno je odgovorio da oni razgovaraju i dogovaraju političke stavove: “Ne uspijevam ga samo nagovoriti da prestane da navija za Partizan, jer nije u redu da predsjednik Srbije bude grobar.”
Bez prisile u pravoslavlje
Kao ministar inostranih poslova i najmlađi član Vlade Srbije, sa nepune 32 godine svečano je položio zakletvu na sjednici Narodne skupštine 15. maja te. Oženjen je Natašom Lekić, novinarkom RTS. Govori tečno engleski i njemački jezik. Na veb-stranici sa njegovom biografijom piše: nacionalnost – Srbin, vjeroispovest – pravoslavlje.
Sto pedeset godina od rođenja velikog krajiškog age Murata Pozderca, koji je živio u islamskoj veri i šerijatu, njegov je potomak bez prisile – izuzev one koju život nosi – postao pravoslavac i jedan među pet najznačajnijih ljudi Srbije.
Čudni su putevi Gospodnji. Iliti: “Velik je Alah, gospodar svjetova”, da citiramo riječi Nurije Pozderca, pradjede Vuka Jeremića. (PRESS)
• Imam samo jednu želju pred spavanje. Da mi u san dođu Nurija, Hamdija, Hakija, Sakib, Sead i Šefkija Pozderac. Da mi dođu u san kako jurišaju na fašističke bunkere. Da mi dođe u san čitava porodica Pozderac koja je osvjetlala obraz mog naroda u II svjetskom ratu. A onu dvojicu “nasljednika” vodite đe hoćete
Objavljeno: 02. nov 2014 | Haris Jusufović
Čudna je ovo priča. Priča o hrabroj prošlosti jedne porodice i potpuno ispraznoj sadašnjosti pojedinih njenih nasljednika.
Familija Pozderac bila je čuvena po svom ugledu i bogatstvu u Bosni decenijama prije izbijanja II svjetskog rata. Kao i mnoge porodice tog doba i kod Pozderaca su se djeca redala jedno za drugim, od uha do uha. Njemačkom okupacijom i uspostavom kvislingške NDH došlo je vrijeme da se pokaže hrabrost i odvoje heroji od kukavica i izdajnika. Nurija Pozderac i njegova supruga Devleta spašavaju na desetine Jevreja koji su su uspjeli nekako iskočiti iz “vozova smrti” u jednom pravcu. U rodnoj kući Pozderaca u Cazinu krile su se brojne jevrejske i srpske porodice najveći dio rata.
Postuhmno je, prije par godina, bračni par Nurija i Devleta Pozderac nagrađen i najvećom izraelskom nagradom “Pravednika među narodima” zbog hrabrosti i plemenitosti koju su iskazali spašavajući Jevreje upućene u ustaški koncentracioni logor Jasenovac.
Dizanjem ustanka 1941. godine muški dio familije Pozderac pristupa partizanskom pokretu. Mogli su Pozderci birati ministarska mjesta u Zagrebu, glavnom gradu kvislingške NDH, ali služiti zemlji koja je odlučila istrijebiti Srbe, Jevreje i Rome bila je ponuda koju su sa gnušanjem odbili. Otac Nurija sa sinom Seadom i bratićima: Hakijom, Hamdijom, Sakibom i Šefkijom stao je na stranu antifašizma i slobode. Jurišali su potomci bosanskih begova na njemačke bunkere, branili su srpsko stanovništvo od pogroma ustaške vlasti. Nevjerojatna je priča da su potomci begova i potomci kmetova, ti vijekovni neprijatelji, sada stajali pod istom zvijezdom petokrakom.
