Je li Ilich Ramirez Carlos spona između KGB-a i HDP-a?
Jesu li četnici i ustaše uvijek bili samo agenti KGB
Objavljeno: 12. feb 2018 | Željko Peratović
Kada se dostupne informacije ovako poslože jasnije je zašto je njemačko pravosuđe stavilo slučajeve Zagajski i Đureković u mirovanje. UDBA je naložila i organizirala ta ubojstva, ali su ih po mnogo čemu sudeći - izvršili hrvatski teroristi koji su preko Carlosove organizacije, a neki u vrhu vrlo vjerojatno i izravno - bili vezani na KGB.
Hrvatski državotvorni pokret HDP je tako sa scene uklonio emigrante koji su im bili konkurencija, a sebe predstavio kao jedinog sposobnog borca protiv Jugoslavije, ali i nesposobnog Zapada koji teži očuvanju ili stvaranju neke Treće Jugoslavije.
S druge strane, teroristi iz HDP jedno su vrijeme bili dvostruko pritegnuti: od strane njemačkih službi, ali i Carlosa, te nisu činili nikakve "nepodopštine" po Njemačkoj, ali ni za vrijeme Zimskih olimpijskih igara u Sarajevu u veljači 1984., koje je pak otvorio Predsjednik predsjedništva SFRJ Mika Špiljak.
Jugoslavija se u to vrijeme nije željela zamjeriti SSSR-u, koji je kontrolirao teroriste, pa je pustila Weinricha u Siriju (i Carlosov njemački dosje navodi Siriju kao lokaciju u kojoj je imao utočište i kontakte s KGB-om), ali ni Zapadu, prije svega Njemačkoj, pa nije inzistirala na tome da Njemačka prekine s praksom da preko svojih diplomatskih predstavništava u SFRJ prihvaća izbjeglice iz DDR.
U arhivu STASI-a u Berlinu dosta je dokumenata o najpoznatijem postdrugosvjetskoratovskom ljevičarskom teroristu nakon Ernesta Che Guevare, Ilichu Ramírezu Sánchezu Carlosu. To nimalo ne čudi jer je glavna evropska Carlosova baza bila upravo u DDR-u. O toj bazi je istražiteljima UDBe govorio Carlosov 2. čovjek Johannes Weinrich uhićen u jesen 1983-e u Beogradu i nakon par mjeseci izolacije izručen Siriji.
Do materijala o operaciji UDBe pod nazivom Karlo 2, uhićenju Weinricha i jugoslavenske državljanke Nede Radonić došao je slovenski istraživač Roman Ljeljak u Arhivu Jugoslavije i dostavio ih njemačkim istražiteljima koji se bave ubojstvima UDBe u izvedbi terorističke organizacije Hrvatski državotvorni pokret HDP - na tlu Njemačke osamdesetih godina.
Karlo Šakal je radio za KGB i jugoslavenski KOS
Stane Dolanc i Pavle Gaži
Stane Dolanc (savezni sekretar unutarnjih poslova) i Pavle Gaži (republički sekretar unutarnjih poslova) u maju/svibnju 1983., tri mjeseca prije ubojstva Stjepana Đurekovića u Njemačkoj, razgledaju Policijsku akademiju u Svetošimunskoj ulici u Zagrebu
Karlos Šakal poznat je kao plaćeni ubojica koji je pokušao atentat čak i na tadašnjeg francuskog predsjednika Charlesa de Gaullea; po sudjelovanju u masakru izraelskih sportaša na Olimpijadi u Munchenu 1972. i niza drugih terorističkih akcija.
U svojoj autobiografiji Carlos piše kako mu je jugoslavenska tajna služba SDB omogućila nesmetani boravak u Jugoslaviji.
Jugoslavija je aktivno podržavala, obučavala i davala utočište brojnim teroristima ekstremno ljevičarske orijentacije, istovremeno ih koristeći za svoje političke ciljeve diljem svijeta.
