Problem Kosova posljednja je prepreka za Balkan u pristupnom procesu Europskoj Uniji
Vučićev pohod na Kosovo nastavlja se. Srpski predsjednik uspio je kao i uvijek oblikovati percepciju na unutrašnjoj sceni gdje njegova inicijativa za "korekciju granica", razmjenu nešto teritorija i manjeg broja stanovništva figurirao kao smion potez s perspektivom rješenja glavnog balkanskog problema.
Srpsko-albanski zamrznuti konflikt posljednja je prepreka u pristupnom procesu Europskoj Uniji cjelokupnog područja, svih naroda i država koje su tu nastale poslije jednog desetljeća rata i dva desetljeća mira što su ga morali osiguravati garnizoni međunarodnih trupa, te međunarodne institucije koje su istovarile nebrojene milijarde novca američkih i europskih poreskih obveznika.
Međunarodna recepcija inicijative za postizanje sporazuma bila je loša - osim kod strateških saveznika. Sjedinjene Države odmah su pokazale da stoje iza svakog lokalno postignutog dogovora. Kina, koja je vitalno bitna kao razvojni ekonomski partner balkanskih država, nije reagirala, jer ono što se ne smatra separatizmom i nasilnom promjenom granica, nije predmet kineskog diplomatskog angažmana, dok vitalne prometne pravce na Balkanu gdje se investira u sklopu globalnog projekta Jedan put - Jedan pojas (Novi put svile) kontrolira Srbija, koja u ovom procesu može samo ojačati.
Rusija je bila podijeljena između dva interesa - prvi je da na Balkanu trajno vlada nered, kako bi se olakšala njihova penetracija, i drugi, suprotni, da se Srbija konsolidira, što bi u perspektivi omogućilo da se jednim unutrašnjim udarom, za koji u Beogradu uvijek ima mogućnosti, preuzme ta pivotalna balkanska zemlja. Rusi razmišljaju na dugi rok. Kratkoročno, učvršćenje Vučića i sporazum s Albancima jača američki utjecaj u regiji, a to im ne odgovara. Vučiću opravdano ne vjeruju, čak i kad se iz sve snage nastoji da pokaže kako je na ekvidistanciji, što je isto toliko neiskreno kao i ruska uvjeravanja da ih to zadovoljava...
Kao i obično, Europa je bila unisona u disonantnim izljevima negodovanja prema mogućem srpsko-albanskom sporazumu.
Rasprava o "vitalnim pitanjima" mogućeg sporazuma o sjeverokosovskoj općini Zubin potok i ostalim najcrnjim zabitima na lijevoj obali rijeke Ibar, za europske je mandarine video-igra koja se igra u virtualitetu think-tankova koji oblikuju javno mnijenje birokratske profesionalne kaste. Tu je albansko-srpski sporazum prošao kao da ga je zahvatio demonski vihor iz hrvatske globalne računalne uspješnice "Scum". Sporazum je nepovoljno ocijenjen jer prijeti famoznim "domino-efektom". Što odmah podsjeća na reakcije 1991. godine, kad je izostala bilo kakva europska diplomatska akcija na Balkanu, budući da su svi bili opsjednuti strahom od "negativnog domino-efekta" ako priznaju nacionalne države što su nastajale neodoljivom ephalnom logikom. Kao i u cijeloj Istočnoj Europi na Dalekom istoku, poslije implozije dva imperija, sovjetskog i jugoslavenskog. Pritom je erupcija demokracija donijela nacionalizam, kao svoju neizbježnu europsku sastavnicu. Poslije totalitarizma, trebalo je preživjeti tu masovnu euforiju.
Koliko je sad važan europski otpor "korekcijama", reviziji granica? Ne treba ga podcijeniti, ali ni precijenti. Iako će uspjeh ili neuspjeh sporazuma u najvećoj mjeri ovisiti o političkoj dinamici u dvije nacionalne zajednice koje dogovorom pokušavaju riješiti svoj fundamentalni problem, te o intersnoj matrici tri velike sile, "europski prigovor" (Le grondement europeene) može imati nepoželjan efekt, kao kad dva posvađena susjeda na stubištu pokušavaju nešto dogovoriti nastojeći iz sve snage da se ne potuku, a žena dotle zakera iz kuhinje...