Otišao je dio muslimanskog šljama i fukare u ustaše, jasno je to i ne treba da se krije. Ali Pozderci ne, nijedan. Te prve dvije godine rata 1941. i 1942. osvjetlali su Pozderci obraz bosanskih Muslimana. Svjesni su bili da antifašistički partizanski pokret u BiH u te prve dvije godine rata nose Srbi. To je bilo i normalno, Srbi su se našli pred genocidom i istrebljenjem, nisu imali kud. Ali zahvaljujući Pozdercima i njihovoj agitaciji ta nacionalna struktura partizanskog pokreta vremenom se mijenja. Nije to bilo lako. Muslimani u Bosni su bili duboko konzervativni, patrijahalni i učahureni i nisu imali nikakvog povjerenja prema nekoj partizanskoj vojsci iz koje je provejavao sekularizam, socijalizam i mladalačka sloboda. Zahvaljujući Pozdercima ali i drugim Muslimanima u partizanskom pokretu, na stotine muslimanskih mladića pristupa NOB-u u BiH i stavlja petokraku na čelo.
Nurija Pozderac, kao i hiljade partizana u borbi na život i smrt, gine na Sutjesci 1943. godine. Njegova supruga Devleta sa svojim kćerkama krije i spašava jevrejske i srpske porodice. Devleta je odvedena u ustaški konc-logor u Staroj Gradišci koji je, srećom, uspjela preživjeti.
Pobijedili su partizani u II svjetskom ratu, a Pozderci su nastavili igrati izuzetno važnu ulogu u novom rukovodstvu federalne Jugoslavije. Naročito Hamdija i Hakija Pozderac. Učestvovali su sa drugim rukovodiocima u BiH poput Džemala Bijedića i Branka Mikulića u sekularizaciji bosanskih Muslimana. Emancipacija muslimanskih žena, skidanje feredža i krutih stega patrijahalizma koje su podnosile stotinama godina bio je istorijski podvig gdje izuzetno veliku zaslugu nosi ova porodica. Hamdija i Hakija Pozderac sa već pomenutim Džemom Bijedićem najzaslužniji su za nacionalno priznavanje Muslimana u Jugoslaviji 1968. godine kao ravnopravnog šestog naroda i tako je ispravljena nepravda prema Muslimanima napravljena još 1945.
U SFRJ raselili su se Pozderci po čitavoj zemlji. Ženili su se i udavali a da nisu gledali ni ime, ni vjeru svojih partnera i partnerica. Kao i svaka sekularna jugoslavenska porodica. Borili su se 4 godine upravo za to. Borili su se za slobodnu Jugoslaviju gdje te tvoje ime ne obilježava kao drugačijeg, nego naprotiv, još više zbližava sa ljudima koji potiču iz drugih etničkih kultura.
Naravno, sve mane, promašaje i zločine te Titove diktature, u rukavicama od svile, ne treba braniti i podložni su naravno žestokoj kritici, ali to nije tema ove priče. A ni ova priča nema sretan kraj.
Raspad Jugoslavije donio je tektonske promjene u našim životima. Odrekli smo se preko noći starih heroja poput Pozderaca, a prihvatili nove. To što su 90-tih naši novi heroji bili u stvari obični ratni zločinci poput onih iz 1941-1945 godine i nije posebno važno za ovu priču.
Došlo je i 21.stoljeće u naše sitne ksenofobne državice na Balkanu, državice sa takvim kompleksima koje bi čitavu jednu enciklopediju ispunile.
Potomci te slavne porodice živjeli su razbacani na sve strane upravo u tim državicama. Stasali su i pojedini nasljednici koji su odlučili da se late politike kao i njihovi preci u drugoj polovini 20. stoljeća. Ovaj put Drina nije bila samo rijeka, Drina je bila granica. Naravno, riječ je o Vuku Jeremiću i Hamdiji Lipovači. Mladi, obrazovani, ambiciozni, drčni i odlučni. Sve osobine imali su Vuk i Hamdija kao i njihovi preci Hakija, Hamdija, Sakib, Šefkija i Sead te 1941 godine, kad su stavili petokraku na glavu i prvu pušku golim rukama oteli od fašista i kvislinga. E tu svaka sličnost Vuka Jeremića i Hamdije Lipovače sa svojom slavnom porodicom prestaje. Ova dvojica postali su najobičniji politički diletanti i populisti. Pozderci su u 20. stoljeću uvijek vodili i reformisali narod, ali ova dvojica šarlatana u 21. stoljeću su odlučili da podilaze narodu i najnižim strastima zarad jeftinih političkih poena. Gledati ovu dvojicu kako sebi iz godine u godinu kopaju sve veću nacionalističku rupu, u koju nasmijani od uha do uha zabijaju glavu, postalo je na kraju i komično. Pardon tragikomično.
