Halilovićeve veze sa problematičnim komandantima
Tajni agent BORIS - i zločini Armije BiH nad Hrvatima
Objavljeno: 08. jul 2013
Formalno, Sefer Halilović nikada nije bio komandant ni Teritorijalne odbrane BiH, niti Armije Republike BiH. Formalno, Sefer Halilović jeste vodio operaciju Neretva93 nakon koje je ostala jedna od rijetkih mrlja na prošlosti bosanskih branitelja. Tokom te operacije Neretva93, u selima Grabovica i Uzdol, ubijena je većina stanovnika - civila. Formalno, Sefer Halilović je u Hagu oslobođen krivice za te zločine - ali samo po zapovjednoj liniji. Koliko je Sefer Halilović neformalno kriv za zločine i zašto ga je Haag uopšte teretio? Krivicu je danas teško dokazati - ali nam ostaju priče sudionika koje o toj krivici puno govore.
Sefer Halilović je bio u Haagu, zbog zločina koje su "pripadnici" Armije BiH počinili tokom operacije Neretva93 u selima Grabovica i Uzdol, ali, između ostalog, i zbog činjenice da je "naredio da se jedinice 9. motorizovane (komandant Ramiz Delalić Ćelo) i 10. brdske brigade (komandant Mušan Topalović Caco) Prvog korpusa iz Sarajeva razmjeste u Hercegovinu" - i sve to na malo prije počinjenih zločina. Optužnica također kaže: "Obje rečene jedinice bile su ozloglašene zbog svog kriminalnog i nekontrolisanog ponašanja, kao i zbog učešća u oružanoj pobuni u julu 1993. godine, a Sefer Halilović je znao za kriminalno ponašanje tih jedinica" i nije učinio ništa da se ti problemi riješe.
Sefer Halilović je time upleten u oružanu pobunu u Armiji BiH u julu 1993. godine - što sudije u Hagu nije puno zanimalo - to je stvar lokalnih sudova. Sefer Halilović je u Hagu oslobođen jer nisu postojali materijalni dokazi da je akcijom Neretva93 direktno upravljao. To ne znači ujedno da u zločine nije bio upleten na posredan način - pogotovo imajući u vidu staru poznatu priču o paralelnom sistemu rukovođenja i komandovanja u Armiji BiH. Pa ipak, prema optužnici, Sefer Halilović je u trenutku zločina "Grabovica i Uzdol" bio formacijski najstariji oficir na terenu - bio je načelnik GŠ i vođa tima - bez obzira ko je akcijom upravljao iz Sarajeva.
U svojoj knjizi "Lukava strategija" Halilović tvrdi da je 20. septembra 1993. godine (6 dana nakon pokolja), u izvještaju koji je dostavio Predsjedništvu RBiH, komandantu ŠVK, ministru MUP-a i Ministarstvu odbrane, pod tačkom tri napisao: - "Komandanta Prozorskog bataljona pozvati na odgovornost, a nakon toga uputiti u OG Istok na novu dužnost!". Sefer Halilović je sigurno poslao takav izvještaj jer je komanda zahtjevala takav izvještaj - no, formacijski najstariji oficir propustio je priliku da spriječi zločine.
Sefer Halilović tokom rata u kućnom pritvoru
Tragom tih pitanja neminovno dolazimo do podatka da je Sefer Halilović osuđivan i pritvaran u Armiji BiH prije operacije Neretva93. Na suđenju u Hagu: Predmet Halilović - "Grabovica i Uzdol" (sense-agency.com-49), Zlatan Okić, bivši pripadnik SDB BiH, je to i potvrdio. Halilović je bio 18 dana u kućnom pritvoru Armije BiH, pod optužbom da je komandante Devete (Ramiza Delalića Ćelu) i Desete (Mušana Topalovića Cacu) Brigade "navodio da vrše pritisak na politički i vojni vrh da Sefera Halilovića vrate na mjesto komandanta Armije"... Okić je tada radio prema uputama svog nadređenog, tadašnjeg načelnika Državne bezbjednosti, Nedžada Ugljena. (sense-agency.com-2718)
Sefer Halilović je tada priznao da radi za KOS pod kodnim imenom Boris - ali su ga od uklanjanja spasili članovi Sandžačkog lobija i još neki političari koji više nisu na vlasti. Neki čak iz Stoca. Nedžad Ugljen je kasnije ubijen, kao i mnogi drugi svjedoci protiv Sefera Halilovića. Najveći dio važnih svjedoka protiv Sefera Halilovića, kao u mafijaškim filmovima, odavno je pod zemljom: Ugljen, Zulić, Imširević, Caco, Ćelo, Juka...