Amerika djeluje, Europa brunda
Isplati se razmotriti europske prigovore kako bi se uvidjelo u kakvom je stanju balkanizirana Europa, iako se iz njih ništa ne može zaključiti o stanju na Balkanu. U doktrinarnim polemikama, naime, koriste se jedino stereotipi i predodžbe bez ikakva stvarnog uvida u stanje zajednica na terenu.
No, prvo valja ustanoviti realne interese i protagoniste koji stoje iza ideje srpsko-albanskog sporazuma korekcijom granica, odnosno razmjenom teritorija i manjeg broja stanovništva
Plan se odnosi na tri općine sjevernog Kosova - Leposavić, Zvečan i Zubin potok, te na dio Kosovske Mitrovice sjeverno od rijeke Ibra. U tom dijelu Mitrovice je oko 20.000 Srba, a s ostalim općinama obuhvaćeno je oko 65.000 ljudi, što je otprilike polovica preostale srpske populacije u bivšoj pokrajini koja još nije postala država. Zauzvrat, Preševska dolina s 50.000 Albanaca mogla bi otići pod budući kosovski suverenitet, koji Srbija onda ne bi aktivno kontestirala, ako se zadovolje još neki uvjeti - eksteritorijalnost tri ključna manastira, koje sad moraju čuvati međunarodne trupe da ih Albanci ne zapale, te neki gospodarski sporazum koji se tiče zajedničkih investicija u termocentrale, sagrađene još u doba Jugoslavije (štoviše, uz znatnu investiciju hrvatskih para).
Kad se sve ovo ovako ogoli izgleda upravo tako jednostavno i racionalno kako i jest, i očćito je da donosi goleme benefite. Prvo, srpska manjina na Kosovu pretvara se u - kako je to nježno formulirao pokojni Tuđman, "podnošljivih 3-4 posto", kao i u Hrvatskoj, umjesto sadašnjih 7 posto, što je sasvim druga priča. Tri posto mogu slobodno poći putem ostvarenja srpskih prava kroz albanske institucije, poput stranke Milorada Pupovca u Hrvatskoj, koja je tu izgradila pivotalnu političku poziciju, pa se bez nje ne može održati ni jedna vlada.
Ovo je najgrublji rječnik balkanske real-politike, daleko od prenemaganja i zahtjeva za multikulturalnim i multietničkim društvom koje traži Europa, pa je u tom traženju i nastojanju upravo i proizvela najpogubniji antieuropski pokret, koji zbog influksa izbjeglica prijeti samom opstanku EU.
Po načelima real-politike uređen je cijeli postratni Balkan, osim Makedonije, dok je u Bosni ostvaren furtim, potajice, politikama aparthajda, koje se konzekventno provode iza privida, koji održava međunarodna zajednica.
Za Vučića, taj je sporazum dugoročno političko rješenje, i ako se postigne, nitko ga neće moći optuživati da je ostavio i zanemario Srbe i njihove svetinje na Kosovu. Moći će se braniti govoreći istinu - da je izbio maksimum, iako su granice bile nametnute kao fait accompli, svršen čin. To bi ga silno osnažilo i omogućilo mu da se zbiljski integrira u Europu, te okrene na Zapad - prije svega ekonomski. Demokratska insuficijencija njegova režima ne bi mu u tome previše smetala, kao što se vidi na primjeru Mađarske, koja je usprkos svim kritikama Bruxellesa, majpoželjnija destinacija u Istočnoj Europi za njemačke inevesticije, koje ondje snažno rastu.
Političko-ideološki, sporazum je odlična propaganda za domaću upotrebu - može se predstaviti kao neto-dobitak i ostvarenje onoga "minimalističkog" zaokruženja velikosrpskih pretenzija koje je zagovarao Dobrica Ćosić
Ako Albanci omoguće Vučiću da trijumfira, on ima u ruci ključ za njihov ulazak u raj. Jedino im on može omogućiti punopravno članstvo u Ujedinjenim narodima. O članstvu glasa Generaslna skupština, gdje i sad mogu dobiti većinsku potporu, jer je Kosovo priznalo više od 100 zemalja, ali to bi zaustavilo glasanje u Vijeću sigurnosti, gdje su Kina i Rusija - protiv. Ako Vučić u Generalnoj skupštini glasa suzdržano, više ni Kina i Rusija nemaju mogućnosti da to blokiraju zastupajući interes Srbije, koji ona odriče. Kosovo postaje međunarodno priznata zemlja i učlanjuje se u sve svjetske organizacije. Mirno se integrira s Albanijom na društvenoj razini, uz nominalnu "meku" granicu poput one između Hrvatske i Hercegovine.