Uspio je Vuk Jeremić za četiri godine ministrovanja spoljnim poslovima u Tadićevoj vladi (pa nije bila Cvetkovićeva naravno) i jednu godinu predsjedavanja “svijetom” na Ist Riveru (predsjednik Generalne skupštine UN) da tako upropasti odnose Bosne i Hercegovine i Srbije da je to racionalnoj osobi prosto neshvatljivo. Trebati će najmanje 10 godina da se sve ono što je diletant Jeremić uradio izgladi i popravi. Nije taj srpski političar iskoristio svoju šansu koju je dobio 2008. godine kao ministar vanjskih poslova Srbije. Umjesto da bude most pomirenja i glas razuma između Beograda i Sarajeva, Jeremić je postao upravo sve suprotno, izgradio je neku vrstu Balkanskog zida i trudio se, iz godine u godinu, da ga i podeblja a i poveća. Mogao je Jeremić, zahvaljujući svojim slavnim precima, hodati po ćilimima zastrtim sarajevskim ulicama, i to samo za njega, a da nijednog momenta ne ugrozi nijedan politički interes države Srbije koju predstavlja. Ali nije. Ljepše je bilo Vuku Jeremiću, potpredsjedniku DS-a, da cupka na bini uz lake note udovice ratnog zločinca, jataku ubica Zorana Đinđića na predizbornom skupu Dodikove stranke u Banja Luci. Volio je više srpski ministar spoljnih poslova da mu hiljade ljudi kliče i skandira “Vuče Srbine” u Banja Luci, nego da obiđe rodnu kuću u Cazinu slavnih mu predaka Nurije i Devlete Pozderac i pruži ruku pomirenja. Onu kuću koja je u Drugom svjetskom ratu sakrila i spasila na desetine jevrejskih i srpskih porodica. Svaka izjava Vuka Jeremića prema Sarajevu bila je tih godina otrovna i puna netrpeljivosti. O njegovoj katastrofalnoj samoubilačkoj politici prema Kosovu neću ni da govorim, jer bi mi još bar par strana pisanja za to trebalo.
Nije tu kraj Jeremićevim gafovima. Uspio je on da za godinu dana predsjednikovanja skupštinom UN-a napravi takav skandal da je malo i 10 godina da se to izgladi. Znao je Vuk Jeremić kakvu će pometnju izazvati intoniranje “Marša na Drinu” u Nju Jorku pred Ban Ki Munom i mogao je naslutiti reakcije iz Sarajeva. Znao je, ali nije mogao da odoli da digne još veći zid netrpeljivosti i mržnje između Sarajeva i Beograda.
Lično, protiv “Marša na Drinu” nemam ništa. Osjećam duboko poštovanje prema milionskom stradanju i golgoti srpskog naroda u Prvom svjetskom ratu. Taj marš je simbol upravo te borbe srpskog naroda za slobodu od 1914.-1918. godine. Ali neko je “Marš na Drinu” 90-tih zloupotrijebio. Taj neko ima ime i zove se – srpski nacionalizam. Prosto, svakoj razumnoj osobi sa imalo poštovanja je jasno da toj pjesmi nije mjesto u Nju Jorku. Marš koji su puštali na zvučnike srpski ratni zločinci kada su ulazili u Vukovar 1991. i Srebrenicu 1995. godine se ne pušta u Nju Jorku, niti bilo gdje u svijetu. On je izgubio svoje prvobitno značenje, ljudi su osjetljivi, rane su svježe, jako dobro znamo šta se desilo u Vukovaru i Srebrenici i on se prosto ne izvodi. Znao je to sve jako dobro i Vuk Jeremić, ali namjerno nije htio da izostavi tu pjesmu sa spiska samo da bi još više zatrovao ionako jako loše odnose između Srba i Bošnjaka.