To su činile i neke druge komunističke zemlje, pa su teroristi i ubojice mogli slobodno tamo nalaziti utočište do pada komunizma 1989 -- hr.wikipedia.org
Ovi zapisnici bacaju novo svjetlo na dosadašnje pisanje o suradnji Carlosove organizacije s UDBom, gdje se tvrdilo da je Carlos za račun jugoslavenske tajne službe držao pod kontrolom hrvatsku radikalnu emigraciju.
Dokumenti iz akcije "Karlo 2" potvrđuju teze ponajprije mecene Matice Hrvatske dr. Jure Petričevića iznošene 1986-e i 1987 u časopisu "Knjižnica slobode" da se Hrvatski državotvorni pokret bavi terorizmom ponajprije za račun KGB, a tek potom UDBe.
Zašto?
UDBA priznaje da je na poticaj njemačkog BND uhitila Carlosa 1976-e godine zajedno s njegovim tadašnjim suradnikom Hans-Joachimom Kleinom iz zapadnonjemačke terorističke organizacije "Revolucionarne ćelije", kojoj je pripadao i 1983-e u Begoradu uhićeni Weinrich.
Međutim, nigdje se u dokuementu ne spominje ono što su za srbijanske medije tvrdili beogradski udbaši Dušan Stupar i Božidar Spasić da su Carlos i njegovi ljudi bili dvostruke kombinacije - da su prevrbovani da za račun UDBe kontroliraju "hrvatsku fašističku emigraciju".
Dapače, jugoslavenska UDBa najviše se bavi pitanjem koja strana agentura primarno stoji iza Carlosa, i u tom smislu naujutemeljenije sumnje, oprezno iznosi na račun KGB. Iznosi se pretpostavka da je Ilich Ramírez Sánchez Carlos zavrbovan od KGB-a za vrijeme studija u Moskvi 1969-71 te da je još tamo ostvario kontakte s PLO-om.
Navodi se da je 1982-e Carlosova organizacija počela stvarati ozbiljan punkt u Jugoslaviji, i da sam Ilich Ramirez od 26. linja pa do kraja te godine boravi u Beogradu. Uspostavlja "efektivnu bazu". On je unajmio stan u Nikšičkoj ulici. U hotelu Jugoslavija "otvorio je teleks na ime "Michael" i iz Jugoslavije kordinira rad organizacije, kontaktira sa članstvom i rukovodstvom i vrši nadzor nad transportom oružja, eksploziva i druge terorističke opreme.
Praktično, Beograd je tada postao jedna od njihovih najznačajnijih "baza" u Evropi".
Linija Damask-Bukurešt
Početkom 1983-e na njegovo mjesto u Beograd dolazi Weinrich. Zabilježeno je da je on u svojstvu kordinatora svih europskih podružnica Carlosove organizacije iz Beograda te godine 11 puta putovao u Istočni Berlin (dokumentirano i u Arhivu STASI-a), 13 puta u Budimpeštu, 3 puta u Damask i jednom u Bukurešt.
Weinrich priznaje suradnju Carlosove organizacije s mnogim stranim službama iz zemalja Varšavskog pakta, socijalističkih poredaka u arapskim zemljama, ali ne i s KGB-om.
Istina, udbini istražitelji se posebno ni ne trude da ustanove te veze jer je iz svega drugog očito da one postoje, a Jugoslavija se najviše plašila utjecaja SSSR-a na njen vodeći položaj u pokretu Nesvrstanih.
Za našu priču je jako važno da je Weinrich udbinim istražiteljima priznao veze s režimom Moamera El Gadafija u Libiji.
Naime, u mnogim udbinim dokumentima niže razine, republičkim u BiH i na razini centara u Hrvatskoj spominju se veze Nikole Štedula, Dinka Dedića i ostalih HDP-ovaca upravo s Libijom, gdje su pojedinci iz hrvatske terorističke organizacije odlazili na obuku, po oružje i slično:
Već je istaknuto da je prema nekim podacima HDP ostvario kontakte sa zvaničnim predstavnicima nekih mediteranskih bliskoistočnih i centralnoameričkih i drugih zemalja.