Što taj politički proces donosi protagonistima? Vučiću ugled mirotvorca, koji mu je potreban zbog prošlosti, ali još više radi budućnosti - s ovim opipljivim ospjehom moći će se u nekoj perspektivi povući s vlasti i preživjeti na beogradskim ulicama, što bi u suprotnom, u stanju zaleđene nacionalne frustracije Kosovom i ekonomskom zaostalošću za nj bilo fatalno. Vlastodršci koji nemaju uzmaka - loša su stvar za državu.
Na drugoj strani, sporazum bi ojačao premijera Ramusha Haradinaja. Albanski radikal, no pragmatik otvoren Zapadu, on s predsjednikom Hashimom Taqijem vodi nevidljivu bitku, koja bi se začas pretvorila u političku gjakmarrju, da se obojica ne moraju truditi da održe zajednički front prema Srbiji i međunarodnoj zajednici u presudnim trenucima za državu. Thaci je u dubinskom dosluhu s Erdoganom i organizirao je upad turskih komandosa na Kosovo, gdje su pohapsili i ilegalno odveli iz zemlja nastavnike iz gulenovske škole u Prištini koju pohađaju Haradinajeva djeca. Vučić ima utoliko teži zadatak da se s Haradinajem dogovori preko Thacija, koji mu je nominalni sugovornik, a zapravo, interes mu je kao i Rusima - da se sve pokvari, umjesto da se stanje sredi pa nastane demokratska klima, u kojoj bi Thacijev DPK sa 23 mjesta u parlamentu (od 120) množda izgubio prednost pred Haradinajevim AAK koji sad ima sa 12 mandata.
Sporazum je win-win na svim stranama koje teže normalizaciji. A što je s paklenskim učinkom takozvanog "negativnog domino-efekta"?
Tu fikciju možemo razbijati na stotinu načina, poput Rostandova Cyrana, koji neprijatelja izvrgava ruglu u stihovima i probada ga u zadnjoj kitici. Ali, možda je bolje pridržavati se u ovoj prigodi obrasca novinsko-esejističke erudicije, jer nekonvencionalno promišljanje ionako čovjeka gurne na marginu, pa se ne mora još otvoriti i optužbama da je neprimjereno frivolan.
Teorija "paklenog domino-efekta"
U svim papagajskim člancima i u copy-paste visokoumnoj prozi s analitičkih platformi ta domino-razmišljanje idu otprilike ovako...
• Sam po sebi, sporazum između Srba i Albanaca je dubiozan, jer se zasniva na ideji političke separacije dva nacionalna korpusa, a te ideje urodile su dugotrajnim ratom na Balkanu i svim ratovima u Europi i Aziji koji su se vodili oko teritorija (primjerice: slučaj Nagornog Karabaha u Azerbajdžanu).
• Države u modernoj Europi ne bi se smjele rekomponirati teritorijalno, nego institucionalno i politički, u skladu s europskim standardima radi uspostave demokracije i ozračja multietničke tolerancije.
• Ako Srbija i Kosovo razmijene teritorij, sutra bi Albanci to isto mogli pokušati u Makedoniji i Crnoj Gori, zatim muslimani na Sandžaku koji se deklariraju kao Bošnjaci pa odluče da se priključe BiH. Onda bi i Srbi u Republici Srpskoj naposlijetku uznastojali da se pripoje Srbiji.
Ukratko, pakleni balkanski ratni scenarij, s perspektivom destabilizacije cijele regije ili čak i samo Europe...
No, sagledajmo stvar iz suprotnog rakursa. Nesumnjivo, domino-efekt je već daleko uznapredovao, ali pozitivni, ne kao stihijna i voluntaristička anomalija, nego kao posljedica američke političke inicijative prezentirane na posljednjim skupovima Atlantskog vijeća koncem pretprošle godine.
