• Zašto su ujedinjeni Istrijani odabrali upravo Končara za svog šampiona? Zna li on graditi brodove i upravljati brodogradilištima? Nigdje nije demonstrirao tu sposobnost. Je li ekspert za turizam, što ga preporučuje kao turističkog nekretninskog devolopera? Ima li iza sebe neki respektabilni kapital, poslovnu grupaciju, banke ili korporacije? Nitko ne zna tko su mu partneri, jedino finska policija tvrdi da je povezan s ruskim podzemljem. Ukratko, savršen poslovnjak za hrvatske dilove...
Kako se ostvaruje ruska ekonomska penetracija Hrvatske? Energetski monopol i čista korupcija, za ovo su podneblje dvije najbolje ideje. A to je, također, jedino oruđe kojim Rusi raspoložu. Jer Rusija je u privrednom smislu - tigar od papira.
Ruska deindustrijalizacija i ekonomska kriza
Najveća zemlja na svijetu s najvećim prirodnim resursima, Rusija jedva doseže 11,440 dolara BDP-a po glavi stanovnika, neznatno više od Rumunjske i za trećinu manje od Mađarske, Hrvatske ili Poljske.
U Rusiji nisu kadri proizvesti automobil, frižider, peglu ili toster, nego to sve uvoze sa Zapada. Slovenija je za njih tehnička velesila. Postoje, doduše, neki ruski sklepani automobili, te montažne linije za japanska i francuska vozila, ali ta proizvodnja nije konkurentna. Sad fantaziraju o električnom automobilu koje će proizvoditi koncern "Kalašnjikov". To je ideja poput zamisli da se napravi parfem "Siemens". U Rusiji nema poduzetništva, pa umjesto proizvoda za tržište nastaju propagandne fantazmagorije - u tome su ondje uvijek bili jako dobri. Pokojni hrvatski povjesničar William Klinger objašnjavao je da je proliferacija utopističkih ideja u Rusiji povezana s nepodnošljivom grubošću i ružnoćom stvarnosti, iz koje se moglo pobjeći samo u neke futurističke sfere, u svemir i na Mars. Manje je poznato da je crvena zvijezda kao simbol komunizma preuzeta iz jednog science-fiction romana petrogradskog pisca s početka 20. stoljeća, a doista se odnosila na kozmonaute, putnike s Crvenog planeta. Utoliko nije sasvim promašena opservacija da je Lenjin pao s Marsa, a ne s Marxa.
U Rusiji praktično nema industrije, osim vojne - rakete, avioni, tenkovi... No, kako je zemlja zapravo siromašna, svi se ti high-tech produkti konstruirani u biroima na koje su kroz desetljeća utrošene milijarde, zapravo prave za izvoz. Rakete prodaju Indiji, najmodernije lovce Kini. Rusija nema novaca da kupuje naoružanje koje razvije - osim nuklearnog, koje osigurava očuvanja statusa velike sile. Još nisu otkrili kapitalizam - oligarhija vlada privredom kao ekstenzija političke moći. Kod njih je zapelo u tranziciji kao i kod nas u doba Miloševića i Tuđmana. Dirigirani kapitalizam je zapravo socijalistički etatizam, i mora naposlijetku propasti, kao Todrić. Zato su ruske ekonomske performanse već na prvi pogled katastrofalne. Izvoze se, zapravo, samo sirovine - nafta i plin. Otkako je američka administracija udarila ciljane carine na čelik i aluminij, te razorila rusku i tursku tešku industriju, ostao je samo eksport energenata u Europu. Europa pritom ne postavlja političke uvjete, jer jeftini ruski plin omogućuje industrijsku proizvodnju u Njemačkoj po konkurentnim cijenama. Bez toga, teško bi opstala uz japansku i korejsku, a sve više i kinesku, koja počinje osvajati niše najkvalitetnijih proizvoda, uz ostalo kupujući bolje europske tvornice po Zapadnoj i Istočnoj Europi.