I pored ocjene da su neki od tih kontakata u funkciji stranih obavještajnih službi i njihovih pokušaja da razbiju pokret nesvrstanih, kao i nastojanja dijela stranog faktora (u koja se HDP uključio) da Jugoslaviju optuži za državni terorizam, smatramo da ovi podaci imaju stanovit bezbjednosni efekt, te da ih kroz funkcionalno jedinstvo linija rada 01 i 02 treba temeljito provjeravati i dalje produbljivati.
Ovo tim prije, što raspolažemo podacima da je Dedić Dinko prilikom ovogodišnjeg dolaska iz Australije u Evropu bio u Libiji i kontaktirao predsjednika Libijske Džamahirije kao i da se "Hrvatski tjednik" dijelom finansira i od novčanih sredstava koje Libija upućuje Islamskim centrima u Australiji, sa kojim inače HDP u novije vrijeme nastoji uspostaviti čvrstu spregu i u SR Njemačkoj.
-- Ugljen Nedžad, inspektor u II Upravi SDB SR BiH, iz referata na temu "KARAKTERISTIKE DJELOVANJA HDP - SA POSEBNIM OSVRTOM NA ŽARIŠTA U SR NJEMAČKOJ, materijali sa stručnog savjetovanja radnika SDB održanog u Sarajevu 23. i 24. listopada 1986. godine.
U jednoj depeši Centra državne sigurnosti Split sastavljenoj na osnovu razgovora sa suradnikom "Dejanom" (Borisom Lukšićem) opisuje se suradnikov boravak u Paragvaju kod Mire Barešića, gdje je "Dejan upoznao najboljeg prijatelja teroriste Barešića, Ramireza Carlosa".
Ustaša i KGB-ovac
Nikola Štedul
Pisao sam i o tome da je udbin agent Milan Dorič izvijestio kako se njemački BfV kod njega zanimao radi li predsjednik HDP Nikola Štedul za KGB.
Ovdje nije naodmet dodati da je rezident KGB u DDR-u od 1985 do 1990 bio sadašnji predsjednik Ruske Federacije Vladimir Putin. On je morao biti upoznat s aktivnostima Carlosove organizacije u DDR-u i njenim sponama prema HDP-u.
Zahtjevi za Weinrichovo izručenje - u slučaju da se saznalo da je u Jugoslaviji - mogli su doći iz Francuske, Italije i Zapadne Njemačke.
Sirijska obavještajna služba je već znala da je Weinrich, koji je imao sirijsku putovnicu, uhićen i ponudila je da joj ga Jugoslavija proslijedi. Savezni vrh je na koncu odlučio da neće pokrenuti nikakav pravosudni postupak protiv Weinricha i njegove beogradske suradnice Nede Radonić kako Zapad ne bi tražio Weinrichovo izručenje -- a i da se ne bi naljutili "oni koji stoje iza Carlosa".
Tako je Nijemac koncem listopada 1983. pušten da otputuje u Siriju. A istodobno je savezni ministar unutarnjih poslova Stane Dolanc izvijestio na sjednici Saveznog savjeta za zaštitu ustavnog poretka da će on uputiti pismo šefu sirijske obavještajne službe u kojem će ga upozoriti na "Weinrichove nedopuštene aktivnosti u Jugoslaviji", nakon čega će savezni ministar vanjskih poslova Lazar Mojsov razgovarati sa svojim sirijskim kolegom.
Stane Dolanc
Pod točkom razno Dolanc je članovima Savjeta prenio sadržaj svojih razgovora s njemačkim ministrom unutarnjih poslova Fridrichom Zimermannom pa je zaključeno:
d) Cimerman, ministar unutrašnjih poslova Savezne republke Nemačke, prihvata saradnju sa Saveznim sekretarijatom za unutrašnje poslove i nudi stručnu pomoć u vreme održavanja Zimskih olimpijskih igara u Sarajevu.
Ovim povodom Lazar Mojsov je upozorio moguću eskalaciju terorističke aktivnosti posle Nove 1984. godine i političke i druge implikacije koje bi u tom slučaju mogle nastati po našu zemlju.
Savet je, saglašavajući se sa upozorenjim Lazara Mojsova, dao punu podršku merama i aktivnostima organa unutrašnjih poslova koje imaju za cilj da Zimske olimpijske igre proteknu bezbedno.