Počelo je s Crnom Gorom. Uz snažnu nesposrednu američku podršku, Crna Gora se lišila svakog ruskog i otvorenog srpskog utjecaja, te proglasila sankcije protiv Rusije (zbog Ukrajine) kao što je još ranije priznala Kosovo, bez obzira na bjesoumučne reakcije nekih beogradskih krugova i otpor Srpske pravoslavne crkve. Poslije toga, Crna Gora je ušla u NATO, a u Boki su s milijardama ušli investitori iz prikladnih zemalja - Dubaia, Azerbajdžana i Egipta.
Drugi korak bila je normalizacija između Skopja i Atene, sporazum postignut preko Soluna, zahvaljujući angažmanu američkog letećeg ambasadora, balkanskog "malog Holbrookea", Hoyta Briana Leeja, koji je posredovao između makedonskih socijalista i albanskih partija pa je u Sobranju formirana koalicija sedam stranaka, od toga ddvije albanske, jedne turske i jedne romske. Tako su napravili većinu i razjurili korumpirane rusofile fantazmagoričnog bivšeg premijera Gruevskoga koji se sad na sudu bori u spektakularnim parnicama optužen (s vrlo uvjerljivim dokazima) za bescarinski uvoz luksuznog "Mercedesa", prisluškivanje više od 1000 ljudi iz opozicije, naručivanje ubojstva zastupnika koji je zista i ubijen, namještanje privatizacijskih tendera i još mnogo sličnih djela i nedjela... Sasvim suprotno drugim balkanskim režimima gdje gledaju samo kako da "bivše" strpaju na robiju makar i na sporednom povodu, u Skopju se ove parnice vode natenane, proceduralno, po svim optužnicima, dok Gruevski mirno sjedi u hotelu "Marriot" na glavnom skopskom trgu gdje je ranije podigao kiklopski spomenik kraljeviću Aleksandru, mitskom praocu Makedonaca.
Treći korak ove domino-normalizacije je sporazum Albanaca i Srba kojemu se Amerika, objavljeno je istog časa kad je ta zamisao dospjela u javnost, ne protivi nego, naprotiv, na nj gleda sasvim blagonaklono. Zaista - krajnje opasan domino-efekt i ako se tako nastavi, uskoro neće biti potrebna nikakva europska patronaža da se očuva status quo, a na tome su izgrađeni cijeli diplomatski i ekspertni imperiji nedovoljno odumrlih europskih vlada.
Kakav je rizik da se "albanska plima" raširi preko neprolaznih Prokletija u novu Makedoniju koja tek treba dobiti to optimističko ime?
Veliki je problem probiti tu neki tunel i put vodi kroz Kačaničku klisuru, povezujući Prištinu i Skoplje (auto-cesta na 4 trake pred skorim je završetkom).
Nezaustavljivi Zoran Zaev: Makedonski proboj na Zapad
Prije nekoliko dana nova vlada Zorana Zaeva priznala je albanski kao službeni jezik u cijeloj državi. S poduzetnički i pragmatično orijentiranim Albancima Zapadne Makedonije, koji žive u etnički homogenim gradovima nanizanim između Skoplja i Ohrida duž auto-ceste sv. Majke Tereze od Calcutte, Makedonci, daleko najsimpatičnije i najmiroljubivije od svih južnoslaveskih plemena, nastoje ostvariti suživot, na koji su osuđeni jer dva nejednaka populacijska korpusa imaju otprilike podjednak generacijski kontingent najranijih dobi. Makedonija će biti potpuno ravnapravna država dvije nacije, što je viši stupanj integracije od federacije, ili je neće biti, a kako ima jake pokrovitelje - bit će je.