Kako ne bi Rusiju gurnula preko ruba provalije u ekonomsku krizu što bi mogla izazvati neslućene posljedice, Amerika je dopustila povećanje cijena nafte i plina na pristojnu razinu, iznad 70 dolara. Na 60 dolara Rusija jedva uspijeva zatvoriti budžet, a s nižom (proporcionalno se formira i cijena zemnog plina) mora trošiti devizne rezerve, što izaziva paniku. Američka proizvodnja iz škriljca koja se transportira LNG-brodovima na potrošačke terminale, te kontrola saudijske proizvodnje, omogućuju fino podešavanje ponude i cijene.
Sankcije protiv Rusije pojačane su poslije afere Škripal, nedopustive upotrebe nervnih bojnih otrova u Londonu. Sankcije su smjesta dovele do pada dionica na ruskim burzama i umjerenog slabljenja rublje za oko 20 posto, polovicu onoga što je izgubila Turska. Turska je tu, zapravo, kolateral - Erdoganova politika nije toliko važan faktor da bi izazvala brutalnu američku reakciju, nego je došlo do određenog barterskog energetskog povezivanja ruske i turske privrede, što je trebalo razbiti. Umjesto da se pravi pritisak na Rusiju, na koljena je bačena Turska. Pad lire se nastavlja. To ni jedna vlada ne može izdržati - Erdogan nema mogućnosti da produbi svoju diktaturu, njegovom su režimu stoga dani odbrojani. Neća ga srušiti ni vojska ni liberalna opozicije, nego vlastita nomenklatura, koja tu gubi previše para... Istaknut će nekog desničara ili populista (meni se sviđa Omer Čelik) i popuniti vlast tehnokratima. Turska je ozbiljna država i kad preko Istanbula putuješ u Moskvu shvatiš iznenada - hej, pa Turska je Zapad, a Rusija - Istok.
Hrvatska energetska ovisnost
Kad na ovaj način sagledaš ruske globalne pozicije i shvatiš njihovu politiku prema zemljama europskog oboda u koje spada i Hrvatska, jasno ti je kojim se sredstvima mogu poslužiti da ovdje ostvare svoj utjecaj. Energija i subverzija, jedino je što izvoze.
Prvi je pristup legitiman - preko energije, naime uvoza energenata. Hrvatska je duboko ovisna o tom uvozu, jer nije razvila svoju proizvodnju. Posljednjih skoro 30 godina sve akcije na tom planu stoje. Plomin C s japanskom čistom tehnologijom, investicija od milijardu dolara, sabotirao je IDS, jer oni rade samo s ruskim prevarantima, a svoje glupe birače zastrašuju passe ekološkim pričama. Hrvatska nema drugih pozicija za razvoj vlastitih energetskih pogona, osim onih na plin, koji su skupi i opet te bacaju u zavisnost od istog uvoznika. Kuriti zemni plin iz LNG-a (koji je još skuplji) zaista se ne isplati na permanentnoj osnovi. Odbaciš li ugljen, ako ti je plin preskup i politički osjetljiv, a nuklearku ne smiješ graditi jer to ne prolazi u njemačkom dijelu Europe, ostaje solar, koji je na desetke puta skuplji od ugljena. Logični je izlaz bio - ulaganja u ostale bivše republike, danas susjedne zemlje.
Najveća nova hrvatske hidroelektrana trebala je biti Trebišnjica "Gornji horizonti", golemi vodoprivredni kompleks danas u Republici Srpskoj koji se proteže i u Federaciju, na područja nastanjena Hrvatima i Bošnjacima. Tu je još prije rata planirano oko 300 megawata instalirane snage. U posljednje vrijeme pokušava se nešto pokrenuti, ali je prviše komplicirano u paklenski složenoj bosanskohercegovačkoj državi. Drugo, u Gackoj su ugljenokopi, gdje je Hrvatska također mogla ući u projekt termoelektrane, ali je to zaustavio rat, a poslije je ondje nešto radila češko-američka multinacionalka CEZ, koja se povukla.
Ukratko, Hrvatska nema planove razvoja energetskog kompleksa (a u čemu ih ima?) ali ima nasušne potrebe - uvozi 100 posto ugljena (što je u redu, jer je jeftin ako se dovozi morem), zatim 80 posto nafte, te plina oko 56 posto i 39 posto struje.