-- Sekretar: Ilija Jovović, Predsednik: Lazar Koliševski, Zapisnik sa vanredne sednice Saveznog saveta za zaštitu ustavnog poretka, održane 18. oktobra u Beogradu, sa početkom u 10 časova.
Kada se dostupne informacije ovako poslože jasnije je zašto je njemačko pravosuđe stavilo slučajeve Zagajski i Đureković u mirovanje.
UDBA je naložila i organizirala ta ubojstva, ali su ih po mnogo čemu sudeći izvršili hrvatski teroristi koji su preko Carlosove organizacije, a neki u vrhu vrlo vjerojatno i izravno, bili vezani za KGB.
HDP je tako sa scene uklonio emigrante koji su im bili konkurencija, a sebe predstavio kao jedinog sposobnog borca protiv Jugoslavije, ali i nesposobnog Zapada koji teži očuvanju ili stvaranju neke Treće Jugoslavije.
S druge strane, teroristi iz HDP jedno su vrijeme bili dvostruko pritegnuti: od strane njemačkih službi, ali i Carlosa, te nisu činili nikakve "nepodopštine" po Njemačkoj, ali ni za vrijeme Zimskih olimpijskih igara u Sarajevu u veljači 1984., koje je pak otvorio Predsjednik predsjedništva SFRJ Mika Špiljak.
Jugoslavija se u to vrijeme nije željela zamjeriti SSSR-u, koji je kontrolirao teroriste, pa je pustila Weinricha u Siriju (i Carlosov njemački dosje navodi Siriju kao lokaciju u kojoj je imao utočište i kontakte s KGB-om), ali ni Zapadu, prije svega Njemačkoj, pa nije inzistirala na tome da Njemačka prekine s praksom da preko svojih diplomatskih predstavništava u SFRJ prihvaća izbjeglice iz DDR.
Tako su slučajevi Zagajski i Đureković postali predmetom razgovora između njemačkog ministra vanjskih poslova Hans-Dietrich Genschera i njegovog kolege Raifa Dizdarevića tek 31. 01. do 01. 02. 1985 u Beogradu.
Istinski hrvatski angažirani intelektualac u Švicarskoj dr. Jure Petričević tako je samo analizom vijesti dao pravu pozadinu ovih zbivanja. On je u tekstu "Jugoslavensko-sovjetska teoristička organizacija HDP-e javno prijeti umorstvom i provodi hrvatsku revoluciju", objavljenom 1987-e u njegovom časopisu "Knjižnica slobode", opisao genezu povezivanja hrvatske emigracije sa SSSR-om.
Prvi mu se s tom idejom javio Velimir Tomulić u pismu od 6. prosinca 1967.:
Inače, šire gledano, za očekivati je sukob širih razmjera u oblasti Sredo-zemlja gdje Amerikanci prema najnovijim informacijama pod svaku cijenu žele otvoriti ako ne momentalni sukob ono sferu permanente krize... Kao jedna od osnovnih komponenti pripremanja za nova rješenja jest inzistiranje na sovjetskoj prezenciji u hrvatskim zemljama, posebno u Zagrebu.
(Što se tieče Zagreba, tu se radi o otvaranju sovjetskog konzulata, koje je kasnije uslijedilo, što je s obzirom na značenje Hrvatske normalno. Napomena J. Petričević).
U tome smislu, ja ću preko kanala i preko kanala koji mi stoje na raspolaganju uputiti sovjetskoj Vladi pismo sa zahtjevom za širim angažiranjem Rusa kod nas. Jedan prednacrt takvog pisma već je deponiran u Sovjetskom ministarstvu vanjskih poslova. U njemu se ističe želja da Sovjeti izvrše pritisak na vladu u Beogradu kako bi otvorili jedan generalni konzulat u Zagrebu (de facto u rangu ambasade za sve hrvatske zemlje) a uz to i ruski kulturni centar.
Demonstracijom ovakve političko-kulturne sovjetske prezencije bila bi stvorena jedna od osnova za sondiranje hrvatskog pitanja na medjunarodnom planu kao i garancija da će i Sovjeti biti prisiljeni podržavati realiziranje (bilo koje forme!) hrvatske državnosti jer će inače osjetiti direktnu ugroženost svojih vitalnih interesa.