Tu je jako važna ta činjenica koju se na da izolirati učenjačkom akribijom, proučavanjem svetih tekstova, priopćenja i relevantnih dokumenata, ali je vidljiva svakome tko ondje provede nekoliko dana - Makedonci su zaista fini ljudi, kod kojih i kad su očajni, fanatizam ne poprima srpske ili hrvatske razmjere, jer su obdareni smislom za humor i mogu se smijati na svoj račun. Ljupče Georgijevski, čovjek koji je osnovao prvu nacionalističku partiju u Makedoniji - poslije je metastazirala u Gruevskijev VMRO-DPMNE - danas je preporođeni balkanski liberalni intelektualac, i njegove su ocjene apsolutno pertinentne. Kakvi antički Makedonci, kaže on, Makedonci su u antičko doba bili naprosto Grci (pleme Peona), a VMRO bugarska politička organizacija. I crkveni oci ohridskog pravoslavlja, dodajemo, bili su Grci, a ideja o "Makedonskoj naciji" je Titova izmišljotina, jer je on pod svojom vlašću htio objediniti teritorij "tri Makedonije" (i u tome je zamalo uspio, ali ga je blokairao Staljin). Današnja Makedonija je ostatak te Titove Velike Makedonije, a Blaže Koneski (kojega sam često sretao u Skoplju dok sam ondje služio vojsku) bio je njihov Ljudevit Gaj koji je izmislio makedonski književni jezik, napravio pravopis na bazi prilepskog idioma. Ujak mu je bio četnički vojvoda, u mladosti je pisao srpski i studirao medicinu u Beogradu, za vrijeme rata pravo u Sofiji, a već 1945. pristupio je lingvističkoj normativistici u skladu s potrebama trenutka. No, kako god nastao i kako god da će se zvati, makedonski je narod danas jedna europska nacija, koja će ući u NATO, a zatim (ako se briselska asocijacija ne raspadne uslijed samonametnute balkanizacije) i u EU.
Pouzdani Arnauti - albanski saveznici Mila Đukanovića
Albanci u Crnoj Gori imaju pak ključnu ulogu u montenegrinskoj državi - puno prominentniju nego da su su nekakav provincijski prirepak Velike Albanije
U Kotoru, zajedno s Hrvatima, osiguravaju prevlast samostalne i suverene Crne Gore nad crnogorskim Srbima, odnosno Crnogorcima-integralistima, iliti po tradicionalnoj podjeli"bjelašima" ("zelenaši" su pak tzv. dukljani, independentisti, pristaše kralja Nikole I Petrovića, koji je htio očuvati crnogorsku samostalnu državu iako je smatrao da srpsko prijestolje po srodstvom s Obrenovićima legalno pripada njemu - postojao je takav dinastički sporazum - a ne Karađorđevićima koji su na vlast došli ubojstvom legitimnih vladara 1903. godine).
Crna Gora se zbog turističke konjunkture ekonomski strahovito brzo razvija u krajevima gdje žive Albanci, a cijela montenegrinska država ima točno dvaput veći nacionalni dohodak od Albanije. Zašto bi se onda tih 30.000 Albanaca uključivalo u nekakvu takvu ludoriju, koju mogu zamisliti samo politolozi u europskim ekspertnim institutima gdje su sigurno puno brojnijim te živo zainteresirani da vječno traje neki prijepor koji treba pothranjivati tonama analitičkih komunikeja?
Bosna i Hercegovina: Europska metropola simetričnog aparthajda
Krunski je argument osporavatelja sporazuma - navodna nestabilnost Bosne i Hercegovine. No, empirijski, aranžman između Srba i svih ostalih u BiH vrlo je stabilan, nema nikakvih incidenata, dvije federalne republike najnormalnije funkcioniraju u ekonomskom i socijalnom pogledu, a jedini problem i sukob traje između Bošnjaka i Hrvata, jer nije uspostavljen sličan federalni aranžman (bilo tripartitni, ili dualni unutar bazične dvojnosti BiH). Naravno, Republika Srpska prilično je temeljito etnički očišćena od Hrvata i Bošnjaka, upravo kao i Hrvatska od Srba. U Sarajevu (općina Stari grad koja obuhvaća cijelu urbaniziranu jezgru te aglomeracije) ostalo je nekoliko stotina Hrvata i nekoliko stotina Srba. Gotovo sve općine (kantoni) etnički su transformirani u prilog dominantne većine, osim u onima gdje su u relativnoj većini bili Hrvati. Srbi ne mogu s Bošnjacima i Hrvatima, Bošnjaci ne mogu sa Srbima i Hrvatima, a jedino Hrvati podnose suživot s Bošnjacima i Srbima, ali jedino oni nemaju vlastiti paradržavu, entitetsku republiku, jer se smatra kako su previše krvožedni da bi im se to smjelo dopustiti, s obzirom na ulogu u ratu 1992-1993.