Halilovićeve veze sa problematičnim komandantima
Ramiz Delalić Ćelo je tokom suđenja Seferu Haliloviću u Hagu rekao:
- "Nakon što je Rasim Delić postavljen na čelo Armije BiH, Sefer je bio jako ljut. Histerisao je. Razgovarali smo na sastanku koji je Sefer sazvao i Sefer je predložio fizičko uklanjanje komandanta Rasima Delića. To je trebala obaviti jedinica Delta. Prvo je trebalo napraviti nešto gdje bi se povratila reputacija Haliloviću, a da se umanji kredibilitet Rasimu Deliću. To je trebala biti akcija Neretva93...".
Uz Halilovićevu pomoć, 9. motorizovana brigada (komandant Ramiz Delalić Ćelo) bila je jedna od najbolje opremljenih vojnih jedinica sa početkom rata u Sarajevu. Delalić tvrdi da mu je u to vrijeme Halilović lično davao novac za kupovinu oružja: - "Imali smo posebne kanale putem kojih smo kupovali oružje. Većinom od Hrvata i Srba" - svjedočio je Delalić tvrdeći kako je u nekoliko navrata lično od Halilovića dobio 50 do 100 hiljada maraka za kupovinu oružja, te kako se tolerisalo skupljanje - dobrovoljnih - priloga od pojedinaca koji su imali kafiće i radnje u gradu. Sefer Halilović je znao i bio lično upleten u naplaćivanje reketa u ratnom Srajevu, kao i u ostale nerede:
- "Oficiri JNA su bili karijeristi i među njima je bila stalna borba za funkcije. Najmanje ih se ticala borba i odbrana BiH. Da bi se zaštitili, onaj ko ima najviše narodnih komandanata uz sebe mogao si je obezbijediti bolje mjesto. Takav je bio i Sefer" - svjedočio je Delalić (sense-agency.com-2838)
Takav je bio "heroj" Sefer Halilović - prljav, podmukao i do grla upleten u kriminal u opkoljenom Sarajevu.
Konstantno pod nadzorom tajnih službi
Telefon Sefera Halilovića bio je pod nadzorom tajnih službi tokom 1993. godine - prije i nakon zločina u Grabovici. Prvobitno je taj nalog potpisao Munir Alibabić, tada šef obavještajne službe u Sarajevu, a drugi nalog je potpisao tadašnji načelnik vojno obavještajne službe. U oba slučaja razlog prisluškivanja su bile Halilovićeve veze sa komandantima brigada koje su uzrokovale brojne incidente u Sarajevu, a koje su počinile i zločin u Grabovici. (sense-agency.com-2862)
Sedika Omerbegović, šefica kabineta Sefera Halilovića
• Ljubavnice, laži i audio trake
Trećeg dana svjedočenja Ramiza Delalića Ćele, na suđenju Seferu Haliloviću u Hagu Delalić je govorio o svojim odnosima sa Seferom Halilovićem u Sarajevu za vrijeme rata. Delalić je tvrdio da mu je Sefer Halilović lično izdavao usmena naređenja, pogotovo o odvođenju pojedinaca na kopanje rovova oko Sarajeva i oduzimanju privatnih automobila.
Delalić je na suđenju tvrdio da je "gospođa Dika" (Sedika Omerbegović), bila Seferova švalerka i šef kabineta: "Svi znaju za Diku i njega. On je bio ludo zaljubljen u nju. Dosta ljudi zna i da je - gospođa Dika - imala običaj narediti vojnoj policiji da se ljudi vode na kopanje. Raspitajte se malo u gradu!" (sense-agency.com-2840)
25. okt 1993. godine - Uspostava reda u Armiji BiH
Po naredbi predsjednika Alije Izetbegovića od 25. oktobra 1993. godine, dan kasnije počela je najveća vojno-policijska akcija kojoj je cilj bio "uspostava reda u svojim redovima i vraćanje odmetnutih vojnih grupa u sistem".U osnovi, trebalo je smijeniti i uhapsiti komandante 10. brdske brigade Mušana Topalovića Cacu i zamjenika komandanta 9. motorizovane brigade Ramiza Delalića Ćelu te njihove najbliže ljude. Osim toga, prema planovima, trebale su biti blokirane i jedinice "Delta", Specijalni odred "Zulfikar" Zulfikara Ališpage Zuke, pa i kabinet načelnika Glavnog štaba ARBiH Sefera Halilovića, koji je terećen da je "držao na vezi odmetnute komandante". (depo.ba)
U Autobiografskim zapisima, Alija Izetbegović će domaćoj javnosti obznaniti da je godina dana opsade u Sarajevu kulminirala kao "početak javljanja haosa", što je bio dovoljan razlog, kao i "nedovoljno promišljena akcija na Trebeviću, kada je poginulo 29 boraca Prve brdske brigade", za smjenjivanje Sefera Halilovića sa čelne pozicije u ARBiH. Prebacivši tako, dakle, kompletnu odgovornost i za Juku i za Ćele u Seferovo dvorište
Alija Izetbegović kaže da je 27. maj 1993. godine dobio pismo Jovana Divjaka, najškolovanijeg oficira ARBiH, koji mu je skrenuo pažnju na privatne zatvore u Dobrinji i Hrasnici, na nasilničko ponašanje komandanta 10. brdske brigade, Mušana Topaloviċa Cace, na što je, piše Izetbegović, zatražio izjašnjenje Štaba o Divjakovim tvrdnjama iz kojeg se "jasno vidjelo da je Divjak okružen nepovjerenjem i sumnjama", ali i da su mnoge njegove pritužbe osnovane.