Hamdija Lipovača, sa ove druge strane Drine, na svu sreću nije uspio da napravi toliku štetu koju je učinio Vuk Jeremić. Razlog je krajnje banalan. Lipovača, za razliku od svog poznatijeg rođaka, nikad nije uspio doći na visoku državničku funkciju u BiH. Da mu se ta ambicija ostvarila, siguran sam, posljedice bi bile katastrofalne. Naša sreća pa nije. Diletant Lipovača ostao je ipak samo lokalni političar u Bihaću i Cazinskoj krajini. Otimao se Lipovača danima dok su trajali februarski protesti u BiH, ali ostavku na mjesto premijera Unsko-Sanskog kantona nije htio dati. Dok ga na kraju hiljade građana-demonstranata nisu prisilile u neka doba noći. Ispostaviti će se da je ta ostavka bila samo fiktivna, jer nova vlada nije izabrana, a on je nastavio vladati i u tehničkom mandatu.
Izjave i fejzbuk statusi Hamdije Lipovače su posebna priča za sebe. Odlučio je ovaj brilijantno obrazovani političar da se spusti na najniži nivo, pa čak i da psuje ko kočijaš pred novinarima i sa predizbornih tribina. Padao je diletant Hamdija na sedždu za Kurban Bajram i slikao se za samopromociju. Nije njemu smetalo ni što je samo koji dan ranije poručivao da se za njega glasa jer “ima onu stvar”. Sve je on učinio ne bi li izmamio poneki glas za sebe. Takva vrsta populizma još nije bila viđena u SDP BiH. Uspio je Hamdija Lipovača svojim primitivizmom i populizmom da otjera svakog pristojnog simpatizera i glasača SDP-a. Rezultati i samog Lipovače i čitavog SDP-a su bili ravni katastrofi, a niko me ne može ubijediti da tome i sam diletant Hamdija nije i te kako doprinio. Ali, on ne odustaje. Nakon potopa na izborima koji je doživio, naš Hamdija najavljuje da ulazi u trku za predsjednika SDP-a i to riječima “SDP treba čovjeka koji je za stranku i državu spreman žrtvovati i vlastitu porodicu, a ja sam taj”. Prestalo je odavno biti komično, bar meni.
Noć je uveliko a ja svoju priču o slavnim Pozdercima i ispraznim nasljednicima završavam. Imam samo jednu želju pred spavanje. Da mi u san dođu Nurija, Hamdija, Hakija, Sakib, Sead i Šefkija Pozderac. Da mi dođu u san kako jurišaju na fašističke bunkere. Da mi dođe u san duh antifašizma i ideja Jugoslavije koju su nosili u partizanima. Da mi dođe u san majka Devleta sa kćerkama Sadetom, Eminom i Seidom kako sakrivaju, hrane i spašavaju od sigurne smrti jevrejske i srpske porodice. Da mi dođe u san čitava porodica Pozderac koja je osvjetlala obraz mog naroda u II svjetskom ratu.
A onu dvojicu “nasljednika” vodite đe hoćete. Meni ne trebaju.
Nikada nije utvrđeno je li Hamdija Pozderac ubijen
Muhamed Filipović: Hamdija je vodio politiku jačanja državnosti BiH
Objavljeno: 06. apr 2015 | S. DEGIRMENDŽIĆ
Sutra se navršava 27 godina od smrti Hamdije Pozderca, jednog od najistaknutijih bh. političara u bivšoj Jugoslaviji. I skoro tri decenije poslije, smrt nekadašnjeg predsjednika Predsjedništva BiH i predsjednika Skupštine SRBiH, te člana Predsjedništva SFRJ obavijena je velom tajne.