Što se tiče nekih "ideoloških rizika" prilikom takvog aranžmana, oni nisu jače političke težine i moramo ih uzeti u "Kauf" (uračunati op. ž.p.) da bismo pravilno sondirali poziciju hrvatskog pitanja na medjunarodnom planu...
Konačno smatram da bismo već uskoro trebali razmišljati o redakciji jednog memoranduma koji bi u zrelom momentu (njega nam već uskoro može donijeti vanjska situacija) bio diplomatskim kanalima dostavljen dvjema velikim silama kao i većini evropskih sila.
U tom smislu ja Vas molim da kontaktirate sa Vašim suradnicima. možda i šire gledano emigracijom, da se razmisli o stvaranju jednog opunomoćenog i reprezentativnog redakcijskog kolegija memoranduma. Naravno to bi bio presedan za niveliranje i ostalih političkih akcija koje će nam se nametnuti...
Očekujem da ćete mi u odgovoru moći predložiti mogući termin sastanka ovdje u Baselu. (Velimir Tomulić je tada boravio u Baselu kod Dragana Hazlera, osuđenog u Švicarskoj da je špijunirao za UDBu op. ž.p.)
Petričević je na pismo odgovorio oštrim komentarom:
Taj mi je plan bio jasan. Sovjeti žele prodrijeti na Jadran, da i s te strane uđu u Sredozemlje i zaoštravaju sukob s Amerikom i ostalim zapadnim zemljama.
Ali, kako oni ne žele ulaziti u izravni rat s Amerikom kršeći sporazum na Jalti, oni žele da ih naroadi Jugoslavije pozovu na tihu okupaciju.
Sa Srbima Sovjeti u tom pravcu već duže vremena surađuju. A bugarski zahtjevi na Makedoniju i makedonsko pitanje općenito služe im pri tome kao prikladno sredstvo ucjenjivanja u naganjanju sa Srbima.
Sada bi i Hrvati, koji među informbirovcima igraju sasvim podređenu ulogu, trebali biti uključeni u te sovjetske planove, da na temelju obećanja "hrvatske države" Sovjeti budu pozvani u Hrvatsku, a da s druge strane mogu i s argumentom "hrvatskog otcjepljenja" ucjenjivati Srbe. Hrvati bi, kako pišu Tomulićevi gospodari iz Beograda i Moskve, morali preuzeti, samo neke "ideološke rizike", koji da nisu "jače političke težine" i da ih moramo prihvatiti kao nužno zlo. Uz to dolazi potreba sovjetske prezencije u "hrvatskim zemljama".
Da se ta sovjetska politka ostvari, hrvatska emigracija bi morala osnovati posebne organizacije, pokrete i, dapače, nacionalna predstavništva te pisati memorandume s pozivom Sovjetskom Savezu na "prezenciju u hrvatskim zemljama" i to dati na znanje stranim vladama, diplomatskim predstavništvima i drugim utjecajnim faktorima...
Petričević je pisao i o Nikoli Štedulu koji je protjeran iz Australije kao agent KGB-a, a koji se nastavlja na Tomulićeve pro-sovjetske ideje, o prijetnjama smrću koje je zbog ovakvih stavova primao preko Hrvatskog tjednika, a čiji je glavni urednik bio Dinko Dedić...
Članak je zaključio konstatacijom:
Usku suradnju na širem planu komunističkog vodstva Jugoslavije sa Sovjetskim Savezom javno je potvrdio službeni posjet vrhovnog šefa KGBa V. Čebrikova Jugoslaviji u prosincu 1986., čiji su agenti u HDP-u do sada sa sumnjivim uspjehom obavili svoj posao.
Taj je posjet otvorio nove perspektive političkog razvitka u Jugoslaviji.
Nikola Štedul je na ovakve primjedbe do sada odgovarao tek tvrdnjom da su HDP proglašavali KGB-ovom agenturom samo zato što su oni pozdravili politiku Mihaila Gorbačova.