Zločinci pod izravnim zapovjedništvom Sefera Halilovića
Tijekom suđenja za zločine u Trusini priloženo je niz dokaza u kojima se vidi kako je Zulfikar Ališpago Zuka svakodneno informirao Sefera Halilovića o aktivnostima njegove postrojbe, tako da je nemoguće da Halilović nije znao za zločin u Trusini, kao i za ostale zločine koje je počinio ovaj odred Armije BiH. Unatoč tome, Halilović nikada nije priložio dokaze o ovim zločinima i pomogao da se dozna istina o ubojstvima Hrvata, silovanju žena koje su bile zarobljene i ostalim strahotama koje su doživjeli Hrvati od Armije BiH.
Tokom suđenja u BiH u predmetu "Memić i drugi", Rasema Handanović zvana Zolja pojavila se kao svjedok tužiteljstva. Odgovarajući na pitanja tužiteljice, Rasema Handanović je izjavila kako je bila u izviđačkom odjeljenju, te da je izvješće podnosila izravno zapovjedniku - Zulfikaru Ališpagi Zuki. Detaljno je opisala tok akcije u Trusini koja se dogodila 16. aprila/travnja 1993., a u kojoj je, prema optužnici, ubijeno 18 hrvatskih civila i četiri pripadnika HVO-a. Rasema Handanović je ispričala kako ih je tog jutra postrojio Zulfikar Ališpago - uz tekbir:
- "To je bilo za podizanje morala. Ja nisam više od pet puta u životu bila u džamiji, niti znam klanjati. Ne znam može li me iko uopće nazvati muslimankom. Međutim, tim povicima se podizao moral - iako je tu bilo i onih koji nisu muslimani." - ustvrdila je Handanović.
U ovom dijelu svjedočenja Zolja je vrlo izravno optužila Nihada Bojadžića kazavši da im je on neposredno prije polaska u akciju, kada su se već nalazili iznad sela, naredio "odradimo Trusinu da ni kokoš ne smije ostati. Mi tada nismo znali da je Trusina nacionalno mješovito stanovništvo. Vodiči su nam pokazali da su s jedne strane hrvatske, a s druge muslimanske kuće i da njih ne diramo"...
Izetbegović i Halilović 10 dana nakon zločina u TrusiniPublished on Feb 26, 2013Presretnuti razgovor Alije Izetbegovića i Sefera Halilovića -- Izetbegović i Halilović razgovaraju o Trusini, 26. april 1993., 10 dana nakon zločina u Trusini - gdje je ubijeno 27 Hrvata, od toga dvoje djece. Halilović na snimku jasno kaže da on komanduje operacijama oko Konjica, čak i deseti dan iza zločina, a u vrijeme kada su sakrivani dokazi o pokolju. Izetbegović zahtjeva da se ispitaju odgovorni za pokolj i da se spriječi eskalacija nezakonistosti jedinica pod komandom Sefera Halilovića. Sefer uvjerava Aliju da situaciju drži pod kontrolom...
Svjedočenje Muslimovića
Još na početku suđenja za zločine Armije BiH u Trusini svjedočio je general Fikret Muslimović koji je tijekom svoga svjedočenja priznao kako je odred - Zulfikar - bio pod izravnim zapovjedništvom tadašnjeg zapovjednika Armije BiH Sefera Halilovića.