Tu situaciju energetske gladi, sjajno je iskoristila ruska državna korporacija "Gazprom", najveće poduzeće na svijetu. Preko svog distributera u Hrvatskoj, poduzeća PPD registriranog u Vukovaru, uletjela je na hrvatsko tržište i za nekoliko godina, slavonska firmica postala je gotovo najveće poduzeće u zemlji. Prošle godine imalo je ukupni prihod od milijardu eura, što znači da se od prethodne fiskalne godine udvostručio. Pritom, PPD se diversificirao. Kupio je terminal u luci Ploče - njihov udio uz udio nepoznatih vlasnika registriranih u advokatskim uredima sačinjava većinu. Kupio je potom jedinu željezničku kompaniju u Hrvatskoj (Croatia Express) koja je išla u privatizaciju i svojim cisternama sad vozi energent iz Ploča preko Sarajeva na ostala tržišta u regiji. A to nije sve - nedavno su objavili da su preuzeli maloprodajni lanac "Pevec", koji je još ranije ušao u zagrebačku televiziji Z1, povezanu s grupom slavonskih tv-postaja. Znači, sad kontroliraju plin, imaju luku na Mediteranu, željeznicu na Balkanu, veliku hrvatsku retail-operaciju (još je i "Konzum" velikim dijelom u vlasništvu ruskih državnih banaka) te naposlijetku medij koji ima silno velik učinak među biračima desne frakcije HDZ-a. S vlasnicima špeceraja i slavonskih televizija te lokalnim političarima iz istog kraja, dolaze u paketu i razni mutni likovi iz poslovnog i kriminalnog podzemlja, ražalovani špijuni i ratni zločinci bez angažmana, pa bi policajci koji bi došli s maricom da ih pokupe, imali velikih poteškoća da razdvoje poštene od sumnjivih. Možda bi bili u iskušenju da primijene naputak Velikog inkvizitora koji je na Azurnoj obali iskorijenjivao albigenešku herezu: "Pobijte ih sve, a Bog će već prepoznati svoje!"
Normalno je da se u Hrvatskoj svaki poslovni pothvat kriminalizira i pretvori u orgiju korupcije - ali ulazak ruskih plinara na domaće tržište bio je poslovno legitiman, ukoliko nije zadirao u nerazijašnjene poslovno-konkurentske odnose s nacionalnom naftnom kompanijom u polovičnom vlasništvu mađarskog MOL-a, koju su prijašnji stanovnici Pantovčaka uporno pokušavali prodati Rusima, pa se nije zaziralo ni od policijsko-obavještajnih operacija kojima je trebalo diskreditirati "Inu", kao i sve političare koji se iz bilo kakvih motiva pokušavali nešto dogovoriti s vlasnicima MOL-a.
Nezaustavljivi prodor ruskog plina bit će ipak možda djelomice osujećen na dva načina - izgradnjom LNG-terminala na Krku, kakav se podiže i u Grčkoj, dok je u Poljskoj već u pogonu, pa su sve isporuke ruskog plina već otkazane od 2020. godine. To su prioriteti američki vanjske politike u Europi.
Drugo, čini se da Plenkovićeva vlada pregovara s njemačkom o strateškom partnerstvu u HEP-u, hrvatskoj nacionalnoj kompaniji za proizvodnju i distribuciju struje. To bi omogućilo zasnivanje jedne europske energetske politike, kad već Hrvatska nije sposobna stvoriti svoju, nego se sve vodi tako da se okoriste različiti stranački i poslovni lobiji. Prethodno je iskustvo pozitivno. Bez obzira na sve probleme koji su iz toga bili proizašli, ulazak Deutsche Telekoma u HT bio je blagotvoran, a doveo je do konkurencije sadašnja tri operatera mobilnih mreža.
Ako se ispravno poslože interesi oko struje i plina u skladu sa ciljevima Zapada, Hrvatska će napokon zauzeti definitivni kurs, koji nitko ne može ugroziti u strateškom smislu. Ali da je širom otvorena drugom tipu utjecaja, vidjelo se po kompleksnoj aferi koja je završila tragedijom "Uljanika".