Po anketi koju sam proveo među tri znalca, od kojih je jedan bio Srbin, drugi Bošnjak, a treći Hrvat (i to su ljudi zaista upućeni, participiraju u političkom procesu, dakle nisu neki žicari s ceste ili dežurni šupci koji drljaju po novinama) hrvatska predsjednica i hrvatski premijer nemaju nikakav utjecaj na politiku u BiH - svo troje upućenih ocijenili su oboje čistom nulom u pogledu njihova autoriteta u Bosni i Hercegovini. Hrvatska se, dakle, konzekventno ne miješa u prilike u susjednoj državi. Tu, dakle, nema ni milimetra prostora da se isfantazira neki domino-efekt.
Općenito, bitno je uočiti da rat za teritorij nije proizveo građanski ili kako god nazivali onaj rat koji je uslijedio, nego je to bila posljedica, a uzrok - spor oko raspodjele političkih i materijalnih interesa unutar integrirane bivše države. U njoj je, doduše, na vrijeme provedeno "etažiranje" (priznato kao osnov teritorijalne podjele od strane europske Badinterove komisije), ali nije unaprijed provedena podjela imovine i institucija, koje su zatim zaratile. Bio je to rat koji su povele elite vlasti, a ne nacionalisti i crkve, no na terenu se manifestirao kao rat za teritorij i ratni plijen, što je uvijek neizbježno. Ali nije "vjekovna mržnja" uzrovala rat, nego bratsvo&jedinstvo. Oni koji se iskreno mrze, kao Rusi i Estonci na primjer, lako se razdvoje na granicama koje uspostavi primirje, ali ondje gdje se dijelila zajednička postelja i imovina, kuća i vikendica, sukob traje vječno i prenosi se na djecu, koju oba roditelja "neprijateljski brifiraju".
U Bosni i Hercegovini dejtonski aranžman vrlo je uspješno zaustavio rat i omugućio poslijeratnu rekonstrukciju
Država normalno funkcionira u glavnim upravnim elementima (jer je to u interesu međunarodne zajednice koja preko svojih diplomata svime efektivno upravlja), ali ne funkcionira ekonomija, budući da nema poduzetništva, a ne možeš očekivati od europskih državnih struktura da uvode tržište umjesto etatizma... Bosna i Hercegovina bi se brzo oporavila da je daju u podnajam Češkoj ili Sloveniji, ali ovako, vječno će se održavati sadašnje stanje, zemlja će nazadovati i bit će posljednja, najmanje uspješna od svih neuspješnih balkanskih država, istodobno otvorena za najgore utjecaje iz Rusije i s Bliskog istoka.
B&H: Nova runda?
Nema sumnje da bi i u BiH dobro došao neki američki poticaj za pragmatično sporazumijevanje tri lidera etničkih zajednica. Sva trojica su premazani svim mastima, Mile Dodik je daleko najpametniji, a Bakir Izetbegović najmoćniji - njegova moć zaostaje samo za vlašću neupitne gospodarice Bosne, američke prokonzulke Maureen Macormack, koja je na tu dužnost postavljena s mjesta predsjedničke izaslanice u globalnoj borbenoj grupi za suzbijanje ISIL-a.
S Miletovim sposobnostima i Bakirovim vezama u islamskom svijetu, mogao se od Bosne napraviti Abu Dhabi, ali kako tu, zapravo, ekonomski dominira Europa i ton daje zbor kriještalica diplomatsklog kora sastavljen od trideset uglavnom nemuzikalnih ptica, Bosna je pretvorena u sporedni ćor-sokak (čekalušu čikmu) balkanskog vilajeta, gdje se dobro osjećaju jedino diplomati i eksperti na debelim dnevnicima opremljeni lokalnim priležnicama. Svi oni su se odmah uznemirili kad su osjetili da se valja "paklenski domino-efekt" pragmatičnog sporazumijevanja... Tu ne treba mnogo pa da se stvari poslože na zadovoljavajući način, u čemu oni sami više nisu potrebni.
Zašto se prva oglasila s negativnom ocjenom inicijative za sporazum upravo britanska diplomacija?