Zločini Armije BiH nad Hrvatima
Kratki popis zločina nad Hrvatima za koje uglavnom još niko nije odgovarao, osim nekoliko najnižih direktno odgovornih izvršilaca. Kad se pogleda lista tih zločina i njihovo vrijeme, nameće se utisak da ih je neko pokretao svjesno kako bi se svjesno i planski izazvali veći sukobi i kako bi mržnja bila veća:
23. mart 1992 - Konjic, Gostovići
Ubijeno je 6 pripadnika HVO-a, od toga 4 u Gostovićima, općina Konjic, i još 2 na drugim lokacijama u istoj općini. Tri dana kasnije u zaseoku Orlišta ubijena su 4 civila Hrvata, a dan kasnije u brdskom selu Buščak, ubijena su dva pripadnika HVO-a.
16. april 1993. - Zenica
Ubijeno je 36 zeničkih Hrvata.
16. april 1993. - Konjic, Trusina
Ubijeno je 27 Hrvata, 6 pripadnika HVO-a je strijeljano, a 16 civila je ubijeno na raznim lokacijama. Preostali civili, uglavnom žene i djeca su bili zatočeni u nekoliko privatnih kuća, a poslije su pušteni da odu iz sela. Tjelo jednog civila nije pronađeno jer je potpuno izgorio sa svojom kućom.
hr.wikipedia.org - Pokolj nad Hrvatima u selu Trusina
17. apr 1993. - Busovača, Putes i Kuber
Ubijeno je i masakrirano 60 hrvatskih civila u selima Putesu i Kuberu općina Busovača.
18. apr 1993. - Zenica, Šušanj
Ubijeno je i masakrirano 30 Hrvata u selu Šušanj, općina Zenica, a ostali Hrvati iz tog sela su protjerani.
19. apr 1993. - Žepče
Ubijeno je strijeljanjem 30 Hrvata u općini Žepče, i još 6 je ubijeno vješanjem i sve to kao odmazda za "hrvatsku veleizdaju".
20. apr 1993. - Travnik
Ubijeno je 143 Hrvata u općini Travnik.
2. maj 1993. - Konjic, Pothum-Zitače
Ubijeno je i masakrirano 27 Hrvata u selu Pothum-Zitače, općina Konjic.
6. jun 1993. - Novi Travnik
Ubijeno je 30 Hrvata u Novom Travniku.
8. jun 1993. - Kakanj
Dogodili su se teški ratni zločini nad Hrvatima područja Kakanj. Protjerano je oko 15 hiljada civila, popalili su hrvatska sela i oskrnavili hrvatska svetišta kao npr. Kraljevu Sutjesku. Ni dan danas nije utvrđeno koliko je Hrvata ubijeno u tim napadima, naročito ako se zna kako je muslimanska vojska 10-o kilometarsku kolonu hrvatskih izbjeglica, gađala teškim mitraljezima i granatama.
10. jun 1993. - Vitez
Navođenim projektilima, na licu mjesta je ubijeno 8-oro hrvatske djece, a 6 djece ostali su teški invalidi.
15. jun 1993. - Busovača, Busovačke Staje
Ubijeno je 22 hrvatskih civila. Kolonu hrvatskih izbjeglica granatirali su vojnici, a ranjeni koji su ostali iza kolone dokrajčeni su pucnjevima u glavu.
10. jul 1993. - Bugojno, Vrbanj
Ubijena su 3 vojnika HVO-a u koloni koja je naišla tim putem prema dogovoru sa Armijom BiH.
28. jul 1993. - Bugojno
Oko 14 hiljada hrvatskih civila s područja Bugojna protjerano je za jedan dan. U Bugojnu je ostalo oko 3 hiljade Hrvata. Pripadnici muslimanske vojske zarobili su oko 350 njih, i na svirep način ih mučili, na stadionu Iskra. Ni danas se ne zna za 21 Hrvata odvedenog iz logora na stadionu.
28. jul 1993. - Mostar, Doljani
Ubijeno je i masakrirano 9 civila Hrvata i 33 zarobljena hrvatska branitelja, a 185 civila ostaje zarobljeno u muslimanskom logoru od čega je bilo 37 djece i 10 trudnica.
hr.wikipedia.org - Pokolj u Doljanima
9. sep 1993. - Jablanica, Grabovica
Pokolj u Grabovici je bio ratni zločin kojeg su počinili neki pripadnici Armije BiH (postrojbe "Crni labudovi"), kada su na okrutan način ubili 33 civila Hrvata.
Za 19 civila se još traga.
Crni labudovi predvođeni ozloglašenim ratnim zločincima "Zukinim specijalcima" u hrvatskom selu Grabovica, općina Jablanica u noći 8. na 9. septembar 93. godine nad civilima Hrvatima napravili su užasan i svirep pokolj. Jedan dio žrtava je bačen u akumulacijsko jezero HE Salakovac, a drugi u Neretvu.