Potpomognuto samoubojstvo brodogradnje
"Gazprom" je u Hrvatsku donio plin, ali što je donio g. Danko Končar, neobični lik iz neproničnih sfera ruske tranzicije i biznisa - ako ondje ima biznisa - koji je odjednom postao nezaobilazan faktor u hrvatskoj brodogradnji? Na prvi pogled nestručnog novinarskog promatrača, koji može i pogriješiti, čini se - ništa.
Končar je stigao u Hrvatsku s idejom da će novac uložiti u brodogradilište "Brodotrogir". Dopustili su mu da ga preuzme i počeli mu isplaćivati novac državnih potpora rezerviran za restrukturiranje brodogradilišta i njihovo pretvaranje u održive industrijske pogone.
Koliko je svojih para Končar ondje dao? To nije posve jasno, ali zna se da plaće kasne (neki dan bio je štrajk) te da se u škveri ne radi puno - gradi se jedan ledolomac, koji je preuzet iz Končareva finskog brodogradilišta "Arctech". "Arctech" je bio u vlasništvu ruskog državnog holdinga koji ga je prodao Končaru, kad je Rusija stavljena pod sankcije, pa više nije mogla izvoziti na Zapad (čak ni ono što izgradi na drugom mjestu, jer kod sebe doma nisu sposobni našta proizvesti). Finsko tužilaštvo ima tu jake sumnje - oni tvrde da se po dokumentima iz kolekcije "Panama Papers" koji su iscurili u javnost, jasno vidi da je Končar samo fronta, fiktivni vlasnik toga brodogradilišta koje i dalje posjeduje Kremlj.
Osim ruskog ledolomca, Končar u "Brodotrogiru" vezuje i servisira jahte - otprilike polovicu toga pomorskog dobra u vlasništvu države on je (ako sam pravilno informiran) bez koncesije pretvorio od industrijskog u teren za turističku djelatnost. Novac za restrukturiranje, dakle, umjesto za razvoj brodogradnje, koristi za razvoj turizma dok se istodobno Kremlju, čini se, omogućuje da preko Trogira zaobiđe embargo. No, to nije sve...
Končar je s novcem koji je donio iz Rusije (ako nije upotrebio državna sredstva za restrukturiranje "Brodotrogira") kupio manjski udio u karlovačkoj tvrtku Adriadiesel d. d. To je bivša Jugoturbina u kojoj je Končar, još u socijalizmu, bio direktor, pa je zbog pronevjera osuđen na 12 godina robije. Normalno, vezan je za firmu emocionalno i ondje je sina namjestio kao direktora. Kako mu je to samo uspjelo? Više dionica od njega u tom poduzeću imaju "Uljanik" i hrvatska vlada, zajedno 60%, dok su mali dioničari još i karlovačke komunalne firme (vodovod, kanalizacija, čistoća) te županijski - Dom zdravlja. Kako je moguće da je Goran Marić, ministar državnog portfelja, dopustio takvu koncentraciju vlasništva, koja omogućuje da se manipulira firmama u istom proizvodnom lancu? Lisica je tu angažirana kao konzultant za uzgoj peradi u hrvatskom brodogradilišnom kokošinjcu.
Budući da brodogradilišta koja u Hrvatskoj grade i popravljaju brodove, a to znači Uljanik grupa, u koji su ušli "3. maj" i remontni "Viktor Lenac", kao i vlastiti Končarev "Brodotrogir" te "Brodosplit" drugog privatnika na drugom kraju Kaštelanskog zaljeva, trebaju motore koji se proizvode i servisiraju u Karlovcu, novac koji ta brodogradilišta dobivaju od države kao poticaje, šalju se Končarevima, u "Adriadiesel d. d." odakle ih oni raspoređuju u skladu sa svojim potrebama. U tu su zahvalnu poziciju dospjeli tako što su kupili manje od 30% karlovačke firme! Zaista, Hrvatska je obećana zemlja ako poznaš prave ljude...