London više ne govori u ime Europe, a Ujedinjeno Kraljevstvo nema nikakve ekonomske ili bilo kakve druge legitmne interese u Bosni. Može biti zainteresirana jedino njihova plaćenićka tajna služba koja uvijek nađe načina da komercijalizira svoju izvrsnost i plin iz drugih država prodaje trećima. Neuredna Bosna odgovara tim krugovima kao i Rusima, ako to nisu čak isti, odnosno povezani krugovi, gdje se uvijek traži komercijalni "angle", interes u državama gdje lako možeš potplatiti ili ucijeniti ljude koji donose odluke... Čovjek o tome najviše sazna čitajući romane Johna Le Carrea, koji je potpuno neshvaćen - svi misle da je on autor običnih špijunskih trilera, iako je zapravo moderni naturalist, politički angažirani suvremeni Zola. Nitko ne mrzi Imperij kao njegovi apostati.
Ako se stvari u Bosni poslože - dobro, a ako se i ne poslože, s obzirom na perspektivu zatvaranja svih sporova u okolini - može ona mirno i propasti, odnosno propadati i nazadovati
Nije to najgore - u mnogim uspješnim državama ljudi se osjećaju loše. Bosna može propadati onako andrićevski, uz sevdahe Amire Medunjanin, u provincijskoj dekadenciji zamiranja, kao kod Čehova, dok će u Europi uvijek će biti mjesta za zajednicu od tri milijuna ljudi koji se doma ne osjećaju dobro, ali se mogu lako seliti u Beč ili u Njemačku i ondje mirno nastaviti s produktivnim životom.
Europski poučak: Čiji je Mt. Blanc?
Sama Europa rekonstituirala se prije sedamdeset godina (a u povijesnim razmjerima to je neznatna vremenska distanca) temeljitim "graničnim korekcijama" i sveobuhvatnim etničkim čišćenjem koje je uslijedilo POSLIJE rata. Francuska je povratila/anektirala sporni teritorij Saarlanda, milijun i pol hektara i isto toliko ljudi na račun Njemačke, te zaposjela 56.000 hektara talijanskog nacionalnog teritorija u Savoji, pa je granični spor oko vrhunca Mt. Blanc i danas otvoren! No to je bila sitnica u odnosu na ono što se događalo na istoku - protjerivanje oko 12 milijuna Nijemaca, poljsku aneksiju oko polovice današnjeg nacionalnog teritorija te države i izbacivanje milijuna Nijemaca iz njihovih kuća i s imanja u Šleskoj. Tri milijuna istjerano ih je iz Češke, a milijunski pokolj i egzodus dogodio se na Baltiku, gdje je razorena hanzeatska civilizacija, jedna od najvažnijih matrica europske građanske civilizacije.
Treba li napomenuti da se preko teritorija balkanskih država danas valja sličan milijunski izbjeglički egzodus, koji, začudo, nije ugrozio stabilnost malih, zaostalih država koje se oporavljaju od posljednjeg rata, niti umanjio njihovu želju da se priključe Europi, ali je počeo razbijati europski poredak, te doveo do tektonskih poremećaja u austrijskoj, njemačkoj i švedskoj politici, dok je Ujedinjeno Kraljevstvo, suočeno s briselskom nemoći da procese u toj sferi kontrolira, istupila iz EU.
Treba li stoga sudbonosnu ugrozi europskog poretka tražiti u Zubinu potoku, sjevernmokosovskoj općini od 12.000 stanovnika, kao da su svi europski principi utvrđeni i obranjeni, a samo se dolje na periferiji civiliziranog svijeta, neki pragmatični lokalni političari (doduše uz pomoć neupadljivog sponzora, Sjedinjenih Američkih Država) pokušavaju suočiti sa svojim malim problemima i riješiti ih na neki prihvatljiv način, koji možda ne može izdržati visokoparnu idejnu kritiku u centrima europske uljudbe, gdje ulicama marširaju kratko ošišani momci u Doc Martens čizmama, noseći crne i crvene zastave? Ondje su čak i njemački komunisti organizirali partiju koja nosi simpatično ime "Ustaše" (Aufstehen), pa napadaju EU, a brane Rusiju i Putina. Kakva konfuzija!
Zaista, kome će se europeizirani Balkan priključiti ako se Europa do kraja balkanizuje?
Objavljeno: 09. sep 2018 | zurnalist-online Denis Kuljiš