Jedna žrtva je bila razapeta na križ, nakon čega mu je otkinuta glava i nabijena na kolac.
Druga žrtva je bila dugo mučena i naposljetku zapaljena živa.
Treća žrtva je zaklana.
Jedan je civil ubijen pred suprugom, koja je potom silovana, a nakon dugog zatočeništva je razmijenjena. Ona je po dolasku u Mostar počinila samoubistvo, što je bila posljedica pretrpljenih stresova i zla kojeg su joj nanijeli.
Najstarija žrtva je imala preko 80 godina, a najmlađa tek tri mjeseca.
Groblja grabovičkih Hrvata su opustošena. Nadgrobni spomenici su srušeni, a kosti iz nekih grobova su bačene u Neretvu.
General Sefer Halilović oslobođen je odgovornosti po zapovjednoj liniji.
Neka suđenja direktnim izvršiocima pokolja u Grabovici traju - ali još niko nije pozvan na odgovornost od onih koji su naredili i potpisali izvršenje zločina.
bs.wikipedia.org - Masakr u Grabovici
14. sep 1993. - Prozor-Rama, Uzdol
Ubijeno je i masakrirano 29 civila i 12 vojnika HVO. Stanovnici Uzdola su ubijeni na spavanju tako da su tijela ubijenih civila pronalažena u spaljenim kućama ili neposredno oko njih, a nekolicina i na seoskim putevima, dok su pokušavali pobjeći. Ubijane su čitave obitelji.
hr.wikipedia.org - Pokolj u Uzdolu
16. sep 1993. - Jablanica, Muzej
Ubijeno je strijeljanjem 27 zarobljenih vojnika HVO a 3 su poslali u logor Muzej u Jablanici.
18. okt 1993. - Vareš, Kopijari
Ubijeno je i masakrirano 6 hrvatskih civila od kojih je jedan bio mali dječak. U blizini tog sela na koti Lijesnica, ubijen je masakriran nepoznati broj zarobljenih pripadnika HVO. Odgovorni nnisu dozvolili ulazak na mjesto zločina kako bi prikrili istinu o zločinima. Čak su i jednom UNPROFOR-ovom vodu, zabranili ulazak na mjesto zločina, o čemu je obaviješten i UN.
18. okt 1993. - Travnik, Mehurići, Maline
Ubijeno je i masakrirano 30 Hrvata u selu Maline iznad Mehurića. Ubijani su na vrlo svirep način.
5. nov 1993. - Vareš
Ubijeno je i masakrirano nekoliko Hrvata a zločinci su ubijenima odsijecali prste i uši. Vojnik te postrojbe u Visokom, u jednoj gostionici, pokazivao je kasnije odsječene prste i uši i hvalio se da su to njegovi ratni trofeji.
23 dec 1993. - Vitez, Križančevo Selo
Pokolj u Križančevu selu se dogodio u zaseoku Križančevo selo kod Viteza u srednjoj Bosni 22. i 23. dec 1993., kada su pripadnici Armije BiH ubili veliki broj vojnika HVO i hrvatskih civila. Točan broj žrtava nije utvrđen, i karakter ratnog zločina nije utvrđen na sudu, jer slučaj nije procesuiran ni na Haaškom sudu ni na lokalnim sudovima. U medijima se govori o 74 žrtve. 14. aprila/travnja 2010. godine hrvatski predsjednik Ivo Josipović je posjetio ovo područje i poklonio se žrtvama.
hr.wikipedia.org - Pokolj u Križančevu Selu
24. dec 2002. - Jablanica, Kostajnica
Najtragičniji napad na hrvatske povrtanike dogodio se na Badnje veče (24. prosinca) 2002. godine, kada je sljedbenik radikalnih islamskih ideologija Muamer Topalović u nekoć hrvatskom selu Kostajnica, upao u kuću povratničke obitelji Anđelić i ubio Anđelka (68), njegove kćeri Maru (46) i Zoricu (27) i ranio sina Marinka (30). Zločin, sa simboličnom božićnom porukom povratničkoj katoličkoj obitelji je izazvao i značajnu pažnju međunarodne administracije, Muamer Topalović je pred sudom BiH osuđen na 35 godina zatvora.
Nakon toga šestero Hrvata povratnika (Viktor Čelić, Kate Čelić, Anđa Drljo, Ivan Azinović, Ivan Blažević i Ivan Verkić) završili su utapanjem u Neretvi, Neretvici ili Jablaničkom jezeru, pod čudnim okolnostima (bez odjeće, s ozljedeama od tupih predmeta)...