Čini se da Končar poznaje svakoga tko mu je potreban. Bivši istarski župan Jakovčić služio mu je kao predsjednik Nadzornog odbora one sumnjive firme u Finskoj (sumnjive finskom tužilaštvu, a ne meni). Tako je i zasnovao šemu po kojoj je trebao preuzeti Uljanik tako da mu ga vlada preda i plati milijarde kune (obično kupac kupuje, ali ovdje nije bio taj slučaj). On je bio spreman posuditi dvanestak milijuna eura, dio para koje mu od države pritječeu za njegove druge brodogradilišne poslove. U toj nakani da preuzme cijelu hrvatsku brodogradnju iako ga ne prati niti jedna banka, svesrdno ga je podržala uprava Uljanika, te politički gremij IDS-a koji je u dosluhu s ljudima u pulskom škveru. Od vlade jednoglasno su tražili da Končaru da brodogradilište i oko 150 milijuna eura za nastavak poslovanja, predložili joj da otpiše oko 660 milijuna eura garancija (zapravo akumulirani gubitak), prepusti hrvatsko-ruskom maheru pomorsko dobro u luci Pula i još za razvoj turističkih nekretnina u te njegovve neizvjesne poslove uloži još 200 milijuna eura. Dakle, uz sve što mu je Hrvatska ranije dala i prepustila - još milijardu eura i polovicu Pule. Što bi itko dobio zauzvrat? Budući da je Jakovčić u Finskoj primao 5000 eura mjesečno, ne treba sumnjati da bi izdašni Končar još ponekome osigurao tako veliku sumu para... Da, a propos, skupa s Uljanikom, Končaru bi pripala i "Uljanik plovidba", tvrtka-kćer koja posjeduje oko 200 milijuna eura brodovlja.
Zašto su ujedinjeni Istrijani odabrali upravo Končara za svog šampiona? Zna li on graditi brodove i upravljati brodogradilištima? Nigdje nije demonstrirao tu sposobnost. Je li ekspert za turizam, što ga preporučuje kao turističkog nekretninskog devolopera? Zaista, ne zna se na kakvim se pothvatima obogatio - spominjao je jedino neke rudnike ferolegura u Južnoj Africi. Ima li iza sebe neki respektabilni kapital, poslovnu grupaciju, banke ili korporacije? Nitko ne zna tko su mu partneri, jedino finska policija tvrdi da je povezan s ruskim podzemljem. Ukratko, savršen poslovnjak za hrvatske dilove. Ante Nobilo mu je odvjetnik. Ivan Jakovčić prijatelj, a ima ih još puno takvih po Puli. Ali, pogrešno bi bilo misliti da je sve postigao zahvaljujući jedino istarskoj "bazi". Trogirsko brodogradilište uvaliila mu je Milanovićeva i Čačićeva vlada. "Adriadieselom" ne bi mogao upravljati bez potpore g. Gorana Marića, ministra državnog portfelja, kvartirmajstora hadezeovske nomenklature.
Naposlijetku, kad vidiš taj kriminalno-maloumni komplot lažljivih istarskih političara koji svoje birače hrane prijesnim lažima (preko "Glasa Istre" gdje Končar također ima oko trećinu vlasništva) moraš se prisjetiti jedne čuvene epizode iz grčke klasične povijesti... U doba peloponeskog rata između atenskih saveznika i gradova podložnih Sparti, jedna mala gradska republika u pograničnoj Beotiji, odlučila je iznevjeriti Atenu i zatražila pomoć neusporedive spartanske vojske. Spartanski kralj poslao im je kontingent koji se sastojao od - jednog vojnika. Smatrao je da će to biti sasvim dovoljno i pokazalo se da je bio u pravu te da je ispravno procijenio snagu saveznika i neprijatelja.
Zašto bi se i u Hrvatskoj vodili veliki energetski, ekonomski i politički globalni ratovi, kad je dovoljno da pošalješ jednog bivšeg robijaša, koji zatim može sam preuzeti cijelo gospodarstvo uz pomoć domaćih lupeža, koji jedva čekaju da im se izda komanda: Kradi!
Objavljeno: 01. sep 2018 | Denis Kuljiš