Do danas nisu potvrđene, ali ni demantirane priče da je Hamdija Pozderac ustvari ubijen, prvenstveno zbog toga što se kao predsjednik Ustavne komisije Skupštine SFRJ usprotivio promjeni Ustava iz 1974. godine, koje bi značile ukidanje autonomije za Vojvodinu i Kosovo.
U ovu teoriju vjeruje i akademik Muhamed Filipović, nekadašnji blizak prijatelj Hamdije Pozderca.
Hamdija je javno izjavio da se dogovorio s rukovodiocima autonomnih pokrajina da sve ostaje isto, a kada me je pitao jesam li to vidio, ja sam mu rekao: “Ti si sebe osudio na smrt” – prisjeća se Filipović.
Smrti Hamdije Pozderca prethodila je njegova iznuđena ostavka na funkciju potpredsjednika Predsjedništva SFRJ i člana Predsjedništva SFRJ na sjednici Predsjedništva Centralnog komiteta Saveza komunista BiH u septembru 1987. Ostavku je podnio pod ogromnim pritiskom koji su na njega vršile, prije svih, prosrpske grupe u državnom vrhu okupljene oko Slobodana Miloševića.
Akademik Filipović naglašava da je rušenje Hamdije Pozderca počelo, kako kaže, fingiranom aferom “Agrokomerc”, otkrivenom iste godine kada je on bio primoran dati ostavku.
Proces zbog navodnog izdavanja mjenica bez pokrića u firmi koja je bila okosnica tadašnjeg razvoja i privrednog procvata Cazinske krajine bio je otvoren i protiv Hakije Pozderca, Hamdijinog brata, koji je u to vrijeme bio član Upravnog odbora tog preduzeća.
Ja sam govorio Hamdiji da ne smije dati ostavku, ali on mi je rekao da mu prijete hapšenjem brata Hakije. Istovremeno, stvoren je veliki pritisak hapšenjem više od 500 ljudi širom Bosne, koji su isljeđivani, a mnogi su završili na psihijatrijskim klinikama, a bilo je čak i smrtnih slučajeva nakon tih hapšenja u vezi s aferom “Agrokomerc”.
Hamdiju su progonili zbog toga što je on zajedno s drugim ljudima cijelo vrijeme zastupao i vodio politiku jačanja državnosti BiH – kaže prof. Filipović.
Kućna izolacija
Ističe da progon Hamdije Pozderca nije prestao ni kada je podnio ostavku jer je nakon nje bio u kućnoj izolaciji.
Svaki dan su ga isljeđivali, a žalosno je da je isljeđivan i dok je ležao na Klinici za neurohirurgiju, zbog čega sam ja tada i prigovorio profesoru Konjhodžiću (Faruku, op. a.) zašto su to dozvolili. Nisam posjećivao Hamdiju dok je bio u bolnici, jer mi je poručio po Besimu Ibrahimpašiću da ne dolazim nikako, jer su ga prisiljavali da mene uvuče u tu cijelu historiju, kao što su mene prisiljavali da svjedočim protiv njega i Branka Mikulića – potcrtava akademik Filipović.
Prema riječima akademika Filipovića, nedopustivo je to što se niko nije pozabavio stvarnim razlozima smrti kako Hamdije Pozderca tako ni Džemala Bijedića, Skendera Kulenovića, Mehmedalije Maka Dizdara, Hazima Šabanovića, Sulejmana Redžića…
To su smrti, kako je jedan pjesnik naveo u svom djelu, koje su se desile u prisustvu vlasti. Tako je Hamdo umro u prisustvu vlasti, kao što su i mnogi drugi umirali – zaključuje profesor. Filipović
